Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1696/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz Z.1 , OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z. , protiv 1. tuženika-protutužitelja N. H. iz Z.1 , OIB: … i 2. tuženika D. H. iz Z. , OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. i dr. u Z.1 , radi ispunjenja ugovora i utvrđenja da je ugovor raskinut, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2391/20-16 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Z. V. iz Z.1 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2391/20-16 od 18. lipnja 2021. u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2391/20-16 od 18. lipnja 2021. u dijelu pod točkom III. izreke i točkom V. izreke u dijelu kojim je djelomično prihvaćen zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu do 20.100,00 kn i sudi:

II.a Odbija se protutužbeni zahtjev 1. tuženika-protutužitelja N. H. iz Z.1 , i 2. tuženika D. H. iz Z.2 kojim zahtijevaju utvrditi da je raskinut Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 15. rujna 2006. s danom 18. travnja 2011.

II.b Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III. Nalaže se 1. tuženiku-protutužitelju N. H. iz Z.1 i 2. tuženiku-protutužitelju D. H. iz Z.2 da tužitelju Z. V. iz Z. , naknade trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom kao neosnovan je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika kojim zahtjeva da sud donese presudu kojom će mu naložiti da tuženicima-protutužiteljima plati 16.397,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene i kojom će naložiti tuženicima- protutužiteljima da mu po ispunjenju njegove obveze na isplatu navedenog iznosa izdaju ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na predmetu prodaje (pobliže opisanom u izreci te presude) u zemljišnim knjigama (točka I. i II. izreke). Točkom III. izreke utvrđeno je da je s danom 18. travnja 2011. raskinut Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. rujna 2005. sklopljen između tužitelja-protutuženika i pravnog prednika tuženih-protutužitelja, dok je točkom IV. izreke odbijen protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je navedeni ugovor raskinut 15. lipnja 2006. Točkom V. izreke naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženicima-protutužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 20.100,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženih-protutužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

2. Protiv te presude u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke te točkom V. izreke u dijelu kojim je djelomično prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka u korist tuženih- protutužitelja žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., o parničnom postupku (

2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjeva, a odbije kao neosnovan protutužbeni zahtjev i da shodno tome preinači i odluku o troškovima postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvoga stupnja odbio je tužbeni, a prihvatio protutužbeni u bitnome obrazlažući da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. rujna 2005. raskinut izjavom pravnog prednika tuženih od 18. travnja 2011. s obzirom da je od dana dospijeća ugovorne obveze tužitelja, 15. ožujka 2006. i posljednje izvršene obveze tužitelja na plaćanje cijene od 30. ožujka 2006. do davanja te izjave prošlo više od pet godina čime da su protekli svi razumni rokovi u kojima je bilo osnovano očekivati ispunjenje tužiteljeve obveze na plaćanje ostataka cijene (točke 53 do 55), uz što je sud ocijenio osnovanim i prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave (točka 56 obrazloženja). Sud, naime, smatra da je rok za traženje tabularne isprave u sudskom postupku istekao po proteku 5 godina računajući od dana zaključenja pravnog posla.

5. Ocjenjujući pravilnost i zakonitost takve odluke po službenoj dužnosti i unutar navoda žalbe ocijenjeno je da je sud prvoga stupnja pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, ali iz drugih razloga od onih koje je naveo, dok je iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešnom primjenom materijalnog prava, izveo pogrešan zaključak o osnovanosti protutužbenog zahtjeva.

6. Radi lakšeg razumijevanja ovaj će sud poći od odgovaranja na navode žalbe glede protutužbenog zahtjeva.

U odnosu na protutužbu

7. Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev da se utvrdi da je Ugovor o prodaji nekretnina od 15. rujna 2006. raskinut s danom 15. ožujka 2006., a sud taj zahtjev djelomično prihvaća utvrđujući da je raskinut s danom 18. travnja 2011., uz, u bitnome, obrazloženje kako je navedeno pod točkom 4. obrazloženja ove odluke.

8. Tvrdnje da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. rujna 2005. raskinut po predniku tuženih-protutužiteljia tuženici-protutužitelji temelje na slijedećim činjenicama (točka V. podneska od 7. svibnja 2021.):

(1.) da je kapara dana kao odustanina,

(2.) da tužitelj-protutuženik cijenu u više godina od sklapanja ugovora nije platio u cijelosti, iako je, prema njihovom shvaćanju,

(3.) plaćanje u roku bilo ugovoreno kao bitan sastojak ugovora,

(4.) a, uz što da, ni njihov prednik obveze koje je preuzeo tim ugovorom nije ispunio. 9. Polazeći od tih činjenica sud prvoga stupnja pravilno navodi da pozivom na kaparu kao odustatninu nije moglo doći do raskida i to jer je osim kapare tužitelj vršio i daljnja djelomična plaćanja cijene što je prednik tužitelja prihvatio (čl. 83. st. 1. i 2. i čl. 82. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO), kao što pravilno obrazlaže i da rok nije bio bitna sastojak ugovora (točka 43 obrazloženja).

10. Međutim, pogrešno sud, iz nesporne činjenica da od sklapanja ugovora, unatoč proteku niza godina od sklapanja Ugovora (točka 53. prvostupanjske odluke) cijena nikada u cijelosti nije plaćena, zaključuje da je ugovor raskinut.

11. Naime, iz čl. 1. Ugovora o prodaji nekretnine od 15. rujna 2005. proizlazi da je predmet prodaje definiran čl. 2. tog Ugovora i da u trenutku sklapanja Ugovora nije bio upisan kao vlasništvo prednika tuženih, zbog čega je prednik tuženih preuzeo obvezu ishoditi upis sebe kao vlasnika predmeta prodaje u zemljišnim knjigama i osloboditi nekretninu svih tereta do 15. ožujka 2006., te potom tužitelju izdati tabularnu ispravu i predati nekretninu u posjed (čl. 5. i 6. Ugovor), a tužitelj se po ispunjenju obveze iz čl. 1. Ugovora obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu (čl. 3. st. 4. Ugovora), umanjeno za iznos kapare plaćane prilikom sklapanja Ugovora. Pri tome u ovoj fazi postupka nije sporno niti da prednik tuženih do 15. ožujka 2006. nije ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, niti je taj nedostatak otklonjene do podnošenja tužbe te da je čl. 1. Ugovora, zadnji stavak ugovorena i mogućnost produljenja ugovornog roka.

12. Kada je prednik tuženih-protutužitelja na taj način, kao prodavatelj, na sebe preuzeo obvezu urediti zemljišno knjižno stanje na način da se upiše kao vlasnik predmeta prodaje i da obriše terete, a tužitelj je nakon što to bude učinjeno preuzeo obvezu isplatiti razliku kupoprodajne cijene, tada do raskida ugovora nije moglo doći prostom izjavom prednika tuženih o raskidu ugovora zbog činjenice da tužitelj, unatoč proteku vremena od sklapanja ugovora do raskida nije platio cijeli ugovoreni iznos. Ovo jer je neispunjenje obveze tužitelja na plaćanje kupoprodajne cijene posljedica nepostupanja prednika tuženika u skladu s preuzetom obvezom da uredi stanje u zemljišnim knjigama pa je ugovor u smislu čl. 124. do 127. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO), kako se to pravilno navodi i u žalbi tužitelja, jedino prostom izjavom mogao izjavit tužitelj, jer njegova obveza plaćanja razlike ugovorenog iznosa cijene nije nastala budući da prednik tuženika kao prodavatelj nije ispuni svoju obvezu o kojoj je zavisila obveza tužitelja na isplatu cijene.

13. Time nije bilo razloga prihvaćanju protutužbenog zahtjeva zasnovanog na činjeničnom supstratu vezanom uz neisplatu cijelog iznosa prodajne cijene.

14. Kako ugovor nije raskinut zbog činjenice da tužitelj kao prodavatelj, unatoč proteku roka, nije isplatio kupoprodajnu cijenu, na što se sadržajno upire i žalbom i tim je „okvirom“ sud vezan, a do raskida nije došlo niti na temelju ostalih činjenica koje su isticali protutužitelju, što u žalbenoj fazi ni nije sporno, to je time otpao razlog pozivom na koji je sud odbio tužbeni zahtjeva žalitelja. No unatoč tome taj je zahtjev, kojim tužitelj kao kupac traži da mu se ovom presudom naloži isplata kupoprodajne cijene neosnovan iz drugih razloga, o čemu će riječi biti u daljnjem dijelu ove drugostupanjske odluke.

U odnosu na tužbeni zahtjev

15. Kako je rečeno, tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva da mu sud naloži isplatu razlike kupoprodajne cijene te da tuženicima naloži izdati mu tabularnu ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na predmetu prodaje u zemljišnim knjigama.

16. Odredbom čl. 454. st. 1. ZOO bilo je propisano da se ugovorom o prodaji prodavatelj obvezuje stvar koju prodaje predati kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavatelju platiti cijenu.

17. U predmetnom slučaju isplata prodajne cijene (izuzev kapare koja je plaćena prilikom potpisa) bila je ugovorom vezana uz obvezu prodavatelja da u zemljišnim knjigama ishodi upis sebe kao vlasnika i da nekretninu oslobodi tereta (čl. 1. i čl. 3. Ugovora o prodaji nekretnine od 15. rujna 2005.) za što je bilo ugovoreno da prodavatelj treba izvršiti do 15. ožujka 2006. uz mogućnost produljenja roka u slučaju da postupci upisa vlasništva i brisanja tereta i plombi traju duže od ugovorenog roka (čl. 1. navedenog Ugovora, zadnji stavak).

18. Iz tako ugovorenog i po shvaćanju ovoga suda, rok nije bio ugovoren kao bitan sastojak ugovora (čl. 125. ZOO). Tome u prilog govori i činjenica je dopisom od 11. veljače 2011. tužitelj pozvao tuženika na ispunjenje, pozivajući ga i da dodatkom ugovora rokove zajedno urede, nakon čega je, dopisom od 18. travnja 2011. tuženik izjavio da raskida ugovor (o čemu je ranije bilo riječi) i time jasno dao do znanja da ugovor nema namjeru ispoštovati.

19. Prema čl. 126. st. 1. ZOO kada ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (čl. 124. ZOO), dok je st. 3. propisano da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku da nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora, a to znači da dolazi do raskida po sili zakona (čl. 125. st. 1. ZOO).

20. Kako je u konkretnom slučaju, po pozivu tužitelja na ispunjenje, prednik tuženika očitovao jasnu volju da nema namjeru ispoštovati ugovor i ispuniti svoje obveze ni nakon što ga je tužitelj na to pozvao nekoliko godina nakon sklapanja samog pravnog posla, što bi ukazivalo da na to da je do raskida ugovora došlo po sili zakona (čl. 125. st. 1. ZOO), ali to nije sadržaj tužiteljeva zahtjeva (niti tuženici svoj protutužbeni zahtjev temeljem na ovim činjenicama i iste ne dokazuju kao razlog za raskid) to u takvoj situaciji tužitelj u ovoj parnici ne može uspjeti sa zahtjevom za ispunjenje ugovora..

21. Stoga je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog, glede tužbenog zahtjeva odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373.a. st. 1. točka 1. ZPP, a na temelju čl. 373. točka 3. toga Zakona glede protutužbenog zahtjeva da je ugovor raskinut s nadnevkom koji je sud utvrdio.

22. No, s obzirom na specifičnost situacije ovaj sud i neovisno od prethodno rečenog smatra ipak potrebnim ukazati da je čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. br. 91/96., 68/98., 137/99., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje u tekstu: ZVDSP) propisano da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U tim granicama vlasnik ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari, dakle i istu prodati.

23. Stjecanje prava vlasništva nekretnine pravnim poslom pripada u derivativan način stjecanja, a to znači da vlasništvo prelazi s dotadašnjeg vlasnika na novog stjecatelja na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je svrha upravo prijenos vlasništva, a stječe se zakonom predviđenim upisom u zemljišnoj knjizi. Odnosno to je pravo stečeno kada se kumulativno ispune sve tražene zakonske pretpostavke (čl. 114. ZVDSP). To znači da se na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine može se steći samo ako je onaj koji je otuđuje ujedno i njezin vlasnik, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu, koja iznimka se ne odnosi na konkretni slučaj jer je potpisom ugovora tužitelj potvrdio da zna da nekretnina formalno nije vlasništvo prodavatelja (čl. 115. st. 1. i 2. ZVDSP). Pri tome se vlasništvo nekretnine stječe upisom stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnu knjigu (čl. 120. st. 1. ZVDSP u vezi s čl. 127. i 136. Zakona o zemljišnim knjigama, Nar. nov. br. 63/19.; dalje u tekstu: ZZK), a za takav upis treba o pravnom poslu na kojem se temelju stječe vlasništvo sastaviti tzv. tabularnu ili zemljišnoknjižnu ispravu, čiji sadržaj i oblik moraju odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava (čl. 120. st. 2. ZVDSP u vezi s čl. 48., 49., 57. i 60 ZZK).

24. Međutim tužitelj od trenutka sklapanja pravnog posla, pa tako i u vrijeme podnošenja tužbe, zna da prodavatelj nije formalni vlasnik predmeta prodaje, kao i da nije ispunio ugovorom preuzetu obvezu da se upiše kao vlasnik i da briše sve terete, niti tvrdi da je taj nedostatak ikada otklonjen. Stoga ni ugovor iz kojeg jasno proizlazi da prodavatelj nije vlasnik i tabularna isprava izdana po osobama koje nisu vlasnici ne bi dovela do postizanja svrhe ugovora, odnosno do upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama jer se na temelju takvog pravnog posla i tabularne isprave tužitelj ne bi mogao upisati u zemljišne knjige.

25. U takvim okolnostima konkretnog slučaja u kojima se tužbenim zahtjevom od suda traži:

- da nevlasnicima naloži da tužitelju izdaju tabularnu ispravu, što je protivno ranije navedenim propisima,

- uz što takav nalog ne bi doveo do ispunjenja svrhe ugovora o prodaji nekretnine,

- niti bi takva isprava bila podobna za upis tužiteljeva vlasništva u zemljišnim knjigama,

- a unatoč čemu bi tužitelj prihvaćanjem takvog zahtjeva bio nužno primoran platiti razliku kupoprodajne cijene bez da istovremeno stekne vlasništvo na nekretnini, čime bi se svjesno dovelo tužitelja u nezavidniju poziciju od one u kojoj se nalazi to ni iz ovih razloga nema mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva kojim se strankama ugovora nalaže ispunjenje preuzetih obveza.

26. Prihvaćanjem takvog tužbenog zahtjeva ne postiže se, niti se tužitelju pruža pravična i svrhovita sudska zaštita, a niti bi sud donio odluku koja bi u punom smislu ostvarila svrhu i postigla legitimni cilj koji se u konačnici želi postići, a to je stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišnim knjigama.

27. S obzirom da su tužbeni i protutužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani to je ovaj sud preinačio i odluku o troškovima postupka na način da je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 154. st. 4. ZPP).

28. Tužitelj je sa žalbom uspio glede protutužbenog zahtjeva pa mu je priznat trošak žalbe u iznosu navedenom u izreci ove drugostupanjske odluke (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu 28. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.