REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1167/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1459/2018-2 od 21. studenog 2019., kojima su preinačeni presuda i točka II. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5545/2014-28 od 30. ožujka 2018., u sjednici održanoj 29. lipnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom odlukom preinačen je dio prvostupanjske odluke i suđeno je:
''Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 1018/206 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužitelja i tuženika 17. lipnja 2003. koja glasi:
'' Čl. 4. st. 3.
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će se korisniku kredita gospodinu MP iz [adresa], u slučaju prestanka radnog odnosa u Hypo Alpe Adria bank d.d. neotplaćeni iznos kredita preračunati prema važećim komercijalnim uvjetima banke.''
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tužitelju iznos od 13.162,50 kuna.''
2. Protiv drugostupanjske presude i rješenja o trošku prijedlog za dopuštenje revizije je, pozivom na odredbe čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 - dalje ZPP), podnio tuženik zbog dva pitanja za koja drži da su važna i za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 4.575,00 kn.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
5. Predmet ovoga dijela spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim ugovorna odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 1018/2006 od 17. lipnja 2003. kojim je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope svojim jednostranim aktom. Nepobijanim dijelom prvostupanjske presude utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe.
6. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- kako su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 1018/2003 sa sporazumom osiguranja novčane tražbine 17. lipnja 2003. po kojem ugovoru je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.320,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita s rokom trajanja do 30. lipnja 2038.,
- da je čl. 3. Ugovora definirana kamatna stopa gdje je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1,50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu,
- kako je u svibnju 2009. tuženik jednostrano povisio kamatnu stopu s dotadašnjih 2,00 % na 6,05% te je na taj način od svibnja 2009. do 30. studenoga 2013. naplaćivao mjesečno na ime kamata prosječno cca 2.500,00 kuna više te si je tako priskrbio 142.306,37 kn,
- kako su stranke 18. veljače 2016., zaključile Aneks i to u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tuženika kao davatelja kredita kojim su utanačile dugovanja tužitelja prema tuženika s osnove predmetnog kredita,
- kako je tužitelj na ročištu od 19. veljače 2018. povukao prijedlog za osiguranje kao i tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev pod toč. 2., 3. i 4. kojima je potraživao isplatu 142.306,37 kn, čemu se tuženik nije usprotivio.
7. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i jer sama činjenica da su stranke sklopile 18. veljače 2016. dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (("Narodne novine" broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojom se odredbe iz ugovora o kreditu broj 1018/2003 od 17. lipnja 2003. izmijenila u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
8. Tuženik u prijedlogu postavlja sljedeća pitanja:
"I. Na koji način je potrebno tumačiti pravni standard iz čl. 158. ZPP po kojem je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka ako je tužitelj povukao tužbu ''odmah'' nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja?
II. Može li sud u pojedinačnom parničnom postupku u smislu članka 502.c ZPP i čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača zasnovati svoju odluku na pravnom utvrđenju iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u onim slučajevima u kojima se u takvom pojedinačnom postupku odlučuje o činjeničnim i pravnim pitanjima koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava?"
Navodi da je u odnosu na prvo pitanje pobijana odluka protivna praksi ovoga suda, npr. odluci poslovni broj Rev-492/1999-2 od 10. rujna 2002. Drugo pitanje pak prvenstveno temelji na činjenici da je predmetni Ugovor sklopljen u lipnju 2003. godine.
9. ''Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili'' (čl. 385.a st. 1. toč. 1. ZPP).
10. Prijedlog za dopuštenje revizije zbog citiranih pravnih pitanja nije dopušten jer ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu budući da nije riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, kako to pogrešno drži revident. Štoviše, on za drugo pitanje niti nije određeno i valjano izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP. Što se pak tiče prvog pitanja, tuženik je u reviziji netočno naveo kako u pogledu tog pitanja pobijana odluka odstupa od odluke ovoga suda poslovni broj Rev-492/1999-2 od 10. rujna 2002. jer je također netočno naveo da je u toj odluci ovaj sud zaključio ''da je povlačenje tužbe do kojeg je došlo tek tri mjeseca nakon posljednje isplate predug vremenski period s obzirom na odredbu čl. 158. st. 1. ZPP''.
11. Osim toga, oba pitanja nisu određena pravna pitanja u smislu odredbe čl. 387. st.
3. ZPP, a drugo pitanje polazi i od pogrešne postavke da je pobijanom odlukom odlučeno o činjeničnim i pravnim pitanjima koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, imajući pritom u vidu i utvrđenu činjenicu kako je spornu ugovornu odredbu tuženik prvi put primijenio u svibnju 2009. godine.
12. Stoga je, na temelju čl. 387. st. 5. u vezi s čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 29. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić
