Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-1058/2021-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku F. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o., u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika, izjavljenim protiv presude sadržane u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 5 P-6065/19-20 od 13. travnja 2021., u sjednici vijeća, održanoj 29. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalba tužiteljice A. M. i žalba tuženika E. & S. B. d.d. kao osnovane i u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka ukida se prvostupanjska presuda i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku na ime razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja kredita u iznosu 8.161,03 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 9,88 kn dana 04.09.2006.,

- iznos od 8,03 kn dana 02.10.2006.,

- iznos od 2,62 kn dana 03.11.2006.,

- iznos od 216,91 kn dana 03.11.2008.,

- iznos od 250,29 kn dana 05.01.2009.,

- iznos od 279,22 kn dana 02.02.2009.,

- iznos od 297,45 kn dana 02.03.2009.,

- iznos od 243,10 kn dana 01.04.2009.,

- iznos od 239,39 kn dana 04.05.2009.,

- iznos od 179,98 kn dana 01.06.2009.,

- iznos od 110,36 kn dana 01.07.2009.,

- iznos od 139,00 kn dana 03.08.2009.,

- iznos od 189,45 kn dana 01.09.2009.,

- iznos od 128,69 kn dana 02.10.2009.,

- iznos od 135,62 kn dana 04.11.2009.,

- iznos od 178,12 kn dana 04.12.2009.,

- iznos od 232,37 kn dana 05.01.2010.,

- iznos od 282,14 kn dana 03.02.2010.,

- iznos od 287,17 kn dana 02.03.2010.,

- iznos od 392,50 kn dana 01.04.2010.,

- iznos od 369,69 kn dana 03.05.2010.,

- iznos od 394,70 kn dana 01.06.2010.,

- iznos od 674,98 kn dana 01.07.2010.,

- iznos od 763,79 kn dana 21.08.2010.,

- iznos od 841,11 kn dana 01.09.2010.,

- iznos od 684,11 kn dana 04.10.2010.,

- iznos od 630,36 kn dana 02.11.2010.,

pa sve to do isplate.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja kredita u iznosu 2.857,85 kuna.

III. Prebija se potraživanje tuženika iz točke II. izreke ove presude sa potraživanjem tužiteljice iz točke I. izreke ove presude u iznosu 2.857,85 kuna.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja kredita iznos u visini 5.303,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- iznos od 264,77 kn dana 03.02.2010.,

- iznos od 287,17 kn dana 02.03.2010.,

- iznos od 392,50 kn dana 01.04.2010.,

- iznos od 369,69 kn dana 03.05.2010.,

- iznos od 394,70 kn dana 01.06.2010.,

- iznos od 674,78 kn dana 01.07.2010.,

- iznos od 763,79 kn dana 21.08.2010.,

- iznos od 841,11 kn dana 01.09.2010.,

- iznos od 684,11 kn dana 04.10.2010.,

- iznos od 630,36 kn dana 02.11.2010.,

do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknutog u prigovoru radi prijeboja u odnosu na zatraženi tijek zakonske zatezne kamate na iznos razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja kredita, koje teku na iznos

- 14,37 kuna od 02.07.2006. godine

- 7,10 kuna od 02.08.2006. godine

- 5,24 kuna od 02.12.2006. godine

- 59,66 kuna od 02.01.2007. godine

- 77,23 kuna od 02.02.2007. godine

- 63,80 kuna od 02.03.2007. godine

- 71,65 kuna od 02.04.2007. godine

- 144,92 kuna od 02.05.2007. godine

- 162,92 kuna od 02.06.2007. godine

- 186,67 kuna od 02.07.2007. godine

- 186,49 kuna od 02.08.2007. godine

- 153,96 kuna od 02.09.2007. godine

- 202,37 kuna od 02.10.2007. godine

- 203,56 kuna od 02.11.2007. godine

- 169,59 kuna od 02.12.2007. godine

- 173,31 kuna od 02.01.2008. godine

- 100,56 kuna od 02.02.2008. godine

- 22,39 kuna od 02.03.2008. godine

- 4,65 kuna od 02.04.2008. godine

- 116,44 kuna od 02.05.2008. godine

- 147,49 kuna od 02.06.2008. godine

- 113,57 kuna od 02.07.2008. godine

- 181,17 kuna od 02.08.2008. godine

- 165,97 kuna od 02.09.2008. godine

- 99,20 kuna od 02.10.2008. godine

- 23,57 kuna od 02.12.2008. godine,

pa sve do isplate.

VI. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku na ime razlike u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan sklapanja kredita u iznosu 95.888,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2010.

VII. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime razlike u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan sklapanja kredita u iznosu 11.156,72 kuna.

VIII. Prebija se potraživanje tuženika iz točke VII ove presude sa potraživanjem tužiteljice iz točke VI ove presude u iznosu 11.156,72 kuna.

IX. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan sklapanja kredita iznos u visini 84.732,23 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.11.2010. godine do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

X. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknutog u prigovoru radi prijeboja u odnosu na zatraženi tijek zakonske zatezne kamate koje na ime razlike u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan sklapanja kredita teku na iznos 11.156,72 kuna od 22.11.2010. godine do isplate.

XI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu, iznos u visini 8.808,14 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na:

- iznos od 178,03 kn dana 01.02.2008.,

- iznos od 181,68 kn dana 04.03.2008.,

- iznos od 182,51 kn dana 01.04.2008.,

- iznos od 177,29 kn dana 02.05.2008.,

- iznos od 175,84 kn dana 02.06.2008.,

- iznos od 177,42 kn dana 01.07.2008.,

- iznos od 174,26 kn dana 01.08.2008.,

- iznos od 174,97 kn dana 01.09.2008.,

- iznos od 178,09 kn dana 01.10.2008.,

- iznos od 192,86 kn dana 03.11.2008.,

- iznos od 181,63 kn dana 01.12.2008.,

- iznos od 194,42 kn dana 05.01.2009.,

- iznos od 195,77 kn dana 02.02.2009.,

- iznos od 196,63 kn dana 02.03.2009.,

- iznos od 194,09 kn dana 01.04.2009.,

- iznos od 313,07 kn dana 04.05.2009.,

- iznos od 308,59 kn dana 01.06.2009.,

- iznos od 303,34 kn dana 01.07.2009.,

- iznos od 305,50 kn dana 03.08.2009.,

- iznos od 309,30 kn dana 01.09.2009.,

- iznos od 304,72 kn dana 02.10.2009.,

- iznos od 305,24 kn dana 04.11.2009.,

- iznos od 308,45 kn dana 04.12.2009.,

- iznos od 312,54 kn dana 05.01.2010.,

- iznos od 316,30 kn dana 03.02.2010.,

- iznos od 316,68 kn dana 02.03.2010.,

- iznos od 324,62 kn dana 01.04.2010.,

- iznos od 322,90 kn dana 03.05.2010.,

- iznos od 325,79 kn dana 01.06.2010.,

- iznos od 345,93 kn dana 01.07.2010.,

- iznos od 352,63 kn dana 21.08.2010.,

- iznos od 358,46 kn dana 01.09.2010.,

- iznos od 346,62 kn dana 04.10.2010.,

- iznos od 272,97 kn dana 02.11.2010.,

pa sve to do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

XII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike u iznosu prijevremene otplate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na prijevremenu otplatu prema početnom otplatnom planu iznos u visini 5.252,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.11.2010. godine do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

XIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 18.301,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2021. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

i riješeno je:

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 05. 02. 2021. godine."

2. Žali se tuženik, pobijajući točke I., IV., V., VI, IX., X., XI., XII. i XIII. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žali se i tužiteljica, pobijajući prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem nije uspjela u postupku, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavak 1. ZPP- a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica je predložila da se ista žalba odbije kao neosnovana.

5. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

6. Žalbe tužiteljice i tuženika su osnovane.

7. Uvodno je potrebno za napomenuti, a u odnosu na žalbene navode tuženika, kojim zahtjeva izuzeće uređujućeg suca, odnosno člana vijeća drugostupanjskog suda, da se zahtjev za izuzeće može podnijeti u odnosu na poimenično određenog suca, a ne općenito, protiv neimenovanog suca, kako je zahtjev za izuzeće predložio tuženik svojom žalbom.

8. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa s osnova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli navedenih u Ugovoru o kreditu, zaključenim 15. svibnja 2006. između tužiteljice i tuženika, temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tužiteljici tuženik odobrio kredit u iznosu 140.071,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odlukama o kamatama i naknadama tuženika, kao i kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa radi prijevremene otplate kredita.

9. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 15. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik u svrhu stambenog kreditiranja, odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu 140.071,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, koji iznos se tužiteljica, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu da je iznosila 4,30% godišnje, obvezala vratiti tuženiku u 252 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika, te tužiteljica da je oročila depozit u visini 10% od iznosa kredita.

10. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- u konkretnom slučaju sud prvog stupnja da je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju presudu da je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom pod poslovnim brojem Revt- 575/16 od 03. listopada 2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju presudu da je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima da je, među ostalim, utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 07.08.2007. postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP- a), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i da je tuženik u razdoblju 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time u razdoblju od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. postupio protivno odredbama članka 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- odredbom članka 502.c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te pritom da valja kazati i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate;

- budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 15. svibnja 2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužiteljica na spomenute odluke i pozvala, a tuženik, s druge strane, da nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke;

- tužiteljici da su bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru o kreditu, a ni u drugoj dokumentaciji koju da je tuženik dostavio u spis, te tuženik da nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, a tuženik da nije niti iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima.

11. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je zaključio da su ništetni dijelovi odredbe članka 2., članka 7 i članka 8. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

12. Nadalje, sukladno odredbama članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope i na isplatu razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate te sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana prijevremene otplate kredita 22. studenog 2010. do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene, odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

13. Utvrđujući visinu preplaćenih iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, promjenjive kamatne stope i prijevremene isplate kredita od strane tužiteljice, sud prvog stupnja izveo je dokaz vještačenjem putem D. d.o.o., pa nakon što je utvrdio visinu preplaćenih iznosa iz naprijed navedenih osnova, ocjenjuje osnovanim tuženikov istaknuti prigovor radi prebijanja, pa nakon što je utvrdio plaćene iznose tužiteljice kada je tečaj bio niži od tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i razliku iznosa depozita koji je korišten prilikom prijevremene otplate kredita, utvrđene plaćene iznose tužiteljice prebije s utvrđenim iznosima kada je tečaj bio niži od tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i razliku iznosa depozita koji je korišten prilikom prijevremene otplate kredita, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama od I. do XII. izreke prvostupanjske presude.

14. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključio da su ništetni dijelovi odredbe članka 2., članka 7 i članka 8 Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

15. Naime, tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu, tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i E. & S. B. d.d., ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 3. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2018., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015 u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

17. Isto, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 3. izreke da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da je propisano kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Tuženik je sudjelovao u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u parnici pod poslovnim brojem P-1401/12 pa nema govora o tome da bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje odnosno da je prvostupanjski sud propustio očitovati se o bitnim činjenicama u ovom postupku.

22. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke (bez obzira nazvanoj odlukom ili metodologijom donesenom na temelju odluke), mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

23. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

24. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

25. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a, koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

26. ZZP/03 niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

28. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu (jer se i Metodologija temelji na Odluci banke), ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

31. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

32. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

34. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine, u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35. Međutim, zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je ocijenio osnovana istaknuti tuženikov prigovor radi prebijanja, a temeljem čega je prebio utvrđenu tražbinu tužiteljice sa utvrđenim potraživanjima od strane tuženika, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća kao pravilne.

36. Naime, ispravno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa iz osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18 i 126/21– dalje: ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

37. I u okolnostima kada je predmetni kredit vraćen u cijelosti, pa i prijevremeno, korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

38. Isto tako, ispravno je sud prvog stupnja zaključio i da predmetno potraživanje tužiteljice nije u zastari, međutim, pogrešno je su prvog stupnja zaključio da je osnovano potraživanje tuženika prema tužiteljici, a temeljem čega je izvršio prebijanje utvrđene tražbine tužiteljice s utvrđenim potraživanjem tuženika.

39. To stoga, što prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije bilo zakonske osnove da se tužiteljici od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, odbiju iznosi koje je ona tijekom otplate kredita manje platila iz osnova manjeg tečaja od tečaja utvrđenog u vrijeme isplate ugovora o kreditu, kao i iz osnova prijevremeno otplaćenog kredita.

40. Naime, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je, plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja, odnosno prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice, bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice, pa stoga, u tim okolnostima, tužiteljica nije niti u obvezi tuženiku vratiti iznose koje potražuje tuženik, a koji iznosi nisu niti ušli u imovinu tužiteljice.

41. Prema tome, potrebno je da u nastavku postupka sud prvog stupnja, na nedvojben način, utvrdi visinu iznosa koju je tužiteljica preplatila tuženiku iz osnova predmetnih ništetnih odredbi, uzimajući u obzir i eventualnu preplatu prilikom prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice, pa će, nakon što utvrdi tu visinu, a koja visina je, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i utvrđena temeljem provedenog vještačenja od strane D. d.o.o. biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari, a u granicama, kako postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, tako i u granicama predmetnog potraživanja tuženika

42. Naime, obzirom da je, prilikom prebijanja utvrđene tražbine tužiteljice s potraživanjem tuženika sud prvog stupnja sud vršio prebijanje obzirom na dospijeće pojedinih potraživanja, počevši od najstarijih, to ovaj drugostupanjski sud, a osnovom utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, nije bio u mogućnosti, a u odnosu na po žalbama stranaka, donijeti presudu u ovoj pravnoj stvari.

43. Budući da su na izloženi način ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tužiteljice i tuženika, to je njihove žalbe kao osnovane valjalo uvažiti i u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 370. ZPP-a).

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

45. Nepobijani dio (rješenje), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 29. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.