Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 12. P-9/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz N.G., OIB: … zastupanog po punomoćniku N. N. odvjetniku iz N. G., protiv tuženika Z. banka d.d. Z., OIB: …, zastupanog po OD P. P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, nakon održane glavne javne rasprave dana 26. svibnja 2022., održane u nazočnosti punomoćnika stranaka a u nenazočnosti uredno pozvanog tužitelja osobno, te nakon objave presude dana 1. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj Ž. Š. iz N. G., OIB: … sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuju se ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 90/06, kreditna partija: 7103192669 od dana 06. srpnja 2006. godine, koji je solemniziran dana 11. srpnja 2006. godine kod Javnog bilježnika D. Z. iz N. G., pod posl. br. OV-276/2006, zaključen između Ž. Š. iz N. G., OIB …, kao korisnika kredita i Z. banke d.d. Z., OIB …, kao kreditora, te da je svako daljnje raspolaganje predmetne tražbine po navedenom ugovoru o kreditu od strane tuženika prema trećim osobama ništetno.

II. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Tužitelj Ž. Š. iz N. G., OIB: … je dužan tuženiku Z banka d.d. Z., OIB: …, nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 18.750,00kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 1. srpnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 8.1.2020. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti cjelokupnog Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 90/06, kreditna partija: 7103192669 od dana 06. srpnja 2006. godine. Navodi da je temeljem tog ugovora koji je solemniziran dana 11. srpnja 2006. godine kod Javnog bilježnika D. Z. iz N. G., pod posl. br. OV-276/2006, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

U citiranom ugovoru o kreditu ugovoren je rok otplate kredita u trajanju 17 godina kao i način otplate kredita i to tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 437,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

U Ugovoru o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru plaćati u anuitetima iznos kredita od 61.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90%, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Stranke su između ostalog ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Visina anuiteta utvrđena je u iznosu od 437,78 CHF.

Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 90/06, kreditna partija: 7103192669 od dana 06. srpnja 2006. godine, tužitelj je od tuženika nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta.

Ubrzo nakon sklapanja narečenog Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene visine anuiteta od strane tuženika, te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, nije mogao uredno ispunjavati dospjele obveze otplate narečenog kredita broj Ugovora: 90/06, kreditna partija: 7103192669 od dana 06. srpnja 2006. godine, uslijed čega je došlo do otkaza predmetnog ugovora o kreditu.

Dana 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

Tuženik je predmetni ugovor o kreditu zaključio s tužiteljem koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te je unatoč tome jednostrano otkazao predmeti ugovor o kreditu jer tužitelj nije mogao uredno ispunjavati dospjele obveze isključivo zbog promjene kamatne stope i promjene visine anuiteta od strane tuženika, kao i promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze. U međuvremenu, a po raskidu ugovora o kreditu, tuženik, Z banka d.d. je otuđila pravo potraživanja prema tužitelju i to trgovačkom društvu A.D. S.A. iz L., OIB …, koje je pokrenulo postupak prisilne naplate tj. ovršni postupak protiv ovršenika, ovdje tužitelja, koji se vodi kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, broj: Ovr-362/18, a radi naplate cjelokupnog iznosa kredita (glavnica i kamate), uključujući i nedospjele anuitete kredita, s namjerom nezakonite naplate očito većeg iznosa u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz ugovora o kreditu.

Tuženik je s tužiteljem zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 90/06, kreditna partija: 7103192669 od dana 06. srpnja 2006. godine koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koje odredbe su protivne prisilnim propisima. Kako su ništetni pravni poslovi oni koji su protivni prisilnim propisima, moralu društva i Ustavu RH, to tužitelj smatra da je iz tog razloga predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Obzirom je citirani ugovor o kreditu ništetan to isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Prema odredbi članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Također, a obzirom je predmetni ugovor o kreditu ništetan i smatra se da on nije niti sklopljen, isti ne proizvodi pravne učinke i tuženik nije mogao s trećom osobom (A. D. iz L. OIB …) sklapati bilo kakav ugovor o prijenosu prava potraživanja u odnosu na tužitelja, jer tuženik ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima, tako da je svako daljnje raspolaganje glede tražbine po predmetnom kreditu od strane tuženika prema trećim osobama ništetno.

Sukladno čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u skladu s čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima iz ugovora o kreditu mjesno je nadležan sud prema prebivalištu tužitelja. Stranke su temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a u slučaju spora, ugovorile nadležnost suda u Novoj Gradiški. Kako je tuženik zaključio predmetni ugovor o kreditu koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na štetu tužitelja, a koji ugovor je jednostrano otkazan zbog postupanja tuženika, to tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev a kako je isti naznačen u točki I izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužbenim zahtjevom tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu br. 90/06 od 6.7.2006. te da je svako daljnje raspolaganje predmetne tražbine po navedenom Ugovoru o kreditu od strane tuženika prema trećim osobama ništetno. Tuženik prigovara naznačenom v.p.s. od 250.000,00kn te osporava pravnu osnovu kao i tužbeni zahtjev navodeći da je isti neosnovan a protivi se predloženim dokazima tužitelja iz tužbe. Predlaže se odbacivanje ovako naznačenog deklaratornog tužbenog zahtjeva navodeći da takav ne ide u sudsku nadležnost jer prema presudi Visokog trgovačkog suda RH Pž-4159/02 tužitelj ne može zahtijevati od suda utvrđenje činjenice da je njegov dug prema tuženiku prestao. Ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare. Tuženik se protivi prijedlogu da sud pribavlja cjelokupnu financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju o kreditu. Tužitelj se poziva na ovršni postupak koji se vodi pred istim sudom pod brojem Ovr- 362/2018 a u sklopu kojeg se provodi ovrha u vezi s tražbinom proizašlom iz otkazanog ugovora o kreditu broj 90/06 od 6.7.2006.g. Tužitelj je imao mogućnost nakon zaprimanja rješenja o ovrsi protiv istoga uložiti žalbu iz razloga navedenih u odredbi čl. 50 st. 1 točka 7, 9 do 11 Ovršnog zakona u kojem slučaju bi ga sud rješenjem uputio da u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja o ovrsi pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg je izjavio žalbu. Ako je tužitelj smatrao da je otkaz kredita nezakonit i ovrha nedopustiva pokrenuti takvu parnicu no sada je u tom pravu prekludiran te ne može nakon okončanja ovršnog postupka Ovr-362/2018 pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice tražiti ostvarenje svojih navodnih prava a za koje postoje instituti ovršnih prava a u kojim rokovima iz Ovršnog zakona tužitelj nije ništa poduzeo pa se i zbog toga predlaže odbaciti tužbu. Tuženik ističe i nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje ovakve tužbe jer da temeljem čl. 187 st. 1 ZPP-a može tužbom za utvrđenje tražiti utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa no mora dokazati pravni interes za podnošenje takve tužbe. Pravni interes za podizanje ovakve tužbe za utvrđenje je obavezan uvjet a kojom presudom bi se tužitelju osigurala zaštita koja mu je ugrožena a koja nije dokazana iz tužbe. Tužena je tužitelju tolerirala višegodišnje kašnjenje u plaćanju kredita te je kredit od 6.7.2006. pod brojem 90/06 sklopljen između stranaka zbog neuredne otplate otkazan sa 26.4.2012. i u trenutku otkaza tužitelj je banci dugovao iznos kunske protuvrijednosti od 51.586,21 CHF a kredit je otkazan temeljem čl. 23 B Ugovora o kreditu. Takvim otkazom ugovor je prestao postojati te se ne može isti utvrđivati ništetnim kao ni odredbe koje su u njemu sadržane. Presuda VTS RH u odluci P-1342/14 od 29.3.2018. navodi da je izjavom o raskidu ugovora koju je tužitelj izjavio nakon zaključenja Aneksa 1 Ugovoru obuhvaćen i raskid Aneksa jer se ne može utvrditi ništetnim raskinuti ugovor jer ga više nema. Tuženik tvrdi da je valutna klauzula zakonita od 1994. godine odnosno od izmjene čl. 395 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 3/94).

U kolektivnoj presudi Pž-6632/2017 utvrđena je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF no Visoki trgovački sud nije naveo u presudi da to ima za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Prema čl. 1065 ZOO/91 i čl. 1021 ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novaca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa da nisu bitni elementi ugovora o kreditu te ugovor može opstati bez njih te isto ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Ni revizijskom odlukom broj Revt-249/2014 nije utvrđena ništetnost potrošačkih ugovora koji su razmatrani u navedenom postupku.

Presuda ŽS u Splitu Gž-980/2019 navodi da odredbe ugovora o kreditu koje su utvrđene nepoštenim a time i ništavim u pogledu određivanja kamatne stope te izračuna anuiteta i vraćanju iznosa kredita vezano za stranu valutu – Švicarski franak posljedično uzrokuju djelomičnu ništavost tog ugovora ali ne i ništavost ugovora u cjelini.

Predmetni ugovor o kreditu od 6.7.2006. pod brojem 90/06 sklopljen između stranaka odobren za kupnju stambenog objekta u iznosu od 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti je otkazan sa 26.4.2012. zbog neuredne otplate te je u trenutku otkaza tužitelj banci dugovao iznos kunske protuvrijednosti od 51.586,21 CHF a ugovor je otkazan temeljem odredbe čl. 23 B ugovora a tužitelj ne tvrdi da bi tuženik pri otkazu postupao suprotno toj odredbi (str. 10 spisa). Zbog činjenice da je predmetni kredit otkazan a što ističe i sam tužitelj isti predmetni ugovor je prestao postojati te se ne može utvrđivati ništetnim kao niti njegovi dijelovi. U odluci Visokog trgovačkog suda RH Pž-1342/2014 od 29.3.2018. se navodi: "Pravilno je postupio prvostupanjski sud, a suprotno navodima tuženika u žalbi, te odbio protutužbeni zahtjev kada je utvrdio da je izjavom o raskidu ugovora, koju je tužitelj izjavio nakon zaključenja Aneksa I ugovoru, obuhvaćen i raskid aneksa budući da se ne može utvrditi ništetnim raskinuti ugovor jer ga više nema."

Tuženik je ustupio sva prava i tražbine koje proizlaze iz ugovora o kreditu tužiteljeve kreditne partije sa stanjem na dan 30. svibnja 2017. zbog čega tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju.

Osporavaju se svi navodi tužitelja o navodnoj ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je korisnik kredita bio upoznat sa valutnim rizikom te je u čl. 1 i 23 P ugovora pristao na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja istog ugovora. Valutna klauzula je zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i to nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva pa se takva valutna klauzula naknadno ne može učiniti ništetnom.

Nije sporna ni odredba u pogledu redovne kamate ugovorene u početnom iznosu od 4,90% a gdje je u čl. 2 Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Banka da nije mogla znati za rast tečaja CHF koje je uslijedilo niti je imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute a prilikom sklapanja ugovora pružila je sve potrebne informacije korisniku kredita. U konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu tuženik je informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama a također i o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te su bankari tuženika imali smjernice u tom pravcu kojih su se morali pridržavati. Redovna kamatna stopa se tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru mijenjala u skladu s tržišnim uvjetima a kako je navedeno u čl. 2 st. 1. ugovora. Tuženik smatra da tužitelj u sporu mora dokazati svoje svojstvo potrošača kako bi se mogao pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova na koje se poziva.

3. Među strankama je nesporna činjenica sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu od 6.7.2006. za iznos odobrenog kredita od 61.000,00 CHF te činjenica otkaza ugovora o kreditu od 7.5.2012. od strane tuženika kao kreditora tužitelju kao korisniku kredita a zbog neuredne otplate.

4. Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o namjenskom kreditu od 6.7.2006. te da li su ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnim svakog daljeg raspolaganja predmetnom tražbinom tuženika kao kreditora prema trećim osobama.

Sporno je da li je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika a obzirom da je isti ustupio svoju tražbinu i sporedna prava temeljem sklopljenog trostranog Ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 30.5.2017. od strane tuženika kao ustupitelja A. D. s.r.o. kao primatelju i ustupitelju te dalje A. D. kao primatelju (prilog prijedlogu za ovrhu na nekretnini temeljem ovršne isprave u predmetu Ovr-751/21 stare oznake Ovr-362/2018).

Sporan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelj nije dokazao da je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za stjecanje bez osnova.

5. Provedeni su dokazi uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 6.7.2006., u otplatni plan za isti kredit, u dopis javnog bilježnika D. Z. tužitelju Ž. Š. od 7.5.2012. kojim je dostavljen otkaz ugovora o kreditu te izvadak iz poslovnih knjiga od 26.4.2012., u izvadak iz sudskog registra za tuženu, u odgovor tuženika na tužbu te priloge uz odgovor, otkaz ugovora o kreditu od 26.4.2012. upućen tužitelju, izvadak iz poslovnih knjiga tuženika za tužitelja (str. 58 i 59 spisa), opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika, opće uvjete poslovanja tuženika, u tekst na engleskom jeziku od 24.2.2020. bez prijevoda na hrvatski jezik, u novinske članke vezane za kredite u EUR i CHF, u podneske stranaka, u iskaz svjedoka B. M. i tužitelja Ž. Š., u očitovanje punomoćnika predložene treće osobe A. D. S.A. od 2.5.2022. kojim isti iskazuje da neće sudjelovati u parnici na strani tuženika, u presliku spisa Ovr- 362/2018 po prijedlogu ovrhovoditelja A. D. S.A. protiv ovršenika Ž. Š. radi ovrhe na nekretninama koji spis je u tijeku.

6. Sud je odbio tužitelja sa dokaznim prijedlogom da se provede financijsko vještačenje na okolnost izračuna enormne razlike mjesečnog iznosa otplate kredita koji je bio u obvezi plaćati tužitelj tuženiku u odnosu na onaj izračunat i prezentiran tužitelju u vidu otplatnog plana a kao dokaz na okolnost da je predmetni ugovor iz navedenog razloga ništav. Istom dokaznom prijedlogu se protivio i punomoćnik tuženika navodeći kako je isti nesvrsishodan i protivan načelu ekonomičnosti u ovom predmetu obzirom da tužitelj tužbenim zahtjevom nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa već samo deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora a koji tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan i promašen.

7. Tužena je predložila da se o ovoj tužbi u povodu deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu broj 90/06 od 6.7.2006. obavijesti A. D. S.A. a zbog prenesene tražbine tuženika kao ustupitelja - cedenta na navedeno društvo kao primatelja - cesionara a sve temeljem trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 30.5.2017.

8. Podneskom od 2.5.2022. treća osoba A. D. S.A. zastupana po punomoćniku N. K. odvjetniku iz Z. izvijestila je sud kako ista neće sudjelovati u parnici (str. 187 spisa).

9. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj u ovom predmetu nije dokazao svoj status potrošača jer je iz priloženog ugovora o kreditu vidljivo da je isti sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe a radi kupnje stambenog objekta (str. 6 spisa) a što potvrđuje da ugovor nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja. Polazeći od toga da tužitelj ima status potrošača u pogledu istog ugovora se imaju primijeniti utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu sa danom 6.7.2006.

10. Nije osnovan prigovor tuženika u pogledu nedostatka pasivne legitimacije tuženika jer je predmetni ugovor čije se utvrđenje ništetnosti traži sklopljen između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita. Činjenica da je ugovor o kreditu otkazan nije zapreka da se naknadno utvrđuje njegova ništavost a obzirom na stav iz odluke VSRH Rev-1628/86 od 28.4.1987., Psp-34/72, gdje se navodi da činjenica da je ugovor raskinut nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost.

11. Svjedokinja B. M. iskazala je da je njeno zadnje radno mjesto bilo u Z. banci na mjestu osobnog bankara. Ne poznaje osobno tužitelja Ž. Š.. Svjedokinja iskazuje da se ne sjeća ništa vezano za sklapanje ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopila Z. banka kao kreditor sa Ž. Š. kao korisnikom kredita.

U opisu svog radnog mjesta je radila na sklapanju ove vrste ugovora o kreditu. Kod namjenskih kredita radilo se o stambenim kreditima kod kojih je svjedokinja kao djelatnik Z. banke kontaktirala sa strankama koje su namjeravale podići takvu vrstu kredita, obavještavala ih o uvjetima dobivanja tih kredita, o potrebi prilaganja dokumenata za dobivanje takvih kredita. Kao osobni bankar nije pisala ugovore o kreditu jer postoje univerzalni obrasci za iste a više se ne sjeća u kojim dijelovima se takvi ugovori nadopunjuju u svakom konkretnom ugovoru o kreditu. Kod dobivanja kredita stranke zanimaju uvjeti otplate kredita, visina kamate, trajanje otplate. U mirovinu je otišla prije 1,5 godinu. Strankama je kao osobni bankar iznosila informacije o tome ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa da ista može i narasti i smanjiti se, može a ne mora, te da će o tome biti obaviješteni pismenim dopisom banke. Stranke su znale pitati po kojem tečaju se vraši otplata kredita, da li po srednjem, kupovnom ili prodajnom uz koji je kredit bio vezan. Praksa je bila klijenta upozoriti sa troškovima obrade kredita i taj trošak je bio uključen u pismeni otplatni plan za kredit koji bi se uručio stranci i kod prezentacije i kod isplate kredita a upravo zbog razlika u tečaju u vrijeme dogovaranja kredita i prilikom realizacije kredita. Ne sjeća se tko je od djelatnika banke kontaktirao sa tužiteljem Ž. Š. i prošao cijelu ovu proceduru vezano za dobivanje kredita. U vrijeme kada se podizao kredit 2006. nije bila preporuka banke za dizanje kredita vezano uz CHF jer je bilo više ponuda kredita vezano uz više različitih valuta i uvijek je bio prezentiran izračun za EUR i CHF. U to vrijeme 2006. kredit vezan uz CHF je bio povoljniji zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja CHF. Klijenti su imali priliku detaljno pročitati ugovor o kreditu svjedokinja iskazuje da jesu a da im je ugovor čitan i kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja odnosno kod solemnizacije. Nije nikada nagovarala klijente na sklapanje ugovora u CHF niti na sklapanje bilo kakvog ugovora o kreditu jer svatko zna svoje potrebe i mogućnosti.

12. Tužitelj Ž. Š. iskazao je da je kredit kod tuženika podignut za kupnju kuće na G. 85 i to nije kuća u kojoj tužitelj sada stanuje već susjedna kuća jer on stanuje na adresi G. 83. Po zanimanju je građevinski tehničar a ranije je već dizao nenamjenske kredite. Kredit zbog kojeg je tužio je kod tuženika podigao 2006. godine. Na razgovor za kredit je išao kod pravnika Z. banke V. S. i kod šefa poslovnice u N. G. čijeg se imena ne sjeća.

Nije vodio nikakav razgovor niti imao kontakt sa ženskom osobom po imenu B. M. vezano za kredit. I pravnik i šef poslovnice su ga savjetovali da podigne kredit u CHF jer je to najpovoljniji kredit. Nisu ga upozorili ni na promjenjivu kamatnu stopu ni na valutnu klauzulu. Dobio je na potpis tipizirani pismeni ugovor koji je potpisao bez da ga je pročitao. Vjerovao je službenicima banke sa kojima je kontaktirao jer mu je rečeno da je takav kredit najpovoljniji za njega zbog najpovoljnije kamatne stope. Ta kamatna stopa za taj kredit je bila niža nego kamatna stopa za kredite u Eurima. U vrijeme dizanja kredita je bila misli 4,2 ili 4,4% godišnje koliko se on sjeća. Nije mu rečeno da će kamatna stopa biti promjenjiva. Smatrao je da će otplata kredita ići na isti način kao i kod ranijeg kredita koji je imao kod iste banke, tj. da će rata kredita koju treba otplaćivati biti stalno ista. Na početku otplate kredita rata mu je bila oko 4.400,00kn a prestao je otplaćivati kredit kada je rata narasla na 7.000,00kn. Tim kreditom dobio je iznos od 61.000,00 CHF a ne zna koliki je bio rok otplate kredita no to piše u ugovoru. Ne može točno reći koliko je dugo otplaćivao kredit. Tužena strana mu je otkazala kredit zbog neredovite otplate a ne sjeća se koje godine mu je ugovor otkazan. Nije imao jamce kao osiguranje za vraćanje kredita već je imao založnog dužnika M. D. od koje je kupovao kuću na adresi G. 85. Poslije otkaza ugovora došlo je do ovrhe na toj kući koju je kupio na adresi G. 85 te taj ovršni postupak još traje te je došao do faze kada se utvrđivala vrijednost te nekretnine na kojoj postoji pravo zaloga no zbog korone postupak je bio u zastoju. Ne zna što je valutna klauzula jer nije ekonomista. Prije je bio vlasnik poduzeća za izvođenje građevinskih radova "K. d.o.o." koje poduzeće više nije aktivno jer je tužitelj 100% invalid i ugasio je firmu i 7 godina je u invalidskoj mirovini u iznosu od 2.500,00kn. Kada je podigao kredit u visini od 61.000,00 CHF protuvrijednost tog iznosa je dobio u kunama. Pri podizanju kredita dobio je otplatni plan koji je bio u kunama i ti mjesečni anuiteti su bili u istom iznosu i nije mu rečeno da će se ti anuiteti mijenjati i mislio je da će isti otplaćivati u kunama kako je dobio prema otplatnom planu. Nitko mu nije rekao da je mjesečni iznos anuiteta u kunama vezan za tečaj CHF. Službenici Z. banke su mu savjetovali da podigne taj kredit radi najniže kamate i dali su mu na potpis taj tipski ugovor gdje je vidio otplatu kredita u kunama. Smatrao je da će rata biti u kunama i fiksna. Kuća koju je kupio tim kreditom u G. 85 je sada prazna kuća a koriste je obitelj tužitelja radi spremišta i odlaganja. Ne sjeća se da li mu je tužena dostavljala obavijesti o promjenama kamatnih stopa. Trgovačko društvo koje je imao nije bilo registrirano na nekretnini koju je kupio sredstvima ovog kredita niti je ta nekretnina ikada korištena u poslovne svrhe, iznajmljivanje ili nešto drugo. Navodi da ima dva sina pa je mislio da će oni ostati u Hrvatskoj i živjeti u toj kući. Sam je otplaćivao kredit dok ga je otplaćivao.

13. U ovom postupku utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 6.7.2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 90/06. Odredbom čl. 2. navedenog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. time da je redovna kamata u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Odredbom čl. 7 navedenog ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj za Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 437,78 CHF.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2018.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana … …te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača…

Ova je presuda potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. Sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj u činjeničnom opisu u tužbi navodi da je tuženik kao davatelj kredita tijekom otplate kredita svojom jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu na način da se početna kamatna stopa koja je u ugovoru o kreditu iznosila 4,90% godišnje mijenjala na način da se više puta povećavala a zbog povećanja tečaja CHF da se mijenjao i mjesečni anuitet koji je u početnom otplatnom planu iznosio kunsku protuvrijednost 437,78kn. Takve tvrdnje tužitelja sud prihvaća te iz tog razloga nije bilo potrebno provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja kako ga je predlagao tužitelj a na okolnost da je došlo do povećanja do enormne preplate na bazi mjesečnih obroka pri otplati kredita te da je navedeni ugovor iz tog razloga ništav.

Polazeći od toga da je tuženik je naknadno svojim jednostranim odlukama povećavao kamatnu stopu te da se uslijed rasta tečaja CHF uz koju valutu je vezana otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, nije bilo mjesta niti potrebe provoditi predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje jer su odredbe Ugovora o ugovaranju promjenjive kamatne stope i odredbe kojom se ugovara valutna klauzula pravomoćno utvrđene ništetnim u presudama na koje se poziva tužitelj te je samo u pogledu tih odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu između stranaka od 6.7.2006. i to u pogledu odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetni ugovor djelomično ništetan.

14. Iz iskaza saslušane svjedokinje B. M. osobnog bankara tuženika proizlazi da ista nije bila u kontaktu sa tužiteljem prilikom dobivanja predmetnog kredita a i sam tužitelj navodi da je pri dobivanju kredita kontaktirao sa pravnikom tuženika V. S. i voditeljem poslovnice tuženika u N.G.. Poklonjena je vjera saslušanom tužitelju u dijelu iskaza da isti nije bio pravilno informiran o uvjetima dobivanja kredita kao niti o odredbama u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope ili ugovaranja valutne klauzule odnosno vezanog iznosa mjesečnog anuiteta pri otplati kredita koji se otplaćuje u kunama no u protuvrijednosti određenog deviznog iznosa u švicarskim francima. Neuvjerljiv je iskaz saslušanog tužitelja koji tvrdi da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu isti nije pročitao te isti tužitelj prilikom saslušanja navodi da ne zna do kada je otplaćivao isti kredit, no zna da mu je tuženik otkazao kredit zbog neuredne otplate jer da kredit nije mogao otplaćivati kada su se mjesečne rate u otplati kredita povećale zbog rasta tečaja CHF.

15. U predmetima na koje se poziva tužitelj u tužbi sud je ocjenjivao postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (ŽS u Varaždinu presuda br. Gž-1613/2018- 2 od 19.2.1919. i Gž-1226/2020-2 od 30.3.2021., ŽS u Bjelovaru presuda Gž- 597/2017-2 od 15.3.2018.)

Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača jer je u čl. 3 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/3) potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu za kupovinu stambenog objekta gdje je tužitelj potrošač te tužiteljev kredit nije poduzetnički već potrošački. Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno čl. 1 st. 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ. Odredba čl. 22 ZOO-a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne odredbe i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Tužitelj smatra suvišnim navode tuženika kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti kraj činjenice da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak P-1401/12 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancioni sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.

16. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Istom presudom utvrđeno je da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – potrošač protiv banaka predstavlja kolektivni postupak te u skladu sa čl. 502 c ZPP-a pravomoćna presuda obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava potrošača čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Provedenim dokazima a iz navoda stranaka u njihovim podnescima proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze ugovorena kao promjenljiva a sve u skladu s Odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Nije pregovarano niti o odredbi ugovora čl. 7 kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je mjesečna otplata kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti 437,78 CHF.

Tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu da je na isto upozorio tužitelja kao korisnika kredita jer se u stvarnosti radilo o odredbama koje su izrazito nepovoljne za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost već tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03-dalje ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 07. kolovoza 2007. godine Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 97/07, 125/07 dalje ZZP/09) kada je isti zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom čl.84. ZZP/03 i odredbom čl.99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specialis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji su javno dostupni, no o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. a koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule a na štetu tužitelja. Predmet i cijena su bitni sastojci ugovora pa je tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247 ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Temeljem čl. 269 st. 2 ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je odredba čl. 272 istog zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Odredba čl. 270 st. 1 ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva da je ugovor ništav.

U smislu odredbe čl. 295. st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

Ugovor o kreditu od 6.7.2006. ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO–a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno - pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je već ranije rečeno bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove promjene. No vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Slijedom gore navedenog izvjesno je utvrđeno i stav je ovoga suda da je nepoštena odredba čl. 2 Ugovora zaključenog između stranaka 6.7.2006. godine a u dijelu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o Odluci tužene banke, a posljedica čega je predmetni ugovor djelomično ništetan i to u dijelu odredaba čl. 2 i 7 u pogledu kojih tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim navedenih odredaba ugovora, slijedom čega je predmetni ugovor djelomično ništetan, već je tužbeni zahtjev postavljen u pogledu deklaratornog utvrđenja ništetnosti cjelokupnog Ugovora o namjenskom kreditu od 6.7.2006. te u pogledu utvrđenja ništetnim svakog daljeg raspolaganja predmetne tražbine po navedenom Ugovoru o kreditu od strane tuženika prema trećim osobama.

17. Kao razlozi ništetnosti ugovora pojavljuju se potpuna poslovna nesposobnost osobe koja je sklopila ugovor, neke mane volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, nedopuštenost pobuda za sklapanje ugovora, povreda pravila o obliku ugovora, protivnost javnom poretku, prisilnim propisima i moralu društva, nedopušteni odnosno nemogući uvjeti te ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora. Prema čl. 295 ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana kao sastavljač prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom – tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i jednako obvezuju kao ostale odredbe ugovora te u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede posebne pogodbe. Sastavljač općih uvjeta u pravilu je gospodarski jača ugovorna strana zbog čega može zlorabiti svoj povlašteni položaj te u opće uvjete unijeti klauzule koje su za njih povoljne a nepovoljne i štetne za drugu stranu te je tada riječ o nepoštenim odredbama općih uvjeta ugovora. Zbog navedenog zakonodavac štiti suugovaratelja sastavljača općih uvjeta i predviđa da opći uvjeti ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva čl. 322 ZOO-a. Čl. 296 ZOO-a propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja te prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Pri ocjeni ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora u obzir se uzimaju sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravnu narav ugovora, vrsta robe ili usluga koja je objekt činidbe kao i ostale odredbe ugovora te odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Razlozi ništetnosti kod općih uvjeta samo su djelomično navedeni pa će se po potrebi moći primijeniti i sve ostale pretpostavke iz čl. 322 ZOO-a.

Prema odredbi čl. 324 ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ista odredba utvrđuje temeljno načelo i odstupanje od tog načela. Temeljno je načelo da ništetnost neke odredbe ugovora sama po sebi ne povlači ništetnost i samog ugovora te se obvezni ugovor održava na snazi ako je to moguće. Od navedenog načela da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora predviđeno je odstupanje prema kojem je cijeli ugovor ništetan u dva slučaja i to prvi kada ugovor ne može opstati jer se ništetnost odnosi na odredbu koja je bitna za samo postojanje ugovora (npr. kada je predmet ugovora stvar izvan prometa) ili drugi slučaj kada je određena odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (npr. ugovaranjem ništetne promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule).

18. Ništetan ugovor ne proizvodi pravne učinke te dužnost naknade štete tereti onu ugovornu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora. Posljedice ništetnosti ugovora određuju odredbe čl. 323 ZOO-a i u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju mora se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Članak 322 ZOO-a ne daje ovlaštenje sudu da odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koje su stranke istakle u postupku pa tako ovaj sud nije odlučivao o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora a obzirom da je ocijenio da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu.

19. Slijedom gornjeg sud je temeljem čl. 322 i čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21) odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom a obzirom da tužitelj nije dokazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 6.7.2006. protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva.

Čl. 324 ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Tužitelj zanemaruje da je sklopljenim ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor isplatio tužitelju kao korisniku kreditu iznos od 61.000,00 CHF a koji iznos tužitelj u slučaju utvrđenja ništetnosti cjelokupnog ugovora mora vratiti tuženiku, a obzirom da je ugovor ubrzo otkazan nakon sklapanja zbog neuredne otplate kredita. Tuženik je svoju tražbinu prema tužitelju temeljem trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine ustupila A. D. S.A. sa 30. svibnja 2017. te je isti pokrenuo ovršni postupak na nekretninama radi namirenja tražbine prema tužitelju u ovršnom postupku pod sada novim brojem Ovr-751/2021 koji je u tijeku i u koji je sud izvršio uvid te je preslikao dio tog predmeta a obzirom da isti nije pravomoćno okončan. U ovršnom predmetu ondje ovršenik je predložio odgodu predmeta ovrhe do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka navodeći da bi provedbom ovrhe na nekretnini ovršenika za istog nastupila nenadoknadiva šteta jer bi isti ostao bez nekretnine za dug koji će se izvjesno utvrditi da ne postoji ili barem da ne postoji u iznosu navedenom u ovršnom postupku. Ovakvim postupanjem tužitelja u parničnom postupku te ovršenika u ovršnom spisu Ovr-751/2021 čija preslika je priložena u parničnom spisu, vidljivo je da Ž. Š. podnošenjem tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu pokušava odgoditi ovrhu koja se vodi protiv njega na nekretninama koje su kupljene sredstvima dobivenim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu od 6.7.2006. a čije utvrđenje ništetnim traži ovim tužbenim zahtjevom. Ovrha na nekretnini tužitelja kao ovršenika se ne vodi za nekretninu u kojoj tužitelj stanuje već na nekretnini koja je kupljena sredstvima iz kredita a pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka prestaje razlog zbog kojeg je ondje ovršenik tražio odgodu ovršnog postupka.

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva u pogledu kojeg tužitelj traži utvrđenje ništetnim svakog daljeg raspolaganja predmetne tražbine po navedenom ugovoru o kreditu od strane tužene Z. banke prema trećim osobama. Tužba je podnesena sa 8.1.2020. a tužena Z. banka je trostranim ugovorom o ustupu i prijenosu tražbine od 30. svibnja 2017. kao ustupitelj svoju tražbinu ustupila i prenijela daljem primatelju i ustupitelju A. D. s.r.o. koji je istu dalje ustupio primatelju A. D. S.A. koji je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ondje ovršenika Ž. Š. a temeljem zasnovanog založnog prava u korist Z. banke d.d. kojim je osigurano potraživanje u iznosu od 61.000,00 CHF.

20. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 250.000,00kn te troškovnik tuženika sa ročišta od 25. svibnja 2022. (str. 194 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 -dalje: OT) tuženiku su kao osnovani priznati slijedeći troškovi.

Priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00kn (Tbr.8/1 OT), trošak zastupanja na ročištima od 26.4.2022. i 26.5.2022. u iznosu od po 2.500,00kn za svako ročište (tbr. 9/1 OT), trošak sastava podnesaka od 18.2.2022., 28.2.2022. i 16.5.2022. u iznosu od po 2.500,00 kn za svaki podnesak (Tbr.8/1 OT).

Zbroj navedenih priznatih nagrada i troška daje iznos od 15.000,00kn na koji tuženiku pripada PDV u iznosu od 3.750,00kn što daje zbroj od 18.750,00kn.

Tuženik nije u obvezi plaćati sudske pristojbe ako je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom pa tako niti pristojbu za odgovor na tužbu.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 1. srpnja 2022.

S u d a c :

Željka Paunović v.r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.