Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž-895/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Lj. Š. iz D., OIB…, zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici u V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćnici po M. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-117/19-27 od 26. studenog 2021., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-117/2019-30 od 21. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 28. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-117/19-27 od 26. studenog 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-117/2019-30 od 21. prosinca 2021., u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.040,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska ispravljena presuda u pobijanom dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 3.090,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2021. do isplate, i u tom dijelu sudi:

Odbija se dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosi od 3.090,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2021. do isplate, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika i ukida točka I. izreke rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-117/19-27 od 26. studenog 2021., ispravljenoj rješenjem istoga suda poslovni broj P-117/2019-30 od 21. prosinca 2021., bez vraćanja na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor I kreditu broj 320-50-3274558 sklopljen 16. veljače 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i kojeg je kao sudužnik potpisao Z. M. iz D., a solemnizranog u javnobilježničkom uredu J. V.-S. iz V., dana 17.02.2006., pod brojem OU 202/2006/1 i to: dio t. 2. st. 1. koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." – dio t. 7. st. 1. koji glasi: "…po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 18.784,24 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.300,00 kn (troškovi vještačenja) za razdoblje od 9. ožujka 2019. do 25. studenog 2021. (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.130,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2021. do isplate (toč. IV. izreke). Ujedno je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva s osnova preplate zbog razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplate s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita sa iznosa od 15.238,12 kn na iznos od 18.784,24 kn (toč. I. izreke rješenja). Pod toč. II. izreke rješenja povučen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavljen 11. ožujka 2019. radi isplate isključivo preplate s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I., II. i IV. izreke, kao i toč. I. rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a da se rješenja u pobijanom dijelu ukinu uz naknadu parničnog troška za zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate. Traži trošak žalbi.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak je prethodio njihovu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl 338. ZPP, jer je suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjska presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

6. U postupku nije bilo sporno da je Ugovorom o kreditu broj 320-50-3274558 od 16. veljače 2006. sklopljenim između stranaka tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 22.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca uz kamatu od 5,50% godišnje koja je primjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama kreditora (čl. 2. st. 1.), te da je u čl. 7. st. 1. ugovoren način otplate kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan otplate kredita.

7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu ugovorenu kamatnu stopu i vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi, ima li i u kojoj mjeri citirana odluka iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinke i na ovaj postupak, a sporan je i prigovor zastare.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita visina ugovorene kamate mijenjala od početnih 5,50 % godišnje na više, da se istovremeno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope ugovorne kamate niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužiteljicu nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviještena o pravom značenju švicarskog franka kao "sigurne valute" za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, te da je time tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78715 - dalje: ZOO).

9. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na pravno shvaćanje izraženo u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi pokrenutoj od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik u ovom postupku pravomoćno utvrđeno da su tuženici (banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništavost navedene ugovorne odredbe.

10. Ujedno je naveo da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14.6.2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koje bi plaćala da je kamatna stopa ostala na početnih 5,50% i razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita ukupno iznosi 18.784,24 kn.

12. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom je odlukom poslovni broj Rev- 2221/18 od 3.9.2019., je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

13. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništenim odredbe ugovora o kreditu kojim je uređeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika i kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19.3.2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome pravilno je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

14. Naime, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je stoga sud temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. Žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja neosnovano ocijenio nevjerodostojnim iskaz njegove zaposlenice D. P. koja je navela da je tužiteljica mogla birati između više vrsta kredita i da banka nije ekskluzivno nudila kredite u CHF, kao i da je svoju presudu temeljio isključivo na iskazu tužiteljice koja je kao stranka direktno zainteresiranoj za ishod postupka, nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud. Prvenstveno žalitelju valja odgovoriti da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, koristeći pri tome i utvrđenja iz kolektivnog spora, koja vežu sud u ovoj parnici. Pri tome je sud proveo sve po strankama predložene dokaze, pa je tako saslušao zaposlenicu tuženika i tužiteljicu na okolnost je li banka obavijestila tužiteljicu kao potrošača u pred ugovornoj fazi spornoga kredita o značenju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

16. Prvostupanjski sud poklonio je vjeru iskazu tužiteljice da u vrijeme sklapanja kredita nije znala o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti o čemu ovisi promjena tečaja u CHF u odnosu na kunu i da ju banka prije sklapanja ugovora niti na koji način nije obavijestila o značenju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti se o tim odredbama na bilo koji način pojedinačno pregovaralo, kako je to tuženik tvrdio tijekom postupka, a to ponavlja u žalbi. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto je iskaz njegove zaposlenice D. P., koja je navela da je postojala mogućnost odabira između više vrsta kredita i da banka (tuženik) nije ekskluzivno nudila kredite u CHF, ocijenio nevjerodostojnim, jer je taj sud vrlo jasno obrazložio da svjedokinji nije povjerovao, jer je iskazivala samo općenito o uobičajenom postupanju djelatnika banke prilikom sklapanja kredita, a sama nije sudjelovala u nikakvim pregovorima u ime banke s tužiteljicom vezanim za sporni kredit. Osim toga, iskaz ove svjedokinje u direktnoj je suprotnosti s iskazom tužiteljice, koja je iskazala da je kredit u valuti CHF bio jedini kredit koji joj je banka tada nudila, pa tvrdnje žaliteljice da je mogla birati između više vrsta kredita nisu osnovani, niti je žalitelj u tom pravcu predočio sudu konkretne dokaze. Stoga, imajući u vidu da je sud prvog stupnja u postupku proveo sve dokaze predložene po tuženiku, nerazumljivi su navodi žalbe o "nezainteresiranosti suda za provedene dokaze", kao i tvrdnje da iz dostavljenih materijalnih dokaza, odnosno dokumentacije (ne navodi konkretno koje) proizlazi drugačiji zaključak, suprotan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

17. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, neosnovani su žalbeni navodi da je sve ove činjenice sud prvog stupnja propustio utvrditi u ovome postupku. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

18. Kako utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužiteljice do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

20. Pravilno je pobijanom presudom otklonjen kao neosnovan tuženikov prigovor zastare s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule, i da je tužba podnesena (11.3.2019.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

21. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

22. Materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu sveukupnog iznosa od 18.784,24 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

23. Budući da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženikov prednik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

24. U odnosu na žalbene navode tuženika protiv točke I. rješenja sadržanog u pobijanoj presudi kojim je sud prvog stupnja dopustio preinaku sa iznosa od 15.238,12 kn na iznos od 18.784,24 kn, žalba tuženika je osnovana, ali ne iz razloga navedenih u žalbi. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica izvršila nakon provedenog financijskog vještačenja povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je ocijenio da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranka. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica tijekom postupka nije preinačila tužbu. Ovo iz razloga jer je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 18.859,38 kn, time da je prilikom specificiranja pojedinih mjesečnih iznosa koji se odnose na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji ukupni zbroj iznosi upravo 18.859,38 kn, omaškom u pisanju zatražila isplatu iznosa od 15.238,12 kn, a koju pogrešku je ispravila na raspravnom zapisniku 26.8.2021. (list 183 spisa) naznačivši da pravilno ukupno zatraženi iznos zahtjeva za isplatu ispravno iznosi 18.859,38 kn. Tuženik je na istom ročištu naveo da se opreza radi, protivi toj preinaci, premda se radilo o očitoj pogrešci u pisanju. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 7.9.2021. konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da sada na ime pretplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i razlike u promjeni tečaja CHF potražuje isplatu iznosa od 18.784,24 kn (list 201 spisa), čime je dakle smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na onaj prvotno postavljeni. Kako se prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP smatra da tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, to u konkretnom slučaju, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda i tvrdnjama tuženika, tužba nije preinačena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Nije zato bilo osnove za donošenje rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe sa iznosa od 15.238,12 kn (pravilno 18.859,38 kn) na iznos od 18.784,24 kn. Stoga je u tom pobijanom dijelu žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu i ukinuti točku I. izreke rješenja sadržanog u pobijanoj presudi temeljem odredbe čl. 380. t. 3. ZPP, bez vraćanja na ponovni postupak.

25. Utoliko se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi datum nastupa zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer do preinake tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva nije niti došlo tijekom postupka.

26. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kada je tužiteljici u okviru parničnih troškova priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od po 540,00 kn, jer iz stanja spisa proizlazi da ona ovu pristojbu nije platila. U pravu je žalitelj da je tužiteljici neosnovano priznat i trošak sastava podneska od 28.4.2021. (pravilno se radi o podnesku od 28.4.2020.) kojim se tužiteljica očitovala na podnesak tuženika od 9.4.2020. Navedeni podnesak nije bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. ZPP, jer u njemu tužiteljica ponavlja navode koje je već iznijela u svom ranijem podnesku od 28.2.2020., a koji joj je priznat u okviru parničnih troškova. Konačno, u pravu je žalitelj da tužiteljici ne pripada niti trošak izrade privatnog nalaza i mišljenja u iznosu od 1.300,00 kn, koji je tužiteljica platila prije podnošenja tužbe, jer taj nalaz i mišljenje nije bio korišten kao dokaz u ovome postupku, pa se stoga ne radi o opravdanom trošku. Ostale parnične radnje tužiteljici su pravilno priznate, tako da ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 10.040,00 kn, a ne 13.130,00 kn, kako je to utvrdio sud prvog stupnja. Iz navedenih razloga, odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. IV. prvostupanjske presude valjalo je djelomično preinačiti temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP i tužiteljicu odbiti sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.090,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2021. do isplate.

27. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe, jer je u žalbenom postupku uspio samo u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva, zbog kojega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP).

28. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1., 373. t. 3. i 380. t. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.