Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1196/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća u pravnoj stvari 1. tužitelja M. S. M., OIB: …, 2. tužitelja C. P. M., OIB: ... oboje iz Republike M., G., i III. tužitelja B. B. M. E., OIB: … iz Republike M., B., koje zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3704/18-114 od 17. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Grada Z. Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3704/18-114 od 17. studenoga 2021. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 3.440.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenoga 2021. do isplate i pod točkom II. izreke za iznos od 256.296,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenoga 2021. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3704/18-114 od 17. studenoga 2021. pod točkama I. i II. preko iznosa iz točke I. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužitelja M. S. M., 2. tužitelja C. P. M. i III. tužitelja B. B. M. E., preko iznosa od 3.440.000,00 kn do iznosa od 4.724.000,00 kn (za iznos od 1.284.000,00 kn), kao i zahtjev 1. do 3. tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 256.296,25 kn do iznosa od 430.750,00 kn (za iznos od 174.453,75 kn) sve sa zateznim kamatama tekućom od 17. studenoga 2021. do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se 1. tužiteljici M. S. M., 2. tužitelju C. P. M. i III. tužitelju B. B. M. E. da tuženiku Gradu Z. naknade trošak žalbe u iznosu od 1.687,50 kn u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljima 4.724.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenoga 2021. do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 430.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenoga 2021. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. -Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže naknadu štete za porušene građevinske objekte (kako navodi i pod točkom I. izreke) u bitnome obrazlažući:

- da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici predmetne nekretnine,

- da je 1991. tuženik donio rješenje o postojanju općeg interesa za eksproprijaciju (izvlaštenje) premetne nekretnine,

- da rješenje o eksproprijaciji nije doneseno, niti je tužiteljima isplaćena naknada za izvlaštenje,

- da je unatoč tome tuženik ušao u posjed predmetnih nekretnine, iselio stanare, demolirao i srušio objekte tijekom 1994.,

- da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tuženika Grada Z. da ga se utvrdio vlasnikom predmetne nekretnine,

- da tužitelji za predmetne nekretnine nisu dobili obeštećenje niti u Republici M.,

- da je pravomoćnom presudom donesenom u ovom predmetu prihvaćen tužbeni zahtjev za predaju predmetne nekretnine u posjed tužitelja od tuženika i da je radi izvršenja tog naloga proveden i ovršni postupka poslovni broj Ovr-134/13.

5. Na temelju tih činjenica sud prvoga stupnja je stava da je obveza tuženika, s obzirom da izvlaštenja nije provedeno, bila vratiti tužiteljima posjed predmetne nekretnine u stanju u kojem je bio kada je ušao u posjed istog, što tuženik nije učinio, već je, naprotiv, objekte sagrađene na predmetnoj čestici uklonio, zbog čega da sada postoji njegova obveza naknaditi tužiteljima štetu u visini vrijednosti izgradnje novih objekata, koju je sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka.

6. Također, sud prvoga stupnja, stava je da nije osnovan prigovor zastare. Ovo jer da je rok za traženje naknade štete za porušene objekte počeo teći tek kada je presuda kojom je prihvaćen zahtjev za vraćanje posjeda tužitelja postala pravomoćna (donošenjem presude ovoga suda poslovni broj Gž-4162/05 od 28. veljače 2006.), sve u skladu s čl. 165 st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141006., 146/08., 38/09., 153/2009, 90/2010, 143/12., 152/14., dalje: ZVDSP) u vezi s čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO).

7. Žalbom tuženik osporava zakonitost takve odluke ustrajući na prigovoru nedostataka aktivne i pasivne legitimacije, na prigovoru da tužitelji nemaju pravo na isplatu utuženog iznosa po ni jednoj osnovi, uz što da osnova nikada jasno po tužiteljima nije ni određena, da je pogrešno shvaćanje suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare, te osporava visinu dosuđenog iznosa naknade štete.

8. Na navode žalbe valja odgovoriti da neosnovano tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Ovo jer:

- su tužitelji upisani kao zemljišno knjižni vlasnici, a istinitost te činjenice tijekom ovoga postupka nije dovedena u sumnju budući da je

- tužbeni zahtjev tuženika Grada Z. da ga se utvrdi vlasnikom predmetne nekretnine pravomoćno odbijen (presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 9927/98-3 od 1.lpnja 1999., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6699/95 od 30. lipnja 1998., list 145 do 146 spisa), dok

- je Republika Hrvatska zatražila, u skladu s čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/0.1, 118/01., 80/02., 81/0.2, 98/19.) zatražila da ju se utvrdi vlasnikom, no s istim nije uspjela, što i sam tuženik potvrđuje navodima žalbe (predzadnja strana žalbe, zadnji odlomak), a isto je nespornim učinio i u podnesku od 26. studenoga 2021. (list 725, zadnji odlomak) i to jer iz te odredbe i proizlazi kako Republika Hrvatska može steći pravo vlasništva samo na imovini koja je predmet naknade po tom zakonu, dakle na imovini koja je oduzeta na temelju propisa obuhvaćenih Zakonom o naknadi (pod uvjetom da ne postoje iznimke od vraćanja imovine propisane odredbama članka 52. do 55. Zakona o naknadi), a predmetna imovina nije imovina čije oduzimanje je izvršeno na temelju nekog od tih propisa,

- a niti je tijekom postupka dokazano da je Republika Hrvatska ikada pokušala upisati svoje vlasništvo na predmetnoj nekretnini niti da je ustala protiv tužitelja ili njihovih slijednika radi utvrđenja da je vlasništvo stekla na temelju Ugovora o miru s Mađarskom sklopljenim u Parizu 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom (Sl. list bivše FNRJ broj 72/47) i Uredbe o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo (Sl. list. FNRJ 91/48) međudržavnog ugovora između FNRJ i Republike Mađarske koji je stupio na snagu 19. studenoga 1947.

- pa takav propust treće, javne osobe i njezinih nadležnih tijela, ne može ići na teret tužitelja kao upisanih vlasnika u ovoj parnici, kako to pogrešno smatra tuženik, posebno jer Republika Hrvatska niti nije stranka ovog postupka niti je u ovom postupu ustala tužbom glavnog miješanja.

9. Glede prigovora nedostatka pasivne legitimacije valja odgovoriti pak da je u ovom predmetu donesena pravomoćna presuda kojom je tuženiku naloženo tužiteljima kao vlasnicima predati u posjed predmetnu nekretninu, što pravilno utvrđuje i sud prvoga stupnja (presuda Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. P-2743/05 od 20. lipnja 2005., u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4162/05- 2 od 28. veljače 2006., listovi 274. do 277. i 287. do 290. spisa).

10. Nadalje, nesporno je da je tuženik donio rješenje, Klasa: 943-01/91-01/17, Ur. broj: 251-11-02-91-2 od 11. srpnja 1991. kojim je utvrđeno da je gradnja dijela Trga revolucionara s javnom garažom od općeg interesa i da je stoga, između ostalih, potrebno eksproprirati i nekretninu koja je predmet spora, što također sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje.

11. Isto tako nije sporno da iz dopisa tuženika, Gradskog ureda za izgradnju grada, Klasa: 350-06/94-01/66, Urbroj: 251-12-03-10-00-26 od 28. prosinca 2000. proizlazi da su objekti na predmetnoj nekretnini na adresi … iseljavani i demolirani u razdoblju od početka svibnja 1994. do kraja listopada 1994., kao i da, unatoč tome što su stanari iseljeni i objekti porušeni, postupak eksproprijacije nikada nije proveden, niti je tužiteljima isplaćena ikakva.

12. U takvim činjeničnim okolnostima u kojima je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tuženik bio u posjedu predmete nekretnine bez valjane osnove i stoga mu je naloženo da istu preda tužitelju u posjed, radi čega je provedena i ovrhe, uz što je upravo tuženik taj koji je odredio da je od općeg interesa na vlasništvu tužitelja izgraditi trg i javnu garažu i kada je upravo tuženik taj koji je radi ostvarenja te namjene izvršio iseljavanje stanara u zamjenske stanove (što žalbom niti ne spori), tada ovaj sud ne vjeruje tvrdnjama tuženika, kao ni sud prvoga stupnja, da bi itko drugi bio u posjedu bez znanja i odobrenja tuženika i da bi itko drugi uklonio objekte na predmetnoj čestici osim samog tuženika. Odnosno, navodi žalbe kojim tuženik ustraje u tvrdnjama da nije bio posjednik u trenutku rušenja objekata nisu od utjecaja jer je pravomoćnom odlukom donesenom u ovom parničnom predmetu, koja veže tuženika kao stranku tog postupka (čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, Nar. nov. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.), utvrđeno da je bio posjednik te nema uvjeta da se u nastavku utvrđuje drugačije. Stoga je tuženik, suprotno navodima žalbe, u ovom postupku, u kojem se u ovoj fazi zahtjeva naknada imovinske štete zbog činjenice da su zgrade porušene pasivno legitimiran.

13. Glede osnove zahtjeva prije svega valja reći da u situaciji kada postupak eksproprijacije nije proveden i kada nije postignuta svrha radi koje je uopće došlo do pokretanja takvog postupka, uz što su tužitelji uspjeli glede zahtjeva za predaju u posjed, da tada tužitelji ne mogu, a niti to konačno postavljenim zahtjevom zahtijevaju, ostvariti pravo na naknadu za oduzetu nekretninu, što jasno proizlazi i iz pobijane odluke, a sud po tom osnovu tužiteljima naknadu nije ni sudio.

14. Odnosno, kada je tužiteljima vraćen posjed nekretnine, ali ne u stanju u kakvom je bio u trenutku kada im je uzet, jer su zgrade na nekretnini porušene, tada je ostalo pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete u visini tržišne vrijednosti porušenih zgrada. Pri tome je tuženik nepošteni posjednik od trenutka kada je zgrade porušio i to jer u skladu s čl. 33. Zakona o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ br. 12/57., 53/62, Službeni list SFRJ br. 13/65., 5/68., 7/68., 30/68., 32/70., Narodne novine br. 52/71., 10/78.) prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, ili dana koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji tuženik niti nije smio ući u posjed, niti je smio vršiti ikakva rušenja građevinskih objekata koji se nalaze na ekspropriranom zemljištu, posebno kada nije postupio niti u skladu s st. 4. te odredbe, a nesporno je da tuženik na ovaj način nije postupio.

15. Na navode žalbe dalja valja odgovoriti da nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP. Ovo jer je sud cijelo vrijeme sudio unutar zahtjeva koji su postavljeni u ovom predmetu i nije izlazio izvan okvira činjeničnih tvrdnji. Naime, sud nije vezan pravnom osnovom koju stranka istakne, već je vezan tužbenim zahtjevom i činjeničnim supstratom kojim se zahtjev obrazlaže, a slobodan je sam odlučiti po kojem je osnovu, unutar činjeničnog supstrata, zahtjev osnovan. Stoga kada su tužitelji tijekom postupka pojasnili da se radi o zahtjevu za naknadu štete za porušene objekte tada sud nije počinio navedenu povredu kada je o tom zahtjevu i odlučivao.

16. U trenutku kada je postavljen vlasnički zahtjev za povrat stvari na snazi je već bio ZVDSP. Stoga kada je takav tužbeni zahtjev i prihvaćen u smislu čl. 161. ZVDSP time je nadalje određeno i pravo vlasnika zahtijevati naknadu štete.

17. U vezi s tim, već je ranije rečeno da se tuženika ni u kojem smislu ne može smatrati poštenim posjednikom i to jer nije proveo postupak eksproprijacije i donio pravomoćno rješenje o izvlaštenju te nije prije ulaska u posjed odredio iznos vrijednosti građevina, već je u posjed ušao i bez da je takvo rješenje uopće doneseno te je i porušio sagrađene objekte. Stoga je i pravo tužitelja na naknadu štete u visini tržišne vrijednosti porušenih objekata, kao i zastaru trebalo cijeniti kroz čl. 165. ZVDSP, kako to pravilno čini i sud prvoga stupnja, uz što je na primjenu te odredbe u ovom postupku ukazano i ukidnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev x-469/15-2 od 8. studenoga 2016., list 482-484 spisa.

18. Imajući na umu rečeno ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvoga stupnja da u konkretnom slučaju nije došlo do zastare zahtjeva za naknadu štete. Naime, presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za predaju u posjed od nevlasnika i neovlaštenog posjednika, ovdje tuženika, postala je pravomoćna donošenjem presude ovoga suda poslovni broj Gž-4162/05-2 od 28. veljače 2006., a sama predaja zemljišta bez zgrada je izvršena nakon toga u ovršnom postupku. Stoga kako ni od pravomoćnosti spomenute sudske odluke, a niti od predaje u posjed u ovršnom postupku provedenom nakon toga, do postavljanja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.432.259,00 kn na ime naknade štete u visini porušenih objekata (podneska 16. lipnja 2006., kod čega je tužitelj ostao i u podnesku predanom na ročištu 12. prosinca 2019. na dalje) nije protekao zastarni rok od 3 godine to nije osnovan prigovor zastare.

19. Pri tome valja reći da tuženik žalbom ne navodi da se, eventualno, protivio povišenju tužbenog zahtjeva, pa ni takvim držanjem ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane odluke.

20. Međutim osnovano se navodima žalbe osporava osnovanost visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, sud dosuđuje iznos naknade štete u visini vrijednosti troškova izgradnje novih odgovarajućih objekata, što, prema izračunu iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka M. N. od 26. travnja 2021. iznosi, dosuđenih 4.724,000 kn. Odnosno sud ne dosuđuje iznos tržišne vrijednosti porušenih objekata u vrijeme kada su porušeni, u iznosu od 3.440.000,00 kn kako je to izračunato u osnovnom nalazu i mišljenju istog vještaka od 17. studenoga 2020.

21. Prema shvaćanju ovoga suda, tužiteljima ne pripada pravo na iznos štete u visini vrijednosti izgradnje novih objekata, već im pripada iznos štete u visini tržišne vrijednosti porušenih objekata, prema stanju u kojem su bili u vrijeme rušenja (1994), izraženo prema današnjim cijenama, a ta je vrijednost pravilno utvrđena, uzimanjem svih relevantnih parametara, detaljno opisanih u osnovnim nalazom i mišljenjem ovoga vještaka od 17. studenoga 2020., u iznosu od 3.440.000,00 kn. Pri tome valja dodati da je tu visinu tuženik učinio nespornom u podnesku od 1. siječnja 2021. (list 644. spisa), navodeći da ne osporava visinu iznosa tržišne vrijednosti iz tog nalaza i mišljenja budući da je Procjeniteljsko povjerenstvo Grada Z. na 49. sjednici, koja je održana 22. prosinca 2020., istu razmotrilo i prihvatilo.

22. S obzirom na to prigovori tuženika na dopunski nalaz i mišljenje vještaka N. od 26. travnja 2021., na koje sud prvoga stupnja, kako se pravilno navodi u žalbi, nije odgovorio, a niti je proveo saslušanje tog vještaka, nisu više odlučni niti je zbog tog propusta počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 261. st. 3. ZPP.

23. Shodno navedenom glede glavne stvari odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP.

24. Odluka o tijeku zateznih kamata od donošenja prvostupanjske presude, iako je tuženik nepošteni posjednik, s obzirom da se žali samo tuženik nije mijenjana, već je kao takva potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP).

25. Kako je time promijenjen uspjeh stranaka u postupku te uspjeh tužitelja glede visini iznosi 73%, a glede osnove 100%, što daje ukupan uspjeh tužitelja od 86,5% dok uspjeha tuženika glede visini iznos 27%, a glede osnove 0% to ostaje obveza tuženika naknaditi tužitelju 59,5% troška u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 117. st. 3. u vezi s čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Nar. nov. 70/19.) u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) ili u iznosu od 256.296,25 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka neosnovan. Pri tome je ovaj sud pošao od vrijednosti svake pojedine poduzete radnje kako su pravilno navedene u pobijanoj odluci.

26. Shodno uspjehu od 27% u žalbenoj fazi postupka tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe u visini od 1.687,50 kn (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu 28. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.