Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-678/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. T. iz D. D., OIB: …, zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku iz K., protiv tuženika E. O. d.d. V., OIB: …, zastupan po punomoćniku K. F. Š., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 6 Pn-43/2015-80 od 1. travnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 6 Pn-43/2015-81 od 13. travnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 6 Pn-43/2015-80 od 1. travnja 2022. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 6 Pn-43/2015- 81 od 13. travnja 2022. godine:

-potvrđuje:

a) u točki I. izreke za dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 98.500,00 kuna zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 17. lipnja 2015. godine pa do isplate;

b) u točki I. izreke za dosuđeni iznos naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege od 75.530,00 kuna zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 01. travnja 2022. godine pa do isplate;

c) u točki I. izreke za dosuđenu mjesečnu rentu u iznosu od 1.350,00 kuna mjesečno počevši od 05. veljače 2018. godine pa do isplate zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom;

d) u točki II. i III. izreke u cijelosti,

- ukida u točke I. izreke za dosuđeni iznos od 5.471,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i u točki V. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II.) Točka IV. izreke, kao ne pobijana, ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 6 Pn-43/2015-80 od 1. travnja 2022. godine, ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj 6 Pn-43/2015-81 od 13. travnja 2022. godine, tuženiku E. o. d.d. V., naloženo je da tužiteljici Lj. T. iz D. D., isplati na ime naknade neimovinske i imovinske štete iznos od 174.030,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 98.500,00 kuna od 17. lipnja 2015. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, na iznos od 75.530,00 kuna tekućom od 01. travnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu; da joj isplati na ime naknade imovinske štete s osnova troškova liječenja iznos od 5.471,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom koju Hrvatska narodna banka plaća na štedne uloge građana u EUR-u po viđenju, počevši od 17. lipnja 2015. godine pa do isplate; i da joj isplaćuje rentu s osnova tuđe pomoći i njege kao i pomoći u kućanstvu u iznosu od 1.350,00 kuna mjesečno počevši od 05. veljače 2018. godine, pa nadalje sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to tako da sve dospjele a neplaćene obroke plati odjednom u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, tekućom od dospijeća pa do isplate, s tim da je buduće obroke dužan plaćati unaprijed do 5-og u mjesecu (točka I. izreke).

1.1.) Istom presudom je tuženiku E. O. d.d. V., naloženo da tužiteljici Lj. T. iz D. D., isplati zateznu kamatu na iznos od 50.000,00 kuna tekućom od 17. lipnja 2015. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 14. rujna 2020. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II. izreke); i da joj isplati zateznu kamatu na iznos od 39.000,00 kuna tekućom od 17. lipnja 2015. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 24. svibnja 2021. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka III. izreke).

1.2.) Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, i to za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 37.240,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točka IV. izreke).

1.3.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tuženiku E. O. d.d. V., naloženo da tužiteljici Lj. T. iz D. D., isplati iznos od 99.617,73 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. travnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka V. izreke).

1.4.) Rješenjem istog broja i datuma dopuštena je preinaka tužbe prema podnesku od 29. lipnja 2020. godine (točka I. izreke), i utvrđeno je da se smatra da je tužba povučena za isplatu iznosa od 126.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu prvostupanjsku presudu ukine a predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili da ju preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog troška.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske (zbog povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) i imovinske (troškovi liječenja i tuđe pomoći i njege) štete koju je tužiteljica, kao vozač osobnog vozila, pretrpjela u prometnoj nezgodi koja se je dogodila dana 11. ožujka 2013. godine, u kojoj je sudjelovao osiguranik (B. L.) tuženika upravljajući osobnim vozilom registarskih oznaka …..

5.1.) U parnici je bilo sporno, kako pitanje odgovornosti za nastalu štetu, tako i njeno postojanje te visina, a raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

- da je u svezi predmetne prometne nezgode protiv osiguranika tuženika vođen kazneni postupak u spisu Općinskog suda u Čakovcu u kojem je protiv istog donesena pravomoćna osuđujuća presuda broj K-208/2013-4 od 19. rujna 2013. godine;

- da je navedenom pravomoćnom presudom osiguranik tuženika proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, time što je dana 11. ožujka 2013. godine upravljajući svojim osobnim vozilom, dolaskom do lijevog zavoja propustio brzinu kretanja vozila prilagoditi nailasku na zavoj, olako smatrajući da time neće ugroziti druge sudionike u prometu, pa je uslijed brzine vozila izgubio kontrolu nad vozilom te u zanošenju prešao u traku namijenjenu za promet vozila iz suprotnog smjera, kojom se je pravilno kretala tužiteljica svojim vozilom, uslijed čega je došlo do naleta i udara u osobno vozilo tužiteljice, zbog čega je ista zadobila teške tjelesne ozljede;

- da je tužiteljica pri upravljanju svojim osobnim vozilom u trenutku nastanka prometne nezgode bila vezana sigurnosnim pojasom, jer to proizlazi i iz iskaza osiguranika tuženika ali i iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka;

- da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju pretrpjela višestruke teške tjelesne ozljede zbog kojih je bila u traumatskom šoku, i to: višeiverni prijelom lijeve nadlaktice, višeiverni prijelom lijeve bedrene kosti, prijelom od 9. do 12. rebra lijevo s nakupljanjem krvi u lijevom prsištu, natučenje lijeve strane prsnog koša i trbuha, natučenje lijeve potkoljenice, oguljotine u području nosa i obje šake;

- da je tužiteljica u razdoblju od 11. ožujka 2013. pa do 09. travnja 2013. godine liječena u Županijskoj bolnici u Č., gdje su joj učinjene dvije operacije (otvorena repozicija lijeve bedrene kosti i lijeve nadlaktice), a od 09. travnja 2013. godine liječena je u medicinskim ustanovama u Austriji, čija je tužiteljica državljanka i gdje ima prebivalište;

- da je tužiteljica u Državnoj bolnici u S. bila podvrgnuta novim operativnim zahvatima lijeve bedrene kosti i lijeve nadlaktice, nakon čega je u stacionarnim zdravstvenim ustanovama provela i rehabilitaciju;

- da su kod tužiteljice, zbog prijeloma lijeve nadlaktice, zaostale trajne posljedice u vidu kroničnih bolova u ramenu i nadlaktici, u vidu jače hipotrofije mišića ramenog obruča i nadlaktice, u vidu slabosti lijeve ruke i u vidu ograničene pokretljivosti lijevog ramena, uslijed čega su funkcije lijeve ruke teže oštećene što umanjuje njenu životnu aktivnost za 25 %;

- da su kod tužiteljice, zbog prijeloma bedrene kosti, zaostale trajne posljedice u vidu kroničnih bolova u lijevom kuku i natkoljenici, u vidu skraćenja lijeve noge za 3 centimetra, u vidu umjerene hipotrofije mišića i slabosti lijeve noge te u vidu ograničene pokretljivosti lijevog kuka u umjerenom stupnju, zbog čega se tužiteljica otežano kreće te hoda uz pomoć štake, pri hodu šepa i kreće se usporeno i ne može čučnuti, što umanjuje njenu životnu aktivnost za 25 %;

- da su kod tužiteljice, zbog prijeloma rebara, zaostale trajne posljedice u vidu povremenih bolova na mjestu prijeloma, što umanjuje njenu životnu aktivnost za 5 %;

- da zbog svih navedenih zaostalih posljedica ozljeđivanja, kod tužiteljice postoji trajno umanjenje opće životne aktivnosti ukupno 45 %;

- da je tužiteljica zbog ozljeda pretrpljenih u predmetnom štetnom događaju trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 20 dana i slabog intenziteta u trajanju od 90 dana;

- da je tužiteljica zbog ozljeda pretrpljenih u predmetnom štetnom događaju pretrpjela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 15 dana i slabog intenziteta u trajanju od 60 dana, na što se nadovezuje kasni strah u vidu nelagode tijekom sudjelovanja u prometu u trajanju do 6 mjeseci;

- da je kod tužiteljice zaostao postoperativni ožiljak u području lijevog ramena i nadlaktice duljine 16 cm i širine oko 0,5 cm, koji je svjetliji od okolne kože uz manje poprečne ožiljke, postoperativni ožiljak u području lijeve natkoljenice duljine oko 30 cm i širine oko 0,5 cm te je svjetliji od okolne kože, da je zaostalo vidljivo šepanje pri hodu bez štake, što sve dovodi do naruženosti povremeno vidljivo trećim osobama na granici između srednjeg i teškog stupnja;

- da je tijekom ove parnice tuženik tužiteljici, na ime naknade neimovinske štete, isplatio iznos od 110.000,00 kuna;

- da je tužiteljici, nakon otpusta iz medicinskih ustanova, bila potrebna pomoć i njega druge osobe (za održavanje higijene, oblačenje, održavanje kuće, kuhanje, pranje rublja, peglanje, kupnja namirnica, i dr.), i da su joj tu pomoć pružali članovi njene obitelji (brat, sestre) kojima ta pomoć nije plaćana,

- da je tužiteljici do dana 05. veljače 2018. godine bila potrebna pomoć druge osobe ukupno 3051 sat – i to prvo u periodu između dva boravka u bolnici (od 11.06.2013. do 17.07.2013) po osam sati dnevno ili ukupno 296 sati, a nakon izlaska iz bolnice 14.08.2013 po šest sati dnevno tijekom četiri tjedna ili ukupno 168 sati, nakon toga po četiri sata dnevno tijekom četiri tjedna ili ukupno 112 sati, nakon toga po dva sata dnevno tijekom šest mjeseci ili ukupno 360 sati, a nakon toga potrebna joj je trajna pomoć mjesečno od po 45 sati;

- da je tijekom ove parnice tuženik tužiteljici, na ime naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, platio ukupno iznos od 16.000,00 kuna;

- da je tužiteljica tijekom liječenja u Austriji imala troškove liječenja i troškove prijevoza u svezi liječenja u ukupnom iznosu od 5.471,00 EUR, što je dokumentirala priloženim plaćenim računima;

- da je tužiteljica tuženiku, prije pokretanja predmetne parnice, podnijela odštetni zahtjev dana 17. lipnja 2015. godine.

5.2.) Polazeći od navedenih utvrđenja te uvažavajući odredbu čl.12.st.3. ZPP-a, prema kojoj je sud u parničnom postupku, glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti, vezan pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik isključivo odgovoran za štetu koju je ona pretrpjela u predmetnom štetnog događaju – prometnoj nezgodi koja se je dogodila dana 11. ožujka 2013. godine a koju je skrivio njegov osiguranik. Pri tome sud prvog stupnja otklanja i tuženikov prigovor doprinosa tužiteljice nastanku i visini štete ne korištenjem sigurnosnog pojasa – jer na temelju provedenih dokaza na potpuno izvjestan način utvrđuje da je tužiteljica u trenutku nastanka prometne nezgode bila vezana sigurnosnim pojasom, jer bi u protivnom u predmetnoj nezgodi zadobila još teže ozljede od onih koje je stvarno pretrpjela.

5.3.) Nadalje, uvažavajući težinu zadobivenih tjelesnih ozljeda te posljedice koje su te ozljede prouzročile, sud nalazi utvrđenim da je kod tužiteljice došlo do takve povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, koja u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje: ZOO/05) opravdava dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, pa primjenom odredbe st.2. istog članka i zakona navedenu pravičnu novčanu naknadu odmjerava u ukupnom iznosu od 208.500,00 kuna – i to prema kriteriju trpljenih fizičkih bolova odmjerava joj iznos od 21.550,00 kuna, prema kriteriju pretrpljenog straha odmjerava joj iznos od 18.000,00 kuna, prema kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti odmjerava joj iznos od 148.500,00 kuna i prema kriteriju duševnih bolova zbog naruženosti 20.000,00 kuna. Kako je tuženik tužiteljici tijekom parnice isplatio naknadu u iznosu od 110.000,00 kuna, sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljici razliku pripadajuće joj pravične naknade u iznosu od 98.500,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2015. godine primjenom odredbe čl.1103. ZOO/05, a zahtjev za isplatu preko navedenog iznosa odbija kao neosnovan, odnosno previsoko postavljen.

5.4.) Imajući u vidu utvrđenu potrebu za tuđom pomoći kao i obim potrebne pomoći druge osobe, sud prvog stupnja temeljem odredbe čl.1085. ZOO/05 dosuđuje tužiteljici i naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege. Navedenu naknadu sud prvog stupnja, primjenom odredbe čl.223.st.1. ZPP-a, dosuđuje po cijeni od 30,00 kuna za jedan satu tuđe pomoći, pa kako je tužiteljici, od ozljeđivanja pa do 05. veljače 2018. godine, bila potrebna pomoć druge osobe od ukupno 3051 sati, utvrđuje da bi tužiteljici po ovom osnovu pripadalo pravo na naknadu imovinske štete u iznosu od 91.530,00 kuna. Međutim, kako je tuženik tijekom ove parnice tužiteljici već isplatio naknadu u iznosu od 16.000,00 kuna, prvostupanjski sud joj dosuđuje razliku pripadajuće joj naknade u iznosu od 75.530,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude. S istog osnova sud tužiteljici, počevši od 05. veljače 2018. godine dosuđuje rentu u mjesečnom iznosu od 1.350,00 kuna, odnosno navedenu rentu joj dosuđuje za 45 sati tuđe pomoći mjesečno po cijeni sata tuđe pomoći od 30,00 kuna.

5.5.) Budući da je tužiteljica dokazala da je imala i dodatne troškove liječenja u Austriji u ukupnom iznosu od 5.471,00 EUR-a, sud joj dosuđuje na ime naknade imovinske štete i taj iznos u kunskoj protuvrijednosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2015. godine pa do isplate.

5.6.) Na iznose naknade neimovinske štete plaćene tijekom ovog postupka, sud tužiteljici dosuđuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku pa sve do dana izvršenih plaćanja.

5.7.) O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP-a, tako da je tužiteljici dosudio ukupan trošak parnice od 99.617,73 kune.

6.) U sporenju navedene presude tuženik u žalbi u bitnome ukazuje:

- na počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer razlozi presude proturječe sadržaju spisa pa presuda ime takvih nedostataka da se ne može na valjan način ispitati;

- na nedopušteno preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje povećanje je vezano uz izmjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH, čime je sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.190.st.1. ZPP-a;

- na to da sud prvog stupnja nije raspravio prigovor zastare tražbine naknade štete, i to onog dijela zahtjeva koji je naknadno utužen izvršenom preinakom tužbe podnescima tužiteljice od 26.06.2020. godine i 22.03.2021. godine, jer se za te povećane iznose naknade rok zastare računa, ne od dana podnošenja tužbe, već od dana kada su utuženi, pri čemu ističe da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu privilegiranog (duljeg) roka zastare iz odredbe čl.231. ZOO/05 propisanog za zastaru kaznenog progona, a to stoga jer tužiteljica nije u kaznenom postupku postavila imovinsko pravni zahtjev pa slijedom toga pokretanje kaznenog postupka protiv osiguranika tuženika nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl.241. ZOO/05;

- na to da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio zaostale posljedice ozljeđivanje, odnosno da je u previsokom postotku (45 %) utvrdio stupanj smanjenja životnih aktivnosti, i to temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja liječničkih vještačenja, čijem nalazu je tuženik prigovarao pa je sud, radi pravilnog utvrđenja navedenih činjenica morao provesti novo medicinsko vještačenje sa drugim vještacima, a kada to nije učinio da je presudu utemeljio na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju;

- da prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete nije pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.1100. ZOO/05, dosuđujući tužiteljici neprimjereno visoku naknadu te štete rukovodeći se novim povećanim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH, primjenjujući iste retroaktivno što je nedopušteno;

- da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio obim potrebne tuđe pomoći osobito u onom dijelu u kojem je utvrđena stalna potreba za tuđom pomoći u obimu od po 45 sati mjesečno;

- na to da nije pravilno utvrđena ni visina cijene sata tuđe pomoći jer je iznos od 30 kuna za sat tuđe pomoći neprimjereno visok, osobito ako se ima u vidu da predmetnom slučaju tužiteljici nije potrebna njega već samo pomoć druge osobe, pa se takva naknada utvrđuje prema cijeni sata rada NKV radnika;

- na to da je sud zanemario da se naknada tuđe pomoći dosuđuje u nominalnom iznosu prema cijeni sata tuđe pomoći važećoj u vrijeme pružanja te pomoći, a sud je naknadu tužiteljici odredio primjenom iste cijene (30 kn/h pomoći) za cijelo razdoblje;

- na to da prilikom dosuđivanja naknade za tuđu pomoć i njegu nije vršio uračunavanje onih iznosa koje je tužiteljica mogla ostvariti primjenom propisa o socijalnoj skrbi;

- na to da nije pravilno utvrđeno ni postojanje niti visina eventualne imovinske štete s osnova troškova liječenja, jer iz priloženih računa o tim troškovima nije razvidno da li su isti i plaćeni, a osim toga svu medicinsku skrb tužiteljica je mogla dobiti i u Republici Hrvatskoj, odnosno da tužiteljica nije ničime dokazala da je liječenje njenih ozljeda bilo nužno provoditi u Austriji, a da iz dostavljenih računa nije razvidno niti to da bi se isti odnosili baš na liječenje pretrpljenih ozljeda u prometnoj nezgodi;

- na to da nije pravilno odmjerena ni visina troška na koji bi tužiteljica imala pravo. 7.) Kada je riječ o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, tada se žalbene tvrdnje tuženika mogu prihvatiti kao osnovane. To stoga što pobijana presuda uopće ne sadrži razloge o tuženikovu prigovoru zastare istaknutom glede onog dijela tražbine koji tužiteljica utužuje naknadno tijekom postupka povećanjem tužbenog zahtjeva po zaključenju prethodnog postupka, a ne sadrži niti valjane i jasne razloge glede visine dosuđene naknade imovinske štete s osnova troškova liječenja, jer su u tom dijelu izneseni razlozi u proturječju sa ispravama (računima) koji postoje u spisu predmeta. Međutim, naprijed navedena manjkavost presude u pogledu prigovora zastare u konkretnom slučaju nije bila razlog za ukidanje pobijane presude, jer je manjkavost u tom dijelu bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku primjenom odredbe čl.373.st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je na temelju procesne ovlast iz navedene odredbe i učinio ovaj drugostupanjski sud na temelju dokaza koji postoje u predmetnom spisu. To međutim, glede manjkavosti presude u obrazloženju dosude naknade imovinske štete s osnova troškova liječenja nije bilo moguće učiniti.

8.) Kada je riječ o tražbini naknade neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, nije sporno da je tužiteljica, nakon (18.07.2017.) zaključenja prethodnog postupka, prvo (podnesak od 14.02.2018.) smanjila navedeni zahtjev sa iznosa od 250.000,00 na iznos od 160.000,00 kuna, da bi nakon toga taj zahtjev podneskom od 29.06.2020. godine povisila na iznos od 240.000,00 kuna, što je obrazložila povećanjem iznosa Orijentacijskih kriterija VSRH pri dosuđivanju naknade neimovinske štete, čemu se je tuženik izričito protivio. U kasnijem tijeku postupka tužiteljica je snižavala navedeni utuženi iznos za one iznose (50.000,00 kuna, 39.000,00 kuna, 21.000,00 kuna) koje je tuženik nesporno platio tužiteljici tijekom predmetnog postupka, pa je konačno postavljenim zahtjevom potraživala naknadu neimovinske štete od 130.000,00 kuna.

8.1.) Kada je pak riječ o tražbini naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, tužiteljica je prvotno potraživala, za razdoblje od ozljeđivanja pa do 05. veljače 2018. godine, iznos od 50.000,00 odnosno 40.000,00 kuna nakon plaćenog iznosa tijekom postupka od 10.000,00 kuna, a za razdoblje od 05. siječnja 2018. godine pa nadalje potraživala je rentu u mjesečnom iznosu od 675,00 kuna. Nakon toga, tužiteljica je podneskom od 22.03.2021. godine povećala navedeni zahtjev na iznos od 81.530,00 kuna, odnosno na iznos od 1.350,00 kuna, obrazloživši to činjenicom povećanja realne cijene sata tuđe pomoći i njege, a u nastavku postupka je taj zahtjev snizila za nesporno joj plaćenih 6.000,00 kuna.

9.) Odredbom čl.190. ZPP-a, u sadržaju važećem do 30. kolovoza 2019. godine, bilo je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st.1.); i da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st.2.). U sadržaju važećem od 01. rujna 2019. godine, odredbom čl.190.st.1. i st.2. ZPP-a je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, i da iznimno od odredbe st.1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom st.3. istog članka da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Pri tome treba reći da je prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/2019. – dalje: ZID ZPP/19) izričito propisano da se navedena izmijenjena odredba čl.190.st.2. ZPP-a primjenjuje i na postupke u tijeku.

9.1.) Dakle, tužiteljica je preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva vršila nakon 01. rujna 2019. godine, tj. nakon što je već stupila na snagu izmijenjena odredba čl.190.st.2. ZPP-a, prema kojoj sud može dopustiti preinaku tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud prvog stupnja je tu preinaku, koju je tužiteljica obrazložila donošenjem novih (povećanih) orijentacijskih kriterija VSRH za dosuđivanje naknade neimovinske štete te povećanjem cijene sata tuđe pomoći i njege, i dopustio.

10.) Ovaj sud drugog stupnja ne prihvaća žalbene navode tuženika kojima se osporava pravilnost i zakonitost navedene odluke, i u kojima tuženik ističe da izmjena orijentacijskih kriterija VSRH ni u kojem slučaju ne predstavlja opravdan razlog zbog kojeg bi sud prvog stupnja mogao dopustiti preinaku tužbe temeljem navedene odredbe čl.190.st.2. ZPP-a.

10.1.) Prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja, a imajući pri tom u vidu i pravno shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci U-III-4474/2019 od 29.03.2022. godine, način primjene odredbe čl.190.st.1. i st.2. ZPP-a kako ga u žalbi prezentira tuženik bio bi suviše formalistički te bi dovodio u pitanje i pravo na pristup sudu, koje se ne ogleda samo u mogućnosti pokretanja sudskog postupka već i u tome da sud pravično odluči o pravima i obvezama stranke koja pokreće taj postupak.

10.2.) Naime, nema dvojbe da odredba čl.190. ZPP-a, i prije i nakon izmjena i dopuna iz 2019. godine, kojim su propisane pretpostavke pod kojima je dopuštena preinaka tužbe, predstavlja ograničenje prava na pristup sudu. Svrha (legitimni cilj) tog postupovnog ograničenja je prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjena navedene odredbe na način kako ju u žalbi prezentira tuženik sporeći pravo na povećanje tužbenog zahtjeva uslijed povećanja orijentacijskih kriterija VSRH ne bi bilo razmjerno navedenom legitimnom cilju kojem ta odredba teži. To stoga što povećanje iznosa utužene naknade štete, s jedne strane, ni na koji način ne ugrožava ono što se želi postići odredbom čl.190. ZPP-a, tj. ne može se smatrati niti zloupotrebom procesnih prava tužitelja, niti se time na bilo koji način usporava sudski postupak. S druge strane, ne može se osporiti niti to da se pri utuženju pripadajuće naknade neimovinske štete tužitelji rukovode, između ostalog, i važećim orijentacijskim kriterijima VSRH, u tom smislu da ne postave niti suviše prenizak zahtjev ali ni zahtjev u previsokom iznosu koji bi se mogao negativno odraziti na njihov uspjeh u sporu a onda i na njihovo pravo da ostvare trošak postupka. Stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kada je tijekom parnice (nakon zaključenog prethodnog postupka) došlo do bitnog povećanja (za 50 %) navedenih orijentacijskih kriterija, i kada je uslijed toga sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, on time nije povrijedio odredbu čl.190.st.2. ZPP-a, niti je time počinio bitnu povredu postupka na koju se u žalbi tuženika ukazuje.

11.) Tijekom postupka, a nakon što je tužiteljica u podnescima od 29. lipnja 2020. godine i od 22.ožujka 2021. godine preinačila tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva za isplatu naknade neimovinske štete i povišenjem tužbenog zahtjeva za isplatu naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći, tuženik je istaknuo prigovor zastare za povišeni dio navedenih zahtjeva.

11.1.) O navedenom prigovoru tuženika pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge – jer sud prvog stupnja u obrazloženju donesene odluke o tome ništa ne navodi, čime je ostvarena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. Međutim, navedenu manjkavost presude bilo je moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a u svezi st.3. istog članka i zakona, što je i učinio ovaj drugostupanjski sud na temelju činjenica koje proizlaze iz dokaza u spisu predmeta. Na taj način ovaj sud drugog stupnja nalazi utvrđenim da navedeni prigovor tuženika nije osnovan.

12.) Naime, iz odredbi članka 191.st.1. i st.2. ZPP-a jasno proizlazi da se u slučaju povećanja postojećeg zahtjeva radi o preinaci tužbe, a rok zastare u takvom slučaju, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, počinje teći od dana kada je tužba preinačena, odnosno od dana kada je tužbeni zahtjev povećan (tako i VSRH u Revr- 1797/10-2, Revx-424/11-2, ali i nizu drugih odluka). Stoga ovaj sud drugog stupnja u navedenom dijelu prihvaća žalbene navode tuženike kao točne i osnovane.

12.1.) Međutim, pri ocjeni prigovora zastare u predmetnom slučaju mora se imati u vidu i to da je šteta tužiteljici počinjena kaznenim djelom – jer je osiguranik tuženika, kao počinitelj štetne radnje, u kaznenom predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj K-208/2013 proglašen kazneno odgovornim za izazivanje prometne nezgode u kojoj je tužiteljica zadobila tjelesne ozljede zbog kojih joj je nastala šteta iz predmetne parnice. Naime, iz presude donesene u navedenom kaznenom predmetu izvjesno proizlazi da se je štetni događaj zbio 11. ožujka 2013. godine i da je u osuđujuća presuda donesena u tom predmetu postala pravomoćna dana 16. listopada 2013. godine.

12.2.) Zastara tražbine naknade štete propisana je odredbom čl.230.st.1. i st.2. ZOO/05, i prema tim odredbama zastara nastupa za tri godine od dana saznanja za štetu i osobu koja je štetu počinila (subjektivni rok) odnosno za pet godina od dana nastanka štete (objektivni rok). Međutim, odredbom čl.231. istog zakona je pak propisano da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona (st.1.); i da prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete (st.2.). Štetnik (osiguranik tuženika) naprijed navedenom pravomoćnom presudom proglašen je kazneno odgovornim za kazneno djelo iz odredbe čl.227.st.2. Kaznenog zakona (NN broj - 125/11. i 144/12. – dalje: KZ) za koje je propisana mogućnost izricanja kazne zatvora do tri godine, a odredbom čl.81. istog zakona, za takva kaznena djela je propisan rok zastare kaznenog progona od 10 godina, što onda znači da i rok zastare tražbine naknade štete tužiteljice, propisan odredbom čl.231.st.1. ZOO/05, iznosi 10 godina.

12.3.) Kada je šteta učinjena kaznenim djelom, tada valja za svaku štetu koja je utužena, a u svezi s istaknutim prigovorom zastare, utvrđivati je li nastala zastara prema odredbi čl.230. ZOO-a ili prema odredbi čl.231. ZOO/05, a primijeniti onaj propis po kojem zastara nije nastala.

12.4.) Budući da je tužiteljica zahtjev za naknadu neimovinske štete povisila dana 18. rujna 2020. godine a zahtjev za naknadu imovinske štete dana 22. ožujka 2021. godine, zastara povećanih iznosa navedenih zahtjeva zasigurno je nastupila primjenom odredbe čl.230. ZOO/05, jer su tužiteljici, računajući do dana izvršene preinake tužbe, već istekli i subjektivni i objektivni rok propisan navedenom odredbom. Međutim zastara nije nastupila primjenom odredbe čl.231.st.1. i st.2. ZOO/05, jer je u skladu sa navedenim odredbama dulji (tzv. privilegirani) rok zastare od 10 godina započeo teći od dana pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude – dakle od 16. listopada 2013. godine i on ističe tek 16. listopada 2023. godine. Čak kada bi se navedeni rok računao od dana (11. ožujak 2013.) štetnog događaja, zastara u predmetnom slučaju opet ne bi nastupila.

13.) Neutemeljene su žalbene tvrdnje u kojima tuženik iznosi stav da se dulji (privilegirani) rok zastare iz odredbe čl.231. ZOO/05 ne može u predmetnom slučaju primijeniti zbog toga što tužiteljica u kaznenom postupku nije istaknula imovinsko pravni zahtjev, kao što su neutemeljene i žalbene tvrdnje tuženika da takav njegov stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Revx-908/10 od 08. lipnja 2011. godine. Naime, navedenom odlukom VSRH ne isključuje se primjena privilegiranog roka zastare ukoliko je protiv štetnika donesena osuđujuća kaznena presuda, već je samo izražen stav da, ukoliko oštećeni u kaznenom postupku nije postavio imovinsko pravni zahtjev, da u tom slučaju pokretanje kaznenog postupka ne povlači za sobom prekid zastare potraživanja naknade štete, što za ovaj predmet, zbog već iznesenih razloga u točki 12.4. ovog obrazloženja nije niti odlučno, iako takav stav VSRH iz navedene odluke proturječi izričitoj odredbi čl.231.st.2. ZOO/05, ali i nekim drugim odlukama VSRH – na primjer odluci povodom izvanredne revizije u predmetu Rev- 873/07 kojom je odgovoreno na izričito postavljeno pitanje u svezi primjene navedene zakonske odredbe, ali i u odluci donesenoj u predmetu Revx-526/2018.

14.) Dakle, ovaj sud drugog stupnja, postupajući primjenom odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, nalazi utvrđenim da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužiteljice, niti onog njenog dijela koji je utužen povećanjem tužbenog zahtjeva.

15.) Kada je riječ o dosuđenoj naknadi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, tuženik u ovom žalbenom postupku ne spori pravo tužiteljice na navedenu štetu – ali žalbom prigovara visini dosuđene naknade, pri čemu ističe da sud nije pravilno utvrdio zaostale posljedice pretrpljenih ozljeda koje utječu na obim smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, i da nije prilikom odlučivanja o visini pripadajuće pravične naknade pravilno primijenio odredbu čl.1100.st.2. ZOO/05 jer je tu naknadu dosudio u neprimjereno visokom iznosu, no navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

16.) Prije svega, treba reći da su neutemeljene žalbene tvrdnje kojima tuženik dovodi u pitanje pravilnost provedenog medicinskog vještačenja, kojim je sud prvog stupnja utvrdio obim smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice.

16.1.) Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je medicinsko vještačenje provedeno na način da su vještaci, nakon proučavanja medicinske dokumentacije ispostavljene u svezi liječenja ozljeda koje je tužiteljice zadobila u štetnom događaju ali i nakon njenog pregleda od strane vještaka, prvo sačinili pisani nalaz i mišljenje (list 183-187), na koji je tuženik iznio konkretne prigovore, između ostalog i na visinu trajnih posljedica u vidu smanjenja životnih aktivnosti, i to kako zbog zaostalih posljedica ozljede lijeve nadlaktice tako i zbog zaostalih posljedica ozljede lijeve natkoljenice, iskazujući stav da su te posljedice utvrđene u previsokom postotku. Međutim, u svezi tih tuženikovih prigovora sud je i usmeno saslušao medicinske vještake (list 261-262), i u svojem iskazu na raspravi vještaci su dodatno usmeno argumentirali svoj stav o smanjenju životnih aktivnosti tužiteljice od ukupno 45 % trajnog karaktera, očitujući se pri tome na zaostale posljedice svake pojedine ozljede (prijelom lijeve nadlaktice, prijelom lijeve bedrene kosti, prijelom rebara) koje su prouzročile navedeno smanjenje životnih aktivnosti. Na taj su način vještaci, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno razložno otklonili sve tuženikove primjedbe koje su bile usmjerene upravo na to da je smanjenje životnih aktivnosti iskazano u previsokom postotku.

16.2.) Glede utvrđenog obima smanjenja životnih aktivnosti tuženik u žalbi uglavnom ponavlja sve ono što je iznosio i u prigovoru na pisani nalaz i mišljenje, o čemu su se vještaci očitovali i koji prigovor je usmenim iskazom vještaka u cijelosti otklonjen, a koji iskaz je pak od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaćen kao stručan i objektivan, pa se stoga ne prihvaćaju u tom dijelu žalbene tvrdnje tuženika, pa ni u onom dijelu u kojem se tvrdi da je sud bio dužan provesti novo vještačenje sa drugim vještacima. Naima, obveza provođenja novog vještačenja postojala bi samo u situaciji kada bi, u skladu sa odredbom čl.261.st.3. ZPP-a, dani nalaz bio nejasan ili proturječan što u ozbiljnoj mjeri dovodi u sumnju pravilnost danog mišljenje, što u predmetnom slučaju ne postoji, osobito nakon obrazloženog mišljenja vještaka danog na raspravi.

16.3.) Glede tuženikovog inzistiranja na striktnoj primjeni Orijentacijskih medicinskih tablica za procjenu smanjenja životnih aktivnosti, na čemu tuženik inzistira i u žalbi, a primjenom kojih je prema njegovim tvrdnjama postotak smanjenja trebalo utvrditi u znatno manjem postotku, tj. sa maksimalno 25 %, vještaci su naveli da su pri ocjeni postotak smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice imali u vidu konkretne ozljede koje je ona imala, njihovu težinu te konkretne posljedice koje su kod nje zaostale nakon liječenja. Posebno su napomenuli da su osobito imali u vidu da su kod tužiteljice indicirane reoperacije (ponovne operacije) i lijeve nadlaktice i lijeve bedrene kosti, tj. da je tužiteljica zbog navedenih prijeloma po dva puta operirana, da je ponovna operacija lijeve bedrene kosti indicirana zbog toga što je vijak postavljen pri prvoj operaciji doveo do oštećenja glave i čašice bedrene kosti što je dodatno uzrokovalo razvoj posttraumatske artroze lijevog kuka. Glede postotaka predviđenih u medicinskim tablicama, vještaci su iskazali da su ti postotci vezani uz ograničenje pokretljivosti u pojedinom zglobu, a da su oni, kod utvrđivanja postotka smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice, imali u vidu, ne samo navedeno već i sve ostale posljedice, tj. i kronične bolove u ramenu i nadlaktici, hipotrofiju mišića koja je uzrokovala slabost lijeve ruke zbog čega je funkcija lijeve ruke teško oštećena, kronične bolove u lijevom kuku, hipotrofiju mišića i slabost lijeve noge koja je ostala kraća za tri centimetra, uslijed čega se tužiteljica otežao kreće, hod joj je usporen i ne može čučnuti.

16.4.) Dakle, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, provedenim medicinskim vještačenjem, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio karakter i stupanj smanjenja životnih aktivnosti, pa se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbene tvrdnje tuženika kada tome prigovara žalbom.

17.) Neosnovano tuženik žalbom prigovara i visini utvrđene pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud, primjenom odredbe čl.1100.st.2. ZPP-a, utvrdio da bi primjerene pravična naknada iznosila 208.500,00 kuna – odnosno da je sud prvog stupnja pri tome pravilno vrednovao kriterij trpljenih fizičkih bolova (10 dana jakog intenziteta, 20 dana srednjeg intenziteta, 90 dana slabijeg intenziteta) iznosom od 21.500,00 kuna, kriterij pretrpljenog straha (sekundarni jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, slabijeg intenziteta 60 dana, i kasni strah u vidu nelagode pri sudjelovanju u prometu tijekom 6 mjeseci) iznosom od 18.000,00 kuna, kriterij smanjenja životnih aktivnosti (trajno 45 %) iznosom od 148.500,00 kuna te kriterij duševnih bolova naruženosti (srednji stupanj vidljiv trećim osobama) iznosom od 20.000,00 kuna.

17.1.) S obzirom da nije sporno da je tuženik tijekom vođenja predmetne parnice tužiteljici isplatio naknadu u iznosu od 110.000,00 kuna (50.000,00 + 39.000,00 + 21.000,00), sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl.1100. ZOO/05 dosudio tužiteljicu razliku pripadajuće joj naknade u iznosu od 98.500,00 kuna, i na taj iznos, temeljem odredbe čl.1103. ZOO/05, i zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznose plaćene tijekom parničnog postupka tekuću od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku u mirnom postupku pa do dana izvršenih plaćanja.

18.) Tuženik neutemeljeno žalbom osporava dosudu tužiteljici i naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege.

19.) Pravo na navedenu naknadu tužiteljici pripada temeljem odredbe čl.1095.st.1. i st.2. ZOO/05, kojom odredbom je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (st.1.); i ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu (st.2.).

19.1.) Potreba za pomoći druge osobe kao i njen obim sud prvog stupnja je pravilno utvrdio provedenim medicinskim vještačenjem, odnosno prihvaćanjem i u ovom dijelu nalaza i mišljenja liječničkih vještaka, čemu tuženik žalbom neutemeljeno prigovara. Naime, vještaci su već u svojem pisanom nalazu i mišljenju vrlo jasno i precizno naveli u kojim vremenskim intervalima kada tužiteljica nije provodila liječenje u bolničkim ustanovama joj je bila potrebna pomoć druge osobe, i u kojem obimu – tj. koliko sati dnevno, s tim da su obrazložili i zbog čega joj je pomoć druge osobe bila potrebna i za koje radnje. Sve su to vještaci detaljno obrazložili i prilikom usmenog saslušanja na raspravi, pa sve ono što je navedeno glede žalbenih prigovora u odnosu na utvrđenje stupnja smanjenja životnih aktivnosti važi i za utvrđenje obima potrebne tuđe pomoći i njege, pa i u onom dijelu u kojem je utvrđeno da je tužiteljici tuđa pomoć potrebna stalno u opsegu od po 45 sati mjesečno.

19.2.) Naknada za tuđu pomoć i njegu izvorno predstavlja imovinsku novčanu štetu, koja se stoga, u pravilu, dosuđuje u nominalnim iznosima važećim u vrijeme pružanja tuđe pomoći i njege. Međutim, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da tužiteljica pružanje tuđe pomoći nije plaćala trećim osobama – jer su joj istu pružali članovi njene bliže obitelji, tj. njen brat i njezine sestre, što znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o imovinskoj novčanoj šteti, već o nenovčanoj šteti koju je sud prvog stupnja, za cijelo vrijeme trajanja potrebe za tuđom pomoći, utvrdio prema cijeni od 30,00 kuna po satu tuđe pomoći, koju cijenu je pak utvrdio po slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl.223. ZPP-a. Dakle, s obzirom da u predmetnom slučaju naknada za tuđu pomoć egzistira kao imovinska nenovčana šteta, sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo iz naprijed citiranih zakonskih odredbi kada je tu naknadu dosudio prema cijeni sata pomoći u vrijeme donošenja presude, s tim da je na dosuđenu naknadu tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude.

19.3.) Tuženik žalbom neutemeljeno prigovara i samoj visini utvrđene cijene sata tuđe pomoći u iznosu od 30,00 kuna, koju je sud utvrdio primjenom odredbe čl.223. ZPP-a. Kada prigovara visini navedenog iznosa u pravu je tuženik da se u predmetnom slučaju radi samo o pomoći a ne i o njezi, tj. o pomoći koju pružaju nestručne osobe, no to u predmetnom slučaju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije od utjecaja na pravilnost utvrđene cijene sata tuđe pomoći. Naime, kada po slobodnoj ocjeni utvrđuje cijenu sata tuđe pomoći sud zasigurno mora poći od neke opće prihvatljive cijene po kojoj bi treća osoba pružala drugoj osobi navedenu uslugu, a u konkretnom slučaju moralo se je uzeti u obzir i nespornu činjenicu da je tužiteljica državljanka Republike Austrije te da na području te države ima stalno prebivalište, što znači da joj se tuđa pomoć pružala i pruža u Republici Austriji. Stoga, a uvažavajući i tu okolnost utvrđeni iznos tuđe pomoći od 30 kuna po satu, koji je sud prvog stupnja utvrdio primjenom odredbe čl.223. ZPP-a, ne ukazuje se ne primjereno visokim kako to ističe u svojoj žalbi tuženik.

19.4.) Konačno, neosnovane su i žalbene tvrdnje prema kojima je sud prvog stupnja bio dužan iznos naknade za tuđu pomoć umanjiti za ona primanja koja je tužiteljica mogla a propustila ostvariti prema propisima socijalnog osiguranja. Prije svega, treba reći da tužiteljica, zbog ozljeda u predmetnom štetnom događaju, nije ostvarila isplatu nikakvih naknada na teret socijalnog osiguranja. Pri tome, a vezano za navedene žalbene tvrdnje tuženika, treba reći da je prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi (NN broj 157/13. i dr. – dalje: ZSS), koji je važio u razdoblju nakon ozljeđivanja tužiteljice, jedno o prava u sustavu socijalne skrbi i pravo na doplatak za pomoć i njegu (čl.25.). Međutim, u skladu sa odredbom čl.57. tog zakona to pravo se ne priznaje osobi koje doplatak za tuđu pomoć može ostvariti prema drugom propisa, s tim da, u skladu sa odredbom čl.22. istog zakona, prava iz navedenog zakona mogu ostvariti samo državljani RH koji imaju prebivalište u RH i stranci sa stalnim boravkom u RH. Dakle, sukladno navedenom propisu tužiteljica niti ne ulazi u krug osoba koje bi pravo na doplatak za tuđu pomoć mogle ostvariti u sustavu socijalne skrbi RH, pa su i iz tih razloga potpuno pravno neutemeljene naprijed navedene žalbene tvrdnje.

20.) Prema tome, sud prvog stupnja je temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava odlučio i o naknadi imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, uzimajući pri tome u obzir i iznos (16.000,00 kuna) koji je tuženik isplatio tužiteljici s tog osnova tijekom ovog postupka.

21.) Imovinsku štetu s osnova troškova liječenja u iznosu od 5.471,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sud obrazlaže (točka 25.1., točka 26. i točka 26.1.) tako da navodi da je tužiteljica, nakon liječenja u Hrvatskoj (Županijska bolnica u Č.) nastavila bolničko liječenje i rehabilitaciju u Austriji kao zemlji svoga prebivališta i državljanstva, pa da tužiteljica stoga osnovano potražuje isplatu navedenog iznosa jer: je i za liječenje u Hrvatskoj morala platiti participaciju (jer nije imala dopunsko osiguranje) u iznosu od 2.000,00 kuna; jer iz njenog iskaza proizlazi da je prilikom odlaska na svaku od ukupno dvije rehabilitacije morala platiti iznos od po 350,00 EUR-a; jer je za svaki recept pri kupnji lijekova u Austriji imala izdatak od po 5,00 Eura a morala si je kupiti i ortopedsku obuću zbog skraćenja noge. Zaključno sud navodi da je tužiteljica u spis priložila i račune o troškovima koje je imala i platila (navodi datume svakog računa i iznose na koje glase), pa kako iz njih proizlazi da su doista nastali troškovi koje tužiteljica utužuje, sud prvog stupnja prihvaća zahtjev za isplatu iznosa od 5.471,00 kuna.

22.) Žalba tuženika, u dijelu u kojem spori pravo tužiteljice na naknadu navedene štete iznošenjem tvrdnji da je svoje liječenje mogla obaviti u Republici Hrvatskoj na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ne može se prihvatiti kao pravno utemeljena. Naime, prilikom iznošenja navedenih žalbenih tvrdnji tuženik ispušta iz vida da je tužiteljica državljanka Republike Austrije i da na području te države ima prijavljeno prebivalište. S obzirom na to pravo je tužiteljice, kao oštećene, da odluči gdje će obaviti liječenje ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi, u Republici Hrvatskoj gdje je ozlijeđena tijekom privremenog boravka, ili u zdravstvenim ustanovama zemlje svoga državljanstva i prebivališta, što je u konačnici i učinila odlučivši liječenje, nakon primarno pružene zdravstvene zaštite u RH, nastaviti u Austriji, pa slijedom toga ima i pravo na naknadu one štete u vidu troškova koje je imala i koje je morala podmiriti tijekom tog liječenja.

23.) Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjska presuda u navedenom dijelu, a vezano za visinu navedene štete, opterećena bitnom povredom postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer presuda u razlozima o odlučnim činjenicama proturječi stanju spisa, odnosno ispravama koje postoje u spisu te stranačkim izjavama same tužiteljice, a koju u ovom žalbenom postupku nije bilo moguće otkloniti primjenom odredbe čl.373.a. ZPP-a.

23.1.) Prije svega, iz samog obrazloženja nije sasvim razvidno da li sud tužiteljici navedenu imovinsku štetu dosuđuje u paušalnom iznosu, pozivajući se pri tome na predočene račune o troškovima liječenja samo kao na dokaze temeljem kojih zaključuje o postojanju navedene štete a ne i o njenoj visini, ili ipak tu štetu sudi isključivo temeljem predočenih računa, tj. u onom iznosu na koji u svojem zbroju glase ti računi. Navedena ne razvidnost presude proizlazi, već iz same činjenice što se sud, pri dosuđivanju iznosa od 5.471,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, poziva i na nesporno nastali trošak plaćene participacije za liječenje u RH u iznosu od 2.000,00 kuna, što apsolutno nema nikakve veze sa navedenim troškom tužiteljice koji je nastao njenim liječenjem u Austriji. Pozivanje suda na navedeni trošak pri odlučivanju o naknadi štete nastale liječenjem u Austriji je neutemeljeno i zbog toga što je navedeni trošak (2.000,00 kuna) u predmetnoj parnici bio utužen odvojeno od troška liječenja u Austriji, odnosno utužen je zajedno sa zahtjevom za isplatu naknade neimovinske štete, i sa tim dijelom zahtjeva tužiteljica je odbijena točkom IV. izreke koja nije pobijana u ovom žalbenom postupku.

23.2.) S druge pak strane, iz činjeničnih navoda tužbe u dijelu u kojem se obrazlaže navedena šteta, proizlazi da tužiteljica tu štetu (5.471,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti) utužuje prema u spis predočenim računima o plaćanju troškova liječenja – tj. da potražuje štetu koja proizlazi iz tih računa. To nadalje znači da bi sud, ukoliko ocjeni navedeni zahtjev osnovanim, mogao tužiteljici dosuditi samo onaj iznos štete koji stvarno proizlazi iz računa o plaćanju. Kada prihvaća tužbeni zahtjev u navedenom iznosu sud prvog stupnja pojedinačno, po datumu izdavanja i po iznosu na koji glasi, navodi sve račune koje je tužiteljica dostavila u spis predmeta kao dokaz za postojanje i visinu navedene štete. Međutim kada se zbroje iznosi na koje glase navedeni računi – proizlazi iznos od 3.644,95 EUR-a, dakle bitno manji iznos od onog koji je utužen i koji sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljici, pa je stoga pobijana presuda u proturječju kada se u obrazloženju navodi da sud tužiteljici dosuđuje štetu u iznosu od 5.471,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, jer to proizlazi iz predočenih računa.

23.3.) Nadalje, kada se analiziraju pojedinačno računi navedeni u točki 26. obrazloženja prvostupanjske presude, tada proizlazi da se isti uglavnom odnose na plaćanje recepata za kupnju lijekova, za kupnju ortopedskih cipela te na nadoplate za provedena rehabilitacijska liječenja, i iz većine tih računa proizlazi da su i plaćeni od strane tužiteljice. Međutim, najveći račun je onaj koji glasi na iznos od 1.492,53 EUR, s tim da u spisu ne postoji izvornik tog računa već samo njegov ovjerovljeni prijevod (list 58). U svojem podnesku (list 194) od 14.02.2018. godine tužiteljica je navela da je tim računom i u tom iznosu plaćen trošak njenog liječenja bolnici u S., što bi bilo u proturječju sa njenim stranačkim iskazom (list 175), u kojem je ona navela da je njeno liječenje u S. bilo plaćeno od strane njenog osiguranja, osim troška koji je morala nadoplatiti u iznosima od po oko 350,00 EUR-a, i to prilikom odlaska na svaku od dvije provedene rehabilitacije. Osim toga, iz prijevoda navedenog računa niti ne proizlazi da bi doznaka navedenog iznosa išla sa računa tužiteljice na račun bolnice, već da je primatelj tog iznos tužiteljica a da je nalogodavac mirovinsko osiguranje, što bi značilo da je taj iznos isplaćen tužiteljici od strane mirovinskog osiguranja. O navedenoj proturječnosti u presudi se ništa ne navodi, pa se presuda ni glede toga ne može ispitati, odnosno nije moguće zaključivati da li se ovdje uopće i radi o trošku liječenja koji je tužiteljica platila.

24.) Osim navedenog sud prvog stupnja još za sada nije pravilno utvrdio niti sve važne činjenice koje su važne za odluku o tome ima li tužiteljica pravo na naknadu svih onih troškova na koje glase računi koje je predočila sudu.

24.1.) Naime, iz u spis dostavljenih računa, osobito onih koji se odnose na plaćanje recepata za kupnju lijekova, nije razvidno o kupnji kakvih lijekova se radi, odnosno da li su ti lijekovi bili namijenjeni liječenju koje je posljedica predmetnog štetnog događaja ili za liječenje nekih drugih bolesti koje nisu povezane sa predmetnom prometnom nezgodom. Navedeni prigovor – tj. prigovor da troškovi prema dostavljenim računima nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, tuženik je postavio još tijekom prethodnog postupka pred prvostupanjskim sudom te je predložio da se na navedenu okolnost izjasne medicinski vještaci prilikom provođenja određenog medicinskog vještačenja. Međutim, navedeno sporno pitanje nije raspravljeno u postupku pred prvostupanjskim sudom, a nije zbog toga što sud prvog stupnja medicinskim vještacima nije niti zadao navedeni zadatak u vještačenju, iako prijedlog tuženika nije niti odbio. Slijedom toga, niti činjenično stanje u navedenom dijelu nije još za sada pravilno utvrđeno.

25.) Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, pobijanu presudu potvrditi za dosuđenu naknadu neimovinske štete i za dosuđenu naknadnu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, a temeljem odredbe čl.369.st.1. i čl.370. ZPP-a, ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade imovinske štete s osnova troškova liječenja, a onda i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka te u tom dijelu vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

26.) Sud prvog stupnja će u skladu sa navedenim u točkama 23. i 24. otkloniti učinjenu bitnu povredu postupka, dodatno će raspraviti sporne a važne činjenice na što se također ukazuje u navedenim točkama obrazloženja ove odluke, pa će u tom smislu dodatno saslušati tužiteljicu kako bi obrazložila svaki pojedini dostavljeni račun temeljem kojem potražuje naknadnu štete, a odlučit će i o potrebi dodatnog saslušanja liječničkih vještaka u skladu sa prijedlogom tuženika iz stadija prethodnog postupka, tj. na okolnost postojanja uzročne veze između navedenog utuženog troška i predmetnog štetnog događaja, nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu te novu odluku o troškovima parničnog postupka.

Bjelovar, 30. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak