REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 734/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice N. T., OIB …, iz Z., zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. K., OIB …, iz Z., kojeg zastupa D. L., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tuženik podnio protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Pž-1086/2019-2 od 2. lipnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3279/2014-37 od 29. ožujka 2018., u sjednici održanoj 29. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Pž-1086/2019-2 od 2. lipnja 2020. u pobijanom djelu kojem je prihvaćena žalba tužiteljice i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3279/2014-37 od 29. ožujka 2018., te se u tom djelu žalba tužiteljice odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje.
II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak revizije i prijedloga za dopuštenje revizije u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn. u roku od 15. dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojem tužiteljica traži da se tuženiku naloži platiti 39.000,00 € u kunskom protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa dinamikom naznačenom u izreci prvostupanjske presude, te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 50.625,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je prihvaćena za iznos od 23.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom te je u tom djelu prvostupanjska presuda preinačena, a u ostalom djelu žalba tužiteljice je odbijena.
3. Protiv djela drugostupanjske presude kojim je prihvaćena žalba tužiteljice tuženiku je dopuštena revizija rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3551/2020-2 od 1. prosinca 2020. te je tuženik revizije podnio zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik oduzeo tužiteljici posjed obiteljske kuće u Z., u kojem je stanovala, zbog čega je u parnici zbog smetanja posjeda tužiteljica ishodila pravnu zaštitu, te da je tužiteljica u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 1. svibnja 2013. stambene potrebe zadovoljavale uzimanjem u najam drugog stana za kojeg je plaćala najamninu u iznosu od 500 € što za razdoblje od 47. mj. iznosi 23.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti, koliko je tužiteljici dosuđeno drugostupanjskom presudom (naknadno je tužbeni zahtjev povećan na 39.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti).
7. Utvrđeno je i to da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-365/2012 od 12. prosinca 2016. utvrđeno da tužiteljica nema pravo na posjed kuće u Z., te joj je naloženo predati u posjed tuženiku ključeve ulaznih vrata kuće.
8. S obzirom na to da je utvrđeno da tužiteljica nije imala pravo na posjed kuće u odnosu na koju je ishodila posjedovnu zaštitu prvostupanjski sud je ocijenio da ne postoje razlozi za naknadu štete te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu preinačio u djelu do 23.500,00 € što znači da je prihvaćen zahtjev za naknadu štete za razdoblje do dostavljanja tužbe tužiteljici u parnici koja je vođena pod poslovnim brojem Ps-365/2012.
9. Drugostupanjski sud je dosudio tužiteljici naknadu štete na temelju odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).
10. Naime, drugostupanjski sud smatra da je tuženik uzrokovao tužiteljici štetu protupravnim smetanjem posjeda te da je tužiteljica imala štetu u visini najamnine a istaknuto je da drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje načelo petitorium absorbet possessorium.
11. Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja koje glasi:
''Predstavljla li samovlasno oduzimanje posjeda (suposjeda) protupravnu štetnu radnju u smislu odredbe članka 1045.st.1. Zakona o obveznim odnosima(Narodne novine broj 35/05 i 41/08) ukoliko je pravomoćnom presudom utvrđeno da osoba kojoj je oduzet posjed (suposjed) nema pravo na posjed (suposjed)?''.
12. S obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije imala pravo na posjed niti suposjed kuće u Z., niti u razdoblju na koji se odnosi dio njenog zahtjeva koji je prihvaćen drugostupanjskom presudom, ovaj revizijski sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Naime, tužiteljica bi imala pravo na naknadu štete samo u slučaju da je imala pravo na posjed (suposjed) kuće u kojoj je stanovala s tuženikom.
14. Prema odredbi čl. 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96 i dr. - dalje - ZVDSP) osoba koja ima faktičnu vlast na stvari njen je posjednik.
15. Dakle, sudskom zaštitom od samovlasnog smetanja posjeda (čl. 22. ZVDSP) ne zaštićuje se pravo posjednika u odnosu na posjedovanu stvar već se zaštićuje faktično stanje, a u situaciji kada se utvrđuje da posjednik nije imao pravo koristiti se posjedovanom stvari tada se ne može zaključiti da bi on zbog izdataka koje je imao zbog korištenja druge stvari imao pravo na naknadu štete.
16. Dakle, bitno je da je u konkretnom slučaju tužiteljica imala izdatke za zadovoljavanje svojih stambenih potreba u drugom stanu, dakle, imala je izdatke radi stjecanja prava na korištenje stana putem najma, a da bi imala prava na naknadu štete zbog izdataka za svoje stanovanje trebalo bi joj biti uskraćeno pravo na stanovanje u stanu u odnosu na koji je počinjeno smetanje posjeda. Prema tome, postavlja se pitanje zašto bi netko tko je uskratio posjedniku korištenje stana, a posjednik pravo na korištenje stana nema, bio odgovoran za štetu koja za posjednika nastaje zbog zadovoljavanja njegovih stambenih potreba koje nije imao pravo zadovoljavati u stanu (kući) na čije korištenje nema pravo.
17. Osoba koja je počinila smetanja posjeda odgovarala bi samo u slučaju da je uskratila posjedniku ono pravo zbog kojeg je posjednik imao izdatke (pravo na korištenje stana radi stanovanja putem najma) a ako posjednik nije imao pravo na korištenje stana i posjed tog stana onda uzrok izdataka za korištenje drugog stana nije u smetanju posjeda već u biti u okolnosti da posjednik nema pravo na korištenje stana u čijem je posjedu smetan, te okolnosti da nema drugu mogućnost za zadovoljavanje potreba koje je bez pravnog temelja zadovoljavao u stvari (stan ili kuća) u čijem je posjedu smetan.
18. Prema tome, kada je u pitanju naknada štete radi smetanja posjeda, kao u konkretnom slučaju, razumno je i pravno utemeljen zaključak da postoji odnos između nastale štete i smetanja posjeda onda kada šteta nastaje zbog povrede nekog prava koje je činom smetanja oduzeto ili povrijeđeno.
19. U konkretnom slučaju ne postoji pravo koje je činom smetanja tužiteljici oduzeto ili povrijeđeno iz kojeg bi proizlazila osnovanost njenog zahtjeva.
20. Dakle, ono pravo radi kojeg je nastalo umanjenje nečije imovine (stjecanje posjeda stana radi zadovoljavanja stambenih potreba tužiteljice putem najma stana) može biti u uzročnoj vezi i pravni temelj za naknadu štete samo ako je određenim ponašanjem to isto pravo radi kojeg je nastalo umanjenje imovine povrijeđeno, dakle, u slučaju da je posjednik imao pravo i na posjed stvari i korištenje te stvari u čijem je posjedu smetan.
21. Drugim riječima, tužiteljica je sklapanjem Ugovora o najmu stanu (nakon smetanja posjeda) stekla pravo na korištenje tog stana i radi toga je imala odgovarajući izdatak. Međutim, da bi postojala uzročna veza tog umanjenja imovine sa smetanjem posjeda potrebno je da je to isto pravo koje je tužiteljica stekla sklapanjem Ugovora o najmu (pravo na korištenje stana) povrijeđeno činom smetanja. Kako u konkretnom slučaju tužiteljici to pravo (pravo na korištenje stana tuženika) nije imala, treba zaključiti da ne postoji povreda prava tužiteljice koje bi bilo u relevantnoj pravnoj svezi s umanjenjem imovine koja je za tužiteljicu nastala nakon smetanja posjeda, sklapanjem Ugovora o najmu za drugi stan.
22. Prema tome, okolnost da je tužiteljica ishodila posjedovnu zaštitu radi smetanja posjeda stana, nakon čega je imala umanjenje imovine, nema za učinak obvezu osobe koja je počinila smetanja posjeda za naknadu štete zbog umanjenja imovine koju je osoba koja je smetana u posjedu imala sklapanjem Ugovora o najmu za drugi stan.
23. Iz svega izloženog proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 145. i 146. ZOO) pa je drugostupanjska presuda preinačena na temelju odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).
24. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP tuženiku je dosuđen trošak prijedloga za dopuštenje revizije i revizije na temelju odredaba tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a trošak sudskih pristojbi nije dosuđen tuženiku jer zahtjev za naknadu tog troška nije postavljen određeno.
Zagreb, 29. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
