REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska br. 6, Split

Poslovni broj: 6. P-616/2020-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB: …, u svoje ime, a za račun D. nekretnina d.o.o., OIB: …, Z., koju zastupa Ž. državno odvjetništvo u S., protiv tuženika P. d.o.o., OIB: …, S., koju zastupa J. A.-M., odvjetnik u S., radi isplate (v.p.s. 75.416,27 kn), objavom presude 5. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 isplati tužitelju iznos od 75.416,27 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.900,63 kn (za razdoblje od 25. – 30. rujna 2019.) od 8. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 29.006,25 kn (za razdoblje od 1. listopada – 30. studenog 2019.) od 8. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 14.503,13 kn (za mjesec prosinac 2019.) od 20. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 14.503,13 kn (za mjesec siječanj 2020.) od 20. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 14.503,13 kn (za mjesec veljaču 2020.) od 20. veljače 2020. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je uz tužbu od 2. studenog 2020. dostavila Zahtjev za mirno rješenje spora od 18. lipnja 2020. kojeg je tuženik zaprimio 24. lipnja 2020. (stranica 19. i 20. spisa), kojim je tužiteljica dokazala da se prije podnošenja tužbe ovom sudu, sukladno članku 186.a stavak 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a), obratila tuženiku sa navedenim Zahtjevom za mirno rješenje spora, koji postupak nije uspješno završen.

2. U tužbi je tužiteljica navela da je vlasnica poslovnog prostora površine 105 m2 koji se nalazi u prizemlju zgrade anagrafske oznake M. 7, S. M. 7 i P. P. 11 u S., na nekretnini označenoj kao čest.zgr. 2418/1, ZU 2716, k.o. Split, a predmetnim poslovnim prostorom upravlja trgovačko društvo D. N. d.o.o. u vlasništvu R. H. Predmetni poslovni prostor do rujna 2019. koristilo je društvo G. d.o.o. S., kada je Sporazumom od 25. rujna 2019. prepustilo posjed poslovnog prostora zajedno s postojećim inventarom tuženiku P. d.o.o. Split radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti pod nazivom M. A. B. P. P. Tuženik nema sklopljen ugovor o zakupu s tužiteljem te je predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja korišten bez pravne osnove, ali je društvo D. N. d.o.o., kao tijelo koje upravlja tim prostorom, ispostavljalo račune za korištenje prostora koji nisu podmireni. U cilju dobrovoljne isplate naknade za bespravno korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, tuženiku je podnijet zahtjev za mirno rješenje spora na koji zahtjev se tuženik oglušio. Tužitelj je istakao da je visina naknade određena sukladno rješenju G. S. od 22. travnja 2014. o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari G. S. (Službeni list 19/2014) uvećano za PDV, a utuženi iznos odnosi se na razdoblje korištenja od 25. rujna 2019. do zaključno mjeseca veljače 2020. te je predložio donijeti presudu sadržaja kao u točki I. izreke.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao kako tuženik koristi poslovni prostor površine 105 m2 u prizemlju zgrade M. 7, S. M. 7 i P. P. 11 u S., koji poslovni prostor je vlasništvo R. H., a istim upravlja trgovačko društvo D. N. d.o.o. koje je u vlasništvu R. H. Tuženik nema sklopljen ugovor o zakupu sa tužiteljem, odnosno sa D. N. d.o.o. te je tuženik 13. studenog 2020. stupio u kontakt s D. N. d.o.o. sa kojima je dogovoreno da tuženik P. d.o.o. podmiri svoje dugovanje tužitelju s osnova zakupa predmetnog poslovnog prostora te da će D. N. d.o.o. raspisati natječaj za davanje u zakup navedenog poslovnog prostora u kojem natječaju će obavezno navesti da poslovni prostor nije oslobođen od osoba i stvari. Sukladno navedenom da je zatražen sastanak u D. N. d.o.o. na kojem bi bili nazočni svi relevantni sudionici potrebni za rješavanje ovog spora na kojem bi se precizirali svi detalji oko plaćanja zakupa poslovnog prostora i raspisivanja natječaja koji traženi sastanak još nije održan.

4. Podneskom tuženika od 22. travnja 2011. tuženik je prigovorio pravnom putu kojeg je odabrao tužitelj podnošenjem tužbe te predložio tužbu odbaciti tvrdeći da je tužitelj trebao s obzirom na priložene izvatke i otvorene stavke pokrenuti ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave, a nikako postupak pokrenuti podnošenjem tužbe. Tužitelj nema pravni interes voditi parnicu ako ima drugi jednostavniji pravni put – pokretanje ovršnog postupka podnošenjem vjerodostojne isprave koju je tužitelj dostavio uz tužbu. Tuženik je prigovori pasivnoj legitimaciji, jer da nije u posjedu poslovnog prostora niti je korisnik poslovnog prostora te da nema pravne osnove za bilo kakvo plaćanje prema tužitelju, stoga je osporio i visinu potraživanja u cijelosti jer da istu tužitelj nije dokazao.

5. Tijekom postupka, obzirom na podnesak tuženika od 22. travnja 2021., tužitelj je iste osporio navodeći kako je tužiteljevo pravo pokrenuti parnični postupak radi naplate svog potraživanja, a tuženik je odbio i zahtjev za mirno rješenje spora te je i u postupku odbio predmetni spor riješiti mirnim putem iz čega da nesporno proizlazi da bi tuženik i protiv rješenja o ovrsi izjavio prigovor u povodu kojeg bi to rješenje o ovrsi bilo stavljeno izvan snage, a postupak bi se nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga pred sudom. Nadalje, tužitelj je istakao kako je tuženik u podnesku od 18. prosinca 2020. priznao tužbeni zahtjev i to osnov i visinu te je priznao korištenje predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju.

Tuženik je ustrajao u prigovoru promašenog pravnog puta i predložio odbaciti tužbu tužitelja navodeći da je sudska praksa jasna kada se radi o slučaju kada uz postojanje vjerodostojne isprave tužitelj odabere tužbu te je ustrajao u prigovoru promašene pasivne legitimacije, jer da nije dokazano da bi tuženik uopće koristio predmetnu nekretninu, a činjenicu da je prethodni punomoćnik pogrešno dao odgovor na tužbu koji nije odgovor na tužbu, da nije od važnosti za utvrđivanje činjenica jer da ne postoji niti jedna činjenica u spisu koja bi ukazivala na pasivnu legitimaciju tuženika te visinu potraživanja. Na navedene okolnosti tuženik je predložio saslušanje stranaka te svjedoka G. B. i I. R., koji su po saznanju tuženika u posjedu navedenih nekretnina. Tužitelj je na ročištu od 4. svibnja 2022. istakao kako tuženik više nije u posjedu predmetnog poslovnog prostora, već da je u posjedu tog poslovnog prostora društvo B. d.o.o. S. u stečaju i od stečajnog upravitelja je zatraženo predati posjed poslovnog prostora, pa ukoliko isti ne postupi po tom traženju, da će tužitelj protiv tog društva pokrenuti parnični postupak radi iseljenja.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu i to: Izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu ZGR 2418/1 ZU 2716 K.O. Split (stranice 4-5 spisa), Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između tužitelja i društva D. N. d.o.o. od 21. svibnja 2018. (stranice 6-10 spisa), Obavijest tužitelja od 17. travnja 2019. (stranica 11 spisa), Sporazum od 25. rujna 2019. sklopljen i ovjeren pečatom i potpisom društva G. d.o.o. S. i društva P. d.o.o. S. (stranica 12 spisa), izvadak otvorenih stavki društva D. N. d.o.o. od 22. svibnja 2020. za društvo P. d.o.o. (stranica 13 spisa), izračun naknade za korištenje poslovnog prostora od 24. travnja 2019. (stranice 14-15 spisa), Rješenje o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari G. S. objavljeno u S. glasniku G. S. broj 19 od 2. lipnja 2014. (stranice 16-18 spisa), Zahtjev za mirno rješenje spora od 18. lipnja 2020. s povratnicom (stranice 19-20 spisa).

7. Sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka G. B. i I. R. kao nepotrebnim, s tim da se dodaje da tuženik nije predložio na strani tužitelja koga treba saslušati kao stranku, niti na strani tuženika pa takav zahtjev je i nedopušten, a u odnosu na izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka, koji da se nalaze u posjedu predmetnih nekretnina, ističe se da tuženik nije naveo adrese predloženih svjedoka, dok je tužitelj tijekom postupka istakao kako se tuženik više ne nalazi u predmetnom poslovnom prostoru, već da je predmetni poslovni prostor u posjedu društva G. d.o.o. u stečaju, te doista nije bilo potrebno izvođenje predloženih dokaza.

8. Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregleda isprava koje se nalaze u spisu te očitovanja stranaka tijekom postupka, odlučeno je kao u izreci zbog slijedećih razloga:

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 75.416,27 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačne tražbine tužitelja do isplate za koristi koje je tuženik ostvario posjedovanjem i korištenjem predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, a da za navedeno korištenje nije imao valjanu pravnu osnovu i nije tužitelju plaćao naknadu za utuženo razdoblje od 25. rujna 2019. do mjeseca veljače 2020. koju naknadu je tužitelj obračunao tuženiku kao zakupninu sukladno rješenju o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari G. S., odnosno 11.602,50 kn uvećano za PDV od 25% u iznosu od 2.900,63 kn ili ukupno iznos od 14.503,13 kn, kako je obračunavao i ranijem korisniku prostora G. d.o.o. S., koji izračun prihvaća i ovaj sud.

10. Prema odredbi članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) stjecanje bez osnove postoji kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu to je stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Odredbom članka 1120. ZOO-a propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

U konkretnom slučaju ne bi se primjenjivala odredba članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15-pročišćeni tekst) koja glasi: „nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da je nije zanemario.“ Ova odredba se primjenjuje kada je predmet moguće vratiti tužitelju, što je ovdje slučaj, dok se odredbe o stjecanju bez osnove prema ZOO-a primjenjuju kada nije moguće stvar vratiti vlasniku, jer je stvar potrošena ili je izgubila identitet, kao i u situaciji kada iz gospodarskih razloga nije opravdano vraćanje stvari. Sukladno navodima tužitelja, budući da je tužitelj istakao kako se predmetni poslovni prostor ne nalazi u posjedu tuženika te kako istog više od 1. ožujka 2019. ne koristi tuženik, to sud i nije primijenio naprijed navedenu odredbu članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u konkretnom slučaju, već odredbu članka 1120. ZOO-a.

Naime, tuženik nije osporio niti vlasništvo tužitelja predmetnog poslovnog prostora, također najprije nije osporio niti činjenicu da je tuženik koristio taj poslovni prostor u utuženom razdoblju, pa je stoga dužan naknaditi tužitelju korist koju je imao od uporabe tog poslovnog prostora i to najmanje u visini zakupnine koju bi tužitelj ostvario u razdoblju korištenja tog poslovnog prostora da je poslovni prostor dao u zakup. Visinu ostvarene koristi tužitelj je dokazao izvatkom otvorenih stavki D. N. d.o.o. od 22. svibnja 2020. kao vjerodostojne isprave (izvadak iz poslovnih knjiga) te sukladno izračunu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora za društvo G. d.o.o. od 24. travnja 2019., a prema Rješenju G. S. od 22. svibnja 2014. o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari G. S., koje je objavljeno u S. glasniku G. S. broj 19 od 2. lipnja 2014., prema kojem je utvrđeno da predmetna nekretnina u Ekstra zoni B s cijenom od 130,00 kn za 1 m2, a obzirom da je poslovni prostor 105 m2, to da naknada za korist iznosi 11.602,50 kn uvećana za PDV od 25% ili iznos od 14.503,13 kn, kojim ispravama je tužitelj dokazao koju korist bi tužitelj ostvario da je predmetni poslovni prostor dao u zakup drugoj pravnoj osobi, odnosno koju korist je tuženik ostvario koristeći predmetni poslovni prostor bez plaćanja određene naknade u vidu zakupnine.

Dakle, tužitelj je priloženim ispravama i provedenim postupkom dokazao i osnov i visinu svog potraživanja.

Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kako je tuženik nepošten stjecatelj to je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja koristi čije dospijeće pojedinačne tražbine tužitelja je utvrđeno iz vjerodostojne isprave društva D. N. d.o.o. od 22. svibnja 2020. s kojim društvom tužitelj je 21. svibnja 2018. zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, a što je tuženik i potvrdio u Sporazumu od 25. rujna 2019. kojeg je tuženik zaključio sa G. d.o.o. S., dakle od dana dospijeća pojedinačne tražbine tužitelja do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a koja se propisana za ostale odnose pa se plaća kamata po nižoj stopi koja je određena citiranom zakonskom odredbom, odnosno prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećana za tri postotna poena, kako je tužitelj i zahtijevao. Budući je tijekom postupka primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno članku 219. i članku 221.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a) tužitelj dokazao navode iznesene u tužbi i tijekom postupka, a tuženik nije dokazao svoje osporavanje, to je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

11. Tuženik tijekom postupka nije dokazao svoje osporavanje promašene pasivne legitimacije tuženika jer je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju koristio poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, a što je potvrdio u svom podnesku od 4. prosinca 2020., sporazumom od 25. rujna 2019. te navodima tuženika po prijašnjem punomoćniku u podnesku od 4. prosinca 2020. te namjerom tuženika da s D. N. d.o.o. zaključi ugovor o zakupu za predmetni poslovni prostor.

Prigovor tuženika kako je tužitelj pokretanjem predmetne tužbe inicirao pogrešan pravni put ostvarivanja zaštite jer da tužitelj posjeduje vjerodostojnu ispravu (izvadak otvorenih stavaka) i da je mogao i trebao pokrenuti postupak prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, ističe se kako predmetna vjerodostojna isprava nije izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, već pravne osobe D. N. d.o.o., tako da tužitelj nema vjerodostojnu ispravu, a na tužitelju je pravo kojim će putem ostvarivati svoju zaštitu tako da sud smatra da tužitelj je imao pravnog interesa u smislu članka 282. stavak 1. ZPP-a, izabrati pravni put ostvarivanja pravne zaštite podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka utemeljena je na odredbama članka 154., članka 155. i članka 163. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje OT) sve sukladno zahtjevu tužiteljice i vrijednosti predmeta spora od 75.416,27 kn. 13. Tako je tužiteljici koju zastupa državni odvjetnik u trošak parničnog postupka uračunat trošak sastava tužbe od 2. studenog 2020. – 100 bodova ili iznos od 1.000,00 kn (Tbr. 7/1 OT), trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo ili su se izvodili dokazi i to od 16. srpnja 2021. i od 4. svibnja 2021., svako po 100 bodova – ukupno 200 bodova ili iznos od 2.000,00 kn (Tbr. 9/1 OT) te za stupanje na ročištima koja su odgođena i to od 19. ožujka 2021., od 23. travnja 2021. i od 7. ožujka 2022., svako po 25 bodova – ukupno 75 bodova ili iznos od 750,00 kn ili sveukupno iznos od 3.750,00 kn.

Slijedom navedenog, riješeno je kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 5. srpnja 2022.

Sudac

Nevenka Marunica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- tužitelju po ŽDO Split

- tuženiku po punomoćniku

- u spis