REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

8 P-163/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari D. D. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. P. S. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 1. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika J. P. S. d.d., R., OIB: …, o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od dana 17. veljače 2021. godine kojom je tužitelju D. D. iz R., OIB: …, otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 9. kolovoza 2019. za radno mjesto zapovjednik.

II. Nalaže se tuženiku J. P. S. d.d. R., OIB: …, da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja D. D. iz R., OIB: …, vrati na isto radno mjesto na kojemu je do tada radio ili na drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Određuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 9. kolovoza 2019. i to na način da se sudski raskid ima odrediti s danom zaključenja glavne rasprave."

IV. Nalaže se tuženiku J. P. S. d.d. R., OIB: …, naknaditi tužitelju D. D. iz R., OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (pet tisuća kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. travnja 2021. naveo kako je bio u radnom odnosu kod tuženika od 1. veljače 2008. te da je radni odnos prije ugovora o radu na neodređeno vrijeme zasnivan temeljem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, a suprotno Zakonu. O nezakonitosti takvog postupanja pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj Rev 927/2020. Tužitelj je iskorisito svoje pravo podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u zakonskom roku od petnaest dana od dana zaprimanja Odluke, tražeći stavljanje izvan snage predmetne Odluke o otkazu ugovora o radu te da mu se omogući povratak na radno mjesto i zaštita od nejedankog postupanja. Kako se tuženik nije očitovao na spomenuti Zahtjev, tužitelj je u zakonskom roku određenom čl. 133. Zakona o radu podnio ovu tužbu. Tuženik je u pobijanoj odluci o otkazu naveo da tužitelj prilikom posjeta vanjskog savjetnika za sigurnost, g. S. D. (auditora) tegljaču „B.“ u luci S. nije osigurao siguran pristup tegljaču, a iz kojeg je razloga auditor odbio ukrcaj na tegljač. Tuženik je u odluci naveo da je na zahtjev auditora da osigura pripremu brodskog prolaza tužitelj to odbio uz obrazloženje da su brodske skale oštećene i da na brodu nema drugog prolaza iako ga je koordinator flote D. B. osobno nazvao i upoznao s dolaskom auditora i potrebom da sve bude spremno za održavanje audita, na što mu je tužitelj odgovorio da su spremni. Prema navodima iz tužbe neistiniti su navodi iz pobijane odluke o otkazu. Tužitelj je prije svega ukazao na sporove koje tuženik vodi sa svojim radnicima pa tako i s tužiteljem, a koji sporovi u svojoj ukupnosti ukazuju na zabrinjavajuće stanje kod tuženika. Naveo je kako je zahtijevao od tuženika poštivanje radničkih prava pomoraca, isplatu stvarno odrađenih sati rada te poštivanje prava na odmor, a koje zahtjeve je tužitelj isticao u ime svojih kolega i u svoje ime te je prema njegovom mišljenju posljedica takvog tužiteljevog djelovanja otkaz ugovora o radu. U odnosu na razloge navedene u odluci o otkazu istaknuo je kako je u više navrata zatražio popravak ili zamjenu brodskih skala i to od neposredno nadređenog, D. B. koji je potvrdio kako će osobno dati zahtjev za nove skale odjelu nabave uz napomenu da se taj nedostatak skala ne prijavljuje pisanim putem. Napomenuo je kako su upravo skale zbog kojih je dobio otkaz bile uzrok dviju ozljeda na radu jer su nesigurne i predstavljaju opasnost. Naveo je kako je u konkretnom slučaju tužitelj tegljača postavio u razinu obale te je između tegljača i obale bila udaljenost značajno manja od 60 cm što je omogućavalo sigurniji prolaz od upotrebe drvene skale. Istaknuo je i kako je zapovjednik koji je zapovijedao tegljačem prije ukrcaja tužitelja također upozorio nadređene na nedostatak te iste skale. Tužitelju su prema njegovim navodima neopravdano upućivane i prethodne opomene kojima je pisano upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa tako što je dopustio uvođenje neovlaštene osobe na brod te na kršenje odredbi o zabrani pušenja na radnom mjestu te je između ostaloga više puta upozoravan zbog korektnog obračunavanja radnih sata pomoraca koji rade u njegovoj smjeni i radnih sata vezanih uz brod i njegovo održavanje. Osporio je činjenice navedene u prethodno zaprimljenim opomenama te je ukazao na zahtjev predsjednice Sindikata Nezavisnih Radnika Hrvatske koja je na sastanku održanom 12. ožujka 2020. tražila da se revidiraju (ponište) prethodne opomene izrečene tužitelju. Tužitelj je ukazao i na okolnost prema kojoj je tuženik proveo savjetovanje s radničkim vijećem, koje se protivilo otkazu i zaključilo kako nedostatak skala na koji je tužitelj upozoravao nije opravdani razlog za otkaz. Nadalje je istaknuo da je on sindikalni povjerenik kod tuženika te tuženik nije pravilno proveo proceduru otkazivanja sindikalnom povjereniku sukladno odredbama čl. 187. i čl. 188. Zakona o radu. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da se utvrdi nedopuštenom Odluka o otkazu te da ga se vrati na isto radno mjesto na kojem je i do tada radio te je ujedno zatražio da se utvrdi kako je tuženik povrijedio prava tužitelja na jednako postupanje kao i da prestane sa svakim oblikom povrede prava jednakosti tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode iz tužbe. Istaknuo je prigovor stvarne nenadležnosti suda u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nejednako postupanje. Ukazao je na dužnosti zapovjednika broda propisane Pomorskim zakonikom i s tim u vezi na činjenicu prema kojoj tužitelj kao zapovjednik tegljača nije osigurao siguran pristup brodu-tegljaču, iz kojeg razloga je auditor odbio ukrcaj na brod te je audit otkazan. Na zahtjev auditora da osigura pripremu brodskog prolaza, tužitelj je to odbio uz obrazloženje da su brodske skale oštećene i da na brodu nema drugog prolaza (skala) iako je tužitelj prethodnog dana bio obaviješten o održavanju audita i potrebom da sve bude spremno. Činjenica je da tužitelj nije tražio popravak niti zamjenu neispravnih skala što je vidljivo iz narudžbe („trebovanje“) od 1. veljače 2021. za tegljač „B.", a koju je tužitelj dostavio službi nabave tuženika neposredno pred audit. Spomenuta narudžba ujedno je jedina koju je tužitelj dostavio službi nabave tuženika od kada je dana 1. siječnja 2021. preuzeo zapovjedništvom nad tegljačem „B.“. Ukazao je i na činjenicu prema kojoj je tužitelj brod od prethodnog zapovjednika primio bez ikakvih primjedbi, što je vidljivo iz primopredajne dokumentacije od 1. siječnja 2021. u kojoj nije navedeno da brodske skale nedostaju ili da su oštećene. Dakle, neosiguravanjem sigurnog prolaza na brod, tužitelj je ugrozio sigurnost ukrcaja osoba te tako onemogućio ukrcaj auditora na brod i održavanje audita, a sve to unatoč činjenici da je prethodno bio upoznat s dolaskom auditora i održavanjem audita. Ukazivao je na neargumentiranost očitovanja radničkog vijeća u vezi otkaza tužitelju. Naveo je kako je tužitelj (prethodno) u dva navrata pisano upozoren o kršenju obveza iz radnog odnosa, a kako je to navedneo u pobijanoj odluci. Pojasnio je kako je po prijavi J.-a od 5. srpnja 2018. utvrđeno da je radnik tuženika L. Š., kao vozač osobnog vozila u kojem se nalazio i tužitelj, dana 4. srpnja 2018. oko 14,00 sati pokušao prokrijumčariti u vozilu skrivenu žensku osobu u zaštićenu zonu J.-a u koju je zabranjen pristup, a u kojoj se nalazio tegljač na kojem su radnici tuženika radili. Pri tom je bilo očito da se radilo o pokušaju neovlaštenog ulaska jer je ženska osoba bila skrivena i sagnuta na zadnjem sjedištu vozila, a ni L. Š., kao vozač, niti D. D., kao suvozač, nisu prijavili putnika u vozilu, ali ih je u namjeri ulaska spriječio zaštitar. Nadalje, dana 5. veljače 2020. tužitelj je pisano upozoren zbog kršenja odredbi o zabrani pušenja na radnom mjestu, jer su nadležne osobe tuženika prilikom kontrole u salonu zatekli pepeljaru prepunu opušaka, a osjetio se i dim cigarete. Tuženik je nadalje ukazao na negativna iskustva sa Sindikatom ističući da je Sindikat koristio neprihvatljive metode sindikalnog djelovanja, kojima cilj često nije bio usmjeren na zaštitu i promicanje prava i interesa radnika tuženika koji su njegovi članovi, nego na opstruiranje rada i poslovanja tuženika te stvaranje negativne slike o tuženiku među radnicima i u javnosti. Sindikat ne samo da je vršio nedopuštene sindikalne aktivnosti (neovlašteno sindikalno pregovaranje iako nisu reprezentativni sindikat, poticanje članova i trećih osoba na podnošenje tužbi i na druge radnje protiv tuženika, ucjene i pritisci, nadzor nad poslovanjem tuženika), već je vršio radnje koje su inkriminirane kao kaznena djela, a na takve radnje je i poticao svoje članove zaposlene kod tuženika (zlouporaba položaja i ovlasti, krivotvorenje isprave, davanje lažnog iskaza, povreda tajnosti pisama i drugih pošiljaka, odavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne i nedozvoljena uporaba osobnih podataka). Zbog navedenog sindikalnog djelovanja, tuženik je u ožujku 2021. godine protiv navedenog Sindikata podnio kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu. Naveo je kako je ispoštovao proceduru otkazivanja jer tužitelj nije sindikalni povjerenik s pravom zaštite temeljem članka 188. Zakona o radu, već je u vrijeme donošenja pobijane odluke to bio Ž. M., a temeljem odluka Sindikata (NSRH) od 4. ožujka 2019. i 15. listopada 2019. Stoga je tuženik proveo savjetovanje s radničkim vijećem temeljem članka 150. Zakona o radu. Naveo je i kako je neutemeljena tvrdnja tužitelja da je diskriminiran zbog njegovog sindikalnog rada. Tuženik ne pravi nikakvu razliku među članovima i nečlanovima sindikata niti su tužitelju uskraćena ikakva prava iz radnog odnosa, kako u odnosu na radnike koji nisu članovi sindikata, tako ni u odnosu na sve druge radnike tuženika. Kao što je tužitelj naveo, sindikalni povjerenici imaju pravo kod poslodavca „štititi i promicati prava i interese svojih članova”, što im tuženik niti ne osporava. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-163/2021-4 od 25. svibnja 2021., sukladno odredbio čl. 313. Zakonao parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), u vezi sa čl. 188. st. 3. ZPP-a razdvojeno je raspravljanje po tužbi u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio da se utvrdi povreda prava tužitelja na jednako postupanje te da se naloži tuženiku da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana prestane sa svakim oblikom povrede prava na jednakosti tužitelja te je odlučeno da će se predmet u tom dijelu voditi pod novim poslovnim brojem. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ovaj sud se rješenjem poslovni broj P- 236/21-5 od 31. svibnja 2021. oglasio stvarno nenadležnim te je predmet upućen Općinskom sudu u Rijeci kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu. Isticao je kako je odnos između stranaka teško narušen te da nastavak radnog odnosa nije moguć uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana. Zato je tuženik podneskom od 24. kolovoza 2021. podnio protutužbu kojom je zatražio određivanje sudskog raskida Ugovora o radu sklopljenog među strankama. Prema tuženikovom mišljenju, postupanje tužitelja prema tuženiku ukazuje na netrpeljivost i animozitet tužitelja što je prouzrokovalo narušen odnos među strankama i međusobno nepovjerenje.

6. Odgovarajući na protutužbu tužitelj je osporio tuženikove navode vezane uz narušeno povjerenje među strankama ističući kako se želi vratiti na posao kod tuženika i na taj način osigurati egzistenciju svojoj obitelji. Predlagao je prihvaćanje tužbenog zahtjeva i odbijanje prututužbe.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. Tijekom postupka saslušani su svjedoci S. D., D. B., I. Š., T. R., N. K., I. M. i M. P.. U postupku je saslušan i tužitelj.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, dok protutužbeni zahtjev nije osnovan.

9. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, bilo je potrebno prije svega utvrditi je li podnesena tužba u konkretnom slučaju pravovremena, odnosno je li podnesena sukladno odredbama čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR). Tužitelj je (nesporno) zaprimio odluku o otkazu 27. veljače 2021. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj dana 13. ožujka 2021. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava (što je vidljivo iz potvrde o primitku preporučene pošiljke na stranici 28 spisa). Kako je tužba podnesena ovom sudu 10. travnja 2021. u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, ista je bez sumnje podnesena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR-a.

10. Osnovan je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio od suda da utvrdi kako nije dopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od dana 17. veljače 2021. Naime, sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 119. st. 2. ZR-a). Postojanje pisanog upozorenja o kršenju određene obveze iz radnog odnosa nužna je zakonska pretpostavka za otkaz radniku koji je uvjetovan njegovim ponašanjem. Drugim riječima, poslodavac ne može opomenuti radnika za kršenje jedne obveze iz radnog odnosa, a dati mu redoviti otkaz radi kršenja neke druge obveze, što je tuženik ovdje učinio. Naime, prvu opomenu tužitelj je dobio 20. srpnja 2018. (stranica 83 do 85 spisa) te mu je izrečena novčana kazna u visini od 1.000,00 kn. Prema obrazloženju navedene opomene, ista mu je izrečena jer je povrijedio dužnost zapovjednika broda, a s obzirom na to da je kao nadređena osoba drugom pomorcu – L. Š. omogućio dovođenje treće osobe (djevojke) na brod iako je znao da je to zabranjeno. Tuženik je tužitelja i opomenom od 19. travnja 2019. upozorio na obveze koje proizlaze iz radnog odnosa te mu je ukazao na mogućnost otkaza Ugovora o radu u slučaju daljnjeg kršenja obveza koje proizlaze iz radnog odnosa, a kako to proizlazi iz odluke na stranica 31 spisa i u tom dijelu nespornih navoda stranaka. Navedenu opomenu, a prema njenom obrazloženju, tužitelj je dobio jer na tegljaču B. kojim je on zapovijedao nisu poštivane odluke tuženika o zabrani pušenja. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj nije dobio otkaz zbog ponovnog počinjenja istih povreda iz radnog odnosa već je otkaz dobio jer nije osigurao siguran pristup tegljaču B. prilikom posjeta vanjskog savjetnika za sigurnost (auditora), g. S. D.. Tuženik je tužitelju otkazao Ugovor o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja (stanica 22 do 24 spisa). Međutim, a s obzirom na to da se tuženik odlučio dati tužitelju redoviti otkaz (čl. 115. st. 1. t. 3. ZR-a), on mu takav otkaz nije mogao dati bez prethodnog upozorenja tužitelja na kršenje upravo te konkretne obveze iz radnog odnosa. U odnosu na (eventualne) povrede koje su tužitelju utvrđene prethodno izrečenim opomenama ovdje se radi o (eventualnoj) različitoj povredi te se prethodne opomene za jednu povredu ne mogu smatrati pretpostavkom za redoviti otkaz zbog druge povrede. Birajući redoviti otkaz ugovora o radu tuženik je bio dužan poštivati zakonsku proceduru, što nesporno nije učinio jer tužitelju nije otkazao ugovor o radu radi povrede iz radnog odnosa za koju ga je već prethodno opomenuo, odnosno nije tuženika prethodno pisano upozorio na konkretnu (povrijeđenu) obvezu iz radnog odnosa. Slijedom navedenog, a kako tuženik nije prethodno pisanim putem upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze jer ga nije prethodno upozorio na upravo onu povredu zbog koje mu je otkazao ugovor o radu, to nisu ispunjeni uvjeti za redoviti otkaz uzrokovan ponašanjem radnika temeljem odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a pa je već iz tog razloga odluka tuženika o otkazu nedopuštena. Ovdje se dodatno napominje i da je tužitelj, suprotno tuženikovim navodima isticanim tijekom postupka, bio sindikalni povjerenik, a kako to proizlazi iz dopisa Nezavisnog Sindikata Republike Hrvatske od 15. listopada 2019. (stranica 41 i stranica 121 spisa) te mu tuženik sukladno odredbi čl. 188. st. 1. t. 1. ZR-a nije mogao otkazati ugovor o radu bez suglasnosti sindikata koja suglasnost (nesporno) nije zatražena (niti dobivena). Slijedom navedenog, a kako tuženik nije ispoštovao zakonsku proceduru donošenja odluke o (redovitom) otkazu tužitelju uvjetovanom njegovim ponašanjem na temelju odredbe čl. 119. st. 1. i čl. 188. st. 1. ZR-a, presuđeno je kao u točki I. izreke presude.

11. S obzirom na to da je sud utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužitelju, ispunile su se pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu kojim je tuženik u skladu s odredbom čl. 125. st. 2. ZR-a zatražio sudski raskid Ugovora o radu. Iz dokaza provedenih u ovom postupku sud je utvrdio da ne postoje okolnosti koje opravdano upućuju na zaključak prema kojem nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Ovdje se prije svega napominje da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika neprekidno trinaest godina i dva mjeseca (prema neosporenim navodima iz tužbe) te tijekom postupka nije utvrđeno da bi na njegov rad u navedenom vremenskom razdoblju postojale primjedbe od strane poslodavca ili tužiteljevih kolega, pomoraca koje se tiču suštine obavljanja posla zapovjednika broda na kojem je radnom mjestu bio zaposlen. Suprotno tome, o sposobnostima tužitelja i u tom smislu pozitivnoj percepciji tužitelja kao zapovjednika broda pozitivno su iskazivali članovi posade s kojima je on plovio i to I. Š. (kormilar) i T. R. (mazač) koji su i dalje zaposleni kod tuženika. Tuženik tužitelju stavlja na teret kako kao zapovjednik broda nije omogućio siguran ulazak na brod sigurnosnog inspektora (auditora). Međutim, činjenica nedostatka brodskih skala na tegljaču B. u trenutku dolaska auditora u konkretnom slučaju prema shvaćanju ovog suda ne opravdava (ni) sudski raskid ugovora o radu. Naime, vođenje brige o postojanju brodske skale kao mjere sigurnosti na brodu tek je jedna u nizu mnogobrojnih dužnosti zapovjednika broda propisanih Pomorskim zakonikom, a da bi zapovjednik ispoštivao sve zahtjeve sigurnosti o kojima mora voditi računa, brodar mu je dužan omogućiti sigurne uvjete rada te u tom smislu sigurnu opremu. U tom kontekstu se napominje da bi se tuženik trebao zapitati je li kao brodar omogućio svojim zaposlenicima (prije svega, pomorcima, članovima posade broda) poštivanje svih propisanih, formalnih i praktičnih mjera sigurnosti rada na brodu, odnosno omogućuje li on svojim zaposlenicima svakodnevan siguran rad na brodu i dostupnost svih pomagala za provođenje takvog (sigurnog) rada. Pitanje konkretnih drvenih brodskih skala je prema shvaćanju ovog suda ovdje bilo tek zadovoljavanje forme, koja na štetu tužitelja nije zadovoljena. Navedeni zaključak proizlazi iz okolnosti prema kojoj je i sam auditor u svojem iskazu naveo kako nedostatak skala (brodskog siza) zapravo predstavlja prije svega nepoštivanje procedure. Osim toga, prema iskazima tužitelja i svjedoka M. P. (prethodnog zapovjednika) koje je sud ocijenio istinitima jer su njihovi iskazi bili suglasni i logični, na tegljač B. u konkretnoj situaciji nije bilo opasno ući bez brodskog siza (drvene skale), a s obzirom na to da je tegljač bio u razini rive, od nje vrlo malo udaljen. Ovdje se dodaje i da je nakon sigurnosnog pregleda tuženik za svoje brodove pribavio aluminijske skale, a na što je obvezan prema međunarodnim standardima sigurnosti brodske opreme kako je to iskazivao tužitelj, a koje njegove navode tuženik nije argumentirano osporio. Iz navedenog je ovaj sud utvrdio da nepostojanje drvenih skala na tegljaču B. u konkretnom slučaju nije predstavljalo ozbiljan sigurnosni problem zbog kojeg bi zapovjedniku broda trebao prestati ugovor o radu. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je sporna skala bila naručena (a kako se to može zaključiti iz iskaza svjedoka I. Š. koji je radio na izradi nove, naručene skale, M. i samog tužitelja) pa okolnost prema kojoj ista do dolaska auditora nije bila izrađena ne može ići na teret tužitelja.

12. Prema mišljenju ovog suda odnosi među strankama, iako je među njima postojalo određenih neslaganja, nisu u takvoj mjeri narušeni da tužitelj ne bi mogao nastaviti radni odnos kod tuženika. U tom smislu se napominje kako tužitelj ima pravo pokušati ostvarivati svoja prava kod poslodavca (tuženika), ukazivati mu na nezadovoljstvo uvjetima rada te zahtijevati bolje kako materijalne tako i sigurnosne uvjete rada. Navedeno ne bi trebalo predstavljati kriterije koji bi zaposlenika mogli dovesti u lošiji položaj kod poslodavca i otežavati mu boravak na radnom mjestu (brodu). Iako je tužitelj iskazivao nezadovoljstvo određenim uvjetima rada kod tuženika, on je istovremeno izrazio spremnost i želju za vraćanje na posao kod tuženika pa u njegovim nastojanjima da ostvari određene promjene kod tuženika kao poslodavca ovaj sud nije utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na to da radni odnos nije moguće nastaviti. Isto tako, prethodno izdane opomene tužitelju koje se tiču kršenja tuženikovih naredbi o zabrani pušenja na brodu i one prema kojima tuženik nije spriječio dolazak na brod treće osobe, pod uvjetom da su činjenično točne, ne predstavljaju teške povrede obveza iz radnog odnosa koje upućuju na nemogućnost njegovog nastavka ili na međusobno narušeno povjerenje.

13. Slijedom navedenog, a kako iz svih provedenih dokaza u njihovoj ukupnosti ne proizlazi izostanak povjerenja među strankama koji bi stvorio zaključak o nemogućnosti nastavka radnog odnosa, niti je među strankama bilo netrpeljivosti koja bi takav zaključak opravdala te uvažavajući interese tužitelja i njegovu želju za vraćanjem na rad u Republiku Hrvatsku kod tuženika, ali i interese tuženika koji u suštini zapošljavanjem (i) osoba poput tužitelja koje će voditi računa o pravima radnika može unaprijediti svoje poslovanje, protutužbeni zahtjev usmjeren na sudski raskid ugovora o radu ocijenjen je neosnovanim te je temeljem odredbe čl. 125. st. 2. ZR-a odlučeno kao u točki III. izreke.

14. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u cijelosti uspio u ovom sporu kako u odnosu na tužbu tako i u odnosu na protutužbu, slijedom čega mu je dosuđen iznos od 2.000,00 kn za postupak povodom tužbe (Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa) i 2.000,00 kn za postupak povodom protutužbe sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife. Na dosuđeni trošak obračunat je i PDV u visini od 25% slijedome čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn (točka IV. izreke).

U Rijeci 1. srpnja 2022.

Sutkinja:

Ema Brdovčak v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.