Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 2 Gž-499/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …., koju zastupa Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građanski odjel, protiv tuženika B. B. iz Z., ….., OIB: …., kojeg zastupa punomoćnik A… Ž…, odvjetnik u Z…, … …, radi iseljenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-81/19-20 od 16. travnja 2021., 29. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

Žalba se uvažava te se točke II. i III. rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-81/19-20 od 16. travnja 2021. preinačavaju tako da glase:

"Nalaže se tuženiku platiti parnične troškove tužiteljici u svoti od 6.250,00 kn u roku od 15 dana."

Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem označenim u izreci doslovce je odlučeno:

"I. Tužba je povučena.

II. Nalaže se tužiteljici R. H. , OIB:… , naknaditi tuženiku B. B. iz Z., … OIB: .. trošak parničnog postupka u iznosu 5.312,50 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice R. H., OIB: … za naknadu troškova parničnog postupka."

2. Protiv odluke o parničnim troškovima (točka II. i III. izreke rješenja) tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži, rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da rješenje preinači. Tužiteljica je dopunila žalbu.

3. Žalba i dopuna žalbe tužiteljice su pravovremene i dopuštene.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog spora je bio zahtjev tužiteljice za predaju u posjed poslovnog prostora što se nalazi u Zagrebu, izgrađenog na z.k. čbr. ../.. kuća popisni broj .. kbr. .., stambena zgrada kbr. ../.., stambena zgrada kbr. ../.. dvorište u Ilici, ukupne površine ..m2 kao i zahtjev za naplatu novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove.

6. Tuženik je s ranijim vlasnikom (G. Z.) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora. Tužiteljica je povukla tužbu i pritom tvrdila da joj je novčana tražbina podmirena, a da je sa trgovačkim društvom M. u. d.o.o. sklopila ugovor o zakupu poslovnog prostora i time vratila posjed, pa je tražila naknadu troškova.

7. S druge strane i tuženik je tražio naknadu troškova jer je tvrdio da on nije bio u posjedu poslovnog prostora i da nije ispunio tužiteljičinu tražbinu.

8. Nakon što je utvrdio:

- da je službena osoba D. n. d.o.o. tijekom očevida održanog 11. studenog 2016. utvrdila da sporni prostor koristi M. u. d.o.o., a da je na ulaznim vratima tog poslovnog prostora OIB te tvrtke i OIB tuženika;

- da su tuženik i M. u. d.o.o. sklopili ugovor o poslovnoj suradnji 9. prosinca 2011. u kojem se navodi, između ostalog, da će se sporni prostor staviti na raspolaganje radi izlaganja promotivnih sadržaja stranaka ugovora;

- da je M. G., direktor tvrtke MAG usluge d.o.o. izjavio da je u posjed poslovnog prostora stupio oko 2014. temeljem ugovora o suradnji s tuženikom te u istom poslovao, dok je u siječnju 2021. sklopio ugovor o zakupu tog prostora s D. n. d.o.o., da je on podmirio sav dug na ime naknade za korištenje tog prostora, prvostupanjski sud je naložio tužiteljici platiti parnične troškove tuženiku jer je zaključio da poslovni prostor nije bio u posjedu tuženika, već trgovačkog društva M. u. d.o.o. koji je i platio utuženu tražbinu, a tužiteljica je znala da se poslovni prostor nalazi u posjedu tog trgovačkog društva jer je do te činjenice došla tijekom očevida održanog 11. studenog 2016. od strane D. n. d.o.o., a nije predlagala dokaze na okolnost da joj je u posjed poslovni prostor predao upravo tuženik. Na temelju tih utvrđenja sud zaključuje da tuženik nije udovoljio zahtjevu tužiteljice i da nema osnove da on podmiri troškove tužiteljice, već, naprotiv, da je tužiteljica dužna naknaditi parnične troškove tuženiku s obzirom da je povukla tužbu.

9. Prema odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka, ali iznimno od tog pravila, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelj naknaditi tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP-a).

10. Kao prvo valja navesti da se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je korisnik predmetnog poslovnog prostora isključivo trgovačko društvo M. u. d.o.o. Naime, iz ugovora o poslovnoj suradnji između tuženika i tog društva proizlazi da tuženik optimizira poslovanje svog frizerskog obrta tako da, kada se poveća potražnja, trgovačko društvo M. u. d.o.o. ustupi frizera iz redova svojih zaposlenika, a ugovorom je definirano da će upućeni radnik frizerske usluge pružati u predmetnom poslovnom prostoru tuženika, kao i iz zapisnika o očevidu od 11. studenog 2016., 17. studenog 2016. u kojem se navodi da se na ulaznim vratima prostora nalaze dva OIB-a, jedan od tvrtke, a drugi od tuženika, zapisnik od 11. studenog 2016., te zapisnika od 21. prosinca 2015. u kojem se navodi da na vratima poslovnog prostora piše da tu posluje frizerski salon B. B., a naveden je OIB tuženika, i natpis s drugim OIB-om, vjerojatno trgovačkog društva M.u. d.o.o. Navedene okolnosti ukazuju da je tuženik barem sukoristio poslovni prostor.

11. D. n. d.o.o. su sklopile ugovor o zakupu s neposrednim posjednikom, a to je trgovačko društvo M. d.o.o., i od tog trenutka se ima uzeti da je udovoljeno tužbenom zahtjevu za predaju.

12. Okolnost da je neposredni posjednik podmirio novčanu tražbinu koja je bila predmet ovoga spora prvostupanjski sud je pogrešno protumačio. Naime, obvezu može ispuniti dužnik i treća osoba, a ako u tijeku postupka bilo dužnik ili treća osoba ispuni obvezu, i tužitelj zbog toga povuče tužbu, onda se dužnik, koji ima položaj tuženika, ne može osloboditi obveze plaćanja parničnih troškova. S tim u vezi tužiteljica s pravom ukazuje na relevantnu sudsku praksu Vrhovnog suda izraženu u odlukama suda Rev-X-794/2012 i Rev-X-932/2010 iz kojih proizlazi da dužnu obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba u smislu odredbe članka 296. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO) s time da je vjerovnik dužan ispunjenje primiti od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena. Identičnu odredbu sadrži i novi Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - članak 161. stavak 1.) U takvoj procesnoj situaciji primjenjuje se odredba članka 158. stavak 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj koji povuče tužbu nakon što mu je tražbina podmirena ima pravo na naknadu parničnih troškova.

13. Iz raspravne građe proizlazi da je tražbina podmirena u cijelosti, a tužba je povučena 23. ožujka 2021. Ovdje valja dodati da je činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica u podnesku od 13. studenog 2019. (l.s. 50, 51, 52) navela da je tuženik u cijelosti podmirio dug, a tužbu je povukla 22. srpnja 2020. , je u osnovi točno, ali je sud ispustio iz vida da je tužiteljica tim podneskom preinačila tužbu i zatražila plaćanje dodatnih 64.798,17 kn, da bi podneskom od 21. srpnja 2020. potvrdila djelomično ispunjenje obveze, ali je preinačila tužbu te je postavila tužbeni zahtjev za plaćanje koji se odnosi na razdoblje od studenog 2018. do listopada 2019., i konačno nakon održanog ročišta za glavnu raspravu od 3. veljače 2021., kada je svjedok M. G. ustvrdio da je dug u cijelosti podmiren i da je sklopio ugovor o zakupu s D. n. d.o.o. , tužiteljica je povukla tužbu 23. ožujka 2021. Prvostupanjski sud smatra da se ne može uzeti da je do povlačenja tužbe došlo odmah nakon što je tuženik udovoljio njezinom zahtjevu. Međutim, navedenu odredbu treba tumačiti na način da tužitelj nema pravo na naknadu parničnih troškova koji bi eventualno nastali nakon što je primio obavijest da je udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu, a to nije slučaj u ovom spisu, jer tužiteljica traži parnične troškove koji su nastali do tog momenta.

14. Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova, što se odnose na zastupanje po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 163. ZPP-a, i to za sastav tužbe, podneska od 13. studenog 2019., podneska od 22. srpnja 2019., zastupanje na ročištima održanim 20. studenog 2019., 01. srpnja 2020. i 03. veljače 2021. (po 1.000,00 kn), kao i za pristup na ročište održano 13. lipnja 2019. u iznosu od 250,00 kn, iz čega slijedi da troškovi tužiteljice iznose 6.250,00 kn.

15. Pored troškova prvostupanjskog postupka tužiteljici je valjalo priznati i trošak zastupanja po Općinskom državnom odvjetništvu što se odnosi na sastav žalbe u iznosu od 937,50 kn (Tbr. 10. stavak 1. u vezi sa Tbr. 7. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika).

15. Radi iznesenog temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

Dubrovnik, 29. lipnja 2022.

Sudac:

Emir Čustović