REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 3 Us I-99/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja Ž. D. iz B. i H., K. 45, K., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica M. S. P., službena osoba tuženika, radi razmjernog dijela starosne mirovine, 4. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/21-03/01057791778, URBROJ: 341-99-06/2-21-6291 od 24. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/21-03/01057791778, URBROJ: 341-99-06/2-21-6291 od 24. studenoga 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: 140-02/21-03/01057791778, URBROJ: 341-22-06/2-21- 013774 od 15. srpnja 2021.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je priznato, počevši od 4. ožujka 2021., pravo na razmjerni dio starosne mirovine u svoti od 98,25 kn mjesečno, u koju je uračunat i dodatak na mirovinu, te je određeno da isplata mirovine pripada tužitelju počevši od 4. ožujka 2021., mjesečno unatrag, kao i da žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja.

3. Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja u bitnome navodeći da je imao ukupni radni staž 30 godina, a ne kao što se pogrešno navodi 20 godina, obzirom da vojni radni staž nije plaćen niti uveden (6 godina i 2 mjeseca), kao i radni staž „B.“ d.o.o. Lj. koji je plaćen, ali nije uveden (3 godine i 4 mjeseca). Nadalje se tužitelj poziva na rješenje Općinskog suda u Travniku od 15. lipnja 2015., presudu Općinskog suda u Visokom od 20. veljače 2012. i odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ističe da je bio pripadnik HVO-a te je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, posjeduje dvojno državljanstvo te je ranjen u vrat, a otkako je pao na rame lijeve ruke ima nesvjestice i oštećen mu je centar za ravnotežu te na uvid dostavlja CT mozga i snimak mjesta ranjavanja. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonskim propisima te da navodi i razlozi tužbe nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni. Ponavlja obrazloženje osporavanog rješenja te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavak 3. ZUS- a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine pokrenut na zahtjev tužitelja dana 7. travnja 2021. putem nositelja mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini.

8. Nadalje proizlazi da je tužitelju, vojnom osiguraniku Federacije BIH, rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe za kanton Središnja Bosna, Travnik, broj: 01057791778 od 31. siječnja 2017. priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu počevši od 13. studenoga 2016. prema Zakonu o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata („Službene novine Federacije BIH“, broj: 41/2013.). Prema navedenom rješenju bosanskohercegovački nositelj mirovinskog osiguranja priznao je pravo na starosnu mirovinu na temelju ukupnog mirovinskog staža od 22 godine, 08 mjeseci i 03 dana u koji za ispunjavanje uvjeta ukupno navršenog staža nije uzeo u obzir i mirovinski staž navršen u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2. kolovoza 1975. do 30. rujna 1976. u trajanju od 01 godine, 01 mjeseca i 29 dana.

9. Tijekom postupka je također utvrđeno da tužitelj ima ostvaren staž osiguranja u Republici Hrvatskoj u trajanju od 01 godine, 01 mjeseca i 29 dana, navršen u razdoblju od 2. kolovoza 1975. do 30. rujna 1976., prema odredbi članka 24. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/14., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., nastavno: ZOMO).

10. Razdoblja osiguranja navršena u inozemstvu iznose ukupno 20 godina, 05 mjeseci i 26 dana (potvrda bosanskohercegovačkog nositelja BIH/HR 205 od 16. srpnja 2019.), i to u razdoblju od 13. lipnja 1975. do 31. srpnja 1975., od 1. listopada 1997. do 22. siječnja 1979., od 17. ožujka 1980. do 31. ožujka 1992. i od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 2000.

11. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 3/2001-dalje: Ugovor), kao i provedbeni propisi.

12. Obzirom da prema odredbi članka 33. ZOMO-a pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, na temelju navedenih činjenica utvrđeno je da je tužitelj dana 4. ožujka 2021. ispunio uvjete za priznanje prava na mirovinu te mu je stoga prvostupanjskim rješenjem od 15. srpnja 2021. priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine, pri čemu je svota izračunata prema članku 79. do 91. ZOMO-a, a u svotu mirovine uračunat je i dodatak na mirovinu u smislu članka 79. stavka 2. ZOMO-a, dok je dan s kojim tužitelju pripada pravo i isplata mirovine određen prema članku 37. ZOMO-a.

13. Tužitelj smatra da mu je trebao biti priznat vojni radni staž te staž ostvaren kod poslodavca „B.“, kao i da je trebalo uzeti u obzir invalidnost tužitelja.

14. Međutim, iz podataka spisa proizlazi da je staž osiguranja kod „B.“ Jugoslavenski kombinat kože i obuće u razdoblju od 02. kolovoza 1975. do 31. prosinca 1976. uračunat na teret hrvatskog nositelja, dok je staž osiguranja navršen u razdoblju od 13. lipnja 1975. do 31. srpnja 1975., od 1. listopada 1976. do 22. siječnja 1979., od 17. ožujka 1980. do 31. ožujka 1992. kod istog poslodavca, prema tiskanici BIH/HR 205 od 16. srpnja 2019. bosanskohercegovački nositelj potvrdio na svoj teret.

15. Prema odredbi članka 17. stavka 1. Ugovora, ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja, navršeno prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice.

16. Stoga ukupna razdoblja osiguranja prema članku 17. Ugovora iznose 21 godinu, 07 mjeseci i 25 dana, kako je to pravilno utvrđeno.

17. Što se tiče razdoblja posebnog staža u Bosni i Hercegovini, navršenog u razdoblju od 25. listopada 1992. do 25. studenoga 1995. prema Uvjerenju Federalnog ministarstva obrane, Odjela za obranu Travnik, broj: V21-34/1-17-01- 710/2005 od 29. prosinca 2005. (iskazan u rješenju nositelja u Bosni i Hercegovini od 31. siječnja 2017.), pravilno tuženik ističe da se isti ne može uračunati, obzirom da je odredbom članka 40. stavka 2. Ugovora propisano da se za utvrđivanje prava na davanje, prema ovom Ugovoru, uzima u obzir i razdoblje osiguranja koje je, prema pravnim propisima država ugovornica, ostvareno prije njegovog stupanja na snagu pri čemu se razdoblje posebnog staža uzima u obzir u priznatom trajanju samo ako se odnosi na razdoblje prije 1. siječnja 1965.

18. Stoga je prema stajalištu ovoga Suda mirovinski staž za stjecanje prava na razmjerni dio starosne mirovine pravilno utvrđen, suprotno navodima tužitelja.

19. Također valja napomenuti da se u postupku priznanja prava na starosnu mirovinu ne vrši ocjena radne sposobnosti u smislu odredbe članka 39. ZOMO-a, a tužitelj nije niti podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

20. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

U Osijeku 4. srpnja 2022.

Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).