Poslovni broj: 1 UsI-849/2022-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Sandi Crljen Ivančić, uz sudjelovanje Nataše Rogošić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. .R. H., OIB: ., zastupanog po Ž… u D., D., . A. S. ., protiv tuženika

Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, radi naknade za oduzetu imovinu, izvanraspravno 30. lipnja 2022.,

presudio je

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, tuženika KLASA: UP/II-942-01/17-01/325, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22- 04 od 1. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo (dalje – tuženik), tuženika KLASA: UP/II-942-01/17-01/325, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-04 od 1. ožujka 2022. odbijena je žalba Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku (dalje – tužitelj), izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1192, URBROJ: 2117-04-01-17-34 od 19. travnja 2017.

2. Djelomičnim rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1192, URBROJ: 2117-04-01-17-34 od 19. travnja 2017. točkom 1. I.Đ. iz D., B. J. J. . i L. Đ. s prebivalištem u V., D. k.

., daju se u vlasništvo svakome 1/6 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 463 k.o. V. i to: k.č. 2897/1 površine 3611 m2; kč. br. 2898/2 površine 1996 m2 i kč. br. 2898/3 površine 1597 m2. Točkom 2. obveznikom povrata u vlasništvo utvrđena je Republika Hrvatska koja je dužna u roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja predati nekretnine iz točke 1. izreke u suposjed ovlaštenicima naknade iz točke 1. izreke, točkom 3. odlučeno je o zemljišno-knjižnoj provedbi tog rješenja, dok je točkom 5. izreke odlučeno je da će se o preostalom dijelu zahtjevu za naknadu u odnosu na nekretnine označene kao kč. br. 2898/4 i kč. br. 2896/1 k.o. V. odlučiti posebnim rješenjem.

3. U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj ističe da tuženik nije utvrdio sve činjenice važne za donošenje osporavanog rješenja, slijedom čega da je povrijedio i odredbe materijalnog prava. U bitnom ističe da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da drugostupanjsko tijelo smatra kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u izvršenju ranijeg rješenja tog drugostupanjskog tijela od 20. studenog 2014., a koje rješenje je doneseno u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- IIl-4614/2010 od 18. rujna 2013. kojom je odlukom ukinuta presuda Upravnog suda RH broj Us-9162/2008-11 od 8. lipnja 2010. i drugostupanjskog rješenja KLASA: UP/II- 942-01/04-01/239, URBROJ: 514-03-07/1-08-2 od 15. srpnja 2008., referirajući se na navode iz žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku ponovno se poziva na stajalište koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u gore navedenoj odluci da se u konkretnoj upravnoj stvari primjenjuje Zaklon o naknadi. Međutim, protivno stajalištu drugostupanjskog tijela da je nedvojbeno da su nekretnine koje se nalaze na poluotoku P.prijašnjim vlasnicima oduzete temeljem pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. koju je donijela bivša Austro-Ugarska i od tada da su u državnom vlasništvu, te da je upravo iz tog razloga upis organa upravljanja Državnog sekretarijata za narodnu obranu izvršen pozivom na provedbeni propis odnosno Uredbu o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini. Da je tome tako da potvrđuju i građevine (tvrđava O., podzemni tuneli i dio putova) koje je u vojne svrhe na poluotoku P. izgradila još Austro-Ugarska, a navedeno da proizlazi iz očevida održanog u drugim istovrsnim predmetima, kao i iskaza podnositelja zahtjeva u drugom istovrsnom predmetu M. D. (zapisnik od 9. lipnja 2015.) i vještačenja M. B., kao i iz dopisa Ministarstva obrane od 5. travnja 2017. Činjenica da su pojedini prijašnji vlasnici nakon 1. svjetskog rata neko vrijeme eventualno ponovo obrađivali dio oduzetog zemljišta da se može objasniti raspadom države Austro- Ugarske, a ne kao dokaz da zemljište nije bilo oduzeto i privedeno namjeni. Rješenje Kotarskog suda u Dubrovniku broj Z-24/59 da je samo provedbeni propis kojim je na temelju pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru, te čl. 4. i 7. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini ("Službeni list FNRJ", br. 58/47) i rješenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu broj1268/54 od 15. prosinca 1958. na tim nekretninama upisala općenarodna imovine s organom upravljanja Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane. Na temelju rješenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu broj 1268/54 od 15. prosinca 1958. godine u zemljišnoj knjizi da je na tim nekretninama bio upisan kao organ upravljanja Državni sekretarijat za narodnu obranu, koje rješenje je doneseno na temelju čl. 4. i 7. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini, te da oduzimanje ovih nekretnina nije izvršeno provedbenim propisom kojim je naznačen organ upravljanja, nego rješenjem o izvlaštenju iz 1917., pa da stoga, smislu odredbi čl. 1. 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nisu ostvarene pretpostavke da se tužiteljima odredi naknada za te nekretnine. Slijedom navedenog, u smislu odredbi čl. 1.. 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine da nisu bile ostvarene pretpostavke da se ovlaštenicima naknade odredi naknada za nekretnine koje su predmet postupka, a pogotovo ne da im se odredi naturalni povrat. Također, ističe da je Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane kao vlasnik nekretnina koje su predmet postupka upisana po službenoj dužnosti temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju RH (Narodne novine 40/92). Nadalje tužitelj ističe da se temeljem čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republika Srbije i Crne Gore te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koje se do dana stupanja na snagu ove uredbe nisu organizirale temeljem Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (NN 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92) prenose u vlasništvo Republike Hrvatske. Protivno stajalištu drugostupanjskog tijela iz navedenog da proizlazi da je Republika Hrvatska, kao treća osoba stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona, dakle valjane pravne osnove, te da u konkretnom slučaju nije moguće vraćanje predmetnih nekretnina podnositeljima zahtjeva. Takvo stajalište da je zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Us-9158/00. U odnosu na navode iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja da je područje P. demilitarizirana zona, te da se vraćanjem nekretnina u vlasništvo podnositeljima zahtjeva ne bi dovelo u pitanje sigurnost zemlje, odnosno da kompleks kao takav nema karakter vojnog kompleksa jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine pa se njihovim vraćanjem u vlasništvo pojedinih nekretnina ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa tužitelj smatra da je takvo stajalište pogrešno. Osim dopisa Ministarstva obrane od 28. listopada 1999. na koji se poziva drugostupanjsko tijelo, u spis da je priložena imovinskopravna dokumentacija pribavljena od Ministarstva obrane s popisom izgrađenih objekata koji se prostiru po cijelom kompleksu poluotoka P. (izvidna stanica, skladište streljiva, stambeni objekt, vojnički klub dr.) iz čega da je nedvojbeno da se radi o kompleksu koji se bez svih njegovih sastavnih dijelova kao takav više ne bi mogao koristiti. Takvo stajalište da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka M. B. u kojem vještak zaključuje da se na poluotoku P. nalazi vojni kompleks kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane u kojem se detaljno navodi da su izgrađene građevine privedene vojnoj namjeni, asfaltirani putevi izgrađeni u svrhe zbog kojih su nekretnine oduzete te se može ocijeniti da su izgradnjom privedene namjeni te da služe kao komunikacija između vojnih objekata, da se zemljište smatra privedenom namjeni i u smislu čl. 11. st. 4. Zakona o prostornom uređenju, da je predmetno zemljište dio bivšeg vojnog kompleksa za koju je oduzeto i za koju se koristilo, a da sada predstavlja dio demilitariziranog područja, da zemljište ili barem njegov dio služi javnim poduzećima D. h. z. i P. d.d., da je cijeli

kompleks bio ograđen žicom jer je na terenu utvrđeno postojanje armirano betonskih stupova. Premda se drugostupanjsko tijelo poziva na zaključak vještaka u dijelu kojim isti zaključuje da se ne može zaključiti da egzistira kao prostorna cjelina odnosno da se vraćanjem pojedinih nekretnina ne bi narušila prostorna cjelovitost uporabe i prostora budući da se nekretnine dobrim dijelom ne koriste u vojne svrhe, tužitelj smatra da iz cjelokupnog vještačenja i provedenog očevida nedvojbeno proizlazi da se radi vojnom kompleksu koji se kao takav vraćanjem pojedinih dijelova u vlasništvo više ne bi mogao koristiti. Postojanje izgrađenih vojnih objekata na poluotoku P. (osim vještačenjem) da je utvrđeno i neposrednim opažanjem službene osobe prilikom očevida održanom u istovrsnom predmetu kada je utvrđeno i da na poluotoku P. postoji mreža puteva koji presijecaju pojedine nekretnine, te da su sve nekretnine na poluotoku P. predstavljale ograđeni vojni kompleks koji se u tu svrhu i koristio, ali da danas baš zbog tog "nekorištenja" više ne predstavljaju

kompleks pa se samim vraćanjem dijelova nekretnina ne bi narušila prostorna cjelovitost uporabe prostora. Međutim, da protivno zaključku prvostupanjskog tijela, a kada bi se i smatralo da su nekretnine na poluotoku P. bivšim vlasnicima oduzete tek nakon 1945., upravo iz isprava i činjenica utvrđenih u postupku da nedvojbeno proizlazi da su nekretnine koje su predmet postupka do 1. siječnja 1997. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o naknadi (a i kasnije sve do 2002. godine kada su snage UN-a napustile kompleks) privedene namjeni zbog koje su oduzete jer se nalaze u kompleksu na kojem je izgrađen čitav niz vojnih objekata, izgrađena čitava mreža puteva koja je služila isključivo povezivanju vojnih objekata smještenih na poluotoku, da je tim nekretninama kao i cijelom vojnom kompleksu koji je bio ograđen bio onemogućen pristup postavljenom žičanom ogradom odnosno da je nedvojbeno da u konkretnom slučaju postoje zapreke iz čl. 55. st. 1. toč. 3. i 4. Zakona o naknadi kojim je određeno da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, odnosno gospodarska tehnološka funkcionalnost kompleksa. Dakle, iz gore navedenih utvrđenja da nedvojbeno proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji je u cijelosti priveden namjeni zbog koje je oduzet, te da se do nekretnina koje se pobijanim rješenjem daju u vlasništvo ovlaštenicima naknade ne može pristupiti osim preko putova izrađenih isključivo u vojne svrhe. Vraćanjem tih nekretnina da bi se nesporno narušila prostorna cjelovitost uporabe prostora koji se, unatoč činjenici da je do 2002. godine bio pod nadzorom UN-a kao demilitarizirano područje, i dalje nalazi na upravljanju Ministarstva obrane (4. ZP OS RH (STON) lokacija P.) i predstavlja granično područje nužno za sigurnost i obranu Republike Hrvatske, a zaključak koji iznosi prvostupanjsko tijelo da je prilikom obavljanja očevida u istovrsnom postupku kompleks bio napušten odnosno da mu nije bio zabranjen pristup od strane djelatnika Ministarstva obrane ni u kojem slučaju ne znači da se ne radi o vojnom kompleksu kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane. Uostalom, da upravo zaključak prvostupanjskog tijela da se radi o demilitariziranom području ukazuje na činjenicu da se radi o kompleksu čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, tj. gospodarska i tehnološka funkcionalnost kompleksa. Uz sami vojni kompleks (demilitarizirano područje po Protokolu o privremenom režimu sklopljenom između RH i SRJ koji se nastavio primjenjivati s Crnom Gorom) da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske u neposrednoj blizini koristi određene objekte u vojne svrhe (radarsko izviđanje i sl.) što ukazuje na značaj tog područja nužnog za sigurnost i obranu Republike Hrvatske, a da je tome tako da potvrđuje i prvostupanjsko tijelo koje u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da za područja na kojima su izgrađeni vojni objekti sukladno odredbama Zakona o obrani (narodne novine br. 73/13) i Pravilnika donesenih temeljem Zakona, važi poseban režim korištenja. Tužitelj nadalje napominje da prostorno planski status predmetnih nekretnina nije od utjecaja na činjenicu da su nekretnine koje su predmet postupka privedene namjeni zbog koje su oduzete, da su na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi, a i kasnije predstavljale ograđeni vojni kompleks koji je služio isključivo u vojne svrhe čijim bi se vraćanjem narušila njegova cjelovitost odnosno gospodarska i tehnološka funkcionalnost kompleksa, te da i danas predstavljaju kompleks čijim bi se djelomičnim naturalnim povratom očigledno narušila njegova cjelovitost i svrha za koju je izgrađen bez obzira na način njegova trenutnog korištenja. Takvo stajalište da je zauzeo i Visoki upravni sud u presudama Us-3789/13 i Usl-1591/13 donesenim u istovrsnom postupku naknade oduzete imovine za nekretnine u Ž. D. u kojima se izričito navodi da zapreku za naturalni

povrat predstavlja činjenica da oduzeto zemljište predstavlja sastavni dio kompleksa bivšeg vojnog odmarališta "K.", a u kojem predmetu se radi o zemljištu koje više nije pod upravljanjem Ministarstva obrane, ali je na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi predstavljalo kompleks. Dakle, u konkretnom slučaju da je nedvojbeno utvrđeno da se radi o zemljištu koje je privedeno namjeni zbog koje je oduzeto sukladno odredbi čl.17. Zakona o naknadi, odnosno da postoje zapreke iz čl. 55. st. 1. toč. 3. i 4. Zakona o naknadi kojim je određeno da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora imovine, tj. gospodarska i tehnološka funkcionalnost kompleksa. Tužitelj je tužbenim zahtjevom sudu predložio donijeti presudu kojom će poništiti osporeni akt i sam riješiti upravnu stvar na način da zahtjev za naknadu oduzete imovine odbije kao neosnovan, podredno kojom će poništiti osporeni akt i predmet vratiti tuženiku na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu je ostao kod navoda iz obrazloženja pobijanog rješenja, predlažući da se tužba odbije kao neosnovana.

5. Na temelju odredbe članka 36. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje ZUS-a), sud je odluku u ovoj pravnoj stvari donio bez održavanja rasprave, smatrajući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno, a stranke izričito raspravu nisu tražile niti je tužbom predloženo izvođenje dokaza koji bi zahtijevali provođenje rasprave.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika čitana je i pregledana cjelokupna dokumentacija koja se nalazi u sudskom spisu, te je pregledana i čitana cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je odlučio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Među strankama je prije svega sporno je li bilo mjesta vraćanju u vlasništvo predmetnih nekretnina ovlašteniku naknade.

9. Odredbom čl. 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje – Zakon o naknadi) propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina na kojoj su na temelju valjanog pravnog osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano.

10. Odredbom čl. 55. st. 1. toč. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) propisano je da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed imovina čijim bi se vračanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, ili čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa, kako je propisano točkom 4. članka.

11. Slijedom naprijed citiranih odredbi Zakona o naknadi ovaj sud je stava da je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja iz ovog spora izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, ovo stoga što i ovaj sud nalazi kako je naknada (davanje u vlasništvo predmetnih nekretnina) u odnosu na zainteresiranu osobu pravilno utvrđena u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, kao i da nije bilo zapreka da se predmetne nekretnine vrate u vlasništvo ovlaštenici naknade.

12. U odnosu na navode tužitelja u kojima on upire na pogrešno stajalište upravnih tijela da su nekretnine koje su predmet postupka prijašnjim vlasnicima oduzete na temelju članka 3. Zakona o naknadi bez pravnog osnova, a ne na temelju Razvlastbene odluke Dalmatinskog namjesništva u Zadru od 5. srpnja 1917., tuženik se s pravom poziva na stajalište Ustavnog suda iz citirane odluke, čiji mjerodavni dio glasi:

"(...)

S obzirom da se Zakon o naknadi za oduzetu imovinu odnosi samo na oduzimanja imovine koje su provele jugoslavenske komunističke vlasti od 15. svibnja 1945. (najranije od 1942.), a da su pravomoćnu odluku o izvlaštenju, na koju su se pozvale jugoslavenske komunističke vlasti, donijele još 1917. austrougarske vlasti, Ustavni sud zaključno utvrđuje da se u "slučaju P." ne postavlja pitanje je li formalno postojala pravna osnova oduzimanja zemljišta ili ne, kako su problem pogrešno kvalificirali i Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud.

U slučaju P.temeljno je pitanje: može li se smatrati da postoji pravna osnova u smislu članka 3. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu ako su čin podržavljenja odnosno podruštvovljenja zemljišta dotadašnjem knjižnom vlasništvu fizičkih osoba jugoslavenske komunističke vlasti provele pozivajući se na nevaljanu pravnu osnovu iz razdoblja Austro Ugarske Monarhije.

Sukladno tome, Ustavni sud ocjenjuje relevantnom činjenicu da je u prvostupanjskom dopunskom rješenju zauzeto pravno stajalište kako su zemljišta na poluotoku P. oduzeta bivšim vlasnicima tek 1955., i to zbog toga što Razvlastbena odluka iz 1917. nije bila "valjana pravna osnova" na koju bi se jugoslavenske komunističke vlasti mogle pozvati. Stoga se aspekta članka 3. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu ima smatrati da je oduzimanje provedeno bez pravne osnove.

U tom svjetlu, a polazeći od vrijednosti koje štiti hrvatski Ustav i od legalne svrhe Zakona o naknadi za oduzetu imovinu, Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud bili su dužni pri razmatranju interpretacije članka 3. tog zakona koju je dalo prvostupanjsko upravno tijelo osobito uzeti u obzir:- da većini prijašnjih vlasnika nikada nije isplaćena naknada za nekretnine izvlaštene na temelju Razvlastbene odluke iz 1917; da im je u FNRJ/SFRJ bila zapriječena pravna zaštita protiv čina kojim su jugoslavenske komunističke vlasti, unatoč neisplati naknade, osnažile Razvlastbenu odluku iz 1917. (to jest utvrdile da je ona pravna osnova podržavljenja odnosno podruštvovljenja zemljišta na poluotoku P. i po toj osnovi zemljišta deposedirale te promijenile stanje u zemljišnim knjigama u svoju korist). Konačno, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud bili su dužni pri razmatranju interpretacije članka 3. tog zakona koju je dalo prvostupanjsko upravno tijelo postaviti i sljedeće pitanje: pod pretpostavkom da je i u FNRJ/SFRJ stanje ostalo isto onakvo kakvo je bilo prije faktične deposedacije od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti (oko 1955. godine) odnosno prije provedbe zemljišnoknjižnog postupka (u najvećem broju slučajeva 1959. godine), bi li prijašnji vlasnici zadržali svoj knjižni vlasnički status i druga stvarna prava koja su imala na tim zemljištima, kao i porezne obveze, sve do danas. U ovoj se odluci Ustavni sud bavio isključivo povredom koja je učinjena utvrđenjima Ministarstva pravosuđa i Upravnog suda da se Zakon o naknadi za oduzetu imovinu ne primjenjuje na slučaj podnositelja.

(...)

Ova odluka Ustavnog suda ne obuhvaća nijedan drugi aspekt primjene Zakona o naknadi za oduzetu imovinu na konkretan slučaj podnositelja. Ona ne obuhvaća ni ostale žalbene navode podnositelja o kojima drugostupanjsko upravno tijelo (Ministarstvo pravosuđa) mora odlučiti u ponovljenom postupku.

(...)"

13. Nadalje, s obzirom da je stajalište iz citirane Odluke Ustavnog Suda Republike Hrvatske obvezujuće kako za upravna tijela, tako i za ovaj upravni sud, potpuno je jasno da je prethodno rješenje prvostupanjskog tijela u provođenju ove Odluke poništeno i iz onih razloga koji nisu obuhvaćeni tom Odlukom, a tiču se konkretnog slučaja, budući je i to bila obveza tuženika, uslijed čega odgovori na dio najprije žalbenih navoda, a sada i tužbenih navoda tužitelja da je zemljište na poluotoku P. oduzeto Razvlastbenom odlukom iz 1917. kao i da ovlaštenicima naknade ne pripada pravo na naknadu, a posebno ne na naknadu u naturalnom obliku, nalaze u naznačenoj Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, u kojoj se nedvojbeno navodi kako oduzimanje nije izvršeno Razvlastbenom odlukom Dalmatinskog namjesništva u Zadru iz 1917. na koju su se pozvale jugoslavenske komunističke vlasti kada je imovina uknjižena kao općenarodna, nego na oduzimanje bez pravne osnove koju su osnovu jugoslavenske komunističke vlasti prikazale kao odlukom o izvlaštenju da bi se država mogla uknjižiti kao vlasnik. Ustavni je sud je također utvrdio da se na konkretan slučaj ima primijeniti Zakon o naknadi, pa je tijelo prvog stupnja provelo postupak i donijelo svoje rješenje, protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu, a koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika.

14. U odnosu pak na tužbene navode u kojima tužitelj problematizira pogrešnu primjenu materijalnog prava, te osporava zaključak upravnih tijela da se na konkretan slučaj ne odnose izuzeci propisani člankom 52. i 55. stavak 3. i 4. Zakona o naknadi, pa tako u odnosu na članak 52. tvrdi da je Republika Hrvatska kao treća osoba stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona, tj. na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 40/92), a u odnosu na odredbu članka 55. stavak 3. tvrdi da su predmetne nekretnine do donošenja Zakona o naknadi privedene namjene radi koje su oduzete jer da se nalaze u kompleksu na kojem je izgrađen čitav niz vojnih objekata, izgrađenih puteva i sl. pa da bi se vračanjem u vlasništvo bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, ovaj sud nalazi da su predmetni navodi u cijelosti neutemeljeni.

15. U odnosu na naprijed citiranu odredbu čl. 52. Zakona o naknadi, treba istaknuti kako iz povijesnog zk.ul. 463 k.o. V. proizlazi da je uknjiženo vlasničko pravo za korist Općenarodne imovine, a kao organ upravljanja Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane upravo na temelju Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. i rješenja Državnog Sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, dakle odluke za koju je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je nevaljana pravna osnova, a da je rješenjem Državnog sekretarijata iz 1958. zapravo provedeno podržavljenje na temelju te nevaljane pravne osnove, pa upravo iz tog razloga niti kasnije knjiženje Republike Hrvatske na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 40/92) ne znači da je Republika Hrvatska treća osoba, ako je već samo oduzimanje učinjeno u korist Republike Hrvatske, što s pravom ističe i tuženik u osporenom rješenju.

16. Također, vezano za naprijed citiranu odredbu čl. 55. st. 1. toč. 3. Zakona o naknadi, ističe se kako u tom smislu iz nalaza vještaka M. B. nedvojbeno proizlazi da se na području poluotoka P. nalazi vojni kompleks kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane što je razvidno i iz popisa građevina koje se nalaze na P., a dio su vojarne u evidenciji Ministarstva obrane RH, ali da se ne može zaključiti da egzistira kao prostorna cjelina, odnosno da bi se vraćanjem pojedinih nekretnina u vlasništvo narušila cjelovitost uporabe i prostora, budući da se nekretnine dobrim dijelom ne koriste u vojne svrhe, čemu u prilog ide i podnesak Ministarstva obrane od 28. listopada 1999. u kojem se navodi da vojni kompleks na poluotoku P. obuhvaća 960 294 m2, a glede pokrenutih postupaka povrata oduzete imovine, imajući u vidu obrambene interese Republike Hrvatske, iznosi se da se vlasnicima vrate zemljišta na kojima nisu sagrađeni vojni objekti, a tamo gdje jesu, da se vlasnicima odredi naknada.

17. Stoga, kod stanja stvari i to da je područje P. demilitarizirana zona, vraćanjem u vlasništvo, suprotno tužbenim navodima, ne bi se dovela u pitanje sigurnost zemlje, s tim da kompleks kao takav, nema karakter vojnog kompleksa jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine, pa se vraćanjem u vlasništvo pojedinih nekretnina, sasvim sigurno ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa. Pored toga, ističe se kako je prema novom prostornom planu jedan dio nekretnina na tom području uvršten u građevinsko područje turističke namjene pa cijelo to područje, do tada postojećeg vojnog kompleksa, nije zadržalo svoju vojnu namjenu, a niti sa stajališta prostorno planske dokumentacije ne čini vojni kompleks, a naročito se ne bi okrnjila turistička namjena prostora koja ništa ne gubi povratom u vlasništvo.

18. Uslijed prethodno izloženog, i ovaj sud je u cijelosti suglasan s obrazloženjima rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela da u konkretnom slučaju ne postoje zapreke propisane člankom 52. i 55. stavak 3. i 4. Zakona o naknadi da se nekretnine vrate u vlasništvo prijašnjim vlasnicima, ako za to postoje i drugi propisani uvjeti, kao što je to u predmetnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo utvrdilo je da su neke nekretnine poljoprivredno zemljište, a neke građevinsko, dok je za građevinska zemljišta prvostupanjsko tijelo utvrdilo da nisu privedena namjeni u smislu odredbe članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi, dok za poljoprivredna zemljišta također da ne postoje zapreke za povrat u vlasništvo u smislu odredbe članka 20. Zakona o naknadi, jer su neke nekretnine neizgrađeno građevinsko zemljište, od kojih neke graniče s morem, a neke ne, obrasle raslinjem, pa budući da vojni kompleks kao takav više ne postoji, da se na predmetnim nekretnina ne obavlja niti vojna, niti turistička djelatnost, prvostupanjsko tijelo i tuženik pravilno zaključuju da predmetne nekretnine nisu privedene namjeni, odnosno da nema zapreka niti iz odredbe članka 20. stavak 3. Zakona o naknadi, pa se u tom smislu tužitelja upućuje na obrazloženja rješenja upravnih tijela. Pri tome se napominje kako o ostalim nekretninama za koje se u prvostupanjskom rješenju navodi da su ili izgrađeni vojni objekti ili pripremljene za izgradnju u smislu odredbe članka 17. stavak 5. Zakona o naknadi, prvostupanjsko tijelo odlučuje u u zasebnom odvojenom postupku, uslijed čega je i doneseno isključivo djelomično rješenje.

19. Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te da su upravna tijela u ponovljenom postupka u cijelosti postupila sukladno stajalištu iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIl- 4614/2010 od 18. rujna 2013., u čijem izvršenju su rješenja donesena, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

20. Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pri čemu sud nalazi da nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove presude.

U Splitu 30. lipnja 2022.

SUTKINJA

Sanda Crljen Ivančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- Ž.- Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49,

- . Đ., D., b.

- L. Đ., V., D.

- u spis