Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-1800/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske- ministarstvo, Z., OIB; …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-322/2017-37 od 28. veljače 2022., dana 29. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-322/2017-37 od 28. veljače 2022., poslovni broj, u toč. I i III izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

III. Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbi, kao neosnovanim.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.493,63 kn bruto, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), odbijen je zahtjev radi isplate iznosa od 150,17 kune sa zateznom kamatom od 16.10.2011. do isplate, zatim iznosa od 89,90 kn sa zateznom kamatom od 16.11.2011., kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I. izreke (toč. II), naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 11.125,00 kn sa zateznom kamatom od 28. veljače 2022. do isplate (toč. III).

2. Protiv navedene presude u toč. I i III izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine, uz naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žalbu je podnio tužitelj zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 i 3 ZPP, s prijedlogom da se pobijani dio presude preinači ili ukine, uz naknadu troška žalbe.

4. U svom odgovoru na žalbu tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora.

5. Žalbe su neosnovane.

6. U pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP-a, na koju u žalbama ukazuju žalitelji, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i istu je moguće ispitati.

8. Nije osnovan ni po tuženiku istaknuti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio činjenice odlučne za prosudbu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, ministarstvo kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u K., pa bi se na njegov radnopravni status prvenstveno primjenjivale odredbe specijalnog propisa, odnosno Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, 124/09) obzirom je odredbom članka 14. određeno da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i na temelju njega donesenim podzakonskim aktima reguliran je radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe u odnosu na utuženi prekovremeni rad na terenu pa se primjenjuju specijalni propisi, navedeni Zakon i na temelju njega doneseni podzakonski akti.

10. Za utuženo razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 26. lipnja 2013., odredbom članka 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, u daljnjem tekstu: ZOSO/02) propisano je da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Prema članka 97. stavak 5. ZOSO/02, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulje od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima, a prema st. 2 na prekovremeni rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima. Dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu Zakon o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj: 73/13, u daljnjem tekstu: ZOSO/13) koji u odredbi članka 155. propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. navedenoga Zakona. Međutim, odredbom čl. 219. ZOSO/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja. To znači da se do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj: 66/14, 23/15, dalje: Odluka/14), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj: 118/09, dalje: Odluka/09).

11. Tužitelju u razdoblju od 8. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a tek nakon 1. lipnja 2014. mu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr, za vrijeme boravka na terenu jer je Odlukom o rasporedu radnog vremena (Narodne novine 66/14, 23/15, 84/15, 106/17), i to u odredbi čl. IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

12. Sporno je da li je tužitelj i koliko radio prekovremeno na terenu te je sporno pripada li mu uvećanje plaće s osnove prekovremenog rada na terenu.

13. Tijekom postupka je utvrđeno da iz dostavljene evidencije radnog vremena tužitelja proizlazilo bi da tužitelj nije radio prekovremeno na terenu u utuženom razdoblju ili da je radio kraće nego što to tužitelj i saslušani svjedoci navode u svojim iskazima, dok iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka R. P. i T. B., sud prvog stupnja je utvrdio da u utuženom razdoblju nisu bili evidentirani svi prekovremeni sati koje su odrađivali na terenu pa evidencije o radnom vremenu koje su dobivali na uvid i potpis nisu predstavljale stvarno odrađeno vrijeme na terenu obzirom se na terenu svakodnevno radilo prekovremeno. Tužitelj je iskazao da je u utuženom razdoblju samo usmeno stavljao primjedbe na evidencije o radnim satima obzirom se nije slagao s evidencijom.

14. Prema utvrđenju suda prvog stupnja, činjenica što je tužitelj potpisivao evidencije radnog vremena, a da se s njima nije slagao, ne znači da se tužitelj potpisivanjem takve evidencije naposljetku s njom složio. Potpisivanjem evidencije tužitelj je samo potvrdio da je istu dobio na uvid pa nakon toga ima pravo dokazivati drukčije, što upravo dokazuje u ovom postupku.

15. Obzirom na suglasne iskaze svjedoka i tužitelja, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od vremena navedenog u evidencijama o radnim satima koje je jednostrano sačinila tužena te da ne odražavaju stvarno odrađene radne sate na terenu jer nisu evidentirani svi prekovremeni sati koje je tužitelj odradio na terenu.

16. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka iz D. d.o.o. K. obračun neplaćenih radnih sati tužitelja izvršen je u dvije varijante: 1. prema evidenciji tužene, u iznosu od 985,76 kn, 2. prema iskazima tužitelja i svjedoka, u iznosu od 17.733,70 kn, sve u mjesečnim iznosima prikazanim u tablicama vještaka.

17. Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je dosudio tužitelju razliku bruto plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu prema 2. varijanti. Tužitelj je radio na terenu prekovremeno duže od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinila tužena koje se zbog toga ne mogu prihvatiti jer ne odražavaju pravo stanje koje je sud utvrdio iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja kojima je povjerovao jer su bili suglasni u bitnom dijelu, da tužena nije evidentirala sav odrađeni prekovremeni rad, a posljedično tome ga nije obračunala niti isplatila tužitelju kao dodatke na plaću. Od tako utvrđenog cjelokupnog fonda odrađenih prekovremenih sati treba oduzeti slobodne dana koje je tužitelj iskoristio s osnove evidentiranih prekovremenih sati, a koje je i financijski vještak utvrdio prema dostavljenoj dokumentaciji u spisu.

18. Tuženik u žalbi navodi da u obrazloženju pobijane presude sud ne daje jasne razloge o odlučnim činjenicama odnosno ne obrazlaže zašto poklanja vjeru iskazima tužitelja i svjedoka a naspram službenih evidencija o radu. Na navedene žalbene prigovore je za odgovoriti da s obzirom da tuženik nije vodio precizne evidencije radnog vremena tužitelja, a da iz neposrednih i sukladnih iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj kao djelatna osoba na terenu, ostvario prekovremene sate, tužitelju pripadaju dodaci za prekovremeni rad, sukladno izračunu vještaka u varijanti temeljem iskaza svjedoka i tužitelja. Naime, tužitelj je tijekom postupka prigovarao dnevnim evidencijama radnog vremena koje je tuženik dostavio u spis, kao nepreciznim i nepotpunim, radi čega je i predložio saslušanje svjedoka i tužitelja, tražio je i da se dostave ručno vođene evidencije rada na terenu koje se nalaze kod logističkog dočasnika, čemu tuženik nije udovoljio, radi čega se iz dostavljene dokumentacije po tuženiku nije mogao utvrditi opseg prekovremenog rada tužitelja. Nadalje, tuženik se nije očitovao u pogledu terena-vojne vježbe u G., a koji nije evidentiran u dnevnoj evidenciji radnog vremena, a o čemu su suglasno iskazivali svjedok i tužitelj, kao i ostalom prekovremenom radu. Iako je tužitelj potpisao dnevne evidencije radnog vremena, dok je na pojedinim prigovarao vlastoručno na pozadini, odredbom čl. 230 st. 3 ZPP je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

19. Za dodati je da je dozvoljeno je i na drugi način dokazivati radno vrijeme ukoliko poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencija radnog vremena, ukoliko utvrđenja suda o obavljenom prekovremenom radu te visini dodataka za obavljeni rad imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr- 1124/16 od 17. siječnja 2017. i rješenje Revr-1696/16 od 1. ožujka 2017.).

20. I na temelju iskaza danih tijekom postupka u pogledu trajanja radnog vremena može se provesti vještačenje, ako je iz provedenih dokaza razvidno da evidencije nisu sasvim točne i pouzdane, kao u konkretnom slučaju. Također, broj sati na terenu može se utvrditi temeljem iskaza tužitelja i svjedoka iako tužitelj nije u upravnom postupku osporio evidencije o radnom vremenu, niti je tužitelj bio dužan u upravnom postupku osporavati evidenciju o radu na terenu, kako bi mogao u radnom sporu tvrditi i dokazivati da mu je isplaćen niži iznos plaće., radi čega se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim.

21. Zbog navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Odluci o parničnom trošku u toč. III izreke pobijane presude tuženik određeno niti ne prigovara, pa ista nije bila predmetom raspravljanja ovog suda.

23. Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 21.9.2017., 18.12.2017., 15.1.2018., 24.5.2018., 6.5.2019. i 14.1.2022., i to temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni, budući je navode iz istih tužitelj trebao iznijeti već u tužbi i podnesku, te na ročištima, za koje mu je trošak priznat.

24. Stoga je žalbu tužitelja trebalo kao neosnovanu odbiti (čl. 380 toč. 2 ZPP).

25. Odbijeni su tužitelj i tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbi, jer sa istima nisu uspjeli (čl. 154 st. 1 ZPP).

26. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

U Zagrebu 29. lipnja 2022.

Sudac:

Darija Horvat, v.r.