Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-493/2019-36

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Y. T. K., OIB: .....,A. 23, B., SR N., zastupanog po odvjetnici S. R. S. u Z., protiv tuženika H. I P . Z. R., R., U. 1, OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. d.o.o. iz R., radi

utvrđenja nedopuštenosti otkaza i dr., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja S. R. S., odvjetnice iz Z. i punomoćnika tuženika V. Š.,

odvjetnika u Odvjetničkom društvu V. i partneri d.o.o. iz R., 4. srpnja 2022., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

„ 1. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika H. I. pl. Z. R., OIB:..., U. ulica 1, R. od 30.10.2019. godine, Klasa: 024-05/19-01/5, Urbroj: 2170/01-23-01-19-45, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja Y. T. K., OIB: ..., A. 23, B., S. N. kod tuženika nije prestao.

2. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika H. I. pl. Z. R., OIB: ..., U. ulica 1, R. od 02.03.2020. godine, Klasa: 024-01/20-01/3, Urbroj: 2170/01-23-01-20-6, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja Y. T. K., OIB: ...., A., B., SR N. kod tuženika nije prestao.

3. Raskida se danom 20.9.2021. ugovor o radu tužitelja zaključen 28.07.2018., te s danom 20.9.2021. prestaje radni odnos između tužitelja i tuženika.

4. Nalaže se tuženiku H. I. pl. Z. R., OIB:..., U. ulica 1R da tužitelju Y. T. K., OIB: ...., A. 23, B., S. N.na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, isplati brutoiznos od 128.311,12 kn sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku H. I. pl. Z. R., OIB:, U. ulica 1, Rijeka da tužitelju Y. T. K., OIB: ..., A. 23, B., SR N.

prizna sva prava iz radnog odnosa, te mu na ime neisplaćenih bruto plaća u razdoblju od 01.03.2020. do 31.08.2021. isplati bruto iznos od 280.826,22 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom na;

- iznos od 8.165,09 kuna od 16.04.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.05.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.06.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.07.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.08.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.09.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.10.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.11.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.12.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.01.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.02.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.03.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.04.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.05.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.06.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.07.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.08.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 16.038,89 kuna od 16.09.2021. godine pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

6. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u roku 15 dana. “

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 20.625,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad iznosa od 20.625,00 kuna, a do zatraženih 30.125,00 kuna, zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 35.168,75 kuna se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 18. prosinca 2019., a ispravljenoj 13. veljače 2020. (list 39 – 44 spisa), navodi da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.10.2019. Klasa: 024-05/19-01/5, ur.broj: 2170/01-23-01-19-45 otkazan Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 28.7.2018. za rad na poslovima „šef dirigent“ iz razloga što je (prema navodima tuženika) u više navrata nastupao izvan Kazališta bez potrebne prethodne pisane suglasnosti, da je protiv navedene Odluke o otkazu 13.11.2019. podnio zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev da je tuženik zaprimio 18.11.2019. putem preporučene pošte, da se tuženik nije očitovao na podneseni zahtjev za zaštitu prava. Ističe da je pobijana Odluka o otkazu nedopuštena i nezakonita, da mu je ugovor o radu otkazan zbog navodno počinjene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa u obliku kršenja odredbe članka 1. Ugovora o radu od 28.7.2019. te članka 48. Zakona o kazalištima, odnosno iz razloga što je tuženik utvrdio da je nastupao izvan kazališta bez pisane suglasnosti intendanta, odnosno ravnatelja Opere, da tuženik u obrazloženju Odluke o otkazu ugovora o radu navodi da je on izvan Kazališta, a bez potrebne suglasnosti nastupao u 3 navrata i to: 4. i 7. srpnja 2019. s Lisom Gerard, u srpnju 2019. u Japanu i 25. svibnja 2019. u Plovdivu, da je tuženik do saznanja o navodnom kršenju odredaba članka 48. Zakona o kazalištima došao, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluke o otkazu, isključivo „uvidom u Facebook profil kazališnog umjetnika“, a njemu da nije omogućio ni iznošenje obrane. Tvrdi da za vrijeme čitavog trajanja ugovornog odnosa niti jednom nije nastupao izvan HNK Rijeka bez suglasnosti intendanta, odnosno ravnatelja Opere, da su datumi koncerata/događaja navedeni u obrazloženju odluke o otkazu na kojima je navodno nastupao pogrešno naznačeni, odnosno navedeni koncerti da uopće nisu bili održani na naznačene datume, da se pravilnom interpretacijom podataka objavljenih na njegovom Facebook profilu može utvrditi da je 4. i 7. srpnja 2019. na svom Facebook profilu objavio informaciju o televizijskoj snimci nastupa koji da je održan u Bugarskoj godinu dana ranije, odnosno 14.3.2018. u suradnji s umjetnicom Lisom Gerrard, da se radi o nastupu održanom prije sklapanja ugovora o radu s tuženikom, dok se objavom na Facebook profilu samo najavljuje televizijska snimka tog nastupa, da je najava koncerta u izvedbi njega, Lise Gerard i Genesis Orchestra održanog 14.3.2018. objavljena i na web stranici Sofia events, da je u srpnju 2019. na svom Facebook profilu objavio podsjetnik na staru objavu nastupa održanog u Japanu 24.5.2016. sa Sendai Philharmonic Orchestra, da se ponovno radilo o nastupu održanom prije sklapanja ugovora o radu s tuženikom dok da je najava navedenog nastupa objavljivana u Japanu putem plakata, kao i putem Interneta. Glede nastupa održanog 25. svibnja 2019. u Plovdivu, Bugarska, o istom da su intendant HNK/ravnatelj Opere Rijeka pravodobno obaviješteni, da su se s istim bili suglasni. U prilog navedenom da govori i činjenica da je sam intendant bio zainteresiran za potencijalnu buduću suradnju HNK Rijeka i Kazališta u Plovdivu (mogućnost zajedničke produkcije opere Carmen), slijedom čega da je njegov nastup i osobni angažman u Plovdivu bio neupitan. Nadalje, po stavu tužitelja Odluka o otkazu ugovora o radu da je nezakonita i iz razloga što ga je tuženik protivno odredbi iz članka 119. stavak 2. Zakona o radu, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, propustio pozvati da iznese obranu, da poziv da iznese obranu, suprotno navodima tuženika iz obrazloženja Odluke o otkazu ugovora o radu, nikada nije zaprimio niti putem e-maila, a niti na adresu svog boravišta u Rijeci, da ga je tuženik još sredinom srpnja 2019. usmenim putem obavijestio da je ugovor o najmu stana na adresi V. 3 otkazan te da hitno iznese svoje stvari, da navodni poziv na iznošenje obrane nikako mu nije mogao biti dostavljen na adresu boravišta u Rijeci s obzirom na to da je tuženik znao da on na navedenoj adresi više ne boravi. Osim što ga je propustio pozvati na iznošenje obrane, tuženik da je ignorirao mišljenje sindikalnih povjerenika koji su protivili donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te umjesto te odluke predložiti mjeru upozorenje, da je otkaz nezakonit jer mu tuženik Odluku o otkazu uopće nije dostavio na zakonom, odnosno Pravilnikom o radu predviđeni način (članak 78. i 79. Pravilnika o radu) već isključivo putem e- mail-a, da Odluka o otkazu Ugovora o radu ne sadrži niti uputu o pravnom lijeku, odnosno uputu radniku o pravu na podnošenje predmetnog zahtjeva za zaštitu njegovih prava, što ukazuje na površnost i ishitrenost tuženika prilikom donošenja same odluke o otkazu. S obzirom na dugotrajno šikanozno postupanje tuženika prema njemu u razdoblju koje je prethodilo Otkazivanju ugovora da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. Poziva se na okolnosti; otkazivanje najma stana tužitelju od strane tuženika bez obrazloženja i najave, otkazivanje suradnje prethodno ugovorenom asistentu šefu dirigenta bez ikakvog obrazloženja za projekt kojim se otvara sezona koncerata, kašnjenje u objavi reklama za koncerte kojima se obilježava početak/kraj sezone, otkazivanje planiranih proba za operu Tosca. Navodi da potražuje naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 8 ugovorenih mjesečnih naknada, a s obzirom na obveze uzdržavanja koje ga terete, kao i kalendarsko razdoblje u kojem mu je otkazan ugovor o radu, da je otac četvero djece, da treba uzeti u obzir da kazališni umjetnici, posebno dirigenti, angažmane ugovaraju po dvije godine unaprijed, da krajem 2019. nije bio u mogućnosti ugovoriti nikakav novi angažman za 2020. uslijed čega trpi znatnu materijalnu štetu, da je prosječna visina plaće isplaćene mu u posljednjih nekoliko mjeseci prije dostave odluke o otkazu iznosila 16.038,89 kuna bruto. Predlaže donošenje presude sa sadržajem, citirano:

„ 1. Utvrđuje se nedopuštenim Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika H. I. pl. Z. R., OIB:..., U. ulica 1, R. od 30.10.2019. Klasa: 024-05/19-01/5, ur.broj: 2170/01-23-01-19-45, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja Y.

T. K., OIB: ..., A. 23, B., S.R. kod tuženika nije prestao.

2. Raskida se danom zaključenja glavne rasprave Ugovor o radu tužitelja zaključen 28.7.2018. te danom zaključenja glavne rasprave prestaje radni odnos između tužitelja i tuženika.

3. Nalaže se tuženiku H. I. pl. Z. R.,OIB: .... U. ulica 1, R. da tužitelju Y. T. K., OIB: .., A. 23, B., S. N.

na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, isplati bruto iznos od 128.311,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku H. I. pl.Z. R..OIB: ..., U. ulica 1, R. da tužitelju Y. T. K., OIB: ...., A. 23, Berlin, SR N.

prizna sva prava iz radnog odnosa, te mu na ime neisplaćenih bruto plaća u razdoblju od 4.11.2019. do 11.2.2020. isplati bruto iznos od 14.179,12 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana “.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 25. veljače 2020. (list 53 i 53 spisa), u bitnom, ističe da tužba nije osnovana, da nije sporno da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu te da je pravovremeno podnijet zahtjev za zaštitu prava. Osporava da se na zahtjev nije očitovao, da je 5.2.2020. donio pisanu odluku kojom da je u cijelosti udovoljio zahtjevu za zaštitu prava i pozvao tužitelja da se javi na posao, da je navedena odluka uručena punomoćnici tužitelja 10.2.2020. (prije nego je podnijeta ispravljena tužba). Pored toga, tuženik osporava ostale dijelove tužbe, ističe da su isti sada irelevantni budući je odluka o otkaz stavljena van snage, osporava postojanje bilo kakvog šikanoznog odnosa prema tužitelju. Navodi da ukoliko tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos da ga uvijek može otkazati, da tužitelj nije legitimiran tražiti sudski raskid ugovora o radu budući je svoju odluku stavio van snage, da sudskim otkazom radni odnos prestaje jedino ukoliko sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, da konkretno više ne postoji odluka o kojom se otkazuje ugovor o radu, to nije dopušteno niti utvrđivati nedopuštenost otkaza koji više ne postoji. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Potražuje trošak postupka.

3. Dana 17. travnja 2020. tužitelj je podnio protiv istog tuženika novu tužbu. Ističe da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2.3.2020., Klasa: 024-01/20-01/3, Urbroj: 2170/01-23-01-20-6 otkazan Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 28.7.2018. za rad na poslovima „šef dirigent“ zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok, da je protiv te Odluke o otkazu 17.3.2020. podnio zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev da je tuženik zaprimio 25.3.2020. putem preporučene pošte, da je 2.4.2020. zaprimio Odluku tuženika od 27.3.2020. kojom se njegov zahtjev za zaštitu prava protiv predmetne odluke o izvanrednom otkazu odbija. Smatra da je pobijana Odluka o otkazu od 2.3.2020. nedopuštena i nezakonita, da je odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2.3.2020. prethodila Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.10.2019. koju također smatra nedopuštenom, da je u tijeku sudski postupak radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.10.2019., utvrđenja da radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i radi utvrđenja sudskog raskida ugovora o radu, da je Odlukom tuženika od 5.2.2020. donesenom daleko izvan zakonskog roka za odluku o Zahtjevu za zaštitu prava i nakon pokretanja sudskog postupka radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, da je predmetna odluka o izvanrednom otkazu od 30.10.2019. stavljena izvan snage, te je pozvan da se vrati na posao najkasnije do 18.2.2020. Tužitelj Odluku o poništenju – stavljanju van snage odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5.2.2020. smatra zakašnjelom (donesenom nakon proteka zakonom predviđenog roka i nakon podnošenja tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu), a time ništavom i nezakonitom, da način na koji je odluka donesena ponovno ukazuje na šikanozno postupanje tuženika, da mu se isti prije donošenja navedene odluke nikada nije obratio radi mirnog rješenja nastalog spora, odnosno dogovora o eventualnom povratku na posao, posebno imajući u vidu okolnost da ima prebivalište u inozemstvu i nije u mogućnosti u roku od par dana doći u Hrvatsku, pronaći smještaj i započeti s radom, da je tuženik 2.3.2020. donio pobijanu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog navodne teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno iz razloga što se u ostavljenom roku nije vratio na posao. Pobijanu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2.3.2020. tužitelj smatra nedopuštenom, nezakonitom i neosnovanom iz razloga što je ista donesena pod pretpostavkom da je Odluka o poništenju

– stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5.2.2020. zakonita i valjana, a što da nije točno, da je tuženik spomenutu odluku donio izvan zakonskog roka za očitovanje o zahtjevu za zaštitu prava, te mjesec i pol dana nakon podnošenja tužbe protiv prethodne odluke o otkazu od 30.10.2019., stoga tužitelj smatra da uopće nije bio u obvezi javiti se na posao u ostavljenom roku. Ukazuje da tužbom podnesenom protiv Odluke o otkazu od 30.10.2019. nije tražio od tuženika da ga vrati na rad, već je tražio da sud utvrdi sudski raskid ugovora o radu, da pravni stav tuženika, da čak i u slučaju kada tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos ovlašten u svako doba sve do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu opozvati svoju odluku o otkazu i pozvati radnika da se vrati na rad, stavlja radnika u potpuno neravnopravan položaj u odnosu na poslodavca s obzirom da je radnik prema istom dužan poštivati zakonske prekluzivne rokove dok poslodavac to nije dužan činiti, te da je potpuno diskrecijsko pravo u svako doba tijekom trajanja sudskog postupka radi zaštite prava iz radnog odnosa odlučivati o pravima radnika, te ga pozivati da se vrati na rad iako nastavak radnog odnosa za njega više nije prihvatljiv. Predlaže donošenje presude, citirano:

“ Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika H. I. pl. Z. R., OIB:..., Uljarska ulica 1, R. od 02.03.2020. godine, Klasa: 024-01/20-01/3, Urbroj: 2170/01-23-01-20-6, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja Y. T. K., OIB: ..., A., B., S. N. kod tuženika nije prestao.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u roku 15 dana. “

4. U odnosu na tužbu 17. travnja 2020., tuženik u odgovoru, u bitnom, navodi da ista nije osnovana, osporava pravovremenost tužbe, da tužitelj unatoč pozivu poslodavca nije došao na posao počevši od 17. veljače 2020. pa nadalje, a što tužitelj da ne spori, da nije sporno da je tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava i da je isti odbijen kao neosnovan, da pobijana odluka nije niti nedopuštena niti nezakonita, da je pobijanoj odluci prethodio otkaz ugovora o radu kojeg je naknadno sam poništio i pozvao tužitelja da se vrati na rad, da je ovakav postupak potpuno dopušten i zakonit, da ne postoji zakonski rok, pogotovo ne prekluzivan zakonski rok, u okviru kojeg kao poslodavac smije stavljati van snage svoje odluke uz posljedicu gubitka prava ako taj rok propusti. Smatra da je zakonito i legitimno svoju raniju odluku o otkazu stavio van snage i pozvao tužitelja da se vrati na rad ostavljajući mu za to sasvim dovoljno vremena za pripremu povratka (punomoćnica tužitelja da je primila predmetnu odluku sedam dana prije datuma kada se je tužitelj trebao vratiti na rad što je sasvim dovoljan rok u kojem je tužitelj mogao i morao organizirati svoj povratak). To što tužitelj tu odluku „smatra zakašnjelom” da je njegov osobni stav, da ne postoji rok koji određuje do kada se takva odluka može donijeti. Osporava da bi namjera takve odluke bila šikanozna, da je irelevantno da li mu se tužitelj obraćao ili nije radi mirnog rješenja spora, da je tužitelju za vraćanje na posao ostavljen pristojan i primjeren rok u kojem se itekako mogao organizirati, da je tužitelj imao smještaj u Rijeci i nije bilo nikakve zapreke da se pojavi, ali da to nije želio. Nakon što se tužitelj na poslu ni po njegovom pozivu kao poslodavca nije pojavljivao, jedina moguća reakcija poslodavca da je bila otkazati mu ugovor o radu izvanrednim otkazom, to što tužitelj smatra da se nije trebao javiti na posao da je njegova stvar, da je posljedica takvog pogrešnog mišljenja i pravnog stava jest novi otkaz. Tuženik je stava da tvrdnja o tome da je stavio tužitelja u neravnopravan položaj nije točna, da je sve što je poduzimao poduzeo sukladno Zakon o radu. Završno ističe da je; tužitelj dobio otkaz koji je zakonito stavljen van snage od strane tuženika kao poslodavca; tužitelj je nakon stavljanja van snage prvog otkaza vraćen na posao i pozvan da se vrati na rad; tužitelj unatoč tome nije došao na radno mjesto iako mu je za to ostavljen od strane tuženika više nego primjeren rok; tužitelju je otkazan ugovor o radu jer se bez opravdanja nije javio na rad više dana, a tužbom samo potvrđuje da to nije niti namjeravao. Predlaže se odbiti tužbu. Potražuje trošak.

5. Podneskom od 7. rujna 2021. (list 155 do 157 spisa) izmijenjenim u dijelu točke III. na ročištu 19. svibnja 2021. (list 157 spisa) tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kako je to sadržano u točki I. izreke presude.

6. Procesnim rješenjem od 3. lipnja 2020. spojeni su predmeti pod posl.br. Pr-493/2019 i posl.br. Pr-194/2020 (pod kojim je zaprimljena tužiteljeva tužba podnesena 17.4.2020.) radi zajedničkog raspravljanja pod poslovnim brojem Pr-493/2019.

7. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja vezano uz odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu dok je na ročištu održanom 4. svibnja 2021. proveden dokaz tužitelja Y. T.K. (list 124 do 128 spisa).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde nedopuštenom dvije Odluke tuženika (od 30.10.2019. i 2.3.2020.) o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaključenog između stranaka, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, naknadom štete i isplatom neisplaćenih plaća.

9. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

10. Odredbom članka 116. st. 1. i stavak 2. ZR-a normirano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

11. Kada poslodavac otkazuje ugovor o radu prema članku 135. st. 3. ZR-a na njemu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu.

12. Glede odredbe članka 125. stavak 1. ZR-a oportuno je ukazati da sudski raskid ugovora o radu uz naknadu štete i postupak po tim zahtjevima adhezijski je postupak onom postupku koji se vodi u povodu odluke o otkazu ugovora o radu. Zato nema nikakve smislene zakonske osnove za zaključak da bi odluka kojom se ugovor o radu sudski raskida sama po sebi mogla uvjetovati zaključak o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, već upravo suprotno, jer iz navedene zakonske odredbe proizlazi da sud može odlučiti o sudskom raskidu ugovora o radu samo ako je utvrdio otkaz ugovora o radu nedopuštenim.

13. Na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da su stranke 28. srpnja 2018. (list 9 do 12 spisa) zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme do 20. rujna 2021. (Članak 4.) za rad tužitelja na poslovima «šef dirigent» (Članak 1.) s tim da je radni odnos zasnovan s 21.9.2018. kada je tužitelj bio obvezan započeti s radom (Članka 5.). Nadalje, 30.10.2019. (list 7 – 8 spisa) poslodavac (tuženi) je donio Odluku o izvanrednom otkazu predmetnog ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza i radnog odnosa pobliže opisanih u obrazloženju te odluke. Protiv iste, tužitelj je podnio 13. studenog 2019. zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik zaprimio preporučenom pošiljkom 18. studenog 2019. (list 13 do 16 spisa). Tijekom postupka tuženik nije osporavao tvrdnje tužitelja istaknute u prethodnoj rečenici. Obzirom poslodavac o roku od 15 dana od dostave zahtjeva, prema stanju spisa, nije istom udovoljio (dakle, do 3. prosinca 2019.) tužitelj je unutar daljnjeg roka od 15 dana (čl. 133. st. 2. ZR-a), 18. prosinca 2019. podnio predmetnu tužbu (list 1 spisa) koju je ispravljenu podnio po pozivu suda iz rješenja od 4.2.2020. i to 13.2.2020. Cijeneći sadržaj odredbe članka 109. stavak 3. ZPP-a predmetna tužba podnesena je u zakonskom roku iz čl. 133. st. 2. ZR-a.

14. Nesporno je da je tuženik kao poslodavac 5. veljače 2020. donio (list 55 spisa) Odluku o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti (u točki 1. izreke), dok je točkom 2. odlučeno da je radnik – tužitelj dužan javiti se na posao u roku od 8 dana od dana primitka Odluke od strane njegovog punomoćnika, a najkasnije 17.2.2020. u 8:00 sati. Prema dokazu o uručenju (list 56 spisa) ta Odluka je dostavljena 10.2.2020. odvjetnici S. R. S. iz Z. koja je zahtjev za zaštitu prava od 13.11.2019. (list 13 – 15 spisa) protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnijela kao punomoćnica tužitelja. Nadalje, tuženik (poslodavac) je 2.3.2020. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu (list 76 – 77 spisa) tužitelju zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok koja povreda se iz obrazloženja Odluke svodi na neopravdani izostanak s posla u trajanju od više dana uzastopno bez navođenja bilo kakvog opravdanja. Protiv te Odluke tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava (list 78 – 80 spisa) u kojem navodi da je Odluku o izvanrednom otkazu od 2.3.2020. zaprimio 4.3.2020. (list 80 spisa). Taj datum primitka potvrđuje i tuženik u obrazloženju Odluke od 27.3.2020. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava (list 81 spisa). U tužbi od 17.4.2020. radnik ističe da je 17.3.2020. (koju činjenicu tuženik nije osporavao) podnio zahtjev za zaštitu prava koji je preporučenom pošiljkom tuženik primio 25.3.2020 (list 141 spisa). Odluku kojom odbija zahtjev radnika za zaštitu prava poslodavac je donio 27.3.2020. (list 81 spisa). U tužbi tužitelj navodi da je tu Odluku od 27.3.2020. zaprimio 2.4.2020. pa je 17.4.2020. podnio tužbu unutar roka iz čl. 133. st .2. ZR-a. Osim toga, da poštivanje roka za podnošenje druge tužbe nije sporno slijedi i iz činjenice što je tijekom postupka tuženik isticao da je podnijeta tužba 17.4.2020. pravovremena, primjerice u podnesku od 6.5.2021. (na strani 4 tog podneska, tj. na listu 134 spisa).

15. U odnosu na tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 30.10.2019. o izvanrednom otkazu ugovora o radu bitna je okolnost što je tuženik donio 5. veljače 2020. Odluku o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti. Posljedica je donošenja te Odluke iz 2020., prema stanju spisa, da tužitelj nije izgubio kontinuitet prijave na mirovinsko osiguranje kod poslodavca (tuženika) od 21.9.2018. do 19.3.2020. (dakle, i za razdoblje od donošenja Odluke o izvanrednom otkazu čiji učinci su potom stavljeni van snage). Ta činjenica slijedi iz sadržaja dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba Rijeka od 3.2.2021. (list 113 spisa). Time se ukazuje neosnovanim navod tužitelja iz podneska od 30.11.2020. (list 92 spisa) u kojem ističe šikanozno postupanje tuženika jer, nakon odjave s mirovinskog osiguranja 30.10.2019. odnosno, najkasnije 4.11.2020., i nakon donošenja Odluke o poništaju izvanrednog otkaza, da nikada nije ponovno prijavljen. Osim toga, navodi tužitelja o dugotrajnom šikanoznom postupanju tuženika prema njemu nisu relevantni u smislu utvrđivanja okolnosti s tim u vezi obzirom da predmetne tužbe nisu postavljene, niti je predmet spora bilo kakav zahtjev za utvrđenje uznemiravanja, zlostavljanja, ponižavanja (mobbing) i slično. Parnični sud u smislu odredbe članka 2. stavak 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema tome, utvrđuje kao pravno relevantne samo one činjenice koje su potrebne da bi donio odluku o meritumu konkretnog spora.

16. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka učinio nespornim (podnesak od 7.9.2021. – list 155 spisa) da mu je tuženik retroaktivno (nakon što je 5.2.2020. stavio van snage Odluku o izvanrednom otkazu od 30.10.2019.) isplatio plaće za studeni i prosinac 2019., za siječanj i veljaču 2020., te dio plaće za ožujak 2020.

17. Navode tužitelja o Odluci o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu da je donesena izvan zakonskog roka i nakon podnošenja tužbe kojom se zahtjeva utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu ovaj sud ne smatra relevantnim. Naime, ni člankom 133. stavak 2. ZR-a, a niti sadržajem bilo koje druge pravne norme, nije propisano da bi poslodavac u situaciji ako u roku od 15 dana od dostave ne udovolji zahtjevu radnika za ostvarenje povrijeđenog prava iz radno odnosa (čl. 133. st. 1. ZR-a) bio prekludiran u smislu mogućnosti da svoju odluku o otkazu naknadno može poništi, pa i tijekom trajanja radnog spora. Konkretno, budući da je predmetna Odluka o izvanrednom otkazu od 30.10.2019. stavljena izvan snage Odlukom od 5. veljače 2020. od tog trenutka pro futuro ona više ne egzistira. O tome da tuženik – poslodavac smije, tijekom trajanja radnog spora, poništiti svoju odluku o otkazu koju je radnik osporavao već se izjasnila i sudska praksa (primjerice u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-294/07 od 17.10.2007. Izv). Opoziv odluke o otkazu ugovora o radu koji je uslijedio nakon podnošenja tužbe kojom se zahtjeva utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužbu ne čini nedopuštenom i nije razlog za njezino odbacivanje, već o tužbi valja meritorno odlučiti (Vrhovni sud, Revr-103/09 11.6.2009. Izbor 1/09-150.). Stav je ovog suda da kada je sam tuženik – poslodavac, prije zaključenja glavne rasprave u parničnom postupku udovoljio radnikovom tužbenom zahtjevu (konkretno tuženik je udovoljio predmetnom zahtjevu tužitelja nakon pokretanja spora, tj. podnošenja tužbe 18.12.2019., ali prije nego što parnica počela teći dostavom mu (primitkom) tužbe na odgovor 19.2.2020. – povratnica na poleđini lista 48 spisa) upravljenom na poništenje odluke o otkazu (pri čemu je radnik pozvan javiti se ponovno na posao), tužbeni zahtjev koji je postavljen bio na osporavanje odluke o otkazu je valjalo odbiti. Naime, u takvoj pravnoj situaciji ne može se govoriti o povredi radnikovih prava na to da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom. To zato što je tom odlukom poslodavac sam anulirao povrede radnih prava tužitelja (u ovom slučaju s osnove prava iz mirovinskog osiguranja te prava na pripadajuću plaću od studenog 2019. do ožujka 2020.) omogućivši mu da se vrati na rad kao da o otkaza ugovora nije ni došlo. U smjeru ovakve argumentacije ukazuje se i na odluke Ustavnog suda, U-III-238/2016 od 30.3.2017. u vezi s odlukom Vrhovnog suda, Revr- 519/14 od 23.4.2014. Izv. Ukoliko pak tužitelju (radniku) nije bilo prihvatljivo nastaviti radni odnos imao je pravo otkazati u tom trenutku važeći ugovor o radu po jednoj od osnova reguliranih ZR-om.

18. Da bi se smio odrediti sudski raskid ugovora o radu temeljem odredbe članka 125. stavak 1. ZR-a, mora biti utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten, a to se u konkretnom slučaju nije ostvarilo. Rezimirajući navedeno u odlomku 17. obrazloženja, kad je poslodavac stavio izvan snage svoju odluku o otkazu ugovora o radu, nema više pretpostavki za sudsko odlučivanje o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, jer takva odluka više ne postoji. Zato je odbijen predmetni tužbeni zahtjev (točka I.1. dispozitiva) za utvrđenje da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.10.2019. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, slijedom čega nisu ispunjeni ni uvjeti za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete. Stoga je presuđeno kao u točkama I.3. i I.4. izreke.

19. Obzirom tužitelj nije povukao tužbu podnesenu 18. prosinca 2019., niti se odrekao tužbenog zahtjeva istaknutog u toj tužbi nakon saznanja da je tuženik donio 5.2.2020. Odluku o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti, u ovom sporu u pogledu odluke o trošku (odlomci 26. i 27. obrazloženja) ne dolazi u primjenu odredba članka 158. stavak 2. ZPP-a koja regulira pravnu situaciju kad je tuženik dužan naknaditi trošak tužitelju.

20. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. svibnja 2021., prema sadržaju zapisnika (list 5 zapisnika, ujedno list 128 spisa) punomoćnica tužitelja je izjavila da nije ovlaštena u predmetnom postupku za primanje pismena već isključivo kao pun. za zastupanje u predmetna dva postupka, stoga da nije niti bila ovlaštena zaprimiti odluku o stavljanju van snage prvog otkaza tako ni odluku o izvanrednom drugom otkazu u ime tužitelja. Navedeno po stavu ovog suda predstavlja iznošenje novih činjenica. Odredbom članka 299. stavak 2. i st. 3. ZPP-a propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom dokaznog postupka protivno stavku 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir. Aktivna stranka ovog spora ničim nije argumentirala zašto, vezano uz primanje pismena tuženika (Odluke od 5.2.2020. i Odluke od 2.3.2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu) od strane njegove punomoćnice – odvjetnice u ovoj parnici, činjenice da ona ne bi bila ovlaštena tada (u veljači i ožujku 2020.) izvršiti te radnje za tužitelja, nije mogla istaknuti već prilikom podnošenja tužbe 17. travnja 2020., odnosno najkasnije do zaključenja prethodnog postupka na ročištu 27.1.2021. (list 110 spisa), obzirom da je o tim okolnostima, vezano uz postojanje ili nepostojanje njezinog ovlaštenja za primanje pismena od poslodavca za ime radnika, Y. T. K., punomoćnica tužitelja koja je ujedno

sastavila i podnijela predmetnu tužbu 17. travnja 2020., u tom času već imala saznanja. Prema tome, sud zaključuje da je predmetne nove činjenice navedene tek na glavnoj raspravi, a tiču se ovlaštenja njegove punomoćnice u ovom sporu za primanje pismena od tuženika (poslodavca) izvan sudskog postupka, tužitelj mogao istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te da konkretno nije utvrđen niti jedan razlog zbog čega ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do okončanja prve faze prvostupanjskog postupka. Stoga sud te činjenice neće uzeti u obzir (čl. 299. st. 3. ZPP-a). Neovisno o primjeni u ovom sporu odredbe članka 299. stavak 3. ZPP-a, punomoćnica tužitelja ničim nije pojasnila, ako doista nije bila ovlaštena primiti za tužitelja Odluku od 5.2.2020. o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i Odluku od 2.3.2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu, iz kojeg razloga ta zaprimljena pismena nije vratila njihovom adresatu s navedenim objašnjenjem, što jest, odnosno trebao bi biti, standardni poslovni običaj u takvoj situaciji. Zaključno, uz tužbu podnesenu 18.12.2019. kao prilog je dostavljena i punomoć potpisana po tužitelju 16. prosinca 2019. (list 6 spisa). Navedenom punomoći, osim zastupanja u ovom parničnom postupku (radnom sporu), davatelj punomoći Y. T. K. ovlastio je odvjetnicu S. R. S. iz Z. da ga zastupa u svim njegovim pravnim poslovima u sudu i izvan suda, te u ostvarenju njegovih prava, kao i da poduzima sve pravne radnje, a naročito podnosi tužbe, podneske, te da sklapa nagodbe. Pod sadržajnim formulacijama: zastupanja …. u pravnim poslovima… izvan suda i… poduzimanja svih pravnih radnji…, ovaj sud supsumira svakako i radnje zaprimanja, po odvjetnici S. R. S. iz Zagreba, pismena poslodavca H. I. pl. Z.R. upućenih radniku Y. T. K..

Dokaz o otkazu ili opozivu te punomoći spisu ne prileži.

21. U odnosu na tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 2.3.2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tijekom dokaznog postupka je utvrđeno da je punomoćnica tužitelja zaprimila 10. veljače 2020. (list 56 spisa) Odluku poslodavca o poništenju – stavljanju van snage Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U stranačkom iskazu tužitelj je istaknuo (list 128 spisa) da ga je odvjetnica obavijestila da se vrati na rad, ali da se nakon toga nije javio intendantu ili bilo kome u kazalištu. Nadalje, tvrdnje tužitelja pred sudom da ni on, niti njegov agent, nisu dobili napismeno rješenje da mu se stavlja van snage prvi otkaz, ni da mu prestaje drugi radni odnos, pored nesporno utvrđene činjenice da je te Odluke zaprimila njegova ovlaštena punomoćnica, nisu relevantne. U odnosu na točkom 2. izreke Oduke o poništenju Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list 55 spisa) određenu mu dužnost kao radniku da se javi na posao u roku od 8 dana od dana primitka Odluke, a vezano uz navode tužitelja u tužbi da nije bio u mogućnosti u roku od par dana doći u Hrvatsku, pronaći smještaj i započeti s radom, valja istaknuti da ničim tijekom postupka nije pojasnio koji objektivni razlozi su ga spriječiti da ne kontaktira poslodavca (osobno ili po punomoćnici) i konkretizira razloge zbog kojih mu dodijeljeni rok za povratak na posao nije dovoljan, odnosno da zatraži produljenje ostavljenog mu roka i/ili pomoć u pronalaženju smještaja. Dana 19. veljače 2020. protekao je tužitelju rok od 8 dana (počeo teći 11.2.2020.) za povratak na posao na koji se nije vratio. Od tog dana pa do donošenja 2.3.2020. Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelj se također nije vratio na rad, a o razlozima nedolaska nije obavijestio poslodavca. Te činjenice su među strankama nesporne.

22. U smislu odredbe članka 135. st. 3. ZR-a tuženik je dokazao postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu obzirom iz utvrđenja u ovom postupku slijedi da tužitelj bez (opravdanog) razloga nije dolazio na posao od srijede 19.2.2020. do ponedjeljka 2.3.2020. (8 radnih dana) kada mu je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 28.7.2018. otkazan. S druge strane, tužitelj na kome je bio teret dokaza u smislu čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da zbog opravdanog razloga nije došao na posao. Pri tome, po mišljenju ovog suda, ne predstavlja opravdani razlog stav tužitelja istaknut još u tužbi gdje tvrdi da nije bio u obvezi javiti se na posao u ostavljenom roku jer je Odluka od 5.2.2020. o poništenju – stavljanju van snage odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, po njemu zakašnjela i donesena mjesec i pol nakon podnošenja tužbe. Neopravdani izostanak tužitelja s posla u neprekidnom trajanju od osam dana osobito je teška povreda obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. To predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu obzirom su ispunjenje pretpostavke iz članka 116. stavak 1. ZR-a. Vezano uz navedeni pravni stav oko posljedica neopravdanog višednevnog uzastopnog izostanka radnika s posla ukazuje se i na sudsku prasku, primjerice u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-316/11 od 6.7.2011. Izv., Revr-125/12 od 12.6.2012. Izv., Revr-676/10 od 9.3.2011. Izv. i Revr-235/09 od 27.5.2009. Izv.

23. Na temelju svega navedenog Odluka tuženika od 2. ožujka 2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena je uz ispunjenje sadržaja pravne norme iz odredbe članka 116. stavak 1. ZR-a, pa prema tome nije utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten i da posljedično tome radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Zbog toga je i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I.2. izreke. Obzirom da sud može odlučiti o sudskom raskidu ugovora o radu i s tim u vezi o naknadi štete (čl. 125. st. 1. ZR-a) samo ako je utvrdio otkaz ugovora o radu nedopuštenim, a to u ovom slučaju nije uslijedilo, neosnovani su i tužbeni zahtjevi navedeni u točkama I.3. i I.4. izreke, dok je zahtjev u točki I.5. dispozitiva presude valjalo odbiti obzirom je postavljen za razdoblje u kojem više nije postojao radni odnos između stranaka, odnosno više nije egzistirao valjani pravni temelj (ugovor o radu) po osnovi sadržaja kojeg radnik, tužitelj bi crpio pravo (ovlaštenje) od tuženika, poslodavca zahtijevati isplatu neisplaćenih plaća za obavljeni rad (čl. 7. st.1. ZR-a), odnosno naknada plaća pod pretpostavkom iz članka 95. stavak 3. ZR-a.

24. Vezano uz odredbu članka 119. stavak 2. ZR-a sud zaključuje da su postojale okolnosti zbog kojih konkretno nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu omogući radniku da iznese obranu. Pri tom je nužno uzeti u obzir prirodu i značenje povrede obveze iz radnog odnosa što ju je tužitelj učinio (izostanak s posla), a poglavito jer je riječ o kontinuiranom (svakodnevnom) kršenju obveze iz radnog odnosa. Radi se, dakle, o takvom ponašanju tužitelja koje predstavlja kršenje elementarne obveze iz radnog odnosa, što je potpuno neprihvatljivo. Povrh svega, tužitelj o razlozima nedolaska na posao nije obavijestio poslodavca, štoviše s njim u tom razdoblju nedolazaka nije ni na koji način kontaktirao. Tužitelj nije dolazio na posao uzastopno 8 radnih dana kada je poslodavac donio odluku o otkazu ugovora o radu pa se ne može opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući da iznese svoju obranu za takvo ponašanje.

25. Slijedom svega presuđeno je sadržajem točke I.1. do I.6. dispozitiva ovog pravorijeka.

26. Odluka o trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh tuženika, sadržaj njegovog troškovnika (list 161 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa). Priznati su tuženiku zatraženi troškovi koji se odnose na zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za; sastav dva odgovora na tužbu – iznosi po 2.500,00 kuna za svaki, pristup na četiri ročišta (8.12.2020., 27.1.2021., 4.5.2021. i 19.5.2022.) – iznosi po 2.500,00 kuna za svako. Podnesci sastavljeni 4.3.2020., 7.12.2020. i 6.5.2021. (zatraženo po 2.500,00 kuna + PDV) ne pripadaju pod Tbr. 8.t.1. Tarife, već se imaju supsumirati obzirom na sadržaje pod ostale podneske iz Tbr. 8.t.3. Tarife pa prema tome tuženiku po toj osnovi pripada 3 x 500,00 kuna, tj. 1.500,00 kuna, odnosno ukupno 16.500,00 kuna, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 4.125,00 kuna (Tbr. 42. Tarife), dakle sveukupno 20.625,00 kuna. Zatraženi trošak pristojbe za odgovor na tužbu od 2.000,00 kuna tuženiku nije odmjeren obzirom nije dokazao da je taj iznos u ovom postupku platio. Dakle, u preostalom dijelu iznad svote od 20.625,00 kuna, a do 30.125,00 kuna zatraženi trošak nije osnovan.

27. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

28. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i čl. 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno točkom III. izreke.

U Rijeci 4. srpnja 2022.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika