Poslovni broj: 12 Povrv-85/2022-10

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: …, Z., zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u S., protiv tuženika S. d.o.o. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M.

V., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 23.427,77 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja J. D., zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u S. i punomoćnika tuženika, 1. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K.-M. iz S.poslovni broj Ovrv- 412/2021 od 30. kolovoza 2021. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 22.370,03 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.208,74 kuna od 11. studenog 2020. do isplate,

- na iznos od 20.161,29 kuna od 12. prosinca 2020. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.187,50 kuna.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K.-M. iz S. poslovni broj Ovrv-412/2021 od 30. kolovoza 2021. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.057,74 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 62,50 kuna te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 kuna, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 kuna odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja javni bilježnik T. K.-M. iz S. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-412/2021 od 30. kolovoza 2021., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 23.427,77 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, pobijajući to rješenje u cijelosti. Tuženik u prigovoru navodi da izvod otvorenih stavki kao vjerodostojna isprava u ovom predmetu ne sadrži relevantne podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos, jer da je tuženik sva svoja dugovanja koja ima prema tužitelju podmirio. Nadalje, tuženik je naveo da osporava osnov i visinu tražbine, kao i da ističe prigovor zastare. Priloženi izvadak otvorenih stavaka da ne može biti vjerodostojan knjigovodstveni dokument kojim se dokazuje da je usluga ili isporuka izvršena bez dokumentacija iz koje je moguće utvrditi da je usluga izvršena ili roba isporučena. Tužitelj da uz prijedlog za ovrhu nije dostavio ni jednu ispravu koja bi svjedočila o postojanju pravne osnove potraživanja pa stoga tuženik osporava da bi tužitelj izvršio radove i/ili usluge koje navodi na predmetnim računima. Tuženik je istakao i da je podmirio većinu dugovanja prema tužitelju pa da je nejasno kako je tužitelj utužio toliki iznos.

3. Povodom podnesenog prigovora tuženika, rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1613/2021 od 19. siječnja 2022. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Tim rješenjem Općinski sud u Splitu se također oglasio stvarno nenadležnim za daljnje postupanje te je odlučeno da će se predmet ustupiti ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

4. U nastavku ovog parničnog postupka, tužitelj se podneskom od 23. ožujka 2022. očitovao na navode iz prigovora tuženika, navodeći da ustraje u svim navodima iz prijedloga za ovrhu, sada tužbe, i postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužitelj da je vlasnik poslovnog prostora površine 103,00 m[2] u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 2671/2 Z.U. 2220 k.o. S., anagrafske oznake O. k. B. Tužitelj da je 16. srpnja 2020. s tuženikom sklopio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora klasa: 372-03/20-02/180, ur.broj: DN-5/SV-20-5 i to na vrijeme od deset godina te da je ugovorena zakupnina u iznosu od 50.000,00 kuna mjesečno. Sukladno sklopljenom ugovoru, tuženik da je bio dužan plaćati sve troškove koji proizlaze iz korištenja, održavanja i uređenja poslovnog prostora, odnosno sve komunalne usluge na osnovi računa i evidencije mjernih instrumenata. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik dopisom od 6. studenog 2020., koji je tužitelj zaprimio 10. studenog 2020., otkazao ugovor o zakupu te da je stoga od strane tužitelja pozvan po isteku otkaznog roka predati tužitelju posjed nekretnine i podmiriti sve dospjele obveze s osnova ugovorene zakupnine i režijskih troškova. Tuženik da je tužitelju predao u posjed poslovni prostor, međutim isti da nije podmirio sve dospjele obveze s osnova ugovorene zakupnine i režijskih troškova i to ukupan iznos od 23.427,77 kuna, od kojeg se iznos od 22.370,03 kuna odnosi na dio nepodmirene zakupnine i pripadajućih zateznih kamata (iznos od 2.208,75 kuna na ime dijela nepodmirene zakupnine za studeni 2020. i iznos od 20.161,29 kuna na ime dijela zakupnine za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 10. prosinca 2020., odnosno do isteka otkaznog roka), dok se iznos od 1.057,74 kuna odnosi na dio nepomirenih režijskih troškova, a kako je to i navedeno u vjerodostojnoj ispravi - izvodu otvorenih stavki od 25. lipnja 2021. Tužitelj je osporio tuženikov istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, navodeći da u odnosu na predmetnu tražbinu nije protekao trogodišnji rok zastare iz članka 229. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Isto tako, prigovori tuženika da vjerodostojna isprava ne sadrži pravno relevantne podatke, kao i navodi da je tuženik podmirio sva dugovanja prema tužitelju, da su u cijelosti neosnovani te da su isti samo paušalno izneseni bez ikakvog obrazloženja, a tuženik da nije dostavio bilo kakav dokaz da je predmetno dugovanje u cijelosti podmirio. Sukladno navedenom, tužitelj je predložio sudu u cijelosti održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika i usvojiti njegov tužbeni zahtjev.

5. Podneskom od 13. travnja 2022. tuženik je osporio naprijed iznesene navode tužitelja. Naveo je da predmetnu nekretninu od dana preuzimanja nije koristio niti je priveo funkciji, a što da je vidljivo iz Zapisnika o izvršenom očevidu nekretnine pa stoga da zbog nekorištenja nekretnine i zbog pandemije uzrokovane Covid-19, tuženik istu nije koristio. Istakao je i da se prema članku 11. Ugovora o zakupu, ugovor otkazuje ukoliko se poslovni prostor ne koristi duže od 30 dana. Nadalje, naveo je da tužitelj nije dostavio tuženiku račun za uplatu, niti je dostavio račune za mjesečne zakupnine što mu je bila ugovorna obveza, pa da je samim time nejasno na temelju čega tužitelj potražuje predmetni iznos. Stoga, da je vidljivo kako tužitelj svojim propuštanjem dostavljanja računa nije izvršio svoju ugovornu obvezu te da samim time Ugovor o zakupu nije ni stupio na snagu. Izvod iz otvorenih stavaka tužitelja da ne sadrži niti broj žiro-računa niti račune tako da je slijedom navedenoga potraživanje neosnovano. Naveo je i da tužitelj nije dostavio dokaze o tome što je tuženik platio, kako i kada, a teret dokaza o tome da je na tužitelju.

6. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod svojih navoda, pri čemu je tužitelj u cijelosti osporio navode iz podneska tuženika od 13. travnja 2022., ističući da se tuženik sukladno sklopljenom ugovoru o zakupu poslovnog prostora obvezao plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 50.000,00 kuna uvećano za PDV za svaki tekući mjesec te tužitelj nije bio u obvezi izdavati tuženiku posebne račune za pojedini mjesečni iznos zakupnine. Sukladno sklopljenom ugovoru, za vrijeme otkaznog roka, ugovorne strane imaju prava i obveze koje proizlaze iz ugovora pa je tako tuženik bio dužan plaćati zakupninu i za vrijeme otkaznog roka. S druge strane, tuženik je ustrajao u svojim navodima da predmetni prostor nije koristio odnosno da ga nije stavio u funkciju u roku od trideset dana te je osporio da bi dugovao tužitelju utuženi iznos.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: izvadak iz poslovnih knjiga - izvod otvorenih stavki D. n. d.o.o. od 25. lipnja 2021. (stranica 8 i 53 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 5-N- 180/20 od 16.7.2020. (stranice 36-45 spisa), Odluku D. n. d.o.o. klasa: 372-03/20- 02/180, ur.broj: DN-5-01/KK-20-2 od 2. srpnja 2020. o prihvaćanju tuženikove ponude za zakup poslovnog prostora (stranice 46-47 spisa), tuženikov zahtjev za sporazumnim raskidom ugovora o zakupu poslovnog prostora od 6. studenog 2020. (stranice 48-49 spisa), dopis-očitovanje D. n. d.o.o. od 11. studenog 2020. s poštanskom povratnicom (stranice 50-51 spisa), dopis – opomena D. n. d.o.o. od 26. veljače 2021. za uplatu dospjelog dugovanja (stranica 52 spisa) te zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 27. studenog 2020. (stranica 61 spisa). Sud je kao suvišan odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem zz tuženika J. M. i djelatnice tužitelja R. V., budući da je okolnosti na koje je saslušanje istih predloženo bilo moguće utvrditi iz isprava priloženih spisu (zapisnik od 27. studenog 2020.), a čiji sadržaj između stranaka nije bio sporan.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.427,77 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime zakupnine i režijskih troškova sukladno sklopljenom ugovoru o zakupu poslovnog prostora i koji iznos se sastoji od nepodmirenog dijela zakupnine za studeni i prosinac 2020. u iznosu od 22.370,03 kuna te režijskih troškova u iznosu od 1.057,74 kuna.

10. S obzirom da se utužena tražbina odnosi na potraživanje s osnova zakupnine, prije svega je potrebno navesti da je odredbom članka 4. stavak 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 125/11, 64/15 i 112/18, dalje ZZKPP) propisano da se zakup poslovnog prostora zasniva ugovorom o zakupu, dok je stavkom 3. tog članka propisano da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sklopljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.

11. Odredbom članka 5. ZZKPP-a je propisano da se ugovorom o zakupu poslovnog prostora zakupodavac obvezuje predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu. Prema članku 16. stavak 1. ZZKPP-a, zakupnik je dužan zakupodavcu platiti ugovorom utvrđeni iznos zakupnine u roku utvrđenom ugovorom.

12. Nadalje, prema odredbama članka 17. i 18. ZZKPP-a, zakupnik je dužan plaćati naknadu za troškove korištenja zajedničkih uređaja i zajedničkih usluga u zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor te snositi troškove tekućeg održavanja poslovnog prostora, ako nije drugačije ugovoreno.

13. Iz dostavljenog Ugovora o zakupu poslovnog prostora broj 5-N-180/20 od 16. srpnja 2020. razvidno je da je taj ugovor sklopljen između Republike Hrvatske, Ministarstva, a putem D. n. d.o.o. Z., kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, a predmet kojeg ugovora je zakup poslovnog prostora u S., O. k. B., površine 103 m[2] , položen u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 2671/2, zk.ul. 2220 k.o. S. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme od deset godina te je isto tako navedeno da se ugovor smatra sklopljenim i da proizvodi pravne učinke danom njegove solemnizacije (potvrde) od strane javnog bilježnika. Člankom 4. stranke su suglasno ugovorile da će zakupnik plaćati zakupodavcu mjesečnu zakupninu za predmetni poslovni prostor u iznosu od 50.000,00 kuna, uvećano za PDV, a plaćanje koje zakupnine je zakupodavac dužan izvršiti najkasnije do desetog dana u mjesecu za tekući mjesec. Člankom 8. Ugovora određeno je i da je zakupnik dužan, osim zakupnine, plaćati i sve troškove koji proizlaze iz korištenja, održavanja i uređenja poslovnog prostora, odnosno sve komunalne usluge na osnovi računa i evidencije mjernih instrumenata. Također, razvidno je da je predmetni ugovor solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku J. R. iz Z. pod poslovnim brojem Ov-4151/2020 od 23. srpnja 2020.

14. Iz priložene odluke D. n. d.o.o. od 2. srpnja 2020. razvidno je da je za zakup predmetnog poslovnog prostora prethodno bio raspisan javni poziv za podnošenje ponuda te da je od tri pristigle ponude, kao najpovoljnija prihvaćena ponuda tuženika i to u iznosu od 50.000,00 kuna mjesečne zakupnine.

15. Nadalje, iz tuženikovog dopisa od 6. studenog 2020., a koji su D. n. d.o.o. zaprimile 10. studenog 2020., razvidno je da istim tuženik podnosi zahtjev za sporazumnim raskidom navedenog ugovora o zakupu poslovnog prostora. U tom zahtjevu tuženik navodi kako je iznos ugovorene zakupnine proizvod nespretnih, nesretnih i žalosnih okolnosti sa tuženikove strane. Tuženik navodi i da predmetni prostor nije privodio namjeni te da nije bio u mogućnosti organizirati poslovnu aktivnost, a upravo zbog visokog iznosa zakupnine. S obzirom da između stranaka nije postignut dogovor o umanjenju zakupnine, kao i obzirom da će se tuženikov zahtjev za otkup predmetnog poslovnog prostora teško uskoro realizirati, tuženik je naveo da kao jedinu moguću opciju predlaže raskid predmetnog ugovora. Također, predložio je da se obračunaju svi prispjeli i nepodmireni troškovi te da se njihov iznos maksimalno umanji koliko je to moguće.

16. Iz dopisa D. n. d.o.o. od 11. studenog 2020. razvidno je da se istim potvrđuje primitak tuženikovog dopisa o raskidu predmetnog ugovora, kao i da se tuženik obavještava da stoga otkazni rok od 30 dana ističe 10. prosinca 2020. te se ujedno tuženik poziva sve neplaćene dospjele obveze s osnova ugovorene zakupnine te režijskih i ostalih troškova, podmiriti.

17. Iz sadržaja Zapisnika o izvršenom očevidu nekretnine od 27. studenog 2020. (stranica 61 spisa) proizlazi da je tužitelj preuzeo od tuženika predmetni poslovni prostor sukladno raskidu ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je inicirao tuženik. U zapisniku je navedeno da zakupnik predmetni prostor nije koristio odnosno priveo funkciji od preuzimanja istog niti je proizveo komunalne troškove, kao i da se zajednički vodomjer nalazi u šahti ispred stambenog ulaza, a kontrolno brojilo u kuhinji, dok se električno brojilo nalazi izvan prostora sa stražnje strane zgrade te da će se stanje istih naknadno utvrditi.

18. Nadalje, iz dopisa D. n. d.o.o. od 26. veljače 2021. razvidno je da se istim tuženik obavještava, a s obzirom na izjavljeni raskid ugovora te da je predmetni prostor vraćen zakupodavcu, da nisu podmirene sve dospjele obveze te da su stoga aktivirana sredstva osiguranja sukladno članku 5. Ugovora, a da je nakon aktiviranja istih još preostalo nepodmireno dugovanje u ukupnom iznosu od 23.427,77 kuna, a sve sukladno izvatku otvorenih stavaka.

19. Iz izvatka iz otvorenih stavaka D. n. d.o.o. od 25. lipnja 2021. razvidno je da je u istom evidentirano postojanje dugovanja tuženika u ukupnom iznosu od 23.427,77 kuna. To dugovanje sastoji se od duga u iznosu od 2.208,74 kuna s datumom dospijeća 10. studenog 2020. i duga u iznosu od 20.161,29 kuna s datumom dospijeća 10. prosinca 2020., a što se prema navodima tužitelja odnosi na neplaćeni dio zakupnine za 11. i 12. mjesec 2020. Nadalje, evidentiran je i iznos duga od 1.054,74 kuna s datumom dospijeća 15. ožujka 2021., a koji se prema navodima tužitelja odnosi na nepodmirene režijske troškove za predmetni poslovni prostor. U tom izvatku naveden je i broj žiro-računa na kojeg je potrebno izvršiti uplatu dugovanja u ukupnom iznosu od 23.427,77 kuna.

20. Iz naprijed navedenih isprava koje su dostavljene u spis, kao i očitovanja stranaka tijekom postupka, sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 5-N-180/20 te da je tužitelj predao tuženiku u posjed i na korištenje poslovni prostor koji je bio predmet tog ugovora, a što između stranka nije ni bilo sporno. Isto tako, utvrđeno je da je tuženik dopisom od 6. studenog 2020. izjavio raskid predmetnog ugovora, a kojeg je tužitelj očito prihvatio te je tuženika dopisom od 11. studenog 2020. obavijestio da, obzirom da je tuženikov dopis o otkazu ugovora zaprimio 10. studenog 2020., otkazni rok predmetnog ugovora ističe 10. prosinca 2020., odnosno protekom roka od 30 dana od zaprimanja izjave o otkazu ugovora, a što je u skladu s člankom 11. stavak 4. Ugovora o zakupu. S tim u svezi, napominje se da je člankom 4. stavak 11. tog ugovora također određeno da za vrijeme trajanja otkaznog roka ugovorne strane imaju sva prava i obveze utvrđene ugovorom.

21. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev navodeći da mu tužitelj nije dostavio račune za zakupninu i troškove, da mu nije dostavio broj žiro-računa na koji je isti dužan plaćati zakupninu i ostale troškove, zatim da predmetni prostor nije priveo svrsi niti koristio, kao i da se zbog toga te u skladu s člankom 11. Ugovora ima smatrati da je ugovor otkazan, a koje prigovore tuženika u odnosu na dio utužene tražbine s osnova neplaćene zakupnine ovaj sud ne smatra osnovanim. Prije svega valja navesti da je predmetni ugovor o zakupu sklopljen u pisanom obliku i solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku pa se stoga radi o valjano sklopljenom ugovoru koji proizvodi pravne učinke, a sve sukladno članku 2. tog ugovora o zakupu te odredbama članka 4. ZZKPP-a. Pravni učinci ugovora trajali su od dana solemnizacije ugovora 23. srpnja 2020. do 10. prosinca 2020., kada je istekao otkazni rok.

22. Navodi tuženika da predmetni poslovni prostor nije priveo svrsi, odnosno da ga nije koristio pa da stoga nije dužan ni platiti utuženi iznos zakupnine, nisu osnovani. Naime, tužitelj je nesporno tuženiku predao u posjed predmetni poslovni prostor te mu omogućio korištenje istog i na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu pa je stoga tuženik bio dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu, odnosno platiti tužitelju ugovoreni iznos zakupnine i to za naprijed navedeni period za koji je ugovor bio na snazi. Okolnost da tuženik predmetni prostor nije priveo svrsi odnosno da ga nije koristio u poslovne svrhe, a zbog razloga koji se tiču samog tuženika i s kojima tužitelj nema veze, ne oslobađaju tuženika obveze plaćanja ugovorene zakupnine. Iz tuženikovog dopisa od 6.11.2020. proizlazi da je razlog za tuženikov otkaz ugovora prije svega visoki iznos zakupnine, zbog kojeg isti nije mogao organizirati poslovnu aktivnost. Međutim, u vezi s tim sud primjećuje kako je ugovoreni iznos zakupnine određen upravo sukladno ponudi tuženika koju je isti dao na javnom pozivu i koju je tužitelj kao najpovoljniju ponudu prihvatio. Dakle, radi se o iznosu mjesečne zakupnine koju je ponudio sam tuženik.

23. Nadalje, ističe se da je visina zakupnine, kao i dospijeće plaćanja iste određeno u samom ugovoru pa stoga nije bilo nužno da tužitelj ispostavlja tuženiku posebne račune za mjesečnu zakupninu, jer je tuženiku bilo poznato koji iznos mjesečne zakupnine i do kada je isti dužan platiti. U izvatku iz poslovnih knjiga naveden je žiro račun tužitelja na koji je tužitelj pozvan platiti dužni iznos, a isto tako prema članku 5. ugovora o zakupu tuženik je prije sklapanja samog ugovora uplatio na tužiteljev žiro račun beskamatni polog. Upravo stoga, navodi tuženika da mu tužitelj nije dostavio račune za zakupninu odnosno žiro račun na koji bi isti plaćao iznose zakupnine ukazuju se u potpunosti neosnovanim. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe članka 11. ugovora, budući da je tim člankom ugovora propisano pravo zakupodavca na otkaz ugovora, a između ostalog i u slučaju ako zakupnik bez opravdanog razloga ne koristi poslovni prostor duže od 30 dana. Dakle, u takvom slučaju ugovorom nije propisano da se zbog toga ugovor automatski otkazuje, već je propisano pravo zakupodavca zbog tih razloga otkazati ugovor, a kojim pravom se u konkretnom slučaju tužitelj kao zakupodavac očito nije koristio, jer isti nije izjavio otkaz ugovora, već je to učinio upravo tuženik. Dakle, iz naprijed navedenog sud je zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju ugovoreni iznos zakupnine te da je ugovor o zakupu valjano sklopljen i da je isti proizvodio pravne učinke od dana solemnizacije do isteka otkaznog roka.

24. Tuženik je tijekom postupka tvrdio i da je sve svoje obveze prema tužitelju podmirio, a koje navode tuženika je tužitelj osporio. Upravo stoga, na tuženiku je bio teret dokaza da je u cijelosti podmirio tužitelju tražbinu s osnova ugovorene zakupnine pa tako i utuženi iznos u ovom postupku, a što tuženik nije dokazao, jer isti u tom pravcu nije ponudio ni predočio sudu niti jedan dokaz. U odnosu na ukupan iznos zakupnine, a koja je ugovorena u iznosu od 50.000,00 kuna mjesečno uvećano za PDV, što dakle ukupno mjesečno iznosi 62.500,00 kuna (50.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 12.500,00 kuna), sud je utvrdio da je ista je za razdoblje trajanja ugovora, dakle od 23. srpnja 2020. do 10. prosinca 2020., iznosila ukupno 286.827,95 kuna. Taj iznos sud je dobio uzimajući u obzir vrijeme trajanja ugovora te određeni iznos mjesečne zakupnine. Dakle, za mjesec srpanj 2020. tuženik je bio dužan platiti iznos od 16.666,66 kuna, a koji iznos se dobije tako što se mjesečni iznos zakupnine (s PDV-om) od 62.500,00 kuna podijeli s 30 (koliko dana ima 7. mjesec), a što po danu iznosi 2.083,333 kuna, odnosno za tih osam dana ukupno 16.666,66 kuna. Nadalje, za naredna četiri mjeseca od 8. do 11. mjeseca 2020. tuženik je bio dužan platiti iznos zakupnine od 250.000,00 kuna (4 x 62.500,00 kuna). Za 12. mjesec 2020. tuženik je bio dužan platiti ukupno 20.161,29 kuna zakupnine, a koji iznos se dobije tako što se mjesečni iznos zakupnine (s PDV-om) od 62.500,00 kuna podijeli s 31 (koliko dana ima 12. mjesec), a što po danu iznosi 2.016,129 kuna, odnosno za tih deset dana 12. mjeseca ukupno 20.161,29 kn. S tim u svezi napominje se da je i iz izvatka iz otvorenih stavki tužitelja razvidno da je to upravo iznos zakupnine koju tužitelj potražuje od tuženika za 12. mjesec.

25. Nadalje, iz članka 5. sklopljenog Ugovora o zakupu razvidno je da je tuženik prije sklapanja ugovora, a kao sredstvo osiguranja za ispunjenje ugovornih obveza, uplatio tužitelju beskamatni polog u iznosu koji odgovara visini tri mjesečne zakupnine uvećane za PDV, a što dakle ukupno iznosi 187.500,00 kuna (3 x 62.500,00 kuna). Nadalje, iz članka 4. Ugovora o zakupu razvidno je i da je tuženik bio oslobođen plaćanja zakupnine za prvi mjesec od solemnizacije ugovora. Dakle, tuženik je bio oslobođen plaćanja jedne mjesečne zakupnine od 62.500,00 kuna, pa kada se tome pridoda naprijed navedeni uplaćeni polog od 187.500,00 kuna, dobije se ukupan iznos od 250.000,00 kuna.

26. Sukladno navedenom, kada se od ukupnog iznosa zakupnine kojeg je tuženik bio dužan platiti tužitelju u iznosu od 286.827,95 kuna oduzme iznos od 250.000,00 kuna koji je pokriven pologom tuženika i njegovim oslobođenjem od plaćanja jedne mjesečne zakupnine, dobije se preostali iznos zakupnine od 36.827,95 kuna, a za koji iznos je dakle tuženik bio dužan dokazati da ga je platio tužitelju. Tužitelj u ovom predmetu s osnova preostale neplaćene zakupnine potražuje iznos od 22.370,03 kuna (za dio 11. i 12. mjeseca 2020.), dakle manje, a slijedom čega je zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa sud ocijenio osnovanim.

27. Slijedom naprijed navedenog, a kako dakle tuženik nije dokazao da je u cijelosti podmirio tužitelju dužnu tražbinu s osnova ugovorene zakupnine, a na kojem je bio teret dokazivanja te činjenice, to je stoga sud, sukladno naprijed navedenim odredbama članka 5. ZZKPP-a u vezi s člankom 9. ZOO-a, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu utuženog iznosa od 22.370,03 kuna s osnova neplaćenog dijela zakupnine za 11. i 12. mjesec 2020.

28. U odnosu na preostali dio utužene tražbine u iznosu od 1.057,74 kuna, a koja se prema navodima tužitelja odnosi na režijske troškove, navodi se da je u skladu sa sklopljenim ugovorom o zakupu tuženik bio dužan plaćati sve troškove koji terete predmetni poslovni prostor za vrijeme trajanja ugovora o zakupu. Kao dokaz postojanja tražbine s osnova režijskih troškova u navedenom utuženom iznosu, tužitelj je u spis priložio samo izvod iz otvorenih stavki od 25. lipnja 2021., u kojem je evidentirano postojanje tog dugovanja tuženika, a koji izvod otvorenih stavki je tuženik osporio. S tim u svezi napominje se da izvod iz otvorenih stavki odnosno izvadak iz poslovnih knjiga predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu odredbi članka 31. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ) na temelju koje se može donijeti rješenje o ovrsi. Međutim, isto tako radi se o jednostrano sastavljenoj ispravi od strane tužitelja, čiji je sadržaj, a time vjerodostojnost iste, tuženik osporio. Stoga je tužitelj bio dužan dostaviti ovom sudu dokaze iz kojih bi sud mogao utvrditi osnovanost te tražbine s osnova režijskih troškova, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio. Tužitelj ne navodi, a niti je to iz izvatka iz otvorenih stavaka razvidno, na koje se to točno režijske troškove taj utuženi iznos odnosi i za koje razdoblje. Dakle, tužitelj ne dostavlja bilo kakve račune za režijske troškove, njihov obračun ili bilo kakvu drugu ispravu iz koje bi se moglo utvrditi postojanje i visina tih troškova, a zbog čega je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da tužitelj u tom dijelu nije dokazao osnovanim svoj tužbeni zahtjev.

29. Na kraju, a vezano za tuženikov istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, ističe se da je člankom 229. ZOO-a propisano da tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. S obzirom da tužitelj u ovom postupku potražuje plaćanje zakupnine za studeni i prosinac 2020., a koji iznosi zakupnine sukladno sklopljenom ugovoru dospijevaju na plaćanje do desetog u tekućem mjesecu, dakle u studenom i prosincu 2020., dok je tužba (prijedlog za ovrhu) podnesena u ovom predmetu 27. srpnja 2021., čijim podnošenjem je u smislu odredbi članka 241. ZOO- a zastara prekinuta, to je stoga očito da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, jer u odnosu na utuženu tražbinu s osnova zakupnine nije protekao trogodišnji rok zastare iz članka 229. ZOO-a.

30. Kod takvog stanja raspravnog gradiva u ovom sporu male vrijednosti, sukladno odredbama članka 8. ZPP-a i primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje od tuženika plaćanje zakupnine za dio 11. i 12. mjesec 2020. u ukupnom iznosu od 22.370,03 kuna osnovan, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 1.057,74 kuna, a koji se odnosi na režijske troškove, zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

31. Budući da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze isti je, sukladno odredbama članka 29. stavak 1. ZOO-a, dužan tužitelju platiti i zatezne kamate. Prema članku 4. Ugovora o zakupu, mjesečni iznosi zakupnine dospijevaju na naplatu desetog dana u mjesecu za tekući mjesec. S obzirom da je tužitelj na neplaćeni dio zakupnine za 11. mjesec 2020. u iznosu od 2.208,74 kuna zatražio plaćanje zateznih kamata od 11. studenog 2020., dok je za neplaćenu zakupninu za 12. mjesec u iznosu od 20.161,29 kuna plaćanje zateznih kamata zatražio od 12. prosinca 2020., dakle nakon datuma dospijeća na plaćanje tih iznosa, to je stoga zahtjev tužitelja u tom dijelu kao osnovan i prihvaćen. Tužitelju su zatezne kamate dosuđene po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz takvog ugovora.

32, Radi navedenog, a sukladno odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a, održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.370,03 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.208,74 kuna teku od 11.11.2020. do isplate te na iznos od 20.161,29 kuna teku od 12.12.2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 1.057,74 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16.3.2021. do isplate platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika ukinut te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

33. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za nastale troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 1.187,50 kuna, a koji se sastoje od troškova javnobilježničke naknade u iznosu od 150,00 kuna (u koji je uključen trošak obavijesti od 25,00 kuna) s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 37,50 kuna, sukladno člancima 3., 5., 7. i 9. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 9/21, dalje Pravilnik), kao i troškova tužitelja za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 50. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje OT). U konkretnom slučaju radi se o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. OZ-a.

34. U odnosu na preostali iznos troškova ovršnog postupka od 62,50 kuna, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o osnovanom zahtjevu za naknadu troška. Naime, taj popisani trošak se odnosi na trošak dostave javnog bilježnika u iznosu od 50,00 kuna s obračunatim PDV-om u iznosu od 12,50 kuna, a u odnosu na koji trošak tužitelj nije dokazao da mu je uistinu i nastao i to upravo u toj visini. S tim u svezi napominje se da, sukladno članku 3. Pravilnika, javnom bilježniku za sve radnje u provođenju pojedinog ovršnog postupka pripada jedna naknada koja se određuje prema vrijednosti zahtijeva, a koja je propisana člankom 5. tog Pravilnika i koja uključuje trošak pa tako i trošak dostavljanja rješenja strankama. Prema članku 6. stavak 1. Pravilnika, javni bilježnik ima pravo na naknadu troška dostave drugog pokušaja te svake daljnje dostave rješenja u ovršnom postupku na adresu stranaka. Međutim, iz dostavljenog spisa javnog bilježnika nije razvidno da bi takvog drugog ili daljnjeg pokušaja dostave rješenja tuženiku uopće bilo. Kako dakle tužitelj nije dokazao nastanak naprijed navedenih troškova ovršnog postupka u iznosu od 62,50 kuna, to je stoga u tom dijelu platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika trebalo ukinuti.

35. Slijedom naprijed navedenog, a temeljem odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i 5., članka 155. i članka 163. ZPP-a, uz primjenu odredbi OT-a, a sve obzirom na vrijednost predmeta spora. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u razmjerno neznatnom iznosu i to za iznos od 1.054,74 kuna, što čini manje od 5% od ukupno utužene tražbine u iznosu od 23.427,77 kuna, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, to je stoga sud odlučio da je tuženik dužan naknaditi tužitelju sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ove parnice (a što se odnosi i na naprijed navedeni priznati ovršni trošak).

37. Tužitelju, koji je zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, kao osnovan priznat je trošak za sastav podneska od 23. ožujka 2022., kojim se tužitelj očitovao na navode iz prigovora tuženika, u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za zastupanje na ročištu od 5. travnja 2022. u iznosu od 250,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 50. OT-a te za zastupanje na ročištu od 3. svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a.

38. Tužitelju nije priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 5. travnja 2022. u iznosu od 750,00 kuna, budući da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, radi udjeljivanja roka tuženiku za očitovanje na podnesak tužitelja kojeg je zaprimio na tom ročištu, pa stoga tužitelju za to ročište pripada pravo na naknadu troškova po Tbr. 9. t. 5. OT-a (25%), odnosno 250,00 kuna koliko mu je i priznato, a ne 1.000,00 kuna koliko je zatraženo.

39. Dakle, tužitelju je kao osnovan priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova u iznosu od 750,00 kuna trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Splitu 1. srpnja 2022.

Sudac

Paško Bačić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.