Poslovni broj: UsI-1312/20-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. D. A. M. L. M. J. G. P. od T. i T., E. 5, R., N., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik B. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, OIB: …, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, S., radi naknade za oduzetu imovinu, 4. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/390, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-03 od 4. ožujka 2020.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem KLASA: UP/II-942-01/18-01/390, URBROJ: 514- 05-02-01-02/17-20-03 od 4. ožujka 2020. u točki I. izreke poništeno je djelomično rješenje U. državne uprave u S.-moslavačkoj županiji, S. za društvene djelatnosti i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/03-01/01, URBROJ: 2176-04-04/01- 18-211 od 14. svibnja 2018. te je riješeno na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu oduzete imovine za k.č.br. 1334, k.č.br. 1335, k.č.br. 1336, k.č.br. 1339, k.č.br. 1340/1, k.č.br. 1340/2, k.č.br. 1340/3, k.č.br. 1340/4, k.č.br. 1340/5, k.č.br. 1340/6, k.č.br. 1340/7, k.č.br. 1345, k.č.br. 1346, k.č.br. 1347, k.č.br. 1348, k.č.br. 1349, k.č.br. 1350, k.č.br. 1351, k.č.br. 1352, k.č.br. 1353, k.č.br. 1354, k.č.br. 1356, k.č.br. 1357, k.č.br. 1358, k.č.br. 1359, k.č.br. 1360, k.č.br. 1361/1, k.č.br. 1361/2, k.č.br. 1361/3, k.č.br. 1368, k.č.br. 1369, k.č.br. 1370, k.č.br. 1371, k.č.br. 1372, k.č.br. 1374, k.č.br. 1375, k.č.br. 1377, k.č.br. 1378, k.č.br. 1333/2, k.č.br. 1366/2, k.č.br. 1367/2, k.č.br. 1373/2 i k.č.br. 1381/1, sve u trenutku oduzimanja upisane u zk.ul. 26 k.o. L. te u glavni zk.ul. 24 k.o. N. Č., kao dio plemićkog dobra „Z. Č.”. Točkom II. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem od 14. svibnja 2018. u točki I. izreke utvrđeno je tužitelju pravo na povrat oduzete imovine te su mu dane u vlasništvo (vraćene) i posjed, u 1/1 dijela, nekretnine u k.o. L., pobliže označene u točki I. izreke pobijanog djelomičnog rješenja. Točkom II. izreke obveznikom naknade određena je R. H., a točkom III. izreke naložena je zemljišnoknjižna provedba tog djelomičnog rješenja. Točkom IV. izreke odlučeno je o troškovima postupka.

3. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da se tuženik pogrešno poziva na nemogućnost vraćanje imovine tužitelju zbog navodnog postojanja međunarodnog sporazuma kojim bi bilo riješeno pitanje naknade sukladno članku 10. Zakona o naknadi te na njemačko interno zakonodavstvo. Navodi da N. nije potpisala Sporazum o reparacijama N., o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata pa on ne može biti izvor prava za njemačke državljane, ako se niti ne odnosi na njihovu matičnu zemlju, niti ga je Hrvatska, kao pravna slijednica bivše Jugoslavije, sukcesirala, a da Sporazum o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupaciji nije potpisala Jugoslavija niti ga je Hrvatska sukcesirala. Ističe da činjenica da postoje međunarodni sporazumi koji čine dio internog zakonodavstva S. R. N. ne znači da su vlasti Republike Hrvatske ovlaštene tumačiti njemačko pravo te se u tom smislu poziva na članak 8. Zakona o međunarodnom privatnom pravu kojim je propisano da se pravo strane države primjenjuje na način kako se tumači u toj državi (stavak 2.) te da stranke mogu podnositi javne ili privatne isprave o sadržaju prava strane države (stavak 4.). Ukazuje da iz dosadašnje upravne i upravno-sudske prakse jasno proizlazi kako je u postupcima povrata, u kojima su podnositelji zahtjeva strani državljani, potrebno u svakom konkretnom slučaju utvrditi je li podnositelj zahtjeva prethodno imao pravo na obeštećenje od strane svoje matične države ili ne, odnosno da nije pitanje je li tužitelj primio naknadu ili nije već je li uopće imao to pravo. U konkretnom slučaju, tužitelj je dokazao da niti on niti njegovi pravni prednici, nisu ostvarili pravo na naknadu po njemačkom internom pravu ili međunarodnim obvezama. Štoviše, njemačke vlasti su navedenom potvrdom potvrdile da sustav „obeštećenja“ ne isključuje zahtjeve za povrat ili naknadu imovine. Tužitelj ne isključuje mogućnost da pojedini njemački državljani ne mogu ostvariti pravo na povrat u Republici Hrvatskoj jer su iz određenih razloga zaista imali pravo na naknadu sukladno međunarodnim obvezama Savezne R. N.. Međutim, tužitelj je nedvojbeno dokazao kako niti on niti njegovi pravni prednici nisu imali to pravo. Osim toga, Veleposlanstvo R. H. je 10. veljače 2014. uputilo dopis hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, uz koji je dostavilo i diplomatsku notu Ministarstva vanjskih i europskih poslova Savezne Republike Njemačke od 4. veljače 2014., u kojoj je jasno navedeno da glede gubitaka i oštećenja, konfiskacije, pljenidbe ili ostalih oštećenja vlasništva njemačkih državljana, pripadnika njemačkog naroda u svezi s posljedicama Drugog svjetskog rata V. S. R. N. načelno nije davala nikakvu naknadu pa primitak odgovarajuće integracijske pomoći ne isključuje povlačenje/poništenje eksproprijacije, konfiskacije ili pljenidbe njemačkog vlasništva te da navedeno vrijedi za sve slučajeve vezane za obeštećenje u postupcima povrata imovine. Predlaže poništiti osporavano rješenje i odbiti žalbu protiv prvostupanjskog rješenja.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu poziva se na razloge iznijete u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbu.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja navode iz žalbe protiv prvostupanjskog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku. Sud je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio bez provođenja rasprave (članak 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje ZUS).

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U provedenom postupku utvrđeno je: da je tužitelj državljanin Savezne Republike Njemačke koji je pravodobnim zahtjevom zatražio naknadu imovine oduzete njegovom pravnom predniku - pradjedu A. M. J. M. L. K. T. i T. iz R.; da je prijašnji vlasnik u trenutku oduzimanja bio državljanin njemačkog R. sa stalnim boravištem u R. u N., koji na području bivše K. J. i FNJ nikada nije boravio; da je prijašnji vlasnik preminuo 22. siječnja 1952. u R., u N.; da je imovina oduzeta odlukom K. N. O. V. G., Broj: 8590/45 od 13. studenoga 1945., kojom je na temelju odredbe članka 30. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, podržavljena cjelokupna imovina T.-T. u korist FDJ, koja se nalazi na području K. N.

V. G., i to nekretnine u k.o. N. Ć., k.o. B., k.o. L. C., k.o. D., k.o. K., k.o. K., k.o. Ć. L., k.o. L., k.o. L., k.o. O. N., k.o. O., k.o. P., k.o. P., k.o. L. P., k.o. Ć. P., k.o. R., k.o. B. S., k.o. Š., k.o. V. i k.o. V..

9.1. Prvostupanjsko tijelo prihvaćajući zahtjev tužitelja iznosi stajalište da pitanje povrata-naknade oduzete imovine njemačkim državljanima nije riješeno nijednim međunarodnim sporazumom sklopljenih između Jugoslavije i SR Njemačke, a koje je sukcesijom preuzela i Republika Hrvatska, odnosno međunarodnim sporazumom sklopljenih između Republike Hrvatske i SR Njemačke.

9.2. Suprotno tome, tuženik, povodom žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Sisku, iznosi stajalište da je pitanje naknade za oduzetu imovinu riješeno sporazumima sklopljenim između Savezne Republike Njemačke i saveznika te internim njemačkim zakonodavstvom, a da okolnost je li tužitelj sukladno internom njemačkom zakonodavstvu naknadu doista i ostvario nije odlučna u ovom upravnom predmetu.

10. Odredbom članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99. - odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 42/99. - ispravak odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/99. - ispravak, 43/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 131/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 27/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 34/01. - ispravak odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, 65/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/02. i 81/02. - ispravak, dalje: Zakon o naknadi) propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

11. U primjeni članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi potrebno je utvrditi postoji li međunarodni ugovor kojim je uređeno pitanje naknade stranih fizičkih osoba. Ako takav međunarodni ugovor postoji prijašnji vlasnik nema pravo naknadu bez obzira je li mu isplaćena naknada od strane države koja je sklopila takav međunarodni ugovor. Dakle, za primjenu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi odlučno je postojanje međunarodnog ugovora.

12. Postojanje internog zakonodavstva druge države kojim se ta država obvezala svojim državljanima isplatiti naknadu za imovinu koja je oduzeta na području Republike Hrvatske nije relevantno za primjenu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi. Stoga je tuženik je djelomično pogrešno primijenio članak 10. stavak 1. Zakona o naknadi tumačeći da je pitanje naknade za oduzetu imovinu riješeno internim njemačkim zakonodavstvom pozivajući se na propis Savezne Republike Njemačke - Savezni zakon o naknadi reparacijskih šteta od 12. veljače 1969., objavljen u Saveznom službenom listu 1969., dio I, Br. 13 od 14. veljače 1969. Članak 10. stavak 1. Zakona o naknadi odnosi se samo na međunarodne sporazume, a ne i na interno zakonodavstvo druge države.

13.1. U primijeni članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi sporno je li dovoljno postojanje međunarodnog sporazuma na temelju kojeg se država potpisnica tog ugovora obvezala isplatiti naknadu za imovinu oduzetu na sadašnjem području Republike Hrvatske, neovisno o tome je li taj međunarodni sporazum dio pravnog poretka Republike Hrvatske, ili je potrebno da se radi o međunarodnom ugovoru koji čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske, dakle kojem je Republika Hrvatska stranka ili je obvezivao bivšu Jugoslavija, a Republika Hrvatske je pristala biti vezana tim međunarodnim ugovorom.

13.2. Prema prvom tumačenju presudno je to je li na temelju međunarodnog sporazuma bilo moguće nekom njemačkom državljaninu doći do naknade za imovinu oduzetu na sadašnjem području Republike Hrvatske (R. P.: P. državljana S. N. na povrat oduzete imovine, Informator br. 6613 od 10. veljače 2020.).

13.3. Prema drugom tumačenju potrebno je prvo utvrditi radi li o međunarodnom ugovoru koji čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske, a ako je ispunjen taj formalnopravni uvjet potrebno je utvrditi postojanje materijalnopravnog uvjeta – da je pitanje naknade riješeno tim ugovorom. Ako međunarodni ugovor formalnopravno nije primjenjiv, postojanje materijalnopravne pretpostavke nije niti potrebno ispitivati (Đ. G.: Tumačenje članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Informator br. 6598. i 6599 od 28. listopada 2019. i 4. studenoga 2019.).

13.4. Prema mišljenju ovog Suda u primijeni članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi dovoljno je utvrditi postojanje međunarodnog sporazuma na temelju kojeg se država potpisnica tog ugovora obvezala isplatiti naknadu za imovinu oduzetu na sadašnjem području Republike Hrvatske, neovisno o tome je li taj međunarodni sporazum dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Dakle, ako postoji međunarodni sporazum kojim se država potpisnica obvezala prijašnjem vlasniku dati naknadu za imovinu koja je oduzeta na današnjem području Republike Hrvatske, takav sporazum je relevantan za primjenu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi. Ako se druga država međunarodnim ugovorom obvezala dati osobama naknadu za imovinu oduzetu na sadašnjem području Republike Hrvatske tada ta osoba nema pravo na naknadu prema odredbama Zakona o naknadi, a primjena Zakona o naknadi bila bi moguća samo ako to u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o naknadi izričito propisuje međunarodni ugovor.

14. U obrazloženju osporavanog rješenja tuženik se poziva na međunarodne sporazume: Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata od 14. siječnja 1946. (tzv. Pariški sporazum); Konvenciju o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije kao jednu od tzv. Bonnskih ugovora, koja je zajedno s Konvencijom o odnosima Triju sila i Federalne Republike Njemačke, Konvencijom o pravima i obvezama stranih snaga i njihovih pripadnika u S. R. N. i F. konvencijom, sklopljena u B. 26. svibnja 1952. između Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Savezne Republike Njemačke, s time da Bonske konvencije kao takve nisu stupile na snagu, već su izmijenjene i dopunjene u skladu s pet Dodataka Protokolu o prestanku okupacijskog režima u S. R. N..

15. Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata od 14. siječnja 1946. (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine), između ostalih, sklopila je bivša Jugoslavija, a nije ga sklopila Njemačka.

16. Članak 6. A. Pariškog sporazuma iz 1946. godine („Njemačka vanjska imovina"), na koji se poziva tuženik, po svom sadržaju ne rješava pitanje naknade oduzete imovine. Naime, člankom 6. A. Pariškog sporazuma iz 1946. godine određeno je da će svaka država potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, zadržati ili raspolagati njemačkom neprijateljskom imovinom u okviru svoje jurisdikcije, na način koji onemogućava povrat navedene imovine u vlasništvo Njemačke ili pod nadzor Njemačke, te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama.

17. Konvenciju o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije, dopunjena Prilogom IV Protokolu o prestanku okupacijskog režima u S. R. N. (dalje B. konvencija) potpisale su S. N., S., U. kraljevstvo i F., a nije ju potpisala bivša Jugoslavija.

18. Bonskom konvencijom regulirano je, između ostalog, pitanje reparacija (poglavlje VI.). U skladu s odredbom članka 1. stavka 1. Poglavlja VI. Konvencije, problem reparacije treba riješiti mirovnim ugovorom koji će biti sklopljen između Njemačke i prijašnjih neprijateljskih država ili posebnim ranijim sporazumima vezanim uz ovu materiju. Stavkom 2. je ugovoreno da će do konačnog rješenja tog pitanja predviđenog na način iz stavka 1. vrijediti odredbe tog poglavlja. Odredbom članka 3. stavka 1. navedenog poglavlja ugovoreno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Tri sile potpisale ili će potpisati s ostalim savezničkim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Odredbom članka 3. stavka 3. ugovoreno je da nisu dopušteni zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je ono preneseno na osnovu mjera opisanih u stavku 1. i 2. tog članka. Člankom 5. tog poglavlja Njemačka je preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. tog poglavlja.

19. U literaturi se navodi da Bonska konvencija postavlja tri alternativna uvjeta isplate naknade: imovina je oduzeta (1) na temelju reparacije ili restitucije ili (2) na temelju ratnog stanja ili (3) na temelju međunarodnih sporazuma. U svezi s međunarodnim sporazumom (treći alternativni uvjet) ističe se da se mora raditi o imovini koja je oduzeta na temelju konkretnog međunarodnog sporazuma (primjerice Pariškog sporazuma iz 1946. godine), odnosno da je takav sporazum bio konkretna pravna osnova na temelju koje su jugoslavenske komunističke vlasti provodile prisilno oduzimanje imovine. U svezi s reparacijom ili restitucijom ili, pak, ratnog stanja (prvi i drugi alternativni uvjet) upozorava se da je pravna osnova upravo Bonska konvencija, a da bivša Jugoslavija nije bila stranka Bonske konvencije (Đ. G.:

Tumačenje članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Informator br. 6598. i 6599 od 28. listopada 2019. i 4. studenoga 2019.).

20. Suprotno tome, u sudskoj praksi je izraženo tumačenje da iz relevantnog navedenog sadržaja Bonske konvencije u vezi s Pariškim sporazumom iz 1946. godine proizlazi da je S. R. N. prihvatila odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine i preuzela obvezu obeštećenja svojim državljanima kojima je imovina oduzeta u inozemstvu, što se odnosi i na imovinu oduzetu njemačkim državljanima na području današnje Republike Hrvatske (Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presuda poslovni broj Usž-2582/20-2 od 30. rujna 2021.).

21. Iz sadržaja Bonske konvencije proizlazi da se S. R. N. obvezala dati naknadu prijašnjim vlasnicima za imovinu koja je oduzeta na temelju sporazuma koji su već sklopljeni od strane Tri savezničke sile (SAD, Ujedinjeno kraljevstvo i Francuska) s ostalim savezničkim silama, neutralnim državama ili bivšim saveznicima Njemačka, dakle Bonska konvencija nedvojbeno upućuje i na Pariški sporazum iz 1946. godine. Pariški sporazum iz 1946. godine, međutim, nije dao ovlast državama potpisnicama na oduzimanje njemačke imovine, već je to bilo u jurisdikciji svake države potpisnice pa tako i bivše Jugoslavije. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje iz naprijed navedenog stručnog članka da je uvjet za primjenu Bonske konvencije okolnost da se radi o imovini koja je oduzeta na temelju Pariškog sporazuma iz 1946. godine. Uvjet za primjenu Bonske konvencije je da se radi o njemačkoj imovini koja je oduzeta u okviru jurisdikcije svake države potpisnica Pariškog sporazuma iz 1946. godine. Budući je bivša Jugoslavija potpisala Pariški sporazum iz 1946. godine osnovano je tumačenje prema kojem je Bonskom konvencijom Savezna Republika Njemačka preuzela obvezu obeštećenja svojim državljanima kojima je imovina oduzeta u državama potpisnicama Pariškog sporazuma iz 1946. godine, što se odnosi i na imovinu oduzetu njemačkim državljanima na području današnje Republike Hrvatske.

22. Stoga je osnovano tuženik utvrdio postojanje zapreke za priznavanje prava na povrat imovine oduzete pravnom predniku tužitelja, njemačkom državljaninu, budući je Savezna Republika Njemačka međunarodnim sporazumima preuzela obvezu osigurati naknadu za oduzetu imovinu.

23. Visoki upravni sud je izrazio stajalište o isključenju mogućnosti naknade po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu njemačkim državljanima (presuda poslovni broj: Usž-2570/17-2 od 1. veljače 2018., presuda poslovni broj Usž-2582/20-2 od 30. rujna 2021.).

24. Iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj tijekom upravnog spora pozivao (primjerice presude poslovni broj: Uzz-8/2010 od 28. studenoga 2013., Uzz-13/2010 od 11. veljače 2015., Uzz-28/2010 od 28. studenoga 2013.) proizlazi da je, vezano na u tom trenutku sporno tumačenje članka 10. Zakona o naknadi, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da strani državljani imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu osim kada je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumima. Iz navedenih odluka ne proizlazi da se Vrhovni sud Republike Hrvatske upustio u analizu međudržavnih sporazuma kojima se rješava pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima nakon Drugog svjetskog rata (tako Visoki upravni sud u presudi poslovni broj Usž-2582/20-2 od 30. rujna 2021.).

25. U odnosu na navod tužitelja kako nije primio obeštećenje od strane Savezne Republike Njemačke, Sud smatra potrebnim reći kako činjenica naknade štete tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku, od strane Njemačke, nastale gubitkom imovine u Republici Hrvatskoj nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari jer je to pitanje ispunjenja obveze koju je Savezna Republika Njemačka preuzela međunarodnim sporazumima, i to ne može samo po sebi dovesti do priznanja prava tužitelju iz Zakona o naknadi (tako Visoki upravni sud u presudi poslovni broj Usž-2582/20-2 od 30. rujna 2021.).

26. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

27. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 4. srpnja 2022.

Sudac

Ante Drezga,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.