Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 9 Gž R-160/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Suzani Radaković, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. K., N. M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinski radni sud u Zagrebu, poslovni broj Pr-2762/2019-38 od 6. prosinca 2021., dana 1. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2762/2019-38 od 6. prosinca 2021., kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
„I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 da tužitelju M. K., N. M., OIB: …, isplati ukupan bruto iznos od 13.832,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na sljedeće iznose:
- 302,67 kn od dana 15.07.2014.,
- 154,29 kn od dana 15.08.2014.,
- 287,28 kn od dana 15.09.2014.,
- 274,22 kn od dana 15.10.2014.,
- 262,30 kn od dana 15.11.2014.,
- 301,64 kn od dana 15.12.2014.,
- 185,15 kn od dana 15.01.2015.,
- 258,09 kn od dana 15.02.2015.,
- 195,18 kn od dana 15.03.2015.,
- 241,96 kn od dana 15.04.2015.,
- 274,22 kn od dana 15.05.2015.,
- 33,80 kn od dana 15.06.2015.,
- 161,31 kn od dana 15.07.2017.,
- 310,11 kn od dana 15.08.2015.,
- 288,70 kn od dana 15.09.2015.,
- 340,42 kn od dana 15.10.2015.,
- 129,68 kn od dana 15.11.2015.,
- 271,72 kn od dana 15.12.2015.,
- 248,09 kn od dana 15.01.2016.,
- 237,75 kn od dana 15.02.2016.,
- 169,82 kn od dana 15.03.2016.,
- 263,60 kn od dana 15.04.2016.,
- 237,75 kn od dana 15.05.2016.,
- 308,00 kn od dana 15.06.2016.,
- 275,58 kn od dana 15.07.2016.,
- 290,12 kn od dana 15.08.2016.,
- 93,49 kn od dana 15.09.2016.,
- 276,94 kn od dana 15.10.2016.,
- 324,26 kn od dana 15.11.2016.,
- 309,52 kn od dana 15.12.2016.,
- 260,65 kn od dana 15.01.2017.,
- 166,16 kn od dana 15.02.2017.,
- 292,44 kn od dana 15.03.2017.,
- 270,19 kn od dana 15.04.2017.,
- 255,89 kn od dana 15.05.2017.,
- 206,62 kn od dana 15.06.2017.,
- 315,71 kn od dana 15.07.2017.,
- 367,35 kn od dana 15.08.2017.,
- 211,76 kn od dana 15.09.2017.,
- 214,08 kn od dana 15.10.2017.,
- 255,44 kn od dana 15.11.2017.,
- 312,70 kn od dana 15.12.2017.,
- 309,39 kn od dana 15.01.2018.,
- 282,49 kn od dana 15.02.2018.,
- 210,20 kn od dana 15.03.2018.,
- 312,70 kn od dana 15.04.2018.,
- 309,39 kn od dana 15.05.2018.,
- 232,64 kn od dana 15.06.2018.,
- 345,79 kn od dana 15.07.2018.,
- 296,77 kn od dana 15.08.2018.,
- 133,58 kn od dana 15.09.2018.,
- 345,65 kn od dana 15.10.2018.,
- 234,88 kn od dana 15.11.2018.,
- 214,12 kn od dana 15.12.2018.,
- 168,24 kn od dana 15.01.2019.,
i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 13.437,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. prosinca 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
2. Protiv presude, kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka USRH i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine odnosno tužba odbaci te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana te stavlja zahtjev za naknadom troška.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika, u ministarstvu, Uprava za posebne poslove sigurnosti, za isplatom razlike plaće s osnove duljeg od formalnog propisanog radnog vremena i to za redovan rad u turnusu za razdoblje od lipnja 2014. do prosinca 2018., a koji temelji na činjenici ranijeg dolaska na posao odnosno 30 minuta prije početka rada.
6. U žalbenom postupku, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, dok visina i tijek kamata nisu sporni, te je sporna i odluka o troškovima postupka
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka upire tuženik.
9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom ( čl. 8. ZPP-a) utvrdio sve činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika;
- da je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu razlike plaće na ime redovnog rada za dolazak 30 minuta prije radi otpreme službe u razdoblju od lipnja 2014. do prosinca 2018.;
- da je tuženik dostavio izračun razlike plaće tužitelja koji nije sporan;
- da je Zahtjevom za zaštitu prava od 13. prosinca 2018. tužitelj zahtijevao isplatu razlike plaće za 30 minuta ranijeg dolaska na posao za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 1. prosinca 2018. čime je ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186.a ZPP-a;.
- da tužitelj podneskom od 6. studenog 2020. nije preinačio tužbu, već je samo promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, dok je činjenični supstrat ostao isti i ne radi se o preinaci tužbe;
- da se radi o kontinuiranom radu duljem od propisanog i da je tužitelj dolazio na rad 30 minuta ranije radi otpreme službe te se radi o radu koji je obavljao prilikom preuzimanja svake smjene, time da je tužitelj postupao po nalogu tuženika;
- da je tužbeni zahtjev postavljen sukladno izračunu tuženika u iznosu od 13.832,49 kuna.
11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da iako se rad tužitelja na način da je dolazio 30 minuta ranije radi otpreme službe ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada u smislu odredbe čl. 65. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj; 94/14 i 127/17 - dalje u tekstu: ZR), u konkretnom slučaju radi se o redovitom načinu rada prilikom preuzimanja svake smjene, dakle radi se o redovitim radnim zadacima tužitelja i tužitelju za takav rad pripada pravo na plaću i to ne s osnove prekovremenog rada, već na plaću za redovan rad koji se obavljao prilikom preuzimanja smjene te je slijedom navedenog sukladno čl. 60. st. 1. ZR-a obvezao tuženika na isplatu iznosa od 13.832,49 kuna sa zateznim kamatama i odlučio na gore navedeni način.
12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.
14. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Naime, prema odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a, osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.
15. Dakle, pravna priroda zahtjeva za mirno rješenje spora je takva da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna obratiti nadležnom državnom odvjetništvu radi pokušaja rješenja spora mirnim putem; riječ je o procesnoj pretpostavci koja se prethodno mora ostvariti, kako bi, ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu, što znači da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske mora u zahtjevu navesti sve što mora sadržavati tužba (određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 186. st. 1. u vezi s čl. 106. ZPP-a). Slijedom navedenog, mora postojati identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe.
16. U konkretnom slučaju, zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužitelj podnio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Z. (zaprimljen u Općinskom državnom odvjetništvu u Z., 13. prosinca 2018. (listovi 5 - 6 spisa), sadrži sve što sadrži i predmetna tužba koja je utemeljena na istoj činjeničnoj osnovi (dolazak na posao 30 minuta ranije na posao - otpremu službe) te dokaze na kojima temelji zahtjev i druge potrebne podatke. Također je utvrđeno da na podneseni zahtjev nije odgovoreno.
17. Stoga žalbeni navodi tuženika, u tom dijelu, nisu osnovani.
18. Nadalje, tuženik je u spis predmeta dostavio evidencije o prisutnosti na radu tužitelja za sporno razdoblje te izračun razlike bruto plaće ako bi se imalo uzeti da je tužitelj (kada mu je bio određen rad u smjeni, odnosno u turnusu) radio pola sata dulje, odnosno ako bi mu se imalo uračunati vrijeme dolaska na rad u policijsku postaju pola sata prije početka smjene. Tužitelj je, prihvativši matematički izračun bruto plaće koji je dostavio tuženik u podnesku od 6. studenog 2020. (listovi 238 - 240 spisa) postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.832,49 kn s pripadajućim zateznim kamatama, koji je prvostupanjski sud u cijelosti usvojio.
19. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (st. 3.).
20. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti kako time što je tužitelj nakon primitka izračuna bruto plaće postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće, nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Naime, pitanje pravne osnove (prekovremeni rad ili rad u turnusu) za koju sud nije vezan (čl. 186. st. 3. ZPP-a), nije od utjecaja na istovjetnost tužbenog, pa tužba nije preinačena (u tom smislu i pravno shvaćanje izraženo u odlukama Županijskog suda u Zagrebu, Gžr- 321/2021-2 od 22. ožujka 2021., Gž R-943/2021-2 od 17. lipnja 2021.), slijedom čega nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.
1. u vezi s odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi.
21. Pored navedenog, valja ukazati i na to kako je, kada je riječ o primjeni Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97 i 4/02), s pripadajućim Protokolima broj 1, 4, 6, 7, 11, 12 i 13, Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama koje se tiču prava na pristup sudu (čl. 6. Konvencije), u predmetu Omerović protiv Hrvatske (br. 2), Zahtjev br. 22980/09, §39, § 40, presuda od 5. prosinca 2013., naveo: „Ipak, posebno strogo tumačenje postupovnog pravila može uskratiti podnositelju pravo na pristup sudu (vidi predmet Běleš i drugi protiv Češke Republike, br. 47273/99, § 60., 12. studenoga 2002., i Zvolský i Zvolská protiv Češke Republike, br. 46129/99, 12. studenoga 2002.). Zapravo, pravo na pristup sudu narušeno je kada pravila prestaju služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te postanu jedna vrsta prepreke stranci u parnici da njezin predmet nadležan sud razmotri u meritumu (vidi predmet Efstathiou i drugi protiv Grčke, br. 36998/02, § 24., 27. srpnja 2006.). Konačno, premda je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače domaće pravo, Sud mora provjeriti sukladnost učinaka takvog tumačenja s Konvencijom. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode (vidi slučaj Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., § 31., Izviješća 1997-VIII).“
22. Naposljetku,Vrhovni sud Republike Hrvatske se u svojoj odluci Revd 2317/2020-2 od 24. ožujka 2021. pozvao na izloženo pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava, u predmetu Omerović protiv Hrvatske „prema kojemu je potrebno izbjeći situaciju kada postupovna pravila prestaju služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te postanu jedna vrsta prepreke stranci u parnici da njezin zahtjev nadležni sud razmotri u meritumu“, kao i “u nizu drugih odluka u kojima je zauzeo shvaćanje koje korespondira izraženom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, u situacijama kada je tužiteljima pretjeranim formalizmom onemogućen pristup sudu“.
23. Prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da se ne radi o prekovremenom radu, već da se radi o redovitim radnim zadacima tužitelja i da tužitelju pripada pravo na plaću za redovan radi koji se obavljao prilikom preuzimanja svake smjene, pa su suprotne tvrdnje tuženika bez pravnog uporišta.
24. Kako je sud iz svih naprijed navedenih razloga takav rad utvrdio kao redovan rad u turnusu, a što je u skladu sa zauzetim pravnim shvaćanjem VSRH, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbenih zahtjev sukladno obračunu razlike plaće koji izračun je tuženik izradio kao redovan rad u turnusu te je stoga i taj izračun kao pravno relevantan sud cijenio time da je tužitelj u skladu s tim izračunom i postavio svoj tužbeni zahtjev.
25. Stoga, žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako KU-a tako i tumačenju relevantnih odredbi Zakona o radu, kao i jasno zauzetog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tumačenju predmetnih odredbi.
26. Žalbeni navodi tuženika da iz ankete proizlazi da su se sami djelatnici pa tako i tužitelj izjasnili o takvoj organizaciji rada i ranijeg dolaska na posao, nisu odlučni u ovom postupku.
27. Na ostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.
28. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 13.832,49 kuna sa zateznim kamatama, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
29. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155. ZPP-a).
30. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
31. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu sukladno čl. 155. ZPP-a.
32. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1 ZPP odlučiti kao u stavku I. izreke, a na temelju čl .166. st. 1. ZPP-a kao u stavcima II. i III. izreke ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 1. srpnja 2022.
Sudac:
Suzana Radaković, v.r.
