Broj:10.Pn-60/2021-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. za m o iz Z., M.

3, OIB, zastupanog po punomoćniku M. Ž., dipl. iur., protiv

tuženika A. o d.d. iz Z., L. 3, OIB,

zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku iz O. društva

G. & partneri iz O., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. lipnja 2022., u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. Ž., dipl. iur., i punomoćnika tuženika B. N., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 30. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku A. O. d.d. iz Z., L. 3, OIB: , platiti tužitelju H. z z m o iz Z,

M. 3, OIB:, iznos od 4.115,89 kn (slovima:

četiritisućestopetnaestkunaiosamdesetdevetlipa) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe 6. travnja 2021., pa do isplate po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguranici S. J. za razdoblje od 01. veljače 2019., do 30. studenog 2020., u iznosu od 4.115.89 kn.

Tužitelj je tuženiku u mirnom postupku postavio zahtjev za naknadu štete dopisom od 7 . prosinca 2020

. , no tuženik je otklonio tužbeni zahtjev kao neosnovan dopisom od 5. siječnja 2021. Dokaz obračun isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje sačinjen 30. studenog 2020

. Autobus marke "Auwarter Neoplan" registarske oznake broja NA-003-DP, u momentu štetnog događaja bilo je obvezno osigurano kod tuženika broj police 068100417433, to je tuženik temeljem odredbe članka 161. 1164 ZOMO (Narodne novine 157/13) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 4.115,89 kn. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.115,89 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe 6. travnja 2021., do isplate, uz naknadu prouzročenih parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava nastanak štetnog događaja u kojem je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodeći kako je u konkretnom slučaju osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09: u daljnjem tekstu ZOOP), jer je to jedini Zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Postojanje i opseg obveze tuženika, kao osiguratelja vozila na koje se ukazuje tužbom, regulirana je odredbom čl. 27. ZOOP, kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete Zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog, prema odgovornom osiguratelju. Pravilnom primjenom materijalnog prava čl. 27. ZOOP-a potrebno je utvrditi stvarnu štetu za koju tuženik odgovara po polici automobilske odgovornosti. Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1., ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, je naknaditi stvarnu štetu u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju – polica osiguranja od automobilske odgovornosti, a u odnosu na tužitelja HZMO to znači platiti razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U predmetnom slučaju to ne postoji obzirom da u predmetnom slučaju tužitelj HZMO od tuženika A. o d.d., potražuje naknadu štete u vidu naknade za tjelesno oštećenje koje je isti priznao osiguranici S. J..

Dakle, tuženik je tužitelju dužan naknaditi stvarnu štetu koja je odredbom čl. 27. st. 2. ZOOP-a, definirana na način da se, citiram: „Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji“. Tužitelj ne traži od tuženika razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji već tužbom od tuženika potražuje naknadu za tjelesno oštećenje. Naknada za tjelesno oštećenje nije stvarna šteta u smislu navedene odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te stoga ne postoji obveza tuženika na plaćanje utužene štete tužitelju. Slijedom navedenog, naknada za tjelesno oštećenje ne smatra se stvarnom štetom koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi HZMO-u odnosno Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, sukladno odredbi čl. 27. ZOOP- a. Utužena šteta nije pokrivena predmetnom policom osiguranja, pa stoga nema odgovornosti tuženika prema tužitelju za utuženu štetu, na što ukazuje recentna sudska praksa. Razvidno je iz izloženih pravnih shvaćanja revizijskog suda i različitih drugostupanjskih sudova da su obveze i opseg obveza društava za osiguranje po policama osiguranja od auto odgovornosti regulirane isključivo i jedino odredbama zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 – u daljnjem tekstu ZOOP). Odluka Ustavnog suda RH u predmetu U-I/988/1998 potvrđuje gornji stav, da je ZOMO opći zakon, iz čega proizlazi jedini mogući zaključak, a to je da ZOOP lex specialis u odnosu na opće odredbe ZOMO-a:

Ustavni sud Republike Hrvatske, U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. god.: „(…) U članku 5. stavku 3. i u članku 5. stavku 5. ZOMO-a izraženo je pravilo da se prava iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti mogu ukidati samo u slučajevima određenim "ovim Zakonom", odnosno da se njihovo korištenje može ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene "ovim Zakonom¨. Ustavni sud dužan je istaknuti da takvo zakonsko ograničenje ne uvažava temeljna pravna načela lex specialis derogat legi generali i lex posterior derogat legi priori. ZOMO je opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih pravila.“ Nema stoga dvojbe u vezi prednosti primjene odredaba ZOOP-a naspram ZOMO-a, pa obzirom na sadržaj odredbi čl. 27. ZOOP-a i činjenicu da tužitelju HZMO nije nastala šteta, tj. nije došlo do stvarne štete u vidu razmjernog iznosa mirovine već tužitelj traži naknadu za tjelesno oštećenje, slijedom čega je u cijelosti neosnovan predmetni tužbeni zahtjev. Tužitelj nije dostavio valjane dokaze da je svojoj osiguranici S. J. izvršio plaćanje utuženih iznosa pa tuženik i iz tog razloga osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu u odnosu na prigovor tuženika da se na određivanje visine štete ima primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu NN-151/05, tužitelj ističe da je sudska praksa zauzela pravni stav da se visina štete određuje sukladno odredbi čl. 161. ZOMO (NN 157/13), odnosno prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu sukladno odredbi članka 161. ZOMO, potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi broj Rev-1437/2021, od 5. siječnja 2022., kojom presudom je odbijena revizija tuženika te potvrđen pravni stav da tužitelj ima pravo potraživati štetu s osnova svih izdataka koja ima na temelju isplata osiguranicima zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik tuženika. Slijedom iznesenih navoda tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja cijelosti kao osnovan. 4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: rješenje Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, broj 315787, od 31. srpnja 2018.; nalaz i mišljenje o oštećenju organizma/tjelesno oštećenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područni ured Osijek, od 21. svibnja 2018.; prijava o ozljedi na radu od 01. rujna 2017.; presuda Općinskog suda u Osijeku, broj K-815/2017, od 4. prosinca 2017.; potvrda MUP PU Osječko-baranjska, PP Našice, od 28. rujna 2017.; presuda Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-98/2019, od 24. srpnja 2019.; presuda Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-5631/2019, od 25. rujna 2020.; Zahtjev za naknadu štete od 7. veljače 2020.; odgovor tuženika od 5. siječnja 2021.; obračun isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje od 30. studenog 2020.; ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja; presuda Vrhovnog suda RH, broj Rev-1437/2021- 2, od 5. siječnja 2022.

5. Sud je materijalne dokaze prihvatio kao vjerodostojne, a time i istinite jer njihovu vjerodostojnost nije osporila niti jedna stranka, a na taj način drži utvrđeno činjenično stanje.

6. Na ovo i ovakvo utvrđeno činjenično stanje sud je primjenjujući materijalno pravo zauzeo stav da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja od 1. rujna 2017., povodom kojeg je osiguranica tužitelja S. J. zadobila teške tjelesne ozljede koje su prouzročile nastanak tjelesnog oštećenja u visini od 30%, te joj je po tom osnovu Zavod priznao pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje rješenjem Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, broj 315787, od 31. srpnja 2018., počevši od 1. studenog 2017., te da je tužitelj već potraživao od tuženika naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguranici S. J., a po posljednjem zahtjevu za naknadom štete po ovom pravnom osnovu presudom Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-98/2019-6, od 24. srpnja 2019., potvrđenom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-5631/2019-2, od 25. rujna 2020., obvezan je tuženik isplatiti naknadu štete tužitelju s osnova tjelesnog oštećenja u iznosu od 2.316,12 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama, za razdoblje od 1. studenog 2017., do 31. siječnja 2019., a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku S. J..

8. Tužitelj je tuženiku u mirnom postupku postavio zahtjev za naknadom štete, dopisom od 7. prosinca 2020., no tuženik je otklonio tužiteljev zahtjev kao neosnovan, dopisom od 5. siječnja 2021. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da za tužitelja nije nastala stvarna šteta u smislu odredbi članka 27. stavak 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer se naknada za tjelesno oštećenje ne smatra stvarnom štetom koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi HZMO-u, odnosno Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, jer utužena šteta nije pokrivena predmetnom policom osiguranja pa stoga nema niti odgovornosti tuženika prema tužitelju za utuženu štetu.

9. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 3. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. Člankom 164. stavka 1. istog zakona propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161., ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), sukladno stavku 5. za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1 do 3 ovog članka, mjerodavne su odredbe ovog zakona. Sud smatra neosnovanim navode tuženika da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, budući se osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu za tjelesno oštećenje isplaćene njegovom osiguraniku ocjenjuje prema društvu za osiguranje primjenom odredbi članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju.

10. Rješenjem Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, broj 315787, od 31. srpnja 2018., tužitelj je svojoj osiguranici S. J.

priznao pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 152,67 kuna mjesečno, a prema obračunu isplaćene naknade za razdoblje od 1. veljače 2019., do 30. studenog 2020., razvidno je da je tužitelj svojoj osiguranici isplatio na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje ukupan iznos od 4.115,89 kuna, pa sud smatra neosnovanim navode tuženika da tužitelj nije dostavio dokaz da je izvršio isplatu naknade za tjelesno oštećenje u navedenom iznosu.

11. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.115,89 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama, od podnošenja tužbe 6. travnja 2021., do isplate, sve pobliže opisano u izreci presude, a temeljem odredbi članka 161., 164. i 165. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013), i članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), stoga odluka kao u izreci presude.

Osijek, 30. lipnja 2022.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb30e-4bc8f

Kontrolni broj: 03e4b-4d101-dadea

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LIDIJA ŠMIT, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.