Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 78 Gž R-1382/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Burcar, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz P., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica S. R. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, za ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-101/17-36 od 14. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-101/17-36 od 14. svibnja 2021. u dijelu pod točkom II. izreke u dosuđujućem dijelu glede glavnice i zateznih kamata.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić- Gradu, poslovni broj Pr-101/17-36 od 14. svibnja 2021. u dijelu pod točkama I. i III. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o trošku nastalom tuženiku podnošenjem žalbe odluči konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju s osnove rada na izdvojenom objektu 169.322,92 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način određen izrekom te presude, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju po osnovi subota i nedjelja koje su evidentirane kao slobodni dani 41.525,68 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način određen izrekom te presude, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 23.602,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2021. do isplate
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata naknade za rad na izdvojenom objektu sud prvoga stupnja navodi:
- da između stranka nije bilo sporno da je tužitelj sa činom nadnarednika od 2012. do 2014. radio na izdvojenom mjestu rada uz obvezan smještaj u vojnoj lokaciji neprekidno sedam dana, kroz koje razdoblje nije smio napuštati tu lokaciju,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je svakog dana na svojem radnom mjestu radio radno vrijeme u trajanju 12 sati, dok je u preostalo vrijeme radio druge poslove, te se odmarao,
- da takav oblik organizacije radnog vremena na izdvojenom objektu u razdoblju prije 1. lipnja 2014. nije bio pobliže reguliran Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. 118/09., 118/12., dalje: Odluka/09), iako da se spominje u čl. XI. te Odluke kada se navodi da rad na izdvojenom objektu koji zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu može biti organiziran ili kao rad u smjenama, ili kao rad u turnusima, a da ako nije organiziran na taj način, da se može organizirati kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva uz pravo na proporcionalni odmor u omjeru 1 : 1,
- da prema čl. XIII. navedene Odluke, ovako „na drugi odgovarajući način“ organizirano radno vrijeme odnosno ovakva „dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva“ nije predviđena kao zasebna osnova za uvećanje plaće,
- zbog čega da se pri obračunu i isplati plaće tužitelja u razdoblju do 1. lipnja 2014. mogu primijeniti druge osnove za uvećanje plaće iz čl. XIII. spomenute Odluke (uvećanje po osnovi prekovremenog rada 50%, rada noću 40%, rada subotom 25%, rada nedjeljom 35%, rada blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, rada u drugoj smjeni 10%, dvokratnog rada 10%, i rada u turnusu 5%, time da se međusobno isključuju samo dodatak za rad u turnusu i dodatak za rad u drugoj smjeni), a koje osnove za uvećanje plaće da dolaze do primjene samo za sate rada koji su ostvareni u svakom od ovih režima rada, prema dnevnoj evidenciji rada, za svaki ostvareni sat rada (čl. IV. Odluke),
- da radno vrijeme tužitelja nije bilo preraspodijeljeno, odnosno tuženica nije dostavila pisanu zapovijed iz čl. III st. 3. Odluke/09, iz koje bi to proizlazilo,
- te je zbog toga prihvaćen izračun visine naknade prema varijanti iz tablice 2 nalaza i mišljenja (list 167-174) na način da je za svaki dan rada ne izdvojenom objektu za prvih 12 sati rada obračunato kao 8 sati redovnog rada i 4 sata prekovremenog rada obzirom na smjenski rad uz primjenu dodataka na osnovnu plaću i to 50% za prekovremeni rad, 40% za rad noću, 25% za rad subotom, 35% za rad nedjeljom, 150% za rad na blagdane i neradne dane, 10% za rad u drugoj smjeni, 10% za dvokratni rad s prekidima duljim od 90 minuta i 5% za rad u turnusu, sve prema odredbama čl. XIII Odluke/09,
- dok je preostalih 12 sati obračunato kao aktivno dežurstvo, uz poziv na pojedine odredbe Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08. ) i kasnije izmjene i dopune tog Pravilnika (Nar. nov. 142/08., 118/09.), te pojedine odredbe (starog i novog) Zakona o službi u Oružanim snagama RH u odgovarajućim razdobljima njihove primjene u iznosu od u ukupno 169.322,92 kn,
- a navodi i da je cijenu sata dežurstva vještak izračunao uvećanjem cijene sata redovnog radnog vremena za pripadajući koeficijent, i u skladu s pojedinačnim mjesečnim iznosima osnovne plaće iz tablice 1.
5. Obrazloženje prvostupanjske presude u ovom je dijelu kontradiktorno i nejasno (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP) i prelazi granice činjeničnog supstrata tužbenog zahtjeva.
6. Prije svega valja reći da nije razumljiv i kontradiktoran je sam sebi zaključak prvostupanjskoga suda iz točke 10. kada navodi da oblik rada kao u slučaju tužitelja nije bio reguliran u razdoblju do 1. lipnja 2014., odnosno za važenja Odluke/09. Ovo jer s druge strane sud:
- u istoj točci obrazloženja navodi da je točkom XI. Odluke/09, koju i citira pod točkom 7.1. na listu 8, odlomak 4. bilo propisano da iznimno rad na izdvojenom objektu može biti organiziran ili kao rad u smjenama ili kao rad u turnusima, a da ako nije organiziran na taj način, da se može organizirati kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva uz pravo na proporcionalni odmor u omjeru 1 : 1.,
- te navodi u točci 7.1. na listu 8, odlomak 3. da kao oblik organizacije rada Odluka/09 poznaje i rad sa 24-satnim boravkom na radnom mjestu (uključujući i rad na izdvojenom objektu).
7. Nadalje, sud prvoga stupnja odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva zanemaruje i ne razmatra propisano čl. VI. st. 1. Odluke/09 prema kojoj pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, koliko tužitelj u iskazu i tvrdi da je radio dnevno, za koji rad postoji uporište i u Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. 73/13., čl. 153. i čl. 154.), dok ostatak vremena predstavlja aktivno dežurstvo u smislu čl. V. st. 1. i 2. te Odluke i u taj je dio uračunato i vrijeme odmora.
8. Isto tako nejasno je kako je sud i na temelju čega, u situaciji kada sam tužitelj činjenično u tužbi ne tvrdi da je radio prekovremeno, već tvrdi da je 16 sati aktivno dežurao, a 8 sati odmarao, dok u iskazu tvrdi da je radio 12 sati, a ostalo vrijeme obavljao druge poslove i odmarao, pri čemu nije sporno da je posebnim propisima propisano da za potrebe službe pripadnik OS RH može raditi do 12 sati, zaključio da je rad tužitelja za vrijeme boravka na izdvojenom objektu od 12 sati bio organiziran u kombinaciji 8 sati redovnog rada i 4 sata prekovremenog rada (pri čemu ovaj sud ocjenjuje da je preostalih 12 sati pravilno obračunato kao aktivno dežurstvo). Sud o tome nije dao nikakve razloge, već je samo prihvatio nalaz vještaka, zanemarujući da nije na vještaku da tumači propise i zaključuje o organizaciji rada tužitelja, već je to dužnost suda.
9. Kako time nije moguće ispitati pravilnost zaključka suda vezanog uz organizaciju rada za vrijeme sedmodnevnog boravka i rada tužitelja na izdvojenom objektu, a time niti pravilnost izračuna sačinjenog po vještaku na kojem sud temelji zaključak o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva u ovom dijelu to je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 369. st. 1. ZPP).
10. U ponovnom suđenju sud će stoga, prije svega razmotriti i utvrditi, na koji je način u utuženom periodu, sukladno propisima koji se imaju primijeniti u konkretnom slučaju, bilo moguće organizirati rad tijekom višednevnog boravka tužitelja u izdvojenom objektu. S obzirom na to će, imajući na umu činjenični okvir tužbe i dokaze, ocijeniti na koji je od tih propisanih načina stvarno bio organiziran rad tužitelja u utuženom periodu te će, zavisno od pravnog stava koji o ovom pitanju zauzme, po potrebi odrediti i dopunu vještačenje, ne zanemarujući pri tome činjenicu da je tužitelj za višednevni rad na izdvojenom objektu dobio i višednevne uzastopne slobodne dane te će na temelju zaključaka do kojih dođe o ovom spornom pitanju donijeti novu odluku koju će biti moguće ispitati.
11. Što se pak tiče dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za subote i nedjelje, žalba nije osnovana.
12. Naime, nije sporno da je tužitelj na izdvojenom objektu boravio i obavljao rad po 7 dana uzastopno nakon čega je dobio i koristio narednih 7 dana slobodno od službe. Također nije sporno da je u tih 7 slobodnih dana (dakle i za radnog vremena i za vrijeme aktivnog dežurstva, čl. IX. Odluke/09.) ulazila uvijek jedna subota i jedna nedjelja koji dani su zakonom predviđeni kao neradni dani.
13. Prema odredbi čl. XI Odluke/09 nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu pripadnik oružanih snaga ostvaruje pravo na 24-satni odmor (slobodan dan) odnosno u slučaju višednevnog boravaka na radnom mjestu ostvaruje pravo na višednevni proporcionalni odmor u omjeru 1:1. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik tužitelju odobravao 5 slobodnih dana, te uz to subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga i inače neradni dani, to tužitelj osnovano potražuje naknadu za neiskorištene slobodne dane koji uključuju subote i nedjelje koje mu tuženik bilježi kao slobodne dane nakon rada na izdvojenom objektu, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.
14. S obzirom da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka jer odluka o zahtjevima stranaka u tom dijelu ovisi o konačnom uspjehu stranaka u ovom parničnom postupku (čl. 380. točka 3. ZPP).
15. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP.
U Zagrebu 29. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Dubravka Burcar, v.r.
