REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 66 Pž-4284/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DAVORA VIČEVIĆA iz Kostrene, Ive Šodića 30, OIB 44883524938, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Matković i Igor Bezjak u Rijeci, protiv tuženika REOS d.o.o. u stečaju, OIB 27113527871, Rijeka, Zagrebačka 16, kojeg zastupa stečajni upravitelj Ratko Miklaušić iz Rijeke, Ciottina broj 20, radi isplate dobiti u iznosu od 1.953.299,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-567/2018-21 od 2. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-567/2018-21 od 2. travnja 2019. u točki I. izreke i točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 98.910,00 kn u roku od osam dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-567/2018-21 od 2. travnja 2019. u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 65.705,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 65.705,00 kn (šezdesetpettisućasedamstopet kuna).

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 24.415,00 kn (dvadesetčetiritisućečetiristopetnaest kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi dobiti za 2017. godinu iznos od 1.953.299,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. svibnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje do 30. lipnja 2018., a od 1. srpnja 2018. po stopi od 6,82% godišnje do 31. prosinca 2018., od 1. siječnja 2019. po stopi od 6,54% do isplate, a u slučaju promjene te stope, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 (osam) dana. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 164.615,00 kn na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.

2. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da tužitelj kao udjeličar tuženika temeljem Odluke tuženika o raspodjeli dobiti za 2017. godinu od 30. travnja 2018. ima pravo na isplatu dobiti u utuženom iznosu s kamatom od 1. svibnja 2018. do isplate sukladno odredbi čl. 406. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 152/11, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD). Sud je prigovore tuženika ocijenio neosnovanim i prihvatio je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa. Odluku o parničnom trošku donio je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. U bitnome navodi da je presuda nerazumljiva i da proturječi sama sebi i razlozima presude. Tvrdi da je sud odbio prijedlog tuženika za spajanje postupka i time onemogućio tuženika da u ovom postupku istakne prigovor radi prijeboja čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 10. ZPP-a. Navodi da se sud nije očitovao o odlučnoj činjenici o isplati dobiti udjeličaru Dušku Maraviću iz akontacije dobiti udjeličara Morane Krulić i da je sud pogrešno ocijenio ništetnom odluku skupštine od 9. svibnja 2019. kojom su udjeličari odlučili da neće isplaćivati dobit ostvarenu u 2017. godini, već će dobit zadržati za investiranje u nove poslovne poduhvate, na temelju odredbe čl. 406. ZTD-a. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada po službenoj dužnosti odluku skupštine od 30. travnja 2019. nije proglasio ništetnom i da je sud trebao utvrditi da odluka skupštine od 13. siječnja 2005. nije sazvana na propisan način na temelju odredbe čl. 444. ZTD-a, pa je i odluka za davanje suglasnost za prijenos poslovnog udjela na toj skupštini ništetna. Kako je ništetna suglasnost, ništetan je i Ugovor o prijenosu poslovnog udjela sklopljen između Zorana Krulića i Davora Vičevića - tužitelja. Smatra da se radi o prividnom ugovoru na koju okolnost je predložio izvesti dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka što je sud odbio. Činjenično stanje je također ostalo neutvrđeno jer sud nije uzeo u obzir činjenicu da dobit za 2017. godinu nije isplaćena i da svi udjeličari osim tužitelja poštuju odluku skupštine. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naknadi parnični trošak.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 24.415,00 kn.

5. Prethodno je potrebno ukazati da je u međuvremenu rješenjem suda od 4. lipnja 2020. utvrđen prekid postupka zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Tužitelj je podneskom od 10. lipnja 2020. predložio nastavak postupka o čemu je sud donio rješenje 29. lipnja 2020. Tuženik je podnio žalbu na rješenje o nastavku i ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-3428/2020-2 od 26. kolovoza 2020. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje. Stoga je potrebno ispitati pobijanu presudu po žalbi tuženika.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je odluka zakonita osim u dijelu odluke o trošku gdje je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 10. ZPP-a na koju tužitelj upire tvrdnjom da sud nije spojio parnice u tijeku. Odredbama čl. 313. st. 1. ZPP-a propisano da ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Spojeni se postupak nastavlja pred sucem koji je odlučio o spajanju. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu. Iz citiranih odredaba proizlazi kako, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 313. st. 1. ZPP-a, sud može, ali nije dužan spojiti parnice radi zajedničkoga raspravljanja kao što je to odlučio prvostupanjski sud.

9. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu po osnovi dobiti za 2017. godinu u iznosu od 1.953.299,00 kn s kamatom od 1. svibnja 2018. do isplate temeljem Odluke skupštine društva tuženika od 30. travnja 2018. (str. 41. spisa).

10. Iz isprava u spisu proizlazi:

- da je tužitelj 13. siječnja 2005. sklopio sa Zoranom Krulićem Ugovor o prijenosu dijela temeljenog uloga i poslovnog udjela u t rgovačkom društvu Reos d.o.o. kojim Ugovorom je tužitelj stekao temeljni ulog i poslovni udio u društvu u iznosu od 5.000,00 kn,

- da je isti dan je tuženik donio odluku kojom je dao suglasnost na prijenos dijela temeljnog uloga i poslovnog udjela člana društva Zorana Krulića u visini od 5.000,00 kn na tužitelja, bez naknade,

- da je Zoran Krulić podnio tužbu protiv ovdje tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva tuženika ništetan i da je Trgovački sud u Rijeci odlukom poslovni broj P-1491/2014-13 od 6. studenog 2015. odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (str. 131.-137. spisa), koja odluka je potvrđena odlukom ovog suda poslovni broj Pž-8581/2015 od 19. rujna 2018. (str. 137.-141. spisa),

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1200/13-27 od 19. ožujka 2014. naloženo tuženiku da upiše tužitelja u knjigu poslovnih udjela s danom 22. ožujka 2010. i to kao imatelja poslovnog udjela tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kn, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva (str. 16.-25. spisa),

- da je skupština društva tuženika 30. travnja 2018. donijela Odluku o raspodjeli dobiti za 2017. godine na način: 54.094,00 kn za pokriće iz prethodnih godina, 7.813.196,00 kn isplate vlasnicima udjela, koja je stupila na snagu danom donošenja (str. 41 spisa) i da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. godinu sastavni dio financijskih izvještaja za 2017. godinu koji su javno objavljeni 10. kolovoza 2018. (web stranica sudskog registra i web stranica Financijske agencije str. 33.-41. spisa).

11. Dakle, iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj imatelj poslovnog udjela društva tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kn, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva (str. 26.-28., 29.-32. spisa) i da je skupština društva tuženika 30. travnja 2018. donijela Odluku o raspodjeli dobiti za 2017. godinu kojom odlukom su članovi društva odlučili o raspodjeli dobiti nakon oporezivanja za 2017. godinu u iznosu od 7.867.290,00 kn na sljedeći način: 54.094,00 kn za pokriće iz prethodnih godina, 7.813.196,00 kn isplate vlasnicima udjela.

12. Iz odluke Glavne skupštine tuženika od 9. svibnja 2018. (str. 165. spisa) proizlazi da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. godinu donijeta 30. travnja 2017. (točka III. Odluke od 9. svibnja 2018.), a što znači da je potraživanje tužitelja dospjelo 1. svibnja 2018.

13. Sporno je među strankama je li tuženik dužan isplatiti tužitelju dobit u utuženom iznosu s obzirom na tuženikove navode da je skupština društva tuženika na skupštini društva održanoj 9. svibnja 2019. donijela Odluku da će se ostvarena dobit zadržati na poslovnom računu tuženika radi ulaganja u daljnje poslovanje, odnosno da se neće provoditi odluke donesene na skupština društva tuženika 30. travnja 2018.

14. Tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o tome da je skupština društva donijela odluku o prihvaćanju financijskih izvješća društva za 2017. godinu i raspodjeli dobiti članovima društva. Razlozi o toj bitnoj činjenici su jasni i razumljivi i u svemu suglasni onome što proizlazi iz zapisnika sa skupštine društva održane 30. travnja 2018.

15. Prema odredbi čl. 406. st. 1. ZTD-a sve dok društvo postoji članovi društva imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit i zadržana dobit iz ranijih godina umanjena za gubitke iz ranijih godina u mjeri u kojoj to nije isključeno zakonom, društvenim ugovorom ili odlukom članova o upotrebi dobiti, a prema stavku 2. dobit se dijeli članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenome ugovoru, u omjeru njihovih uplaćenih uloga.

16. U ovom konkretnom slučaju skupština društva je donijela odluku o upotrebi dobiti tako da je odredila da će se dobit podijeliti članovima društva, a kako u društvenom ugovoru nema drugačije odredbe, dobit se dijeli razmjerno ulozima članova društva. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljevo pravo na isplatu dobiti za 2017. godinu nije prestalo i da Ugovor o prijenosu poslovnog udjela suprotno navodima tuženika nije ništetan, što proizlazi iz isprava koje prileže spisu.

17. U odnosu na odluku skupštine tuženika od 9. svibnja 2018. o stavljanju izvan snage Odluke od 30. travnja 2018. o isplati dobiti za 2017. godinu, ističe se da odluka glavne skupštine obvezuje društvo danom donošenja. Naime, glavna skupština društva može na istoj skupštini opozvati odluku donesenu na toj skupštini, ali samo prije nego što je zaključen zapisnik s te skupštine jer se smatra da donesena odluka još nije postala valjana.

18. Stoga je sud pravilno utvrdio da odluka tuženika donesena na skupštini tuženika 9. svibnja 2018. da će se ostvarena dobit zadržati na poslovnom računu tuženika radi ulaganja u daljnje poslovanje ništetna i nema pravnog učinka jer se njenim sadržajem čini povreda propisa kojima se štiti osnovno imovinsko pravo člana društva-pravo na isplatu dobiti propisano odredbom čl. 406. ZTD-a, a sve s obzirom na to da sud na temelju odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

19. Naime, tužitelj je vjerovnik društva tuženika jer svoje pravo na isplatu dobiti kao udjeličar temelji na ranijoj Odluci skupštine od 30. travnja 2018. S tim u vezi pravilno se sud pozvao i na odredbu čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), koja propisuje da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom, ako na nekom naknadnom zasjedanju ukine ranije donesenu odluku o isplati dividende( dobiti) koji stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

20. Osim toga, iz isprava u spisu zapisnika sa sjednice društva od 4. rujna 2018. (str. 146.-148. spisa), proizlazi kako uprava društva smatra da nema mjesta isplati dobiti tužitelju jer je protiv njega pokrenut postupak za naknadu štete koju je načinio društvu. Međutim, činjenica da je protiv tužitelja pokrenut postupak radi naknade štete nema utjecaja na isplatu dobiti tužitelju čije pravo nije prestalo na temelju odredbe čl. 406. st. 1. ZTD-a. Stoga je sud pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi dobiti za 2017. godinu iznos od 1.953.299,00 kn s pripadajućim kamatama prema odgovarajućoj kamatnoj stopi.

21. Tužitelj je zatražio i trošak prema troškovniku (str. 188. spisa). Prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelju pripada pravo na sljedeći trošak na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 19.532,00 kn,

- trošak sastava podneska od 13. rujna 2018. (privremene mjere) prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 19.532,00 kn,

- zastupanja na ročištima 15. studenog 2018. i 25. veljače 2019. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od od 19.532,00 kn, kn svako,

- trošak sastava podneska od 7. studenog 2018. i 5. prosinca 2018. u iznosu od 500,00 kn, svaki prema Tbr. 8. t. 3. Tarife.

- trošak PDV-a 25% u iznosu od 19.782,00 kn, sveukupno iznos od 98.910,00 kn.

22. Sud je pogrešno priznao tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu (rješenje o privremenoj mjeri) jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje postupka osiguranja. Tužitelju ne pripada ni pravo na trošak sastava podneska od 7. studenog 2018. i 5. prosinca 2012. u punom iznosu po Tbr. 8.1. Tarife, što mu je sud dosudio umjesto po Tbr. 8.3. Tarife. Stoga je za više dosuđeni trošak u iznosu od 65.705,00 kn, valjalo preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev (točka II. izreke).

23. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije osnovan jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a).

24. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je djelomično potvrditi, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. u vezi s čl. 380. t. 3. ZPP-a, djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 29. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio, v. r.