Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 P-64/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz K., V. 11, OIB: ….., zastupanog po punomoćnicima iz O. D. S. & P. d.o.o. iz V., protiv tužene Š. G. iz B., U. b. J. 9, OIB: ….., zastupane po punomoćnici I. P., odvjetnici u V., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 20. svibnja 2022. u prisutnosti stranaka, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženice, te objave presude 30. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena Š. G., U. b. J. 9, B., C., OIB: …., dužna je platiti tužitelju J. M., V. 11, K., C., OIB: …. sljedeće iznose:

– iznos od 21.402,00 kuna,

– iznos od 41.400,00 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan

plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose računajući od 02.05.2018. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana“

II/ Nalaže se tužitelju J. M. iz K., V. 11, OIB: ….. da tuženici Š. G. iz B., U. b. J. 9, OIB: …… naknadi parnične troškove u iznosu od 39.062,50 kn (trideset devet tisuća šezdeset dvije kune i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. srpnja 2018. podnio tužbu protiv tuženice u kojoj navodi da je tuženici pozajmio novac u iznosu od 44.153,60 EUR (331.152,00 kn), a navedeni iznos pozajmljen je u više navrata i to po: 19.000,00 kn, 2.000,00 kn, 222,00 kn, 180,00 kn, 100,00 EUR i 34.200,00 EUR, odnosno 41.300,00 EUR. Tužitelj je radi pozajmljivanja iznosa od 34.200,00 EUR zaključio ugovor o kreditu na 4 godine s R. G.-S., a tužena se obvezala da će tužitelju vratiti iznos koji će on banci platiti s kamatama odnosno iznos od 41.300,00 EUR. Tuženica nije vratila ništa od pozajmljenog iznosa, stalno tražeći dodatne rokove produljenja zajma, a što je tuženik i uvažavao smatrajući da će, a budući da je s tuženicom bio u prijateljskim odnosima, iznos zajma biti vraćen. Zadnji rok vraćanja koji je tužitelj odobrio tuženici na njezino traženje jest 1. svibnja 2018., no niti najmanji dio dugovanja nije vraćen. Tužitelj se tuženici obratio i odvjetničkom opomenom od 13. lipnja 2018., međutim bezuspješno. Stoga tužitelj predlaže da sud tuženicu, temeljem članka 499. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima, obveže na plaćanje iznosa od 21.402,00 kn i 41.400,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2018. do isplate, kao i parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica osporava da bi joj tužitelj ikada pozajmio bilo kakav novčani iznos, a ukoliko je tužitelj dizao neki kredit koji spominje u tužbi, tuženica o tome nema nikakvih saznanja, no ne radi se o novcu koji bi joj tužitelj pozajmio. Također ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i tuženici dosudi parnični trošak.

3. Presudom broj P-…/..-17 od .. 2019. prvostupanjski sud u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev, no rješenjem Županijskog suda u … broj Gž-…/….-3 od 9. veljače 2022. navedena presuda je ukinuta te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

4. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je, sukladno uputi drugostupanjskog suda, kao i zbog promjene sastava suda zbog čega glavna rasprava sukladno čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) počinje iznova, ponovno proveo saslušanje stranaka i svjedokinje R. D., posebno na okolnosti na koje je ukazano u drugostupanjskom rješenju, te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a to su: dopis punomoćnika tužitelja tuženici od 13. lipnja 2018., Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i R.-S. broj 12.092.300 s priloženom dokumentacijom od 26. siječnja 1999. na njemačkom jeziku (sve sa stranica 5 do 8 spisa), te ovjerene prijevode s njemačkog jezika Ugovora o kreditu s obročnom otplatom - broj računa 12.092.300, informacija o vrijednosti ugovora o kreditu u šilinzima i eurima, zahtjeva za osiguranje preostalog iznosa kredita od 26. siječnja 1999. te pribrajanja kredita/zajmova od 26. siječnja 1999. (sve sa stranica 30 do 41 spisa).

5. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

6. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje iznosa od 21.402,00 kn i 41.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s osnova ugovora o zajmu.

7.1. Prije svega treba reći, a na što upućuje i drugostupanjska odluka, da na konkretan spor, sukladno prijelaznoj odredbi članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05), valja primijeniti zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu i to članak 557. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93,3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojim je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

7.2. Isto tako, valja uzeti u obzir i odredbe Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlatom („Narodne novine“ broj 91A/93, 36/98, dalje: ZODS) i to odredbe članka 10., članka 3. stavak 1., članka 4. stavak 1., članka 28. stavak 1., članka 34. i članka 96. ZODS, koje citira i drugostupanjski sud u svojoj odluci, a prema kojima je pozajmljivanje strane valute između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno tijekom 1999. godine, zbog čega bi ugovor o zajmu, ukoliko bi ga stranke sklopile u stranoj valuti u Republici Hrvatskoj u tom razdoblju, bio ništav budući da bi bio suprotan ovdje navedenim prisilnim propisima na što sud pazi po službenoj dužnosti (članak 109. stavak 1. ZOO), pa bi se u tom slučaju o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučivalo primjenom članka 104. ZOO.

7.3. Naime, odredbom članka 103. stavak 1. ZOO propisano je da je ništav ugovor koji je protivan prisilnim propisima, a posljedice ništavosti propisane su u članku 104. stavak 1. ZOO tako da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.

8. Među strankama je sporno već i samo sklapanje ugovora o zajmu, i to više ugovora o zajmu s obzirom na to da tužitelj u tužbi navodi kako je tuženici pozajmio više iznosa u više navrata, ne navodeći pri tome da se radi o jednom ugovoru o zajmu. Naime, tuženica osporava da bi od tužitelja ikada pozajmila bilo kakve novčane iznose. Također je sporno i je li nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu s obročnom otplatom - broj računa 12.092.300 sklopljen između tužitelja J. M. kao korisnika kredita i R. B. G.-S. kao davatelja kredita (odnosno u ovjereni prijevod tog ugovora) utvrđeno je da je tužitelj s navedenom bankom sklopio ugovor o kreditu na iznos od 250.000,00 ATS s otplatom u 48 mjesečnih rata u iznosu od 6.050,00 ATS počevši s 10. veljače 1999., pri čemu je ukupno terećenje iskazano s iznosom od 286.527,00 ATS. Iz navedenog ugovora o kreditu, kao niti popratne dokumentacije, nije vidljiva namjena kredita, niti je tuženica u bilo kojem svojstvu navedena u toj dokumentaciji, zbog čega ista ne predstavlja direktan dokaz o sklapanju ugovora o zajmu između tužitelja i tuženice upravo za navedeni iznos koji je tužitelj pribavio predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim s bankom.

10. Nesporno je da između stranaka nisu sačinjeni nikakvi pisani dokumenti u pogledu spornih zajmova, zbog čega je sud relevantne činjenice utvrđivao personalnim dokazima i to saslušanjem svjedokinje R. D. i saslušanjem stranaka.

11. Svjedokinja R. D. u pogledu ovdje predmetnih zajmova iskazuje samo da je poznato da je tužitelj uzeo kredit u Austriji kako bi pozajmio novce tuženici te da je tuženica išla s njim u Austriju upravo radi tog kredita, što joj je poznato tako što su joj o navedenom rekli i tužitelj i tuženica, no nije joj poznato točno kada, koji iznos, a ni koja valuta i gdje je tuženici predana (svjedokinja pretpostavlja da se radilo o iznosu od 45.000,00 EUR, iako su valjda u pitanju bili šilinzi, ali ne zna u kojoj cifri), a poznato joj je po pričanju tužitelja i da su ugovorili da će mu tuženica svaki mjesec vraćati rate kredita (no nije joj poznata niti visina rate). Svjedokinji je poznato i da je tužitelj tuženici davao i druge novčane iznose prije tog kredita, iako niti za iste ne zna točne cifre, i to kada je trebala, što obrazlaže financijskom situacijom tuženice s trgovinama te financijskim obvezama zbog tuženičinog sina na studiju u Zagrebu. Svjedokinja iskazuje da je i ona sama tuženici financijski pomagala na njezinu zamolbu, s obzirom da su imale dobre odnose do otprilike 2010. godine (svjedokinja je bila založna dužnica za dug tuženice prema trećoj osobi - I. Ž.), ali su se odnosi pogoršali s obzirom da joj je tuženica ostala dužna novce koje je svjedokinja podmirila kao založni dužnik, a tuženica joj iste nikada nije vratila. Svjedokinja iskazuje da je tužitelj tuženici, jednako kao i sama svjedokinja, novce pozajmljivao da bi joj pomogli da vrati dugove drugim osobama, a sve to iz razloga međusobnog poznanstva i dobrih odnosa. Svjedokinji nije poznato jesu li stranke vezano uz predmetni dug sastavile kakve pisane dokumente te ne može objasniti odsustvo bilo kakvih pisanih potvrda.

11.1. Iskaz ove svjedokinje sud je ocijenio vjerodostojnim budući da ne nalazi namjeru konstruiranja iskaza (unatoč činjenici da je s tužiteljem bila u vezi te je danas s njim u prijateljskim odnosima), što se vidi u činjenici da je svjedokinja iskazivala kako nema saznanja o nekim bitnim detaljima vezanim uz predmetna potraživanja tužitelja (npr. točnim iznosima, vremenu i mjestu predaje novaca, valuti i dr.), već inzistira jedino na saznanjima koja ima bilo osobno ili po pričanju jedne odnosno obiju stranaka - da je tuženica od tužitelja pozajmila novčani iznos zbog kojeg je tužitelj podigao kredit u Austriji, a upravo radi toga je tuženica i išla s njim u Austriju, te da se tuženica obvezala vratiti rate tog kredita; nadalje da joj je tužitelj i prije toga davao i druge novčane iznose, a pri tome ne zna druge specifične detalje, te iskazuje o motivima tužitelja i nje same za pozajmljivanje novaca tuženici.

12. U svom iskazu tužitelj obrazlaže način na koji je došlo do sklapanja predmetnog ugovora o zajmu s tuženicom zbog kojeg je podigao kredit kod banke time da je tuženica u vrijeme kada joj je pozajmljivao novac imala 4 trgovine, bila je velika poduzetnica, no imala je kredite u banci te dug prema kamataru I. Ž., a budući da više nigdje nije mogla dobiti novce, molila ga je da uzme kredit u Austriji gdje je tužitelj radio 37 godina te mu je rekla da će mu vraćati rate koje će on plaćati svaki mjesec, a on je na to pristao jer joj je želio pomoći, iako ne zna za koju svrhu su njoj ti novci trebali, a nisu oko toga ništa pismeno sastavili budući da je tuženica rekla da to ne treba jer se dobro poznaju i oni, kao i njihovi roditelji, te su i dobri prijatelji. On je tako 1999. sredio kredit u Austriji te je i tuženica išla s njim u Austriju na banku po kredit. U banci je dignuo kredit u iznosu od 250.000,00 šilinga, nakon čega je tuženicu svojim autom odvezao do granice gdje je ona ostavila auto te je tada otišao na posao, a radio je u Austriji. Kad je taj isti dan došao kući u Hrvatsku, tuženici je taj dan navečer predao taj iznos od 250.000,00 šilinga, a taj iznos nije joj predao odmah u Austriji jer je mislio da će u vezi toga napisati "neki papir", no tuženica je rekla da to ne treba jer se dobro znaju. Bilo je, dakle, dogovoreno da će tuženica tužitelju vraćati rate svaki mjesec kako dospijevaju i kako ih je on plaćao. U kasnijem dijelu iskaza tužitelj je iskazao da je u tuženicu imao veliko povjerenje zbog bliskih, pa i rodbinskih odnosa s njom, te ju je smatrao mladom poduzetnicom kojoj je želio pomoći da se sredi.

13. Tuženica ne osporava sklapanje ugovora o kreditu između tužitelja i banke, no osporava da je isto u bilo kakvoj vezi s njom odnosno da bi joj tužitelj pozajmio iznos koji je pribavio predmetnim kreditom. Pri tome tuženica u svom iskazu opisuje tadašnju tužiteljevu životnu situaciju na način da mu je umrla žena, da je imao djecu i starije roditelje, te je sam radio, zbog čega je moguće je i njemu trebao taj kredit. Osim toga tuženica negira da bi ikada s tužiteljem bila u Austriju u banci, a njihove međusobne odnose objašnjava kao daljnje rodbinske odnose budući da su im bake sestre, no negira da bi bili u bilo kakvim bliskijim odnosima, a niti su to bili krajem 90.-tih godina odnosno početkom 2000.-tih godina. Podnošenje predmetne tužbe od strane tužitelja, pa čak i kaznene prijave u svezi predmetnog duga, tuženica obrazlaže na način da su tijekom 2018. godine tužitelj i svjedokinja R. D. bili u vezi te su je tada i tužili, kod čega navodi da ne zna radi li se o nekakvoj ljubomori ili inatu.

14. Sagledavajući iskaze saslušanih osoba, dakle svjedokinje i stranaka, sud je ocijenio vjerodostojnima navode svjedokinje R. D. i tužitelja iz kojih proizlazi da su zapravo stranke i svjedokinja u razdoblju kada je tužitelj sklopio ugovor o kreditu s bankom bile u međusobnim bliskim odnosima, a što je upravo svjedokinji i tužitelju bio razlog zbog kojeg su tuženici oboje financijski pokušali pomoći, pri čemu je tužitelj s tuženicom i u određenim rodbinskim odnosima, zbog čega je očigledno među njima postojao takav odnos povjerenja zbog kojeg tužitelj i tuženica nisu sačinjavali nikakve pisane potvrde o sklopljenim ugovorima. Upravo na to upućuje u svom iskazu tužitelj, dok s druge strane sasvim neuvjerljivo djeluje dio iskaza tuženice kako stranke u predmetnom razdoblju nisu bile u bilo kakvim bliskim odnosima unatoč određenim rodbinskim odnosima (njihove bake su sestre). Naime, prilikom iskazivanja tužitelj i svjedokinja u tom su pogledu iskazivali vrlo uvjerljivo, spontano, te su u tom dijelu obrazlaganja njihovih međusobnih odnosa koji su i doveli do financijskog pomaganja tuženici, njihovi iskazi životno uvjerljivi kao zaokružena životna cjelina. Naime, i svjedokinja i tužitelj obrazlažu da je tuženica, s kojom su oboje u tom razdoblju bili u dobrim odnosima, zbog poslovnih i privatnih razloga (vođenje trgovina i sin na studiju u Zagrebu) bila financijski opterećena (dugovala je i drugim osobama), pri čemu oboje i točno imenuju vjerovnika kojem je tuženica dugovala (konkretno se navodi vjerovnik I. Ž.), a što istima zasigurno ne bi bilo poznato da s tuženicom nisu bili u imalo bliskijim odnosima, a niti bi svjedokinja tuženici, da nije bilo takvih bliskijih odnosa, pristala biti založnim dužnikom, koju pak činjenicu tuženica tijekom postupka nije osporavala. S druge strane, tuženica je prilikom iskazivanja djelovala rezervirano, kao da joj je namjera da iskazuje što manje i što šturije, a niti je ponudila neko prihvatljivo obrazloženje zašto bi netko tko realno nema nikakvo potraživanje prema tuženici protiv nje podnosio tužbu, pa čak i kaznenu prijavu, dakle pokretao postupke s potencijalno ozbiljnim posljedicama, a u kojem bi slučaju osoba protiv koje su sasvim neosnovano pokrenuti ovakvi postupci, zasigurno reagirala na mnogo angažiraniji način da se obrani od takvih neosnovanih terećenja. Slijedom navedenog sud je ocijenio uvjerljivim dio iskaza tužitelja, kao i svjedokinje, da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu s bankom sklopio upravo radi pribavljanja novčanih sredstava koje je pozajmio tuženici temeljem njihovog usmenog dogovora. Osim toga, sud utvrđuje, također na temelju iskaza svjedokinje i tužitelja koje je u tom dijelu prihvatio kao vjerodostojne, da je tužitelj nakon sklapanja ugovora o kreditu s bankom tuženici u Republici Hrvatskoj i predao cjelokupni iznos zajma kredita i to upravo u valuti u kojoj je i pribavljen kredit, dakle u austrijskim šilinzima, a što je uvjerljivo s obzirom da je već na taj način, dakle pribavom kredita u banci u Austriji gdje je tužitelj radio, tužitelj tuženici financijski pomogao, dok niti iz jedne činjenice odnosno okolnosti o kojima su i stranke i svjedokinja iskazivali ne proizlazi da bi tužitelj navedena novčana sredstva i „promijenio“ u kune te tuženici eventualno predao kunski novčani iznos.

15. Slijedom svega navedenog sud utvrđuje da su stranke kao fizičke osobe u Republici Hrvatskoj usmeno sklopile ugovor o zajmu na način da se tužitelj obvezao tuženici pozajmiti novčani iznos pribavljen kreditom kod banke u Republici Austriji, te je taj iznos u valuti u kojoj je kredit i pribavljen, dakle u austrijskim šilinzima, tuženici istoga dana nakon sklapanja ugovora o kreditu s bankom i predao. Međutim, imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZODS prema kojima je pozajmljivanje strane valute između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno, kao i odredbu članka 103. stavak 1. ZOO prema kojoj je takav ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništav, sud utvrđuje da je i predmetni ugovor o zajmu prema kojem je tužitelj tuženici pozajmio novčani iznos u stranoj valuti odnosno austrijskim šilinzima ništav.

16.1. Kako je rečeno, posljedica ništavosti ugovora propisana odredbom članka 104. stavak 1. ZOO jest obveza ugovornih strana da vrate drugoj ugovornoj strani ono što su primile po osnovi takvog ugovora, a navedeno u konkretnom slučaju znači da je tuženica tužitelju dužna vratiti iznos koji je stekla po osnovi takvog ništavog ugovora o zajmu. Međutim, tuženica je tijekom postupka istaknula i prigovor zastare. Kako povrat onoga što je ugovorna strana primila po osnovi ništavog ugovora zapravo predstavlja povrat stečenog bez osnove, valja primijeniti odredbu članka 371. ZOO kojom je propisan opći rok zastare od 5 godina budući da za taj slučaj zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Prema članku 361. stavak 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što u slučaju ništavog ugovora znači od dana kada je druga ugovorna strana primila nešto po osnovi takvog ugovora, a to budući da ništav ugovor ne proizvodi pravne učinke od samog početka.

16.2. S obzirom na utvrđenje suda kako je tužitelj tuženici predao novčana sredstva po osnovi ništavog ugovora o zajmu istoga dana nakon sklapanja ugovora o kreditu s bankom, koji je sklopljen 1999. godine, to je zastarni rok od 5 godina protekao već tijekom 2004. godine. Međutim, tužitelj u svom iskazu navodi kako je tuženicu tražio povrat pozajmljenih novaca tako što je gotovo svaki mjesec kada bi platio ratu došao do nje da je traži povrat rate, na što mu je tuženica rekla da će vratiti odnosno da radi na tome te da će sve dobiti kada proda trgovinu. Iskazuje da se s tim složio budući da nije imao drugog izbora i tako svaki mjesec iznova, te se to tako vuklo i produživalo, a tome je došao kraj kada je tuženica prodala trgovinu, ali novce mu nije vratila, nego je kupila novi automobil, što je bilo 2018. godine kada je on i potražio pomoć odvjetnika radi naplate duga. Nakon 2003. godine, kada je po ugovoru o kreditu s bankom izvršena otplata (budući da tužitelj iskazuje kako je kredit redovno otplatio na način kako je ugovoreno te s time nije kasnio), od tuženice je, kako iskazuje, tražio povrat pozajmljenih novaca na način da je dosta puta kroz godinu dolazio k njoj te je svaki puta bila ista priča od tuženice kako radi na tome te da će sve dobiti kada proda trgovinu, pa je on na to i pristao.

16.3. Svjedokinja R. D. također je iskazala da je tužitelj često dolazio tuženici tražeći povrat novaca, pri čemu se ne može vremenski izjasniti kada je to bilo s obzirom na protek vremena, kod čega iznosi da je tužitelj dolazio kada je tuženica prodavala trgovine i kada je išla u zatvor, bez točnog vremenskog određenja kada je to bilo. Iskazuje da je tuženica uvijek govorila da će prodati trgovine i da radi na tome te da će novac vratiti i to kako svjedokinji zbog duga koji tuženica ima prema svjedokinji, tako i tužitelju koji je svjedokinji o tome pričao, i to nekih 4 do 5 puta i prije i poslije 2010.

16.4. S obzirom na to da je sud utvrdio ugovor o zajmu u stranoj valuti ništavim, ovi navodi tužitelja i svjedokinje nisu bitni u smislu ugovaranja dužeg roka povrata zajma (jer je ugovor ništav), već je navedeni dio iskaza tužitelja relevantan eventualno u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZOO kojom je propisano da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, a koje priznanje duga može se učiniti, između ostaloga, izjavom vjerovniku (stavak 2.). Prema članku 392. stavak 1. ZOO nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, te prema stavku 2. istog članka zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja, a sukladno stavku 6. tog članka zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto. Prema tome, ukoliko je tuženica tužitelju na njegovo traženje svaki puta obećala vratiti dug riječima da radi na tome te da će tužitelj dobiti svoje novce kada proda trgovinu, time je ona priznala svoj dug. Od trenutka priznanja duga, prema citiranim zakonskim odredbama, zastarijevanje opet počinje teći iznova, dakle od tog trenutka priznanja ponovo mora proteći rok od 5 godina da bi se navršio zakonom propisani rok zastare od 5 godina. Budući da bi protekom rok od 5 godina od primanja novaca od strane tuženice po osnovi ništetnog ugovora o zajmu zastara nastupila već tijekom 2004., valjalo je utvrditi je li prije toga došlo do prekida zastare. Tužitelj je, kako je rečeno, iskazao da je, s obzirom da su stranke ugovorile kako će tuženica vraćati rate kredita svaki mjesec kako ih tužitelj otplaćuje banci, u vrijeme otplate kredita banci od tuženice tražio povrat rata u češćim vremenskim razmacima, a prema ugovoru o kreditu ugovor je otplaćen 2003. godine, budući da je sklopljen na vrijeme od 4 godine (ugovorena je otplata 48 mjesečnih rata) te je prema navodima samog tužitelja kredit redovito otplaćen. Na upit kada je od 2003. godine, kada je po navedenom izvršena otplata kredita, tužitelj tražio povrat pozajmljenih novaca od tuženice, tužitelj je odgovorio da je dosta puta kroz godinu dolazio k njoj (iskazujući o uvijek istoj priči tuženice kako radi na tome te da će tužitelj sve dobiti kada tuženica proda trgovinu), međutim ovakve navode sud ocjenjuje prilično paušalnima i nedovoljno određenima kako bi se točnije moglo utvrditi kada je tužitelj dolazio tuženici i tražio povrat rata prije utuženja 2018. godine, a nakon što je otplatio kredit 2003. godine (u kojem je razdoblju otplate kredita po tvrdnjama samog tužitelja gotovo svaki mjesec dolazio tuženici te bi mu ona priznavala dug). Dakle, tužitelj je iskazao da je to nakon 2003., odnosno nakon otplate kredita činio dosta puta kroz godinu, no nije se preciznije izjasnio je li to radio svake godine ili u dužem vremenskim periodima, tako da sud iz njegovog iskaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj od tuženice tražio povrat pozajmljenih novčanih iznosa, kada bi mu ista taj dug i priznala, u vremenskim razmacima manjim od 5 godina počevši od razdoblja prije isteka roka zastare, zbog čega ne bi došlo do navršavanja roka zastare sukladno članku 392. stavak 6. ZOO. Ovakvi navodi tužiteljevog iskaza tim su više neuvjerljivi imajući u vidu da je tužitelj tijekom postupka iznosio različite tvrdnje o tome kada se tuženici obraćao sa zahtjevom za vraćanje novaca i to navodeći u odgovoru na žalbu tuženice od 18. studenoga 2019. da je tuženica došla u zakašnjenje kada ju je tužitelj pozvao na ispunjenje obveze odvjetničkom opomenom koju joj je poslao 13. lipnja 2018. i u kojoj joj je određen rok za ispunjenje obveze, dok tuženica, kako navodi, nije priložila dokaze da bi joj ranije bio dan rok za ispunjenje obveze, a u tužbi navodi da je tuženica stalno tražila dodatne rokove produljenja zajma što je tuženik i uvažavao te joj je zadnji rok vraćanja, na njezino traženje, odobrio do 1. svibnja 2018. Prema tome, niti ovakvi nedosljedni i zapravo kontradiktorni navodi tužitelja ne daju osnovu za utvrđenje da se tužitelj i točno kada tuženici obraćao u ranijem vremenskom razdoblju prije obraćanja odvjetniku radi slanja odvjetničke opomene, te da bi usmenim priznanjem duga tužitelju prije isteka zastarnog roka tuženica prekinula zastaru. Osim toga, nedvojbeno je da tuženica nije pismeno priznala dug, u kojem bi se slučaju, ako bi se radilo o već zastarjeloj obvezi, sukladno čl. 366. st. 1. ZOO, navedeno smatralo kao odricanje od zastare.

16.5. Osim toga, valja istaknuti i da stranke tijekom postupka nisu ukazivale na ništavost ugovora o zajmu, niti se ta činjenica spominje u iskazima tužitelja odnosno svjedokinje, štoviše na istu je ukazano tek u drugostupanjskoj ukidnoj odluci, zbog čega sud utvrđuje da tuženica, ukoliko je prema navodima tužitelja tužitelju obećavala vratiti zajam nakon što proda trgovinu, zapravo priznavala dug s osnova ugovora o zajmu za koji je utvrđeno je da je ništav, zbog čega niti ne postoji dug tuženice po toj osnovi, dakle priznavala je dug s osnova povrata zajma, a ne dug s osnova povrata stečenog bez osnove zbog ništavog ugovora o zajmu, budući da očito o ništavosti tog ugovora stranke niti nisu imale nikakva saznanja do vođenja ovog postupka, štoviše do donošenja drugostupanjske odluke kojom je ukinuta prvostupanjska odluka u ovom postupku.

17. Nadalje, čak i ukoliko bi se utvrdilo da tražbina tužitelja s osnova stečenog bez osnove zbog ništavosti ugovora o zajmu kojim je ugovoren zajam u stranoj valuti nije zastarjela, valja reći da tužitelj ničime nije dokazao visinu tražbine koju po toj osnovi potražuje tužbom. Naime tužitelj potražuje po toj osnovi iznos od "34.200,00 EUR odnosno 41.300,00 EUR“. Iako je iz dokumentacije vezane uz predmetni ugovor o kreditu sklopljen s bankom vidljivo da je ugovoren kredit u iznosu od 250.000,00 ATS što preračunato u euro daje iznos od 18.168,21 EUR, odnosno ukupno opterećenje od 286.527,00 ATS što iznosi 20.822,73 EUR, kako je to utvrđeno uvidom u informacije o vrijednosti ugovora o kreditu u šilinzima i eurima, tužbom potraživani iznos od 34.200,00 EUR tužitelj obrazlaže na način da je preračunao iznos od gotovo 290.000,00 šilinga koji je otplatio banci, a da je na taj iznos obračunao i kamatu i to onu koja je bila ugovorena po ugovoru o kreditu, a koju je obračunao od vremena od kada je on otplatio kredit pa do utuženja, nakon čega je dobio cifru od 41.300,00 EUR, no za to ne nudi nikakav poseban dokaz, već se radi o njegovom osobnom proizvoljnom izračunu. Kod toga valja reći i da je u svom iskazu tužitelj naveo kako mu je tuženica vratila jednu odnosno 2 rate koje su iznosile otprilike 6.150,00 šilinga, nakon čega je prestala vraćati rate (iako je prilikom iskazivanja na ročištu 22. svibnja 2019. iskazao da mu nije vratila niti jednu ratu kredita). Slijedom navedenog, na temelju ovakvih navoda odnosno proizvoljnog izračuna tražbine tužitelja bez ikakvog valjanog obračuna, pogotovo plaćenih iznosa od strane tuženice (dok kamatu koju je platio banci prema ugovoru o kreditu niti nema pravo potraživati jer od tuženice može tražiti samo ono što je od njega primila po osnovi ništavog ugovora), sud ne može sa sigurnošću utvrditi niti visinu tražbine odnosno novčanog iznosa koji bi tuženica eventualno bila dužna tužitelju vratiti s osnova ništavog ugovora o zajmu sklopljenog u stranoj valuti.

18. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. ZPP i čl. 221.a ZPP utvrdio da tužitelj nije dokazao relevantnu činjenicu prekida zastare priznanjem duga od strane tuženice u periodima kraćima od 5 godina uzastopno sve do podnošenja tužbe 2018., zbog čega ne bi došlo do zastare njegove tražbine s osnova povrata stečenog bez osnove zbog ništavosti ugovora o zajmu, i to upravo za dug po osnovi povrata stečenog bez osnove, a povrh toga tužitelj nije dokazao niti visinu svoje tražbine s osnova povrata novčanog iznosa predanog tuženici po osnovi ništavog ugovora o zajmu sklopljenog u stranoj valuti. Zbog navedenog sud je ocijenio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživani iznos od 41.400,00 EUR.

19.1. U pogledu kunskih iznosa i iznosa od 100,00 EUR koji su tuženici pozajmljeni, kako to tvrdi tužitelj, u više navrata prije novčanih sredstava pribavljenih kreditom kod banke, dakle prije 1999. godine, valja reći da u tom pogledu navodi tužiteljevog iskaza na sud nisu ostavili uvjerljiv dojam budući da ih tužitelj nije mogao objasniti na logičan i uvjerljiv način, naime tužitelj obrazlaže da je tuženica imala sina studenta pa su joj trebali ti iznosi pri čemu ističe da je nekoliko puta i pisao o kojim se iznosima radilo koje je tuženici pozajmio - 200,00 kn, 300,00 kn i slično, no kasnije više i nije pisao, da bi na pitanje da obrazloži kako zna točne cifre od 222,00 kn i 180,00 kn koji su iznosi navedeni u tužbi, tužitelj odgovorio da je tuženici "valjda toliko dao", dok je na pitanje je li te iznose zapisao ili ih je naveo po sjećanju, odgovorio da "valjda po sjećanju". Iznos od 19.000,00 kn obrazlaže tako da je tuženici isti pozajmio dok je imala inventuru u trgovini pa je došlo do manjka, a iznos od 2.000,00 kn obrazlaže na način da je to "sve skupa išlo" te ne zna je li to pozajmio radi inventure ili vraćanja kakvog duga. Na daljnji upit da objasni kako se sjeća tih cifri, tužitelj je odgovorio da je imao nešto kod kuće zapisano. Pri tome niti sam tužitelj ne obrazlaže točnije kada je niti s kojim rokom vraćanja tuženici pozajmio ove iznose, niti to uopće obrazlaže tijekom postupka. Međutim, ovakva tužiteljeva obrazloženja pozajmljenih iznosa ne ostavljaju uvjerljiv dojam, odnosno dojam je da tužitelj niti sam ne zna odnosno ne može sa sigurnošću reći koje je to točno iznose tuženici pozajmio, kada, zbog čega, s kojim rokom vraćanja te kako se po proteku tolikog vremena sjeća točno tih iznosa, pri čemu nesigurno i kontradiktorno iskazuje da je neke od tih iznosa zapisao, no s druge strane iskazuje i da ih je utužio valjda po sjećanju.

19.2. Svjedokinja R. D. iskazala je samo da joj je poznato da je tužitelj tuženici davao i druge novčane iznose prije iznosa pribavljenog kreditom u Austriji, ali o tome nema nikakvih konkretnijih saznanja (o kojim se iznosima radilo, pa čak ni da li je tužitelj uopće i tražio vraćanje tih iznosa ili ih je možda tuženici "pustio" da podmiri dugove).

19.3. Slijedom navedenog sud je ocijenio da u tom pogledu tužitelj nije ponudio dovoljne dokaze da bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi kako je upravo te iznose tuženici pozajmio, pa je također primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovanim.

20. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim te je isti odbio.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor dužan tuženici naknaditi parnične troškove i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn temeljem tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa), troškove zastupanja na ročištima 22. svibnja 2019., 10. rujna 2019., 11. travnja 2022. i 20. svibnja 2022. u iznosima od po 5.000,00 kn temeljem tbr. 9. toč. 1. Tarife. Priznat je i trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude od 17. listopada 2019. u iznosu od 6.250,00 kn temeljem tbr. 10. toč. 1 Tarife. Nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 14. veljače 2019. budući da punomoćnica tuženice na to ročište nije pristupila, kao niti sastav očitovanja na odgovor na žalbu tužitelja tj. podneska od 18. studenog 2019. budući da sud nije tražio očitovanje tuženice na tužiteljev odgovor na njezinu žalbu, niti je to procesna radnja predviđena odredbama ZPP, zbog čega je trošak tog podneska nepotreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st 1. ZPP. Tako su tuženici priznati ukupni troškovi u iznosu od 31.250,00 kn na koje je priznat i zatraženi PDV u iznosu od 7.812,50 kn sukladno tbr. 42. Tarife, što daje ukupni iznos od 39.062,50 kn. Nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da sukladno čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) tuženica nije bila u obvezi podmirenja navedene pristojbe, a niti je istu tijekom postupka platila, te nije priznat niti trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u zatraženom iznosu od 7.338,00 kn, naime iako je rješenjem broj P- 337/2018-22 od 28. listopada 2019. tuženica pozvana na platež ove pristojbe za žalbu, istu tijekom postupka nije podmirila, zbog čega je navedeno rješenje dostavljeno Fini radi prisilne naplate, no nakon toga Fina nije obavijestila sud da je ta pristojba prisilno i naplaćena, pa je stoga tuženica nema pravo potraživati od suprotne strane kao dio parničnih troškova. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II/ izreke presude.

U Varaždinu 30. lipnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz O. d S. & P. d.o.o. iz Varaždina

2. Tuženica po punomoćnici I. P., odvjetnici u V.