Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž Ob-208/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. (OIB: …) iz R., zastupanog po punomoćnici V. V., odvjetnici iz R. iz R., protiv prvotužene P. O., (OIB…) iz U. i drugotuženika P. G. (OIB:…) iz U., oboje zastupani po punomoćnici M. M. J., odvjetnici iz M. L., radi utvrđenja izvanbračne stečevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-269/2020-59 od 26. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 29. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-269/2020-59 od 26. studenog 2021. u toč. I i II izreke.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

III. Odbijaju se tuženici sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj S. G. iz R. vlasnik 2/5 dijela nekretnine označene kao k.č.br. …, staja i dvor površine 190 m2 i ruševina 213 m2 upisana u zk.ul. … k.o. U., što su tuženici dužni priznati tužitelju te je drugotuženik dužan izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva na ime tužitelja, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Utvrđuje se da je tužitelj S. G. vlasnik ½ pokretnina koje se nalaze u nekretnini iz toč.1. presude koje pokretnine će precizirati po pribavi takvih podataka.

3. Utvrđuje se da je S. G. vlasnik ½ novčanih sredstava u iznosu od 135.000,00 kn (stotridesetpettisućakuna) a koji iznos je prvotužena dužna isplatiti tužitelju, u roku od 15 (petnaest) dana.

4. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi ukupno prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 (petnaest) dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 30.237,50 kn (tridesettisućadvjestotridesetsedamkunaipedesetlipa), u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbijaju se tuženici sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznosom od 759,37 kn (sedamstopedesetdevetkunaitridesetsedamlipa).

2. Protiv navedene presude u toč. I i II izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1- 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 , dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. U svom odgovoru na žalbu tuženici su porekli žalbene navode i predložili da se tužitelj sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su nekretnine navedene u toč. 1./1. izreke njegovo vlasništvo u 2/5 dijela i zahtjev za izdanje tabularne isprave, da su pokretnine, koje će precizirati po pribavi podataka njegovo vlasništvo u 1/2 dijela, te da je vlasnik novčanih sredstva navedenih u toč. I./3. izreke u 1/2 dijela.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354 st. 2 toč.11 ZPP na koju ukazuje žalitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i istu je moguće ispitati.

8. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.1 u svezi s čl. 8 ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer je ocjena provedenih dokaza dana u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a.

9. Iz žalbe tužitelja proizlazi da isti preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka iako je ocjena dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP rezervirana isključivo za sud, a ne i za druge sudionike u postupku. Pri tome valja istaći da se žalbeni navodi u pogledu kvalitete iskaza svjedoka koje je sud prvog stupnja s pravom prihvatio iscrpljuju samo u tome što se ti iskazi sagledavaju fragmentarno, a ne u njihovoj cjelini kao što je to učinio prvostupanjski sud.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, a zbog odbijanja dokaznih prijedloga žalitelja da se od Službe za gospodarstvo, ispostava M. L., pribave podaci o izdanim rješenjima tuženica za pružanje usluga u domaćinstvu, te da se obavi očevid na licu mjesta radi popisa pokretnina. Na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. I u konkretnom slučaju, odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti zahtjeva, odnosno ako činjenice na koje se predlaže provođenja tih dokaza nisu odlučne za ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tvrdnje stranaka. Sud je odbio provesti dokaze građevinskim, financijskim vještačenjem i očevidom na licu mjesta iz razloga što je iz svih provedenih dokaza sud sa sigurnošću utvrdio da tužitelj i prvotužena za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice nisu stekli prijepornu nekretninu u suvlasništvo, pa slijedom toga nije bilo potrebno utvrđivati niti visinu suvlasničkog omjera stranaka, odnosno tužitelja na prijepornoj nekretnini a niti vrijednost iste nekretnine. Također, nije bilo potrebe provesti očevid na licu mjesta i eventualno popisati pokretnine koje se u prijepornoj nekretnini nalaze, jer tužitelj ni sam nije znao o kojim se pokretninama radi, a nije u tužbenom zahtjevu, ni u tužbi, a ni tijekom postupka, naveo da se radi o pokretninama za koje je posjedovao račune da su kupljeni a odnose se na pokretnine kupljene 2007. Isto tako nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje niti pribavljati dokaze o zaradi prvotužene s osnova zarade od iznajmljivanja apartmana, jer je utvrđeno da ti apartmani nisu vlasništvo prvotužene, utvrđeno je da ih ona nikada nije niti iznajmljivala nego da je to cijelo vrijeme činila njena majka D. P. Stoga bi provođenje daljih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, doprinijelo bi samo znatnom povećanju troškova postupak, u ovom slučaju na strani tužitelja bi nastali još veći troškovi a obzirom na sudsku odluku o njegovim tužbenim zahtjevima.

11. Tijekom postupka sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj viši sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje u odnosu na pokretnine, pa prema tome nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanje dano za njega.

12. Nije sporno da je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje raspravio upravo postojanje i trajanje izvanbračne zajednice tužitelja sa prvotuženom, te je o tom pitanju vođen poseban parnični postupak pod poslovnim brojem P-3453/2015., u kojem je sud 15. veljače 2015. donio pravomoćnu presudu, potvrđenu i odlukom Županijskog suda u Zagrebu Gž-1402/2017-4 od 2. travnja 2019., kojom je utvrđeno da je postojala izvanbračna zajednica tužitelja i prvotužene u periodu između 2005. i 2010.

13. Sporno je da li je, prije nego što su započeli radovi na rekonstrukciji i gradnji nove kuće na spornom zemljištu među strankama postojao sporazum da će novoizgrađena zgrada odnosno cijela nekretnina pripasti u vlasništvo tužitelju i prvotuženoj. Sporno je tko je, čijim sredstvima i kada izgradio novu kuću koja nesporno sada ima dva apartmana u prizemlju i jedan stan na katu, odnosno tko je financirao gradnju prijeporne nekretnine, tko je financirao opremu iste nekretnine namještajem, te tko je i kada iznajmljivao prijepornu nekretninu i ubirao prihod od tog iznajmljivanja.

14. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

-da je prijeporna nekretnina k.č.br. (č.zgr) … zk.ul. … k.o. U. upisana kao isključivo vlasništvo drugotuženog P. G., da je upisana staja i dvor površine 190 m2, te ruševina površine 213 m2.

-da navedena nekretnina predstavlja posebnu imovinu drugotuženika koju je on dobio od svojih roditelja, a koju činjenicu je učinio nespornom i sam tužitelj na ročištu održanom 17. veljače 2021. (list 166).

-da je uvidom u Ugovor o darovanju zaključen 4. listopada 1989. (list 109) utvrđeno da je prijeporna nekretnina drugotuženiku darovana od strane njegovog oca M. – M. P.

-da su na raspravi održanoj17. veljače 2021. sve stranke su učinile nespornim da je gradnja kuće započeta 2005.

-da je tužitelj učinio nespornim da je ishođenje građevinske dozvole, uporabne dozvole i izradu projekta i rekonstrukciju građevine ishodio i financirao drugotuženik G. P.

-da su stranke učinile nespornim i da je glavne radove na prijepornoj nekretnini izveo Z. T., da je istoga angažirao drugotuženik, te da je Z. T. na kući radio do konca 2005., a fasadu kuće da je dovršio u jesen 2006., te da je T. plaćeno sve što je radio

-da tužitelj ničim nije dokazao da je, prije nego što je počela gradnja prijeporne nekretnine, između njega i prvotužene s jedne strane te drugotuženika, bio postignut sporazum da će prijeporna nekretnina nakon dovršetka gradnje pripasti u vlasništvo tužitelju i prvotuženoj.

-da spisu prileži Ugovor o izvođenju radova zaključen između drugotuženika G. P. i obrta T. vl. Z. T. a koji ugovor se odnosi upravo na gradnju prijeporne zaključen 28. prosinca 2004., samo mjesec dana nakon što je, po izjavi tužitelja započela njegova veza sa prvotuženom, a koja veza u to vrijeme nije bila izvanbračna zajednica u smislu odredbe čl. 11.st.1. Obiteljskog zakona (dalje OBZ, "Narodne novine", broj 103/15, 98/19, 47/20) jer je trajala samo mjesec dana, i upitno je da li su drugotuženik i njegova supruga tada još i znali za vezu tužitelja i prvotužena, a kamo li drugotuženik i njegova supruga obećavali tužitelju i prvotuženoj da će prijeporna nekretnina nakon izgradnje pripasti njima jer su se namjeravali vjenčati

-da stoga sud ne cijeni istinitim iskaze svjedoka D. G.1 , N. G., G. G. i D. G. jer su njihovi iskazi suprotni iskazu samog tužitelja S. G., pristrani i neuvjerljivi.

-da, osim toga ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je prije gradnje kuće postojao navedeni sporazum, a cijeneći da se radilo o izgradnji zgrade velike vrijednosti (općepoznate cijene nekretnina, zgrada ima tri apartmana koja donose prihod), nije logično ni životno da tužitelj, ukoliko je namjeravao i ukoliko je uložio u prijepornu nekretninu novčana sredstva ne zatraži da se njegova ulaganja osiguraju pisanim sporazumom ili potvrdama izvršenim o ulaganjima.

-da, upravo suprotno, tužitelj ni sam ne zna koliko je u prijepornu nekretninu uložio, jer tvrdi da su on i prvotužena u prijepornu nekretninu za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice uložili znatna sredstva, ali ne zna koliki iznos tih sredstava je uložen, pa niti koliki iznos tih sredstava je on osobno uložio.

-da među strankama nije sporno da su tužitelj i prvotužena izvan ljetne turističke sezone, kada nisu radili na U., uglavnom boravili izvan otoka U., i uglavnom u R. u stanu tužiteljevih roditelja a jedno vrijeme i kao podstanari, a tužitelj je sam potvrdio da su brigu o gradnji kuće, dogovore sa radnicima i nadgledanje gradnje kuće vršili drugotuženik i njegova supruga D. P.

-da niti prvotužena nije imala dovoljno sredstva niti za pokriće troškova vlastite agencije a niti za isplatu plaće tijekom cijele godine, tako niti za ulaganja u predmetnu nekretninu -da je tužitelj od svoje majke pozajmio 20.000 €, no nije dokazao da je tih 20.000 € uloženo u gradnju kuće, upravo suprotno, tužitelj u svom iskazu sam navodi da je iznos do 20.000 € iskorišten za zajednički život njega i prvotužene, plaćanje režija, nabavku hrane, opremu apartmana, prijevoz ljudi, da ne zna točno na što je otišao novac.

-da spisu ne prileže dokazi iz kojih bi sud sa sigurnošću utvrdio da je tužitelj od svog oca 2008. dobio 200.000,00 kn, spisu ne prileže niti dokazi da je taj iznos tužitelj uložio u gradnju prijeporne nekretnine, niti je tužitelj naveo na koja ulaganja je eventualno potrošio iznos od 200.000,00 kn, tvrdio je da je gradnja prijeporne nekretnine dovršena 2009., kada da se počeo iznajmljivati gornji apartman, međutim, provedenim postupkom je utvrđeno da su radovi na prijepornoj kući u potpunosti bili dovršeni krajem 2007. uključujući i unutarnje uređenje objekta te je isti bilo moguće iznajmljivati, što je utvrđeno iskazima svjedoka Š. i T. koji su radili na prijepornoj nekretnini, te iz Ugovora o izvođenju radova zaključenog 28. studenog 2004. između drugotuženika kao investitora i obrta "T." vl. svjedoka T. Z., kojim je utvrđeno da je rok završetka radova što je uključivalo temelje, prizemni dio, potkrovlje, krovište, te žbukanja iznutra i izvana bio ugovoren 30. travnja 2007.

-da su svjedoci Š. i T. iskazali su da su sve njihove radove i usluge, pa tako i usluge prijevoza materijala i namještaja platili D. i G. P., da su ih oni i angažirali

-da su upravo drugotuženik i njegova supruga D. P. u cijelosti financirali gradnju prijeporne nekretnine, da je drugotuženik platio i priključenje prijepornog objekta na električnu energiju a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o priključenju broj … zaključen između H. – O. d. s. d.o.o i drugotuženika dana 12. ožujka 2007., te uvidom u potvrde o uplati troškova priključenja i u iznosu od 9.470,25 kn i 225,00 kn priležeće na listu 121 do 124 spisa, te da su drugotuženik i njegova supruga imali su dovoljno novčanih sredstava za financiranje te gradnje i ishođenje potrebne dokumentacije

-da tužitelj i prvotužena nisu u nekretninu koja je predmet prijepora u ovom parničnom postupku uložili ništa jer nisu imali niti novčanih sredstava iz kojih bi vršili ulaganja, tužitelj nije dokazao da je od majke prije početka gradnje primio iznos od 20.000 €, sam je iskazao da je taj iznos potrošio na druge stvari, ne zna točno na čega je taj iznos potrošio, a iznos od 200.000,00 kn kojeg da je dobio od oca D. G., mogao je dobiti tek nakon 21. travnja 2008., dakle u vrijeme kada je prijeporna nekretnina bila dovršena jer je već 7. lipnja 2008. bio pregled nekretnine radi izdavanja uporabne dozvole koja je 12. srpnja 2008. i izdana

-da ni prvotužena prije početka gradnje i tijekom gradnje nije imala novčanih sredstava iz kojih bi financirala gradnju, jer je bila student a prihodi njene agencije nisu joj omogućavali niti isplatu plaće

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje,sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u odnosu na nekretnine odbio, jer je provedenim postupkom sa sigurnošću utvrdio da tužitelj i prvotužena za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice nisu u gradnju prijeporne nekretnine uložili ništa, te da obzirom da je prijeporna nekretnina i prije gradnje i nakon gradnje uknjižena kao vlasništvo drugotuženika, dakle treće osobe, to je tužitelj, sve i da je sudu dokazao da je u prijepornu nekretninu nešto uložio, a koji ni sam ne zna koliko je navodno uložio u prijepornu nekretninu, mogao eventualno postaviti obveznopravni zahtjev tražeći povrat tih ulaganja a koji zahtjev tužitelj nije postavio niti je sudu dostavio dokaze o izvršenim ulaganjima i vrijednosti izvršenih ulaganja.

16. Tužitelj nije dokazao da su s drugotuženikom izričito razgovarali o tome da on i prvotužena budu suvlasnici na spornoj nekretnini. Čl. 156. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96.,73/00., 114/01., 79/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZV) propisano je da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine; pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili prenamijenio zgradu, odnosno prostoriju, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznog prava. Kako drugotuženik i tužitelj te prvotužena nisu izričito razgovarali o tome da tužitelj i prvotužena budu suvlasnici u nekretnini, te da se bi eventualno radilo o ulaganju u tuđe jer je navedena nekretnina bila posebna imovina drugotuženika, to tužitelj nema pravo na stvarno pravni zahtjev. 17. Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava, ako Zakonom nije drukčije određeno (čl. 254. OBZ-a). Kako je prvostupanjski sudu utvrdio da se radi o nekretnini koja je posebna imovina drugotuženika, a tužitelj nije dokazao da je između njega i tuženika kao vlasnika prijeporne nekretnine postojao dogovor da će steći pravo suvlasništva, to je pravilno prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Tužitelj bi eventualno imao pravo na obveznopravni zahtjev na temelju svojih navodnih ulaganja u tuženikovu nekretninu, ali ne i na stvarnopravni zahtjev kako ga je postavio u tužbi.

18. Također, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije osnovan niti tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da ga sud utvrdi suvlasnikom u ½ dijela pokretnina koje se nalaze u prijepornoj nekretnini. Tužitelj nije određeno u tužbi, niti preslušan kao stranka, naveo koje je pokretnine zajedno sa prvotuženom on kupio za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice, a koje bi bile kupljenje u svrhu opremanja prijeporne nekretnine, nije dokazao da su on i prvotužena, kako je u svom iskazu naveo, financirali sve da bi se apartmani mogli iznajmljivati počev od pločica, sanitarija i namještaja. Pored činjenice da sam tužitelj ne zna što je točno od navedenih stvari kupljeno, zasigurno ni svjedoci ne mogu znati da je to što je kupljeno bilo upravo za opremu prijeporne kuće, a niti su određeno iskazivali o tome koje je točno stvari, u kojim količinama kupio tužitelj i prvotužena. Sud ne isključuje ni da su istiniti iskazi tužitelja, svjedoka V., Š., R. i H. o tome da je tužitelj platio namještaj i opremu navedene u računima iz 2007.

19. Međutim, tužitelj je postavio stvarnopravni zahtjev i u odnosu na pokretnine, a nije tražio da mu tuženici isplate protuvrijednost navedenih pokretnina.

20 .Pokretnine nisu određeno niti individualizirano navedene, te bi ovako postavljeni tužbeni zahtjev bio nepodoban za odlučivanje, jer nije postavljen sukladno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP. Međutim, tužitelj je izričito naveo da ne zna vrste i marke pokretnina koje je kupio, zbog čega niti ne može precizirati tužbeni zahtjev glede pokretnina, iako je isto mogao precizirati prema računima.

21. Za dodati je da u konkretnom slučaju tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbama Obiteljskog zakona tvrdeći da je suvlasnik pokretnina u 1/2 dijela, dakle predmetna tužba podnijeta s naslova (van)bračne stečevine, kojom tužbom tužitelj traži utvrđenje da je suvlasnik pokretnina, dok se tužbom, a niti tužbenim zahtjevom ne određuje tko je suvlasnik druge polovice dijela pokretnina, međutim, obzirom na činjeničnu i materijalno pravnu osnovu utuženja, jasan je zaključak, utemeljen na materijalno pravnom propisu da bi to bio drugi (van)bračni drug, odnosno prvotužena, a ne i drugotuženik koji s njim nije u materijalnopravnom odnosu na kojem se temelji tužbeni zahtjev u odnosu na pokretnine. Tužba na utvrđenje podnijeta je samo za utvrđenje suvlasništva u jednom dijelu pokretnina, čime se ne razrješava vlasnički odnos stvarnopravnih ovlaštenika prema pokretninama (potrebno je utvrditi tko je suvlasnik u preostalom dijelu, jer se prema pravnoj naravi spora radi o tzv. actio duplex) te tužitelja na podnošenje takve tužbe u odnosu na pokretnine kako je ona postavljena, ovlašćuju odredbe Obiteljskog zakona.

22. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije osnovan niti tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu prvotužena isplati ½ novčanog iznosa od 135.000,00 kn na ime ostvarene zarade od iznajmljivanja tri apartmana u 2011. koje da je prvotužena zadržala za sebe, jer provedenim postupkom nije utvrđeno da je provotužena iznajmljivala tri apartmana tijekom 2011. a niti da je od iznajmljivanja tih apartmana uprihodovala iznos do 135.000,00 kn, već suprotno navodima tužitelja, iz iskaza tuženika, svjedoka D. P. i R. K. proizlazi da je svu brigu oko iznajmljivanja apartmana u prijepornoj nekretnini, čišćenja, dovođenja gostiju i brige o gostima vodila D. P., a da je prvotužena samo vlasnik agencije preko koje su gosti smještani u prijepornu nekretninu.

23. Navedeni apartmani koji su se iznajmljivali nakon 2008. isključivo su vlasništvo drugotuženika G. P., odnosno mogu biti bračna stečevina njega i D. P. obzirom da su isti bračni drugovi, te stoga prihod od iznajmljivanja ne može predstavljati prihod prvotužene nego prihod drugotuženika i njegove supruge D. P. Tužitelj niti ne tvrdi da je iznos od 135.000,00 kn prvotužena eventualno uprihodovala od rada njene agencije. Isto tako, presudom toga suda P 3453/2015 od 27. listopada 2017., sud je utvrdio da je izvanbračna zajednica tužitelja i prvotužene trajala u periodu od 2005. do 2010., pa 2011., sve da je prvotužena i zaradila od iznajmljivanja prijepornih nekretnina 135.000,00 kn, ta zarada ne bi predstavljala izvanbračnu stečevinu tužitelja i prvotužene, niti po osnovu da bi potjecala od imovine koja bi bila stečena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Naime, prijeporna nekretnina u kojoj se nalaze i tri apartmana od čijeg iznajmljivanja tužitelj zahtjeva pola prihoda, nije izvanbračna stečevina tužitelja i prvotužene u smislu odredbe čl. 36. OBZ, kojom je propisano da je bračna stečevina (odnosi se i na izvanbračnu stečevinu) imovina koju su bračni – izvanbračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja takve zajednice ili potječe iz te imovine.

24. Stoga je i taj tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

25. Žalitelj u žalbi ističe sve navode I prigovore koje je isticao i tijekom postupka, a koje je pravilno otklonio sud prvog stupnja.

26. Na navode žalitelja glede mijenjanja navoda stranaka tijekom postupka, za ponoviti je, da je prvotužena u odgovoru na tužbu navela da je ona ulagala u prijepornu nekretninu, da bi poslije tijekom postupka promijenila svoje navode i isticala kako su ulaganja vršili njeni roditelji. Međutim, i tužitelj je u tužbi naveo kako su sva ulaganja i opremu nekretnine, financirali on i prvotužena, a da je kasnije u tijeku postupka učinio nespornim da su izvjesna ulaganja financirana i od strane drugotuženika. Činjenica izmjene navoda prvotužene ne dovodi u pitanje istinitost njenog navoda, jer u iskazi iste suglasni svim drugim provedenim dokazima, ocjenu kojih je sud dao suglasno odredbi čl. 8 ZPP.

27. Odluci o troškovima postupka žalitelj određeno ne prigovara.

28. Radi navedenog, trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

29. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).

30. Odbijeni su tuženici sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st.1 ZPP).

U Zagrebu 29. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.