Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-1878/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja Diane Preglej i Nike Grospić Ivasović, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženice- protutužiteljice R. V., vlasnice obrta "R." - njega kose i tijela, Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika A. S. i tuženice-protutužiteljice R. V. protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14377/2021-86 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 28. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice R. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14377/2021-86 od 31. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I, II i IV te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 41.093,75 kn

II. Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice R. V. za naknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se žalba tuženice-protutužiteljice R. V. protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14377/2021-86 od 31. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke te pod točkom V izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 70.625,00 kn, kao djelomično nedopuštena.

II Odbija se žalba tužitelja-protutuženika A. S. kao neosnovana i potvrđuje odluka o trošku sadržana u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14377/2021-86 od 31. ožujka 2022. pod točkom V izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika A. S. za naknadu parničnog troška u iznosu od 70.625,00 kn.

III Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika A. S. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke je odlučeno da se raskida Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženice 01. ožujka 2007. te se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženice određuje 29. travanj 2013.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženici da tužitelju A. S., u roku od 15 dana, prizna sva prava iz radnog odnosa računajući od dana nezakonitog prekida radnog odnosa pa do 29. travnja 2013., kao dana sudskog raskida Ugovora o radu i isplati mu na ime naknade plaća u bruto iznosu od 172.928,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu, počevši od 15. siječnja 2011. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

U točki III. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženica isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenom bruto iznosu od 172.928,00 kn.

Pod točkom IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Raskida se ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženice na neodređeno vrijeme za obavljanje administrativnih poslova s početkom rada 01.03.2007.g., sa danom 26. studenog 2010.".

Pod točkom V. izreke je naloženo tuženici R. V. naknaditi tužitelju A. S., u roku od 15 dana, trošak parničnog postupka u iznosu od 41.093,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2022. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 70.625,00 kn odbijen kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženica-protutužiteljica R. V. (dalje: tuženica), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca, uz naknadu cjelokupnog parničnog troška tuženici, uključujući i trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Protiv odluke o trošku sadržane u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14377/2021-86 od 31. ožujka 2022. pod točkom V izreke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 70.625,00 kn, žali se tužitelj-protutuženik A. S. (dalje: tuženik) zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku sukladno žalbenim navodima.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode protivne stranke te predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu.

5. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

6. Kako tužitelj u žalbi napada samo odluku o trošku, to se u skladu s čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra da je podnio žalbu na rješenje.

7. Žalba tuženice je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

8. Žalba tužitelja je neosnovana.

9. Budući da je pod točkom III izreke prvostupanjske presude djelomično odbijen tužbeni zahtjev te je pod točkom V izreke odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 70.625,00 kn, u tom dijelu je tuženica uspjela u sporu pa sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a nema pravni interes podnositi žalbu protiv točke III i dijela točke V izreke, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 358.st. 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u točki I izreke rješenja.

U odnosu na žalbu tuženice

10. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju ističe tuženica. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je prvostupanjski sud dana 21. veljače 2012. donio presudu pod poslovnim broj Pr-7020/10-19 kojom je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio nezakonitim i nedopuštenim pismeno bez naslova - Odluku tuženice od 24. kolovoza 2010., Odluku tuženice od 17. rujna 2010. kao i Odluku tuženice od 05. listopada 2010. te je utvrdio da radni odnos tužitelja kod tuženice nije prestao te je naloženo tuženici vratiti tužitelja na rad na administrativne poslove,

- da je tuženica protiv navedene presude podnijela žalbu dana 11. svibnja 2012. kao i dopunu žalbe 14. svibnja 2012.,

- da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gžr-1163/12-5 od 5. veljače 2013. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s uputom da ponovno raspravi pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz tužitelju, kao i je li prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužitelj obavljao,

- da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud dana 12. prosinca 2013. donio presudu pod poslovnim brojem Pr-7632/13-48 kojom je utvrdio nezakonitim i nedopuštenim pismeno bez naslova - Odluku tuženice od 24. kolovoza 2010., Odluku tuženice od 17. rujna 2010. kao i Odluku tuženice od 05. listopada 2010.; raskinuo Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženice te je kao dan prestanka radnog odnosa odredio dan 26. studenog 2010. te naložio je tuženici da na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu tužitelju isplati iznos od 24.704,00 kn sa kamatom od presuđenja, s time da je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da njegov radni odnos kod tuženice nije prestao te da se naloži tuženici da ga vrati na administrativne poslove kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženica dužna tužitelju priznati sva prava iz radnog odnosa računajući od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženice pa do pravomoćnosti presude kojom se otkaz utvrđuje nedopuštenim te je tuženica dužna tužitelju od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa kod tuženice pa do dana donošenja prvostupanjske presude isplatiti tužitelju sveukupan iznos od 209.984,00 kn. Također je prvostupanjski sud odbio dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u daljnjem iznosu od 24.704,00 kn,

- da su protiv navedene presude tužitelj i tuženica podnijeli žalbe (putem pošte) i to tužitelj dana 17. prosinca 2013., a tuženica dana 20. prosinca 2013.,

- da je Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-96/14-4 od 20. svibnja 2014. odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu prvostupanjskog suda u točki II izreke (kojom se sudski raskida Ugovor o radu između tužitelja i tuženice sa danom 26. studenog 2010.), točki IV (kojom se odbija zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad), točki V (kojom se odbija zahtjev tužitelja za isplatom naknade plaća) i točki VI izreke (kojom se odbija zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 24.704,00 kn) te u dijelu pod točkom VIII izreke presude u kojoj je prihvaćen zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka u iznosu od 10.062,50 kn te je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u točki I (kojom su utvrđene nedopuštenom Odluke tuženice od 24. kolovoza 2010., 17. rujna 2010. i 05. listopada 2010.) i točki III izreke presude (kojom je tuženici naloženo da tužitelju zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati naknadu štete u iznosu 24.704,00 kn); da je preinačena presuda prvostupanjskog suda u točki VII izreke na način da se odbija dio zahtjeva tuženice za naknadom troškova postupka preko iznosa od 10.062,50 kn do iznosa od 15.093,75 kn (za iznos od 5.031,25 kn) te je odbijen zahtjev tužitelja kao i zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka,

- da su protiv navedene presude reviziju podnijeli tužitelj dana 28. srpnja 2014. (putem pošte), a tuženica dana 23. rujna 2014.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Revr- 1631/2014-2 od 24. listopada 2018. odbio reviziju tužitelja i reviziju tuženice kao neosnovane, te je odbio zahtjev tužitelja sa naknadom troškova sastava odgovora na reviziju,

- da je tužitelj protiv dijela presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnio ustavnu tužbu, a Ustavni sud Republike Hrvatske je 20. listopada 2020. donio Odluku broj U-III-1344/2019 kojom je usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1631/2014-2 od 24. listopada 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke (kojom je odbijena revizija tužitelja) i predmet je vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 23. ožujka 2021. donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Rev-1117/2020-4 te je presudom djelomično odbio kao neosnovanu reviziju tužitelja i to u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-96/14-4 od 20. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda ovog suda broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. u točki IV izreke, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad,

- da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovnim brojem Rev-1117/2020-4 od 23. ožujka 2021. djelomično prihvatio reviziju tužitelja, i to u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-96/14-4 od 20. svibnja 2014. kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. u točki II (kojom je utvrđen sudski raskid Ugovora o radu sa danom 26. studenog 2010.), u točki V (kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom plaće), u točki VI (kojom je odbijen dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za naknadom štete zbog sudskog raskida u iznosu od 24.704,00 kn) i točki VII (koja se odnosi na trošak koji je tuženica dužna naknaditi tužitelju), kao i u odnosu na točku IV drugostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka te su u tom dijelu ukinute presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-96/14-4 od 20. svibnja 2014. i presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

- da je u navedenoj Odluci Vrhovni sud RH dao uputu prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku odredi novi datum sudskog raskida Ugovora o radu, s time da isti ne može biti prije istaknutog zahtjeva tuženice te da nakon toga odluči i o zahtjevu tužitelja za naknadu plaće te razlici naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu,

- da je u podnesku od 26. srpnja 2021. tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da traži da se raskine Ugovor o radu sklopljen 1. ožujka 2007. između tužitelja i tuženice i da se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženice odredi 29. travanj 2013.; da se naloži tuženici da mu prizna sva prava iz radnog odnosa računajući od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do 29. travnja 2013. kao dana sudskog raskida Ugovora o radu te da mu tuženica isplati na ime naknade plaća ukupan iznos od 178.898,23 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 15. u mjesecu za prethodni mjesec za razdoblje od 1. prosinca 2010. do 29. travnja 2013., kao i naknadi parnične troškove s kamatom od presuđenja do isplate,

- da je tužitelj na ročištu održanom 21. veljače 2022. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade plaće za 29 dana mjeseca travnja 2013. za iznos od 5.970,23 kn, tako da na ime naknada plaće potražuje ukupan iznos od 172.928,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 2010. do 31. ožujka 2013.,

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženice u periodu od 1. ožujka 2007. do 26. studenoga 2010.,

- da se tužitelj vodio u evidenciji nezaposlenih osoba od dana prijave 13. prosinca 2010. te da je na dan 6. svibnja 2013. još uvijek bio prijavljen kao nezaposlena osoba,

- da se tužitelj nakon 26. studenog 2010., odnosno nakon prestanka radnog odnosa kod tuženice, ponovno zaposlio dana 11. studenog 2014.

- da iz potvrda Porezne uprave o visini dohotka tužitelja za 2011. i 2012. proizlazi da tužitelj nije ostvario nikakvu zaradu,

- da iz obračunskih lista plaća tužitelja za srpanj, kolovoz i rujan 2010. (razdoblje tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu) proizlazi da je prosječna plaća tužitelja iznosila 6.176,00 kn, a isto je vidljivo i iz potvrde tuženice (list 155 spisa),

- da je tuženica na ročištu održanom 2. svibnja 2013. učinila nespornom visinu prosječne plaće tužitelja.

12. Odredbom 117. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) propisano je ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Stavkom 2 istog članka je propisano da odluku iz st. 1. ovog članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, a st. 3. da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz st. 1. i 2. ovog članka, podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

13. S obzirom da je pravomoćno utvrđeno da su Odluke tuženice o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu nedopuštene i nezakonite, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 117. st. 1. ZR-a prihvatio zahtjev tužitelja za sudskim raskidom Ugovora o radu s danom 29. travnja 2013., budući da je navedenog dana tuženica postavila zahtjev za sudskim raskidom, a sukladno uputi Vrhovnog suda RH da datum sudskog raskida ne može biti prije istaknutog zahtjeva tuženice. Sud prvog stupnja također navodi da je iz istog razloga odbio protutužbeni zahtjev kojim je tuženica, usprkos pravnom shvaćanju i uputi Vrhovnog suda RH, ustrajala u zahtjevu da se utvrdi sudski raskid Ugovora o radu između tužitelja i tuženice sa danom 26. studenog 2010., iako je prvi put taj zahtjev postavila tek u podnesku od 29. travnja 2013.

14. Žaliteljica ističe da prvostupanjska presuda uopće nema razloga o tome zbog čega je sud prvog stupnja odredio sudski raskid navedenoga dana te da je "navodno zauzeto pravno shvaćanje" u odlukama Ustavnog suda RH broj U-II-1344/19 i Vrhovnog suda RH broj Rev-1117/2020 od 23. ožujka 2021 "da datum sudskog raskida ne može biti prije istaknutog zahtjeva tuženice za sudskim raskidom, a to je 29. travnja 2013.g." te se poziva na drugačije stavove koje je Vrhovni sud RH izrazio u ranijim odlukama.

15. Opisani žalbeni navodi su neosnovani jer je u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1117/2020 od 23. ožujka 2021. na str. 6., pretposljednji odlomak izričito napisano da će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud "odrediti novi datum sudskog raskida ugovora o radu s time da isti ne može biti prije istaknutog zahtjeva tuženice".

16. Odredbom čl. 394.a ZPP-a je jasno propisano da sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

17. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je, uvažavajući pravno shvaćanje revizijskog suda, utvrdio sudski raskid Ugovora o radu s danom 29. travnja 2013., to jest s danom u kojem je tuženica postavila zahtjev za sudskim raskidom Ugovora o radu sklopljenim između stranaka 1.ožujka 2007.

18. Nadalje, žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju "razliku u plaći za razdoblje od 1. prosinca 2011.g. do 31. ožujka 2013.g." (iako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju naknadu plaće za utuženo razdoblje, a ne razliku plaće), unatoč prigovoru tuženika da u postupku nije raspravljeno je li i kolike prihode tužitelj ostvarivao u navedenom razdoblju kod drugih poslodavaca.

19. Opisani žalbeni navodi su neosnovani jer iz uvjerenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 6. svibnja 2013. (list 182 spisa) proizlazi da se tužitelj vodio u evidenciji nezaposlenih osoba od dana prijave 13. prosinca 2010. te da je na dan 6. svibnja 2013. još uvijek bio prijavljen kao nezaposlena osoba, dok je iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. srpnja 2021. (list 346-348 spisa) vidljivo da se tužitelj, nakon prestanka radnog odnosa kod tuženice, ponovo zaposlio dana 11. studenoga 2014., a što je sve jasno naveo prvostupanjski sud pod točkama 32. i 34. obrazloženja pobijane presude.

20. Dakle, tužitelj nije bio zaposlen kod drugih poslodavaca u utuženom razdoblju, a tuženica nije ni tvrdila niti dokazivala da bi tužitelj eventualno ostvarivao zaradu radom na "na crno", slijedom čega je u tom dijelu činjenično stanje pravilno utvrđeno. 21. Također je neosnovan žalbeni navod da prvostupanjski sud nije utvrdio točnu visinu plaće koju bi tužitelj ostvarivao. To iz razloga što je sud prvog stupnja visinu plaće utvrdio iz obračuna plaće tužitelja za lipanj, srpanj i kolovoz 2010. (list 158 spisa), a tuženica je na ročištu održanom dana 2. svibnja 2013. (list 174 spisa) navela da "nije sporna visina plaće", dok navod tuženice kako je zbog gospodarske krize koja se dogodila bila prisiljena i inače smanjiti plaće radnicima pa tužitelj, i da je ostao u radnom odnosu, ne bi ostvarivao plaću kakvu je ostvarivao prije otkaza, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja paušalnu i nedokazanu tvrdnju.

22. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

23. Budući da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke.

U odnosu na žalbu tužitelja

24. Tuženik u bitnome ističe da se ovaj parnični postupak vodi već dugi niz godina te da je tužitelj u istome konačno uspio nakon odluka Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH pa smatra kako bi se na sve radnje u postupku trebala obračunati vrijednost predmeta spora kako je to konačno postavljeno, dakle i u odnosu na radnje poduzete do 15. travnja 2013.

25. Iz stanja spisa je vidljivo da je postupak pokrenut tužbom podnesenom putem pošte dana 5. listopada 2010. s tužbenom zahtjevom na utvrđenje da su nezakonite i nedopuštene pismeno bez naslova – odluka tuženika od 24. kolovoza 2010., odluka tuženika od 17. rujna 2010. i odluka tuženice od 5. listopada 2010., kao i na utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad i naknaditi parnični trošak. O takvom tužbenom zahtjevu je prvostupanjski sud odlučivao te je 21. veljače 2012. donio presudu poslovni broj Pr- 7020/10-19 kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kn (jednokratna nagrada od 2.000,00 kn po Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", br. 142/12/, a kako je tužitelj i postavio zahtjev za trošak na ročištu 6. veljače 2012., list 94-95 spisa) + PDV od 23% /460,00 kn/).

26. Nakon što je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1163/12-5 od 5. veljače 2013. naprijed opisana prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, tužitelj je u tom ponovnom suđenju podneskom od 15. travnja 2013. postavio tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće od 1. prosinca 2010. pa do 31.ožujka 2013.

27. S obzirom da se do postavljanja zahtjeva za isplatu naknade plaće dana 15. travnja 2013. (list 148 – 154 spisa) sud prvog stupnja provodio postupak i odlučivao samo o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti odluka o otkazu i vraćanja na rad, pravilna je odluka o naknadi troška u visini jednokratne nagrade za radnje poduzete do 15. travnja 2013. u iznosu od 2.000,00 kn + PDV te se žalbeni navodi u tom dijelu ukazuju neosnovanima.

28. Odlučujući o troškovima postupka, sud prvog stupnja je naveo da se trošak tužitelja sastoji se od troška sastava podnesaka od 17. travnja 2013. (15. travnja 2013.), 30. travnja 2013., 05. studenog 2013. i 26. srpnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn za svaki (Tbr. 8/1), troška sastava podnesaka od 15. svibnja 2013. (13. svibnja 2013.) i 20. lipnja 2013. (18. lipnja 2013.) u iznosu od 500,00 kn za svaki (Tbr.8/3), troška pristupa na ročišta 02. svibnja 2013., 05. studenog 2013. i 21. veljače 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svako (Tbr. 9/1), troška pristupa na ročište 12. prosinca 2013. na kojem je objavljena presuda u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/3), troška sastava žalbe od 18. prosinca 2013. (17. prosinca 2013.) u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr.10/1), troška sastava revizije u iznosu od 3.750,00 kn (Tbr. 10/6) i troška sastava ustavne tužbe u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 27/1), što ukupno iznosi 32.875,00 kn. Pritom je tužitelju dosuđen i PDV od 25 % u iznosu od 8.218,75 kn pa ukupan trošak iznosi 41.093,75 kn, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 70.625,00 kn odbija kao neosnovan.

29. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da nije priznao tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu od 28. svibnja 2012. (24. svibnja 2012.), odgovora na dopunu žalbe od 30. svibnja 2012. (28. svibnja 2012.) kao i odgovora na žalbu od 27. kolovoza 2012. (23. kolovoza 2012.), s obzirom da navedeni trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

30. Također sud prvog stupnja nije priznao tužitelju ni trošak sastava podnesaka od 15. svibnja 2013. (13. svibnja 2013.) i 20. lipnja 2013. (18. lipnja 2013.) u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn, smatrajući da se nije radilo o obrazloženim podnescima, već o podnescima kojima je tužitelj dostavljao dokumentaciju u spis te je tužitelju priznat trošak od po 500,00 kn za svaki tih podnesaka.

31. Pored toga, sud prvog stupnja je u obrazloženju odluke naveo da tužitelju nije priznao niti trošak sastava podnesaka od 02. rujna 2013. (30. kolovoza 2013.), 25. rujna 2013. (24. rujna 2013.), 11. veljače 2014. (10. veljače 2014.), 14. veljače 2014. (13. veljače 2014.) i 19. ožujka 2014. (18. ožujka 2014.) jer je iste ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

32. Tuženik osporava pravilnost odluke o trošku u naprijed opisanom dijelu, tvrdeći da su svi naprijed navedeni podnesci za koje mu nije priznat trošak bili potrebni za vođenje postupka jer je u njima ukazivao na relevantnu sudsku praksi i iznosio pravne stavove koji su prihvaćeni od sudova viših instanci.

33. Međutim, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda trošak sastava odgovora na žalbu od 28. svibnja 2012. (24. svibnja 2012.), odgovora na dopunu žalbe od 30. svibnja 2012. (28. svibnja 2012.) kao i odgovora na žalbu od 27. kolovoza 2012. (23. kolovoza 2012.) nije bio potreban za vođenje ovog postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

34. U odnosu na preostale obrazložene podneske za koje tužitelj smatra da su bili potrebni za vođenje postupka, valja reći da sukladno odredbi Tbr. 8. t. 1. Tarife odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 (četiri) takva podneska u prvostupanjskom postupku – nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Dakle, punomoćniku tuženika pripada nagrada za najviše četiri obrazložena podneska, a upravo toliko mu je prvostupanjski sud i priznao, pri čemu se treba raditi o podnescima kojima se odgovara na tužbu ili na navode iz odgovora na tužbu ili očituje na nalaze i mišljenje vještaka, a ne o iznošenju pravnih stavova kao što to žalitelj ističe, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja i u tom dijelu.

35. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a je odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.

36. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 381. ZPP-a, odbiti zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i odlučiti kao u točki III izreke rješenja.

U Zagrebu, 28. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac, v.r.