Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: 8 Gž-992/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa odvjetnica P. Đ. iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: … , kojeg zastupa odvjetnik I. G. iz Z., poradi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 P- 2932/2021-32 od 23. srpnja 2021., 29. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja se uvažuje, a žalba tuženika se djelomično uvažuje a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 18 P-2932/2021-32 od 23. srpnja 2021. se:
a) potvrđuje u točkama I., II. i III., te dijelu točke IV. u kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti 16.050,22 kune sa zateznim kamatama:
na iznos od 160,79 kn od dana 1. prosinca 2007 godine,
na iznos od 159,95 kn od dana 1. siječnja 2008 godine,
na iznos od 162,86 kn od dana 1. veljače 2008 godine,
na iznos od 164,46 kn od dana 1. ožujka 2008 godine,
na iznos od 167,20 kn od dana 1. travnja 2008 godine,
na iznos od 163,08 kn od dana 1. svibnja 2008 godine,
na iznos od 322,55 kn od dana 1. lipnja 2008 godine,
na iznos od 326,56 kn od dana 1. srpnja 2008 godine,
na iznos od 320,67 kn od dana 1. kolovoza 2008 godine,
na iznos od 320,96 kn od dana 1. rujna 2008 godine,
na iznos od 324,45 kn od dana 1. listopada 2008 godine,
na iznos od 350,86 kn od dana 1.studenog 2008 godine,
na iznos od 333,17 kn od dana 1. prosinca 2008 godine,
na iznos od 355,66 kn od dana 1. siječnja 2009 godine,
na iznos od 359,12 kn od dana 1. veljače 2009 godine,
na iznos od 360,68 kn od dana 1. ožujka 2009 godine,
na iznos od 356,38 kn od dana 1. travnja 2009 godine,
na iznos od 357,20 kn od dana 1. svibnja 2009 godine,
na iznos od 350,61 kn od dana 1. lipnja 2009 godine,
na iznos od 345,77 kn od dana 1. srpnja 2009 godine,
na iznos od 347,06 kn od dana 1. kolovoza 2009 godine,
na iznos od 349,61 kn od dana 1. rujna 2009 godine,
na iznos od 349,39 kn od dana 1. listopada 2009 godine,
na iznos od 346,81 kn od dana 1. studenog 2009 godine,
na iznos od 351,65 kn od dana 1. prosinca 2009 godine,
na iznos od 355,54 kn od dana 1. siječnja 2010 godine,
na iznos od 361,07 kn od dana 1. veljače 2010 godine,
na iznos od 359,80 kn od dana 1. ožujka 2010 godine,
na iznos od 367,30 kn od dana 1. travnja 2010 godine,
na iznos od 365,88 kn od dana 1. svibnja 2010 godine,
na iznos od 368,65 kn od dana 1. lipnja 2010 godine,
na iznos od 392,67 kn od dana 1. srpnja 2010 godine,
na iznos od 387,72 kn od dana 1. kolovoza 2010 godine,
na iznos od 62,58 kn od dana 1. rujna 2010 godine,
na iznos od 61,77 kn od dana 1. listopada 2010 godine,
na iznos od 60,46 kn od dana 1. studenog 2010 godine,
na iznos od 63,21 kn od dana 1. prosinca 2010 godine,
na iznos od 66,71 kn od dana 1. siječnja 2011 godine,
na iznos od 64,23 kn od dana 1. veljače 2011 godine,
na iznos od 65,10 kn od dana 1. ožujka 2011 godine,
na iznos od 64,00 kn od dana 1. travnja 2011 godine,
na iznos od 64,20 kn od dana 1. svibnja 2011 godine,
na iznos od 68,89 kn od dana 1. lipnja 2011 godine,
na iznos od 4.942,94 od dana 7. ožujka 2012. godine sve do isplate po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, a do 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
b) preinačuje:
- u dijelu točke IV. u kojem je tužitelju dosuđeno 877,89 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. ožujka 2012. do isplate tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,
- u točki V. tako da se tuženiku nalaže tužitelju platiti troškove postupka u svoti od 20.849,75 kn sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2021. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u svoti od 312,50 kuna u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za naknadom žalbenog postupka odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) a koje odredbe su sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj … od 14.1.2006. potvrđenom od javnog bilježnika M. M. iz Z. pod posl. br. … od 24.1.2006. sklopljen između tužitelja E. K., Z., OIB: … kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: … kao kreditora te V. P., Z., JMBG: … kao založnog dužnika.
II Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z. da tužitelju E. K. iz Z. isplati iznos od ukupno 198.049,08 kn sa zateznim kamatama:
na iznos od 110,17 kn od dana 1. studenog 2008. godine,
na iznos od 171,00 kn od dana 1. siječnja 2009 godine,
na iznos od 214,82 kn od dana 1. veljače 2009 godine,
na iznos od 234,63 kn od dana 1. ožujka 2009 godine,
na iznos od 180,06 kn od dana 1. travnja 2009 godine,
na iznos od 190,48 kn od dana 1. svibnja 2009 godine,
na iznos od 107,00 kn od dana 1. lipnja 2009 godine,
na iznos od 45,54 kn od dana 1.srpnja 2009 godine,
na iznos od 61,89 kn od dana 1. kolovoza 2009 godine,
na iznos od 94,28 kn od dana 1. rujna 2009 godine,
na iznos od 91,46 kn od dana 1. listopada 2009 godine,
na iznos od 58,72 kn od dana 1. studenog 2009 godine,
na iznos od 120,17 kn od dana 1. prosinca 2009 godine,
na iznos od 169,45 kn od dana 1. siječnja 2010 godine,
na iznos od 239,53 kn od dana 1. veljače 2010 godine,
na iznos od 223,46 kn od dana 1. ožujka 2010 godine,
na iznos od 318,57 kn od dana 1. travnja 2010 godine,
na iznos od 300,53 kn od dana 1. svibnja 2010 godine,
na iznos od 335,69 kn od dana 1. lipnja 2010 godine,
na iznos od 640,11 kn od dana 1. srpnja 2010 godine,
na iznos od 577,44 kn od dana 1. kolovoza 2010 godine,
na iznos od 768,89 kn od dana 1. rujna 2010 godine,
na iznos od 702,74 kn od dana 1. listopada 2010 godine,
na iznos od 596,34 kn od dana 1. studenog 2010 godine,
na iznos od 820,83 kn od dana 1. prosinca 2010 godine,
na iznos od 1106,41 kn od dana 1. siječnja 2011 godine,
na iznos od 904,19 kn od dana 1 veljače 2011 godine,
na iznos od 975,11 kn od dana 1. ožujka 2011 godine,
na iznos od 884,91 kn od dana 1. travnja 2011 godine,
na iznos od 901,11 kn od dana 1. svibnja 2011 godine,
na iznos od 1.283,95 kn od dana 1. lipnja 2011 godine,
na iznos od 1.315,81 kn od dana 1. srpnja 2011 godine,
na iznos od 1.634,35 kn od dana 1. kolovoza 2011 godine,
na iznos od 1.470,72 kn od dana 1. rujna 2011 godine,
na iznos od 1.291,60 kn od dana 1. listopada 2011 godine,
na iznos od 1.272,39 kn od dana 1.studenog 2011 godine,
na iznos od 1.258,59 kn od dana 1. prosinca 2011 godine,
na iznos od 1.344,03 kn od dana 1. siječnja 2012 godine,
na iznos od 1.418,51 kn od dana 1 veljače 2012 godine,
na iznos od 1.428,49 kn od dana 1. ožujka 2012 godine,
na iznos od 172.185,11 kn od dana 7. ožujka 2012 godine, sve do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora, a koji dio odredbe glasi „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“ sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 14.1.2006. potvrđenom od javnog bilježnika M. M. iz Z. pod posl. br. … od 24.1.2006. sklopljenom između tužitelja E. K., Z., OIB: … kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: … kao kreditora te V. P., Z., JMBG: … , kao založnog dužnika.
IV Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju E. K. iz Z. isplati iznos od ukupno 16.928,11 kn sa zateznim kamatama:
na iznos od 160,79 kn od dana 1. prosinca 2007 godine,
na iznos od 159,95 kn od dana 1. siječnja 2008 godine,
na iznos od 162,86 kn od dana 1. veljače 2008 godine,
na iznos od 164,46 kn od dana 1. ožujka 2008 godine,
na iznos od 167,20 kn od dana 1. travnja 2008 godine,
na iznos od 163,08 kn od dana 1. svibnja 2008 godine,
na iznos od 322,55 kn od dana 1. lipnja 2008 godine,
na iznos od 326,56 kn od dana 1. srpnja 2008 godine,
na iznos od 320,67 kn od dana 1. kolovoza 2008 godine,
na iznos od 320,96 kn od dana 1. rujna 2008 godine,
na iznos od 324,45 kn od dana 1. listopada 2008 godine,
na iznos od 350,86 kn od dana 1.studenog 2008 godine,
na iznos od 333,17 kn od dana 1. prosinca 2008 godine,
na iznos od 355,66 kn od dana 1. siječnja 2009 godine,
na iznos od 359,12 kn od dana 1. veljače 2009 godine,
na iznos od 360,68 kn od dana 1. ožujka 2009 godine,
na iznos od 356,38 kn od dana 1. travnja 2009 godine,
na iznos od 357,20 kn od dana 1. svibnja 2009 godine,
na iznos od 350,61 kn od dana 1. lipnja 2009 godine,
na iznos od 345,77 kn od dana 1. srpnja 2009 godine,
na iznos od 347,06 kn od dana 1. kolovoza 2009 godine,
na iznos od 349,61 kn od dana 1. rujna 2009 godine,
na iznos od 349,39 kn od dana 1. listopada 2009 godine,
na iznos od 346,81 kn od dana 1. studenog 2009 godine,
na iznos od 351,65 kn od dana 1. prosinca 2009 godine,
na iznos od 355,54 kn od dana 1. siječnja 2010 godine,
na iznos od 361,07 kn od dana 1. veljače 2010 godine,
na iznos od 359,80 kn od dana 1. ožujka 2010 godine,
na iznos od 367,30 kn od dana 1. travnja 2010 godine,
na iznos od 365,88 kn od dana 1. svibnja 2010 godine,
na iznos od 368,65 kn od dana 1. lipnja 2010 godine,
na iznos od 392,67 kn od dana 1. srpnja 2010 godine,
na iznos od 387,72 kn od dana 1. kolovoza 2010 godine,
na iznos od 62,58 kn od dana 1. rujna 2010 godine,
na iznos od 61,77 kn od dana 1. listopada 2010 godine,
na iznos od 60,46 kn od dana 1. studenog 2010 godine,
na iznos od 63,21 kn od dana 1. prosinca 2010 godine,
na iznos od 66,71 kn od dana 1. siječnja 2011 godine,
na iznos od 64,23 kn od dana 1. veljače 2011 godine,
na iznos od 65,10 kn od dana 1. ožujka 2011 godine,
na iznos od 64,00 kn od dana 1. travnja 2011 godine,
na iznos od 64,20 kn od dana 1. svibnja 2011 godine,
na iznos od 68,89 kn od dana 1. lipnja 2011 godine,
na iznos od 5.820,83 kn od dana 7. ožujka 2012. godine sve do isplate po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, a do 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju E. K. iz Z. naknadi trošak parničnog postupka u svoti od 17.256,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2021. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku, sve u roku od 15 dana.
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama ovu presudu pobijaju i tužitelji i tuženik, tužitelj u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka (točka V.), a tuženik u cijelosti. Tuženik žalbu podnosi zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP), a tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i ponovno provesti glavnu raspravu, dok tužitelj predlaže priznati mu pobrojane troškove u visini u kojoj je zatraženo i u kojoj mu pripadaju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).
3. Na žalbu tuženika je odgovoreno dok na žalbu tužitelja nije odgovoreno.
4. Žalba tužitelja je osnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
5. Predmet spora utvrđenje je ništetnima odredbi Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke zaključile 24. siječnja 2006. (dalje: Ugovor), a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), te plaćanje svega što je tužitelj platio a tuženik stekao na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.
6. Među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja ugovora već to da li su predmetne ugovorne odredbe ništetne, visina tražbine, pitanje zastare, te savjesnost stjecatelja (tuženika).
7. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su stranke 24. siječnja 2006. sklopili Ugovor na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti svote od 139.700,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz kamatu od 4,95%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,
- da je rok otplate bio 240 mjeseci,
- da je kredit prijevremeno otplaćen 6. ožujka 2012.
8. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica) utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF i s promjenjivim kamatnim stopama. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014 i Rev-2221/2018.
9. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP).
10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a, kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
11. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je zastara pojedinačnih zahtjeva kao što je zahtjev tužitelja ponovno počela teći tek pravomoćnošću presuda donesenih u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi, točnije u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe 29. siječnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok. Prvostupanjski se sud pri tom pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/2017 u kojoj je izraženo takvo pravno shvaćanje, te je ukazao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
12. Nakon financijskog vještačenja tužitelj je preinačio tužbu, a prvostupanjski sud preinačenje dopustio, a na temelju tog vještačenja je sud i utvrdio koliko je više tužitelj plaćao tuženiku nego što bi bio plaćao da nije bilo tih ugovornih odredbi za koje je utvrdio da su ništetne, pa je obvezao tuženika navedeno platiti (vratiti) tužitelju.
13. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP- a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.
13.1. Protivno žalbenim tvrdnjama nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. ZPP-a. Naime, protivno žalbenoj tvrdnji, upravo jest riječ o situaciji iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, kada se iznimno preinaka tužbe može dopustiti i nakon zaključenja prethodnog postupka. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, kao i vezi odredaba članka 187. I 186. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj. Naime, prvostupanjska presuda sadrži sve propisane bitne elemente i nije točno da pobijana presuda o deklaratornom tužbenom zahtjevu nije određena, upravo na tome zahtjevu temelji se i kondemnatorni zahtjev, u pogledu kojeg nije bilo spora o čemu je riječ. 13.2. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Odredbom članka 502.a stavak 4. ZPP-a nije propisano da se odredbe ZPP-a o kolektivnom sporu neće primijeniti kada je isti propisan posebnim zakonom, kako to tvrdi žalitelj, već ako je posebnim zakonom predviđeno nešto drugo, a ZZP-om nije, nego upravo suštinski isto. Odredbom članka 138.a ZZP/2007, na koju ukazuje žalitelj, koja odgovara odredbi članka 118. ZZP-a iz 2014. godine, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.3. Nadalje, strogo gramatički tumačeći odredbu članka 502.c ZPP-a, kao i prethodno navedene odredbe ZZP-a tuženik bi bio u pravu da ovdje nije riječ o naknadi štete pa da se stoga te odredbe ovdje ne bi mogle primijeniti. Međutim, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravne osnove za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud ne nalazi osnove za takvo, gramatičko tumačenje kakvo zastupa tuženik, pa stoga niti da bi tako bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 502.c ZPP-a. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav suda).
13.4. Žalitelj također pogrešno tumači odluku Vrhovnog suda Rev-18/18, u dijelu u kojem se u njoj navodi da je u pojedinačnom postupku (a to bi bio predmetni) na tuženiku teret dokaza postojanja okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku iz kolektivnog spora. Naime, spomenute okolnosti odnose se ne na sve okolnosti zaključivanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora, već na neke posebne okolnosti, koje bi konkretni slučaj razlikovali od onih pojedinačnih slučajeva na temelju kojih je pružena zaštita kolektivnih interesa potrošača, pa tako revizijski sud navodi primjerice dokazivanje da tužitelj uopće nije potrošač, već trgovac. U tom slučaju se naravno na njega presuda donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača niti ne može odnositi, jer nije potrošač, dakle ne bi se mogla primijeniti odredba članka 502.c ZPP-a. Ono što žalitelj sve navodi kao „posebne okolnosti“, koje da mu je prvostupanjski sud onemogućio dokazati (da su predmetne odredbe Ugovora jasne, razumljive, lako uočljive, da je tuženik bio savjestan prilikom promjene kamatne stope) one su o kojima je upravo u postupku po kolektivnoj tužbi sud vodio računa, a odluka o nepoštenosti a time i ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u kolektivnom sporu donesena je upravo zbog nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi u pojedinačnim ugovorima, jer bez postojanja pojedinačnih ugovora ne bi postojala niti povreda kolektivnih interesa potrošača.
14. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare kada je restitucijski zahtjev za isplatom više plaćenog temeljem povećanja tečaja CHF odbio jer ni u vrijeme kada je tužba u ovom dijelu preinačena i zahtjev za isplatom po toj osnovi povećan, podneskom od 27. ožujka 2020., nije protekao opći zastarni rok s obzirom da je prekid zastare nastupio podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., te da je zastara po toj osnovi ponovno počela teći pravomoćnošću presude o tom pitanju, 14. lipnja 2018.
14.1. No u odnosu na restitucijski zahtjev s osnove više plaćenih kamata s obzirom na stav ovog suda da se, kada dođe do povećanja tužbenog zahtjeva, u odnosu na svotu za koju je zahtjev povećan zastara računa s obzirom na datum povećanja, a ne datum podnošenja tužbe, to je za svotu od 877,89 kuna, za koliko je tužitelj 27. ožujka 2020. povećao restitucijski zahtjev u pogledu više plaćenih kamata, a s obzirom da je o tome pravomoćna presuda donesena 13. lipnja 2014., tužbeni zahtjev zastario.
15. Činjenica da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen ne utječe na pravo tužitelja na restituciju (članak 323. ZOO-a). Činjenica da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK), na što ukazuje žalitelj, nije propisana konverzija otplaćenih kredita ne znači da kod otplaćenih kredita ne postoji neravnoteža na strani potrošača, kako to tvrdi žalitelj.
16. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati.
17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I.a izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao pod I.b) podstavak prvi na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.
18. U pogledu odluke o troškovima postupka osnovano tužitelj ukazuje da je za zastupanje po odvjetniku na ročištu od 6. rujna 2019. trebao priznati 1.000,00, a ne 500,00 kuna (jer se nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima), da je za pristup na ročište 1. listopada 2020. trebalo priznati 2.500,00 a ne 625,00 kuna, te da je trebalo priznati i trošak pristupa na ročište na kojem je objavljena presuda u svoti od 500,00 kuna.
18.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je za ročište od 6. rujna 2019. pogrešno priznat trošak od 625,00 kuna + PDV jer nije, već, kako je već navedeno 500,00 kuna + PDV, umjesto pravilno 1.000,00 kuna +PDV.
18.2. Slijedom prethodno navedenog valjalo je tužitelju priznati još 2.875,00 kuna + 25% PDV-a, što ukupno iznosi 3.593,75 kune, radi čega je odlučeno kao u točki I.b) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.
19. S obzirom da je tuženik u odnosu na glavnu tražbinu sa žalbom uspio tek u neznatnom dijelu, a da je tužitelj sa žalbom uspio u cijelosti, to je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju je dosuđen trošak od 312,50 kuna na temelju Tbr.10. točka 5. Tarife, u vezi s odredbom članka 167. stavak 1. ZPP-a po kojoj se odluka o troškovima sadržana u presudi može pobijati samo žalbom na rješenje (a to je žalba tužitelja) ako se istodobno ne napada odluka o glavnoj stvari.
20. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.
Dubrovnik, 29. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
