Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 21 Gž R-1716/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari S. J. iz V. OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-389/2017-34 od 20. siječnja 2022., dana 29. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-389/2017-34 od 20. siječnja 2022. pod točkom I. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 5.269,58 kn zajedno sa zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.593,75 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim iznosima bruto plaće pod točkom I. izreke (točka II. izreke) te je odbijen tužitelj sa viškom zahtjeva (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude pod točkom I. žali se tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011 - pročišćeni tekst, 25/2013, 28/2013, 89/2014 i 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), predlažući njezinu preinaku sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima i u smjenama za vrijeme rada na terenu za utuženo razdoblje od 28. prosinca 2011. do 1. lipnja 2014.
6. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn, radi se o sporu male vrijednosti na temelju odredbe čl. 458. st. 1. ZPP pa se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP). Posljedično tome, pogrešno i nepotpuno činjenično stanje ne može biti razlog pobijanja predmetne presude, pa žalbene navode tuženice kojima sadržajno ukazuje na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije ispitivao.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZP na koje povrede pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
8. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu upire tuženica.
9. Sud prvog stupnja je utvrdio da je do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. tužitelj imao pravo ima pravo na povećanu plaću s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za vrijeme rada na terenu do zaključno sa 31. svibnja 2014. prema provedbenim propisima donesenim u primjeni Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 33/2002, 58/2002, 175/2003, 136/2004, 76/2007 i 88/2009), s tim da tuženica ne osporava pravnu osnovu koju sud prvog stupnja obrazlaže u svojoj odluci.
10. Pri tome je sud prvog stupnja u bitnome utvrdio:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba;
- da je u tom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način; da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama;
- da iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka F. I. koji je s tužiteljem radio na terenu, čije iskaz je sud prihvatio, proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju odradio prekovremene sate (radnim danom se radilo od 07,00 do 19,00 sati, subotom od 08,00 do 16,00 sati i nedjeljom od 08,00 do 12,00 sati);
- da tuženica nije vodila precizne evidencije;
- da je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenja po vještaku iz R. d.o.o. K. i da je prema nalazu i mišljenju vještaka (list 188 do 194 spisa) i dopuni nalaza (list 237 do 252 spisa) utvrđeno da tužitelju nije isplaćivana razlika bruto plaće za rad na terenu za utuženo razdoblje te je vještak razliku plaće iskazao u dvije varijante: a) izračun temeljem dokumentacije u spisu, prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane
- za ukupno manje evidentiranih 10,67 prekovremenih sati rada, te 28 sati rada noću, 14 sati rada subotom i 14 sati rada nedjeljom na terenu manje je isplaćen iznos od 1.708,94 kn
b) izračun temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu, prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane
- za ukupno manje evidentiranih 69,67 prekovremenih sati rada, te 28 sati rada noću, 14 sati rada subotom i 14 sati rada nedjeljom na terenu manje je isplaćen iznos od 5.269,58 kn;
- da na matematički izračun nalaza i mišljenja vještaka stranke nisu imale prigovora;
- da je tuženica prihvatila varijantu a) nalaza, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno varijanti b) nalaza;
- da je sud prihvatio varijantu b) nalaza.
11. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da, s obzirom da tuženica nije vodila precizne evidencije radnog vremena te da iz suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate obavljajući svoje zadatke na terenu, da tužitelju pripadaju dodaci za sate prekovremenog rada sukladno izračunu vještaka varijanta b) nalaza.
12. Imajući u vidu utvrđenja suda prvog stupnja, koja utvrđenja tuženica navodima žalbe nije s uspjehom osporila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženice takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.
13. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/2009, 6/2011, 82/2012, 88/2012 i 73/2013), odnosno odredbe čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/2014 i 127/2017) propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. U takvom slučaju teret dokazivanja o radnom vremenu kojeg je radnik proveo na radu kod poslodavca, uključujući i onaj prekovremeni rad je na poslodavcu, te je poslodavac dužan dokazati da radnik u promatranom razdoblju nije radio prekovremeno (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3773/18 od 8. siječnja 2019).
14. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženice da se broj sati rada na terenu ne može utvrditi na temelju iskaza tužitelja i svjedoka. Ovo pravno shvaćanje ne opravdava niti činjenica da je od prekovremenog rada prošlo više godina. Naime, ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije radnog vremena, dozvoljeno je u parničnom postupku i na drugi način dokazivati odrađeno radno vrijeme.
15. U iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, te imajući u vidu suglasne iskaze tužitelja i svjedoka o trajanju radnog vremena time da evidencija radnog vremena podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu radnika, sud prvog stupnja je za svoje uvjerenje da tuženica evidenciju u pogledu prekovremenih sati nije vodila precizno i prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja, dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj sud. Žalbeni navodi tuženice svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja, a koji navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
16. U odnosu na ostale žalbene navode kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.
17. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 5. ZPP-krivo sud prvog stupnja navodi st. 1), time da tuženica određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.
18. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odbiti žalbu tuženice i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
19. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer s istom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP).
20. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 29. lipnja 2022.
Sutkinja:
Mirela Mijoč Kramar, v.r.
