Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1351/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. O. A., OIB: … i 2. M. A., obje iz …, zastupanih po punomoćnici H. Z., odvjetnici u Z., protiv tuženika: 1. J. M., OIB: …, iz Z., 2. M. M., OIB: …, iz Z., tužene pod 1 i 2 osobno i kao pravne sljednice A. M., zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. D. K., V. i P. d.o.o. Z. i 3. Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama 1., 2. i 3. tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj 5 P-1527/2020-22 od 27. kolovoza 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tuženih se uvažava pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj 5 P-1527/2020-22 od 27. kolovoza 2021. godine preinačuju i sudi se:

1.) Obijaju se tužiteljice O. A. i M. A. sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 5027 od 26. 06. 1997. godine, zaključen između prednice tuženica ad 1. i ad 2. A. M. kao kupca i Fonda za naknadu oduzete imovine kao prodavatelja, kojim je kupac kupio stan površine 72,72 m2, koji se sastoji od tri sobe i kuhinje sa nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sa drvarnicom izgrađenom na čest.zem. … k.o. Z., ništetan i bez pravne valjanosti, slijedom čega su tuženici dužni trpjeti da se izvrši promjena upisa u zemljišnim knjigama glede predmetnog stana s tim da se poništava uknjižba prava vlasništva istog na ime tuženica J. M. i M. M., svake za ½ dijela u podulošku broj … k.o. Z..“

2.) Prihvaća se protutužbeni zahtjev I. tužene J. M. i II. tužene M. M. a koji glasi: „Utvrđuje se da su tužene J. M. i M. M. svaka u 1/2 suvlasnička dijela vlasnice nekretnine oznake čest. … k.o. Z., u naravi zgrada i dvorište površine 692 m2, upisane u zk.ul.br. … k.o. Z., što su tužiteljice O. A. i M. A. dužne priznati i trpjeti da se tuženice temeljem ove presude i njene pravomoćnosti uknjiže kao suvlasnice u suvlasničkom udjelu od ½ dijela svaka.“

3.) Odbija se kao neosnovan prijedlog tužiteljica za osiguranje, a koji glasi: „Zabranjuje tuženima J. M. i M. M., kao protivnicama osiguranja, da poduzimaju ikakve radnje, činjenjem ili nečinjenjem, koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja, odnosno koje mogu smetati predlagatelja osiguranja u ostvarivanju sadržaja posjeda i vlasništva, a osobito se zabranjuje prodaja stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zem. … k.o. Z. upisanog u podulošku … površine 72,72 m2, koji se sastoji od tri sobe kuhinje sa nusprostorijama i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sa drvarnicom u kojem se tuženice pod 1 i 2 izvršile upis prava vlasništva kao i opterećenje navedene nekretnine upisom založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, sve to pod prijetnjom izricanja novčane kazne te pod prijetnjom daljnjeg novčanog kažnjavanja za slučaj nepridržavanja ove mjere u iznosu od 30.000,00 kuna.“

II.) Nalaže se tužiteljicama O. A. i M. A. da naknade parnični trošak tuženima, i to J. M. i M. M. u iznosu od 5.800,00 kuna, a tuženoj Republici Hrvatskoj u iznosu od 4.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj 5 P-1527/2020-22 od 27. kolovoza 2021. godine utvrđeno je da je Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 5027 od 26. 06. 1997. godine, zaključen između prednice tuženica ad 1. i ad 2. A. M. kao kupca i Fonda za naknadu oduzete imovine kao prodavatelja, kojim je kupac kupio stan površine 72,72 m2, koji se sastoji od tri sobe i kuhinje sa nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sa drvarnicom izgrađenom na čest.zem. … k.o. Z., ništetan i bez pravne valjanosti, slijedom čega su tuženici dužni trpjeti da se izvrši promjena upisa u zemljišnim knjigama glede predmetnog stana s tim da se poništava uknjižba prava vlasništva istog na ime tuženica J. M. i M. M., svake za ½ dijela u podulošku broj … k.o. Z. (točka I. izreke).

1.1.) Istom presudom odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev I. i II. tužene, kojim je traženo da se utvrdi da su tuženice J. M. i M. M., svaka u 1/2 suvlasnička dijela vlasnice nekretnine oznake čest. … k.o. Z., u naravi zgrada i dvorište površine 692 m2, upisane u zk.ul.br. … k.o. Z., što su tužiteljice O. A. i M. A. dužne priznati i trpjeti da se tuženice temeljem ove presude i njene pravomoćnosti uknjiže kao suvlasnice u suvlasničkom udjelu od 1/2 svaka (točka III. izreke).

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženicima naloženo da tužiteljicama isplate iznos od 4.687,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 8,12 godišnje počevši od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

2.) Rješenjem istog broja i datuma zabranjeno je protivniku osiguranja da poduzima ikakve radnje, činjenjem ili nečinjenjem koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja, odnosno koje mogu smetati predlagatelja osiguranja u ostvarivanju sadržaja posjeda i vlasništva, a osobito se zabranjuje prodaja stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zem. … k.o. Z. upisanog u podulošku … površine 72,72 m2, koji se sastoji od tri sobe kuhinje sa nusprostorijama i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sa drvarnicom u kojem se tuženice pod 1 i 2 izvršile upis prava vlasništva kao i opterećenje navedene nekretnine upisom založnog prava radi osiguranja novčane tražbine pod prijetnjom izricanja novčane kazne te pod prijetnjom daljnjeg novčanog kažnjavanja za slučaj nepridržavanja ove mjere (točka I. izreke), određeno je da ako se protivnik osiguranja ne bude pridržavao svoje obveze iz t. I. ovog rješenja, da će mu sud izreći novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 kuna (točka II. izreke), i da navedena privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog sudskog postupka (točka III. izreke).

3.) Protiv navedene presude i rješenja žalbe izjavljuju svi tuženi zbog svih žalbenih razloga iz odredbi čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlažu da ju drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva te prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva I. i II. tuženih, sve to uz dosudu tuženima parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbi, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

4.) Odgovor na žalbe nije podnesen.

5.) Žalbe tuženih su osnovane.

6.) Predmet spora je, po tužbi tužiteljica, utvrđenje ništetnosti Ugovora o prodaji stana od 26. lipnja 1997. godine te brisanje upisa I. i II. tuženih u knjizi položenih ugovora kao suvlasnika na stanu koji je bio predmetom prodaje navedenim ugovorom, a po protutužbi I. i II. tuženih, utvrđenje navedenih tuženica suvlasnicama svake u ½ dijela na nekretnini – zgradi u kojoj se nalazi navedeni stan te uknjižba navedenog prava u zemljišnoj knjizi na njihovo ime i vlasništvo.

7.) Sud prvog stupnja navedeni zahtjev tužiteljica ocjenjuje osnovanim, a zahtjev I. i II. tuženih neosnovanim, i to nakon što na temelju izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće važne činjenice:

- da su tužene J. M. i M. M. pravne slijednice (unuke) sada pokojne A. M. po njenom sinu, također pokojnom, R. M.;

- da je A. M., u svojstvu kupca, dana 26. lipnja 1997. godine, sa Fondom za naknadu oduzete imovine (prednik III. tužene RH) putem Fonda za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra, kao prodavateljem, zaključila Ugovor broj 5027 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (dalje: ugovor);

- da je predmet prodaje po navedenom ugovoru trosobni stan u Z., površine 72,72 m2, u prizemlju zgrade u Z.,;

- da navedeni stan u naravi predstavlja manju stambenu kuću sagrađenu na čest.zem. …, upisanu u zk.ul.br. …, k.o. Z., označenu kao zgrada i dvorište, površine 692 m2, na kojoj su upisane kao suvlasnice tužiteljice iz predmetne parnice;

- da je navedeni ugovor položen u knjigu položenih ugovora (KPU), u poduložak …, na kojem su kao suvlasnice, svaka u ½ dijela, upisane I. i II. tužena iz ove parnice, kao nasljednice pokojnog R. M., njihova oca a sina A. M.;

- da je u navedenom ugovoru u prodaji sana, kao oznaka čestice na kojoj se nalazi zgrada naznačena čest.zem. …, s tim da je u ugovoru navedena oznake čestice precrtana i rukom je dopisana nova oznaka čestice (čest.zem. …) uz stavljanje štambilja upravnog tijela koje je u ime prodavatelja sklapalo navedeni ugovor;

- da je A. M., prije sklapanja navedenog ugovora o prodaji, odlukom Komisije za davanja u najam stanova u vlasništvu Grada Zadra od 23. svibnja 1995. godine, priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu;

- da je predniku I. i II. tuženih, sada već pokojnom R. M., suprugu A. M., još 1949. godine Odlukom Gradskog NO Z., dio navedenog stana (jedna soba te zajednička kuhinja) dan na uporabu njemu i njegovoj obitelji;

- da je A. M. sa suprugom R. M. koristila prostorije navedenog stana koje su im dane na uporabu, s tim da su početkom 1980-ih godine svoje korištenje prošili na cijelu nekretninu, tj. i na sobu koju su do tada u posjedu držali prednici tužiteljica;

- da je A. M. navedene prostorije stana, tj. cijelu predmetnu nekretninu, koristila sa suprugom R. sve do razvoda braka 1986. godine, nakon čega je predmetni stan nastavila koristiti sama sa svojom djecom (sinovima);

- da iz povijesti zemljišno knjižnih upisa u zk.ul.br. … k.o. Z. proizlazi da je čest.zem. … nastala od čest.zgr. … i čest.zem. …, i da na njima od 1917. godine datira upis vlasništva članova obitelji M. (prednici tužiteljica);

- da je 1959. godine, u provedbi nacionalizacije nad građevinskim zemljištem na području Grada Zadra, na navedenoj nekretnini razdvojeno zemljište od zgrade te su formirana dva zemljišnoknjižna tijela: tijelo 1. kao zemljište bez zgrade i dvorište, upisano kao društveno vlasništvo, s pravom korištenja uknjiženog u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada, i tijelo 2. kao zgrada bez zemljišta sa upisanim pravo suvlasništva u korist članova obitelji M..

8.) Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da predmetni ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen između prednice (A. M.) I. i II. tuženih u svojstvu kupca te prednika III. tužene u svojstvu prodavatelja dana 26. lipnja 1997. godine nije pravno valjan, odnosno da je isti ništetan, a to stoga što je njegovo sklapanje protivno, prije svega, odredbama čl.1. i čl.3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN broj 43/92. i dr. – dalje: Zakon o prodaji stanova), kojim odredbama je propisano koji stanovi mogu biti predmetom prodaje, a i jer je protivan i odredbi čl.22. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN broj 92/96. i dr. – dalje: Zakon o naknadi).

8.1.) To sve stoga jer sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je predmetom prodaje po predmetnom ugovoru od 26. lipnja 1997. godine bio stan u zgradi sagrađenoj, ne na u ugovoru pogrešno naznačenoj čk.br. … u k.o. Z., već na čk.br. … k.o. Z., ali nalazi utvrđenim i to da predmetni stan i zgrada u kojoj se nalazi taj stan nisu bio predmetom nacionalizacije 1959. godine prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, već da je predmetom nacionalizacije bilo samo zemljište na kojem je navedena zgrada bila sagrađena, slijedom čega predmetni stan nije bio u društvenom već u privatnom vlasništvu obitelji M. (prednici tužiteljica), i to počevši od 1911. godine pa nadalje, pa i u vrijeme kada je prednici I. i II. tuženih priznato stanarsko pravo 1995. godine, a i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora prodaji. Zbog toga sud prvog stupnja zaključuje da navedeni stan nije niti mogao biti predmetom prodaje temeljem odredbi Zakona o prodaji stanova, a niti temeljem odredbi Zakon o naknadi, to tim više što je već do momenta sklapanja navedenog ugovora, tj. 01. siječnja 1997. godine te stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. – dalje: ZVDSP) bila provedena i pretvorba društvenog vlasništva na zemljištu na kojem je zgrada bila sagrađena. S obzirom da je predmetni ugovor o prodaji stana sklopljen protivno prisilnim propisima iz navedenih zakona, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje njegove ništetnosti.

9.) Sud prvog stupnja protutužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva I. i II. tuženih na predmetnoj nekretnini odbija kao neosnovan, jer nalazi utvrđenim da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe čl.159. ZVDSP. To stoga što se do 01. siječnja 1997. godine nije moglo dosjelošću stjecati vlasništvo na nekretninama u društvenom vlasništvu, a računajući od tada pa nadalje posjed A. M. sve do njene smrti 2018. godine nije imao potrebnu kvalitetu, tj. nije bio pošten, jer je predmetni stan posjedovala temeljem ugovora o prodaji koji je zaključila protivno prisilnim propisima i nakon što joj je već stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, zbog čega joj je svakako moralo biti poznato da joj ne pripada pravo na posjed istog.

10.) Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja prihvaća prijedlog tužiteljica za određivanje privremene mjere, jer nalazi utvrđenim postojanje pretpostavki za osiguranje u smislu odredbe čl.346. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. – dalje: OZ/12) jer su tužiteljice učinile vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, a i to da će bez određivanja privremene mjere biti otežano ostvarenje njihove tražbine budući da tužene imaju namjeru otuđiti predmetni stan.

11.) U žalbi protiv navedene presude i rješenja I. i II. tužene u bitnome ističu da se zaključak suda o tome da je predmetni ugovor o prodaji stana ništetan, jer da je sklopljen protivno prisilnim propisima, temelji na pogrešnom utvrđenju suda da stan kao predmet prodaje nije bio u društvenom vlasništvu jer nije bio nacionaliziran; da navedeno utvrđenje da predmetni stan nije bio nacionaliziran sud temelji isključivo na uvidu u povijest upisa u zemljišnoj knjizi iz kojeg ne proizlazi da na predmetnom stanu nije izvršen upis društvenog vlasništva temeljem odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, zanemarujući pri tome da je odredbom čl.8. navedenog zakona izričito propisano da sve što potpada pod nacionalizaciju postaje društveno vlasništvo ex lege – dakle, neovisno od toga da li je to i upisano u zemljišnoj knjizi jer rješenje o provedbi nacionalizacije je deklaratornog a ne konstitutivnog značaja; da su u skladu sa navedenim tužiteljice bile dužne dokazati da je predmetni stan bio izuzet od nacionalizacije, a to su mogle jedino predočavanjem rješenja kojim bi to bilo utvrđeno od strane nadležnog tijela, a one to nisu učinile; da su glede navedenog tužene sudu predočile rješenje Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine S. iz 1961. godine, kojim je utvrđeno koje nekretnine se tužiteljicama ostavljaju u vlasništvo, a među tim nekretninama nije naveden predmetni stan, a sud prvog stupnja navedeno rješenje kao dokaz uopće nije cijenio, što je imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje; ističe da predmetni ugovor ne bi bio ništetan čak niti u situaciji kada bi bilo pravilno utvrđenje suda da predmetni stan nije bio nacionaliziran – to prije svega stoga što sankcija ništetnosti, za slučaj da je ugovor o prodaji sklopljen za stan u privatnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo, nije propisana niti jednom odredbom Zakona o prodaji stanova, niti onim na koje se poziva sud prvog stupnja ali niti bilo kojom drugom odredbom, čak što više iz odredbi čl.2. i čl.4. navedenog zakona proizlazi da je moguća prodaja i takvih stanova; da se u slučaju da predmetni stan nije bio nacionaliziran može jedino postaviti pitanje tko je bio ovlašten izvršiti prodaju predmetnog stana, jer u tom slučaju to ne bi bio Fond za naknadu oduzete imovine, što prema važećoj sudskoj praksi ne predstavlja razlog ništetnosti zaključenog ugovora o prodaji; da je pogrešno i utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja da pokojna A. M. nije bila pošteni posjednik predmetnog stana te da stoga ne postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer potpuno suprotno od navedenog proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku – tj. iz činjenice da je imenovana od 1997. godine pa do svoje smrti 2018. godine posjedovala predmetni stan na temelju sklopljenog ugovora o prodaji, i da ista, s obzirom na navedeno, nije mogla na temelju ičega i posumnjati da joj ne bi pripadalo pravo na posjed, to tim više što nitko protiv nje nije niti pokrenuto nikakav postupak radi utvrđenja da joj ne pripada pravo na posjed; prigovara i odluci o privremenoj mjeri, jer ne da ne postoje pretpostavke za određivanje privremene mjere već je ista i neodređena i nekonkretna.

11.1.) U izjavljenoj žalbi III. tužena Republika Hrvatska ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.st.11. ZPP-a, jer obrazloženje presude ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama; ističe da niti tužba niti dokumentacija uz tužbu nisu bili dostavljeni na očitovanje nadležnom državnom odvjetništvu već je to učinjeno naknadno tijekom ovog postupka; ističe da predmetni ugovor o prodaji stana ne odgovara pravoj volji ugovornih strana – jer stranke nikada niti nisu zaključile ugovor o prodaji stana u zgradi na čk.br. …, tj. ugovor čije utvrđenje ništetnost se traži, već ugovor o prodaji stana u zgradi na čk.br. … k.o. Z., pa da je zbog tih razloga trebalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora.

12.) Neosnovane su žalbene tvrdnje III. tužene da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer presuda sadrži jasne razloge za sve odluke koje su donesene, i o zahtjevu tužbe i o zahtjevu protutužbe, pa presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.

12.1.) Isto tako, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

13.) Međutim, osnovano tuženi u žalbama ukazuju da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica a odbio protutužbeni zahtjev I. i II. tuženih, i kada je odredio osiguranje izdavanjem privremene mjere, a što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

14.) Zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji predmetnog stana zaključenog između prednika tuženih 26. lipnja 1997. godine tužiteljice su temeljile, između ostalog, i na tvrdnjama da predmet prodaje tim ugovorom nije bio stan u zgradi na čk.br. … već stan u zgradi na čk.br. …. Na navedenim činjenicama III. tužena je temeljila pak protivljenje postavljenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti, ističući da je tužbenim zahtjevom zatraženo utvrđenje ništetnosti ne postojećeg ugovora, odnosno ugovora koji nije niti sklopljen između prednika tuženih. Međutim, sud prvog stupnja je navedene činjenične tvrdnje, kao razlog ništetnosti predmetnog ugovora, pravilno otklonio kao pravno neutemeljen.

14.1.) Naime, nesporno je da je u predmetnom ugovoru (list 14), kao predmet prodaje naznačen trosobni stan površine od 72,72 m2, koji se nalazi u prizemlju zgrade u Z., a nadalje je navedeno (napisano pisaćim strojem) da se radi o zgradi na parceli … u k.o. Z.. Navedena brojčana oznaka parcele je rukom prekrižena i rukom je uz nju ispisana oznaka parcele …, i uz takav ispravak je stavljen štambilj Fonda za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra, koji je i sklopio navedeni ugovor u ime prodavatelja Fonda za naknadu oduzete imovine.

14.2.) Međutim, upravno na temelju zahtjeva A. M. za kupnju stana te iz dokumentacije priložene tom zahtjevu (list 90-107), kao i iz zahtjeva A. M. za priznanje stanarskog prava te dokumentacije priložene tom zahtjevu (list 48-73), sud prvog stupnja pravilno nalazi utvrđenim da je stvarnim predmetom prodaje bio stan koji se nalazi u zgradi u Z., a koja zgrada je nesporno sagrađena na čk.br. … k.o. Z. a ne na čk.br. …. Upravo iz navedene dokumentacije sa potpunom izvjesnošću proizlazi da je A. M., prvo od nadležnog upravnog tijela, zatražila priznanje stanarskog prava upravo na navedenom stanu, te joj je na tom stanu i priznato stanarsko pravo 1995. godine, a nakon toga je 1997. godine glede tog istog stana, na kojem joj je priznato stanarsko pravo i koji je koristila za stanovanje, zatražila njegov otkup u koju svrhu je i sklopljen ugovor o prodaji dana 26. lipnja 1997. godine. Dakle, temeljem navedenog sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je, kada je u ugovoru navedena čk.br. … kao parcela na kojoj se nalazi zgrada i stan koji je bio predmetom prodaje, riječ o očitoj grešci pri sastavljanju ugovora, te da je ta pogreška na naprijed opisani način ispravljena. Ne ulazeći u to da li je ispravak navedene pogreške učinjen ispravno ili ne, to predmetni ugovor ne čini ništetnim, a napose se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi III. tuženika da predmetni ugovor ne bi odgovarao volji ugovornih strana.

15.) Nadalje, tužiteljice su svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti temeljile i na činjeničnim tvrdnjama da je predmetni ugovor sklopljen protivno odredbama Zakona o prodaji stanova i Zakona o naknadi, odnosno da predmetni stan nije nikako mogao biti predmetom prodaje prema prisilnim odredbama tih zakona.

15.1.) S tim u vezi, a imajući u vidu žalbene navode I. i II. tužene, u ovom žalbenom stadiju postupka, i nadalje je sporno pitanje da li je zgrada, u kojoj se nalazi predmetni stan, bila nacionalizirana te da li je riječ o stanu u društvenom vlasništvu ili u vlasništvu prednika tužiteljica, te ovisno o tome da li je mogao biti predmetom prodaje ugovorom sklopljenim 26. lipnja 1997. godine.

16.) Potpuno su u pravu I. i II. tužene pri interpretiranju i tumačenju odredbe čl.8. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (NN broj 52/58., 3/59., 24/59., 24/61., 1/63. – dalje: ZNNZGZ), koji je stupio na snagu dana 26. prosinca 1958. godine, a kojom odredbom je propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizirani ovim zakonom, postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu ovog zakona (st.1.); i da se rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu njega, utvrđuje koji su objekti nacionalizirani ovim zakonom (st.2.). Dakle, u pravu su žaliteljica da sve ono (čl.1. – najamne stambene zgrade, najamne poslovne zgrade, građevinsko zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera) što je bilo obuhvaćeno navedenim zakonom postalo je društvenim vlasništvom ex lege – tj. neovisno od toga da li je u zemljišnoj knjizi izvršen upis društvenog vlasništva. Međutim, unatoč tome, prema ocjeni ovog suda ne bi se mogao prihvatiti u žalbi tuženih izraženi stav da je predmetna zgrada, a onda i stan koji je kupila njihova prednica, bila nacionalizirana stupanjem na snagu ZNNZGZ, pri čemu se tužene pozivaju na argumentaciju iz rješenja Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine S. od 03. ožujka 1961. godine (list 81-82), a glede kojeg rješenja ističu da sud prvog stupnja isto nije uopće uzeo u obzir, odnosno da ga nije cijenio pri utvrđivanju navedene činjenice.

16.1.) Iako su točne žalbene tvrdnje I. i II. tuženih da sud prvog stupnja nije ocjenjivao naprijed navedeno rješenje, no taj propust suda prvog stupnja nije imao utjecaja na izvođenje njegova pravilnog zaključka da predmetni stan nije bio nacionaliziran. Naime navedenim rješenjem (list 81-82) nadležno upravno tijelo je u provedbi nacionalizacije propisane ZNNZGZ utvrdilo koji dijelovi stambenih zgrada u vlasništvu prednika tužiteljica i njih samih se izuzimaju od nacionalizacije te ostavljaju u njihovu vlasništvu. Radi se o stambenoj zgradi koja se nalazi u S., pa je tako M. M. (udovici P.), M. O. i LJ. (među kojima su i tužiteljice iz predmetne parnice) ostavljen jedan trosobni stan na prvom katu, i jedan dvosobni stan u prizemlju, i to u njihovom suvlasništvu.

16.2.) Dakle, naprijed navedenim rješenjem doista nije utvrđeno da se od nacionalizacije izuzima predmetna zgrada i predmetni stan u Z., pa kada bi se uzimalo u obzir samo to rješenje tada bi se i mogao prihvatiti naprijed navedeni stav žalbe tuženih. Međutim, to u predmetnom slučaju nije moguće, jer je u provedbi nacionalizacije temeljem odredbi ZNNZGZ doneseno i rješenje Sekretarijata za financije pri Narodnom odboru Općine Z. od 30. lipnja 1959. godine (list 83-89), u koje je sud prvog stupnja izvršio uvid i cijenio ga je, a iz njega proizlazi da je doneseno temeljem čl.58. u svezi čl.34. ZNNZGZ, i da se isto, između ostalih, odnosi i na predmetnu nekretninu tada upisanu u zk.ul.br. … k.o. B.. Naime, tim rješenjem je utvrđeno da je nacionalizirano samo građevinsko zemljište na kojem je bila izgrađena predmetna zgrada, i upravo je temeljem tog rješenja u zemljišnoj knjizi izvršen upis dva zemljišnoknjižnog tijela – zemljišno knjižnog tijela 1. koje predstavlja zemljište bez zgrade te je na njemu upisao društveno vlasništvo, i zemljišno knjižnog tijela 2. koje čini zgrada (predmetni stan) bez zemljišta sa upisanim vlasništvom do tada upisanih vlasnika uz upis njihova prava korištenja na zemljišno knjižnom tijelu 1. sve dok na njemu postoji zgrada. Dakle, i glede nacionalizacije predmetne nekretnine je doneseno provedbeno rješenje iz kojeg proizlazi da je nacionalizirano samo zemljište bez zgrade na tom zemljištu. S obzirom na to pravilno je utvrdio i zaključio sud prvog stupnja da predmetni stan, stupanjem na snagu ZNNZGZ, nije postao društveno vlasništvo već je isti ostao u privatnom vlasništvu do tada upisanih vlasnika.

16.3.) Navedeno utvrđenje ne proturječi ni ostalim odredbama ZNNZGZ, prije svega onima iz čl.2. i čl.4., na koje ukazuju tužene u žalbi, a kojima je bilo propisano da građani mogu na teritoriju Jugoslavije stjecati i imati u vlasništvu porodičnu stambenu zgradu, tj. zgradu sa dva stana ili sa tri manja stana, ili najviše dva stana kao posebne dijelove zgrade, ili dvije porodične stambene zgrade sa najviša dva stana i trećim manjim stanom, ili jednu porodičnu stambenu zgradu i jedan stan kao posebni dio zgrade; i da ako građanin, građanske pravne osobe, društvene organizacije i druga udruženja građana imaju ili steknu više zgrada i posebnih dijelova zgrada nego što po odredbama (čl.2.) ovog zakona mogu imati u vlasništvu, taj višak postaje društveno vlasništvo. Navedeno utvrđenje ne proturječi niti odredbi čl.12.t.1. i t.4. ZNNZGZ, kojima je propisano da se danom stupanja na snagu ovog zakona nacionaliziraju najamne stambene zgrade, tj. zgrade u građanskom vlasništvu sa više od dva stana ili sa više od tri mala stana i višak preko dva stana u vlasništvu jednog građanina. Dakle, kada se ima u vidu sadržaj rješenja na koje se žaliteljice pozivaju u žalbi, a prema kojem je u S. trima osobama (među kojima su tužiteljice) ostavljeno u vlasništvo dva stana, tada je sasvim jasno da time što im je tim rješenjem ostavljeno u vlasništvu ni u kojem slučaju nije prekoračen stambeni maksimum o kojem govori odredba čl.2. ZNNZGZ i odredba čl.12.t.4. istog zakona prema kojem se nacionalizira samo višak preko dva stana u vlasništvu jednog građanina. Osim toga, imajući u vidu to da zgrada (kuća) u Z., u naravi predstavlja predmetni stan od 72,72 m2, tj. da u istoj nema drugih stambenih jedinica, tada ista niti ne podliježe pod udar nacionalizacije u smislu čl.12.t.1. navedenog zakona, kojom je određeno što se smatra najamnom stambenom zgradom – to je ona zgrada u građanskom vlasništvu sa više od dva stana ili sa više od tri mala stana, o čemu nema govora u predmetnom slučaju.

16.4.) S obzirom na naprijed navedeno ovaj sud drugog stupnja ne prihvaća kao osnovane žalbene tvrdnje da je zgrada sagrađena na čk.br. …, u kojoj se nalazi stan koji je bio predmetom prodaje ugovorom od 26. lipnja 1997. godine, nacionalizirana stupanjem na snagu ZNNZGZ te da je i predmetni stan bio u društvenom vlasništvu u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o prodaji, odnosno u vrijeme stupanja na snagu ZVDSP.

17.) Međutim, unatoč tome što pravilno utvrđuje da navedeni stan nije bio nacionaliziran već da je bio u privatnom vlasništvu i nakon stupanja na snagu ZNNZGZ, sud prvog stupnja izvodi pogrešan zaključak o ništetnosti ugovora od 26. lipnja 1997. godine, kojim je isti prodan prednici (A. M.) I. i II. tuženih, i pri tome se neutemeljeno poziva na odredbe Zakona o prodaji stanova, Zakona o naknadi, ali i na odredbe Zakona o najmu stanova.

18.) Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da obitelj I. i II. tuženih predmetni stan koristi od 1949. godine, kada je Odlukom Gradsko NO Z. djedu tuženih R. M. a suprugu A. M., dan na uporabu jedan njegov dio (jedna soba te zajednička kuhinja), da su R. i A. M. od početka 1980-ih godina koristili cijeli stan, tj. cijelu zgradu, s tim da je nakon razvoda braka od R. M. isti stan nastavila koristiti A. M. sa dvoje djece, i da je A. M. odlukom Komisije za davanja u najam stanova u vlasništvu Grada Zadra od 23. svibnja 1995. godine, priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu.

18.1.) Dakle, u provedenom postupku je utvrđeno da je A. M., prednica I. i II. tuženih, na stanu koji je bio predmetom prodaje po ugovoru od 26. lipnja 1997. godine, imala stanarsko pravo, a kako je to pravo imenovanoj utvrđeno u upravnom postupu od strane nadležnog upravnog tijela pravomoćnim upravnim aktom, sud u ovom postupku nije bio ovlašten preispitivati pravilnost tako stečenog prava.

19.) Dana 05. studenog 1996. godine na snagu su stupile odredbe Zakona o najmu stanova (NN broj 91/96. – dalje: ZNS), i sa tim danom su, temeljem odredbe čl.30. tog zakona prestala sva stanarska prava. Naime tom je odredbom propisano da sa danom stupanja na snagu ovoga zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu ovoga zakona (st.1.); da osobe iz stavka 1. ovoga članka danom stupanja na snagu ovoga zakona stječu prava i obveze najmoprimca (st.2.); i da prava i obveze najmoprimca iz odredbi stavka 1. i 2. ovoga članka iznimno ne stječu osobe protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava (st.3.). Međutim, polazeći od odredbi toga zakona, za zaključiti je da odredbe toga zakona, kao i činjenica prestanka stanarskog prava, nemaju nikakvog utjecaja na pravo bivših nositelja stanarskih prava na kupnju stanova na kojima su imali stanarsko pravo, neovisno od toga da li se je radilo o stanarskom pravu na stanu u društvenom vlasništvu ili o stanarskom pravu na stanu u vlasništvu privatne fizičke ili pravne osobe.

19.1.) Dakle, to što predmetni stan, na kojem je prednici tuženih priznato stanarsko pravo, nije bio nacionaliziran već se je nalazio u privatnom vlasništvu, nije činilo smetnju da isti bude predmetom prodaje između njegova vlasnika kao prodavatelja i bivšeg nositelja stanarskog prava kao kupca.

20.) Nadalje, dana 19. lipnja 1991. godine je stupio na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN broj 54/91. i dr. – dalje: Zakon o prodaji stanova), kojim zakonom je u sadržaju važećem na dan 26. lipnja 1997. godine, u čl.1. bilo propisano da se tim zakonom uređuju uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana; u čl.2. da odredbe ovoga zakona odnose se i na stanove na kojima je prema posebnim propisima izvršena pretvorba vlasništva, kao i na stanove koji čine imovinu za koju je pokrenut postupak prisilne nagodbe, stečaja i likvidacije; a u čl.4.st.1. da svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

20.1.) Kada zaključuje da je sklopljeni ugovor u suprotnosti sa navedenim zakonom sud prvog stupnja se je pozvao na odredu čl.3., u kojoj je bilo navedeno na prodaju kojih stanova se ne primjenjuju njegove odredbe, točnije na odredbu sadržanu u t.1., kojom je bilo propisano da se odredbe toga zakona ne odnose se na prodaju stanova u pravu vlasništva na kojima je stečeno stanarsko pravo ako nije obuhvaćeno odredbom članka 2. ovoga zakona, no ta odredba je, kao sastavni dio tog zakona, bila u primjeni do 19. lipnja 1992. godine, jer je ista izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN broj 33/92). Dakle, navedena odredba u navedenom sadržaju nije postojala u navedenom zakonu 1997. godine kada je A. M. zaključila sa Fondom za naknadu oduzete imovine ugovor o prodaji predmetnog stana.

21.) Konačno, sud prvog stupnja se je pozvao i na odredbe Zakona o naknadi, kojim je u odredbi čl.22. propisano da stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji (st.1.); da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos, što rješenjem utvrđuje nadležna služba (st.2.); i da prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana. Odredbom čl.24. istog zakona je propisano da zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika (st.1.); i da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92. - pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94. i 58/95.) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana (st.2.).

22.) Prema tome, ni jedan od naprijed navedenih zakona, niti jednom svojom odredbom, pa ni onima kojima je propisano na prodaju kojih stanova se odnose a na prodaju kojih se ne odnose, ne propisuje sankciju ništetnosti za ugovore o prodaji koji bi bio zaključen za stan čija prodaja nije uređena tim zakonima. Prodaja stanova u privatnom vlasništvu, pa i onih na kojima je postojalo stanarsko pravo, nije zabranjena niti općim propisima – prije svega niti odredbama ZVDSP, a niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti onog sada važećeg (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05), ali niti onog važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (NN broj 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje: ZOO/91). Dakle, prodaja stanova u privatnom vlasništvu nije zabranjena niti jednim u prisilnim propisom, niti je bila zabranjena u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a nije protivna niti ustavu RH niti moralu društva, pa je slijedom toga pogrešan zaključak suda o ništetnosti predmetnog ugovora o prodaji od 26. lipnja 1997. godine.

22.1.) Okolnost da je navedeni ugovor sklopljen prema odredbama Zakona o prodaji stanova, i okolnost što je prodaju navedenog stana u svojstvu prodavatelja zaključio Fond za naknadu oduzete imovine temeljem odredbi Zakona o naknadi, iako se odredbe tih zakona ne primjenjuju na prodaju predmetnog stana, ne čini navedenu prodaju ništetnom. Naime, prodaja predmetnog stana, u situaciji kada isti nije bio nacionaliziran pa nije bio u društvenom već u privatnom vlasništvu prednika tužiteljica a nakon njih i samih tužiteljica, a što sud prvog stupnja i utvrđuje, problematizira sasvim drugo pitanje – a to je da li je navedeni stan prodan prednici I. i II. tuženih od strane ovlaštenog prodavatelja, odnosno da li je navedeni stan A. M. prodao njegov vlasnik.

22.2.) U svezi naprijed navedenog pitanja treba se vratiti na opće odredbe obveznog prava – i to na čl.382. sada važećeg ZOO/05, odnosno čl.460. ZOO/91 važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o prodaji, kojim odredbama je propisano da kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali da kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Dakle, u smislu naprijed navedenih odredbi, kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, pa sama činjenica da je predmet kupoprodaje tuđa stvar ne dovodi do ništetnosti ugovora o kupoprodaji, ali u tom slučaju vlasnik otuđene stvari bio bi ovlašten ostvarivati samo one zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva, pa tako i tražiti, uz udovoljenje određenim zakonom propisanim pretpostavkama, bilo izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom predmetnog ugovora o kupoprodaji, bilo naknadu štete. Navedeno pravno shvaćanje prema kojem kupoprodaja tuđe stvari sama po sebi ne čini kupoprodajni ugovor pravno nevaljanim odnosno ništetnim izraženo je u brojnim odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske – tako primjerice u odlukama Rev- 2025/1995-2 od 28. prosinca 1995, Rev-790/09-2 od 31. siječnja 2012., Rev x- 601/15-2 od 2. veljače 2016., Rev-272/13-2 od 23. svibnja 2017.

23.) Slijedom naprijed navedenog, uz pravilnu primjenu naprijed izloženog materijalnog prava, valjalo je dio zahtjeva tužiteljica za utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji od 26. lipnja 1997. godine, odbiti kao neosnovan.

24.) Tužiteljice su postavile i zahtjev za promjenu upisa u zemljišnoj knjizi, tj. za poništenje uknjižbe vlasništva I. i II. tužene, i to svake u ½ dijela, izvršene u knjizi položenih ugovora u podulošku broj 10440 k.o. Z.

24.1.) S obzirom da predmetni ugovor o prodaji, temeljem kojeg je izvršen navedeni knjižni upis, nije ništetan, navedeni zahtjev tužiteljica ne bi bio pravno utemeljen u smislu odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, no taj zahtjev je potrebno raspraviti i ocijeniti i kao zahtjev brisovne tužbe reguliran odredbama zemljišnoknjižnog prava.

24.2.) Naime odredbom čl.150. Zakona o zemljišnim knjigama (NN broj 63/19. – dalje: ZZK/19) propisano je da nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (u daljnjem tekstu: brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (st.1.); da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine otkad je ta uknjižba bila zatražena (st.2.).

24.3.) Pravo na poništenje (brisanje) upisa I. i II. tuženih u knjizi položenih ugovora, u predmetnom slučaju mora se ocijeniti zajedno sa ocjenom osnovanosti u predmetnoj parnici postavljenog protutužbenog zahtjeva kojim I. i II. tužene traže utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, a to stoga što se, u skladu sa naprijed citiranom odredbom čl.150.st.1. ZZK/19, ne može s uspjehom zahtijevati brisanje nevaljanog (nezakonitog) upisa nakon što bi i inače prestalo povrijeđeno knjižno pravo. 25.) Navedeni protutužbeni zahtjev I. i II. tuženih sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim, jer nalazi da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nisu ostvarene pretpostavke propisane odredbom čl.159. ZVDSP, budući da se do 1997. godine na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, a nakon 1997. godine posjed predmetne nekretnine (stana u kući sagrađenoj na čk.br. … k.o. Z.) od strane A. M. nije imao potrebnu kvalitetu – poštenje, jer je navedenu nekretninu posjedovala na temelju ništetnog ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, pa joj je zasigurno moglo i moralo biti poznato da nema pravo na posjed istog.

25.1.) Naprijed navedeni zaključak suda prvog stupnja, a imajući u vidu činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud te one koje proizlaze iz dokaza u spisu predmeta, ne bi se mogao prihvatiti kao pravilan.

26.) Činjenica dugogodišnje posjeda predmetne nekretnine od strane I. i II. tuženih, a prije njih od strane njihovih pravnih prednika nije sporna. Naime, iz činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja izvjesno proizlazi da su dio predmetne nekretnine posjedovali pokojna A. M. i njen suprug R. M. još od 1949. godine, da je njihov posjed od početka 1980. godina bio na cijeloj nekretnini, da je od sredine 1980 godine posjed izvršavala A. M. sve do svoje smrti, odnosno dok isti nije darovanjem prenijela na svoga sina R., a oca I. i II. tuženih, koje su od njega isti stan naslijedile po njegovoj smrti.

26.1.) Pogrešan je stav sud prvog stupnja da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva do 1997. godine – jer to nije bilo moguće do 8. listopada 1991. godine. Osim toga, sam sud prvog stupnja utvrđuje da predmetni stan nije bio nacionalizirana već da je i nakon donošenja i stupanja na snagu ZNNZGZ ostao u privatnom vlasništvu obitelji M. (nacionalizirano je samo zemljište bez zgrade), koje utvrđenje ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilno, pa se naprijed navedeno zakonsko ograničenje mogućnosti stjecanja prava vlasništva nije niti odnosilo na predmetni stan. Unatoč tome, ali iz drugih razloga, vrijeme posjedovanja prednika I. i II. tuženih prije 26. lipnja 1997. godine ne može se računati u vrijeme dosjedanja. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, i prema ranije važećem Zakonu o osnovnim vlasničko pravnim odnosima i prema sada važećem ZVDSP, potreban je samostalan posjed, tj. potreban je tzv. vlasnički posjed, odnosno vlasništvo dosjelošću može steći samo osoba koja nekretninu posjeduje kao njen vlasnik, a sve do 26. lipnja 1997. godine A. M. posjed predmetnog stana nije vršila na taj način, već je predmetni stan posjedovala kao nositelj stanarskog prava. Dakle, tek od momenta sklapanja (26.06.1997. godine) posjed pravne prednice I. i II. tuženih imao je navedeno svojstvo i tek od tada se isti može računati pri ocjeni stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

27.) Odredbom čl.159.st.1. ZVDSP je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, a odredbom st.3. istog članka i zakona je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, odredbom čl.160. istog zakona je propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost (st.1.) i da u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (st.2.).

28.) U ocjeni da li je neki posjed barem pošten treba imati u vidu odredbu čl.18. ZVDSP kojom je propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (st.3.); da ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku (st.4.); i da se posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (st.5.).

29.) Dakle, računajući od 27. lipnja 1997. godine pa do pokretanja (15. rujan 2020. godine) predmetne parnice protiv I. i II. tuženih, posjed predmetne nekretnine od strane I. i II. tuženih te njihovih pravnih prednika (A. M. – baka I. i II. tuženih, R. M. – otac I. i II. tuženih) trajao je pune 23 godine.

29.1.) Činjenica je da je u zemljišnoj knjizi kroz cijelo to vrijeme posjedovanja, kao vlasnik bila upisana druga osoba, odnosno tužiteljice a prije njih njihovi prednici – članovi obitelji M., što A. M . a i njenih slijednicima u posjedovanju zasigurno nije moglo ostati nepoznato. Međutim, postojanje saznanje da je neka treća osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, samo po sebi, ne mora značiti i saznanje o ne postojanju prava na posjed. Pri tome treba reći da kroz cijelo navedeno vrijeme posjedovanja nitko od upisanih vlasnika nije protiv A. M. pokretao nikakav sudski postupak u kojem bi bilo osporeno navedeno pravo posjedovanja. Nadalje, pri tome treba imati u vidu i to da su tužiteljice parnicu za iseljenje i predaju posjeda protiv A. M. i njenog sina R. pokrenule još 1983. godine i da su tu parnicu pravomoćno izgubile, jer je sud u tom postupku utvrdio da A. M. i njen sin (otac I. i II. tuženih) imaju valjani pravni osnov za korištenje predmetnog stana – kao nositelji stanarskog prava. Na posljetku, A. M. je od strane nadležnog upravnog tijela navedeno pravo i priznato (utvrđeno), nakon čega je ona kao nositelj tog prava podnijela zahtjev za kupnju predmetnog stana, koji zahtjev je prihvaćen sklapanjem predmetnog ugovora o prodaji 26. lipnja 1997. godine. Temeljem tog ugovora o kupnji, kao njegov kupac A. M. je isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te se je u knjigu položenih ugovora i upisala kao njegov vlasnik. Upravo uvažavajući sve navedene okolnosti u kojima je vršen posjed predmetne nekretnine od strane A. M., a nakon nje od strane njenog nasljednika – sina R., odnosno njegovih nasljednica, u predmetnoj parnici tuženih, ne može se izvoditi zaključak o nepoštenom posjedu, a onda je i pogrešan zaključak suda prvog stupnja da u predmetnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva I. i II. tuženih dosjelošću.

30.) Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih zakonskih odredbi valjalo je, prihvatiti protutužbeni zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva I. i II. tuženih. To istovremeno znači da ni zahtjev tužiteljica za brisanje uknjižbe navedenih tuženica pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citirane odredbe čl.150.st.1. ZZK/19 nije pravno utemeljen.

30.1.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženih kao osnovanu te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva I. i II. tuženih. 30.2.) S obzirom na naprijed navedeno – tj. da je utvrđeno da tužbeni zahtjev tužiteljica nije osnovan, a da je protutužbeni zahtjev I. i II. tuženih pravno utemeljen, proizlazi zaključak da tužiteljice spram tuženih, a vezano za korištenje, posjedovanje i raspolaganje predmetnom nekretninom, nemaju nikakvu nenovčanu tražbinu, što onda znači da nisu bile ispunjene ni pretpostavke za određivanje izdane privremene mjere, pa je i u tom dijelu od strane suda prvog stupnja pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je i u tom dijelu, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, uvažena žalba I. i II. tuženih kao osnovana pa je pobijano rješenje preinačeno odbijanjem prijedloga za osiguranje.

31.) Kako je uvažavanjem žalbe tuženih preinačena pobijana prvostupanjska presuda i doneseno rješenje, valjalo je temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

31.1.) S obzirom da su nakon uvažavanja izjavljenih žalbi tuženi uspjeli u sporu, to su onda tužiteljice dužne, temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, naknaditi cjelokupni trošak tuženih koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl.155. ZPP-a.

31.2.) Trošak I. i II. tuženik odmjeren u skladu sa navedenim odredbama iznosi ukupno 5.800,00 kuna – i isti se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna i od troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kuna. Trošak zastupanja po punomoćniku tuženima je odmjeren u skladu sa vrijednošću predmeta spora i primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), i sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kuna (Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife), od troška zastupanja na ukupno tri rasprave od po 750,00 kuna za svaku (Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife), od troška obračunatog PDV-a na navedene radnje u ukupnom iznosu od 750,00 kuna (Tbr.42. Odvjetničke tarife) te od troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (sa obračunatim PDV-om) u skladu sa Tbr.10.t.1. i Tbr.42. Odvjetničke tarife.

31.3.) Trošak III. tužene odmjeren u skladu sa odredbom čl.155. i čl.154.st.1. ZPP-a iznosi ukupno 4.250,00 kuna, a sastoji se od troška zastupanja, i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kuna (Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife), od troška zastupanja na ukupno tri rasprave od po 750,00 kuna za svaku (Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife) te od troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna u skladu sa Tbr.10.t.1. i Tbr.42. Odvjetničke tarife.

32.) Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke presude na način da je tužiteljicama naloženo da plate tuženima trošak postupka naveden u točkama 31.2. i 31.3. obrazloženja.

Bjelovar, 30. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak