REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

SPLIT

Poslovni broj: 87 P-318/2015

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu D. B., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice pod 1. Z. M., OIB: …, O. G., …, pod 2. F. M., OIB: 24518132399, O. G., …, oboje zastupani po punomoćniku M. K.,

odvjetniku u T., protiv tuženika M. R., OIB: ..,

M., …, zastupanog po punomoćniku S. P.

L., odvjetniku u M., radi isplate, nakon javne glavne rasprave, održane i zaključene 19. svibnja 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, D. K., odvjetničkog vježbenika kod M. K., odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika, P. K., odvjetničke vježbenice kod D. M.,

odvjetnika, 28.lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Dužan je tuženik u doku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužitelju iznos od 15.340 Eura zajedno sa pripadajućom kamatom koja teče od 23. listopada 1999. godine a koju S. banka kao poslovna banka u mjestu ispunjenja daje na štedne uloge u valuti glavnice po viđenju, sve plativo u kunama, a prema prodajnom tečaju Splitske banke kao ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koji vrijedi na dan ispunjenja obveze.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak..”

II. Nalaže se tužiteljima pod 1. Z. M., OIB: … i pod 2. F.

M., OIB: … u roku od 15 dana naknaditi tuženiku M.

R., OIB: …, parnični trošak u iznosu od 51.565,50 kn , dok se u

preostalom dijela zahtjeva za isplatu iznosa od 1.562,50 kn više od dosuđenoga, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj N. M. je 22. srpnja 2002. podnio Općinskom sudu u

M. tužbu protiv tuženika M. R. (označenog kao M. R.) radi

vraćanja zajma.

1.1. U tužbi tužitelj navodi da je tuženik u sedmom mjesecu 1999. dao zajam u iznosu od 30.000,00 DEM, a koji iznos je tuženik trebao vratiti do 22. listopada 1999. Tuženik da nije vratio pozajmljeni iznos tužitelju unatoč više usmenih i telefonskih opomena. Obzirom da je DEM prestao postojati, to pozajmljeni iznos predstavlja 15.340,00 eura.

2. Tuženik M. R., u odgovoru na tužbu od 1. veljače 2005. navodi da tužitelja poznaje od 1999. godine, da su zajedno putovali njegovim kolima u Njemačku i da je išla cijela grupa uplaćivati učešće za kredit. Od tog kredita da nije bilo ništa. Gospodin M. da je htio taj kredit, ali nije ispunjavao uvjete, a njega je zamolio da zajedno sa njim digne kredit. Tuženik da je bio voljan napraviti tu uslugu, ali da su i tuženik i svi ostali iz cijele Hrvatske i Europe bili prevareni. Tuženik da je sve svoje obveze uredno ispunio prema tužitelju posredstvom njegovog prijatelja M. B. zvanog R..

3. U podnesku od 6. prosinca 2007. tuženik navodi da tužitelj nema nikakvu nenamirenu novčanu tražbinu prema njemu po bilo kojem pravnom osnovu.

3.1. Tužitelj da nije tuženiku dao nikakav zajam, već su stranke ušle u zajednički posao s ciljem da putem njemačke tvrtke O.-B. d.o.o. F. u njemačkoj dobiju kredit u iznosu 1.800.000,00 DEM.

Tijekom ljeta 1999. da je njemačka tvrtka nudila povoljne kredite za koje su bile zainteresirane obje stranke te je tužitelj u M. uplatio trošak obrade kredita u iznosu 1.660,00 DEM, dok je u Njemačkoj trebao uplatiti 32.000,00 DEM kao polog za kredit u iznosu 1.800.000,00 DEM. Uvjet za dobivanje kredita da je bila nekretnina na koju je moguće upisati hipoteku te uplata navedenog pologa. Tuženik da je imao nekretninu za upis hipoteke, ali nije imao novac za polog dok je tužitelj imao novac za uplatu pologa, ali nije imao nekretninu, pa su se stranke dogovorila da će na ime tuženika zajednički zatražiti kredit u iznosu 1.800.000,00 DEM, za svakoga po pola tog iznosa, s tim da tuženik jamči povrat kredita svojom nekretninom, a da tužitelj da za uplatu pologa od 30.000,00 DEM, od čega polovica predstavlja polog za njegov dio kredita, a druga polovica za tuženikov dio kredita. Svoju polovicu pologa tuženik da je trebao vratiti tužitelju odmah po realizaciji kredita. Stranke da su izvršile uplatu pologa, tuženik sklopio ugovor o kreditu, preostalo čekati uplatu kredita, za što je tuženik u Švicarskoj otvorio poseban račun. Stranke da su naknadno saznale da su zajedno s većom grupom građana bili žrtve prijevare te su se dogovorili da će tuženik tužitelju vratiti svoj dio pologa od 15.000,00 DEM čim bude imao novac.

3.2. U ljeto 2002. da je tužitelj nazvao tuženika telefonom te mu poručio da će u M. po njegov dio pologa doći muškarac kojeg je zvao R., da mu tuženik preda novac, s čim tuženik nije bio suglasan, ali je pristao na takav način povrata pologa. Prije preuzimanja tužiteljevog novca, R. da je nazivao tuženika na njegov mobilni telefon te mu je prijetio što je tuženik prijavio policiji te je policajac B. s R. obavio obavijesni razgovor, poslije čega je tuženik predao R. 15.000,00

DEM u eurima za tužitelja koji se poslije tuoga tuženiku više nikada nije javio, niti od njega bilo što tražio. Navedenom isplatom da je tuženik vratio tužitelju svoju polovicu pologa za kredit, uslijed čega da tužitelj nema prema njemu više nikakvu tražbinu pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tijekom postupka je tužitelj N. M. umro, zbog čega je Općinski

sud u M. rješenjem poslovnog broja P-576/02 od 16. studenog 2010. utvrdio prekid postupka.

4.1. Postupak je nastavljen stupanjem nasljednika pok. N. M. i

to Z. M. u svojstvu tužiteljice pod 1 i F. M. u svojstvu

tužitelja pod 2. na mjesto pok. N. M..

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o zajmu sklopljen između M. I. B. kao zajmodavca i N. M. pok. F. kao

zajmoprimca od 22. srpnja 1999. (str. 5 spisa), potvrdu o uplati od 21. srpnja 1999. na njemačkom jeziku (str.6), pisanu izjavu M. R. „U M.,

19.04.02.” ovjerenu po javom bilježniku A. B. iz M. pod brojem OV- 3946/02 od 19. travnja 2002. (str.7), ispise e-mail korespondencije W. O. iz 1999. Na njemačkom jeziku i u ovjerenom prijevodu po sudskom tumaču (str. 14-19), dopis PU SD PP M. od 24. studenog 2008. (str. 26), sporazum N. M., M. R. i I. M. potpisan po N.

M. i I. M. sa oznakom godine 2000. bez datuma (str.42), izvadak iz zemljišne knjige Z.U. 1845 K.O. O. (str. 43), procjena vrijednosti poslovno stambene zgrade izrađeno po Z. M., ing.građ. „U M., 1.

svibanj 1999.” (str. 44-51), građevinsku dozvolu od 2. Kolovoza 1998. Investitora N. M. (str. 52), uporabnu dozvolu po zahtjevu M. N. od

23. veljače 1976. (str. 53-54), dokumentaciju dostavljenu po D. R. (str. 66- 121), izveo dokaz saslušanjem prethodno označenog tužitelja N. M.,

tuženika M. R., tužiteljice pod 1. Z. M, svjedoka M.

B., V. R., I. M., I. M., N. Č., D. R., M.

I..

6. Tužitelj N. M. u iskazu navodi da je u srpnju 1999. bio u

jednom uredu u M., koji ured je vodio kreditiranje stranih, odnosno njemačkih kredita i u istom su radili D. i M. I.. Došao je s namjerom kako bi podigao strani kredit, a u uredu je upoznao suprugu tuženika

6.1. Supruga tuženika tada nije imala novac za položiti garanciju za kredit, kojom prilikom je njega D. I. savjetovala da zajedno pronađu novac i skupa podignu kredit, obzirom da se nije davao kredit ispod tri milijuna maraka. Na prijedlog D. i supruge tuženika da su trebali zajedno svoje nekretnine udružiti radi iznosa kredita, a nakon što se dobije kredit da svatko od njih uzme onaj iznos koji mu je potreban. Navodi da je telefonskim putem nazvao gospođu B. kako bi je pitao informaciju o tome tko bi mogao dati novac za posudbu, a ona ga uputila na zeta njezine sestre I. M. koji je imao potreban novac koji je tražio i to 30.000 DEM s kamatom od 5%. Supruga tuženika da je tražila da kamata bude do 3%, ali je pristala na kamatu od 5%. U Uredu u M. da tada nije bio nazočan tuženik, da je bilo 30-ak osoba, vezano za dobivanje stranih kredita. Istog dana kada je dogovorena pozajmica iznosa od 30.000,00 DEM da je sa suprugom tuženika otišao njenoj kući gdje je upoznao tuženika i zajedno s tuženikom otišao u T. po novac. Tada da su bili kod njega u lokalu gdje su ručali, da je došao I. M. s novcem, a za stolom osim njih trojice bila nazočna M. B., njegova kći L. M. te jedna konobarica koja ih je posluživala. M. B. da je sastavila zapisnik o dugovanju, kojeg je potpisao kada ju uzeo novac od I. M., jer ovaj nije tuženiku vjerovao, tako da je tražio da potpiše i njemu predao u ruke 30.000 DEM, koji novac je predao u ruke tuženiku.

6.2. Navodi da je dogovor bio da tuženik taj novac vrati njemu, a potom ga on vrati Ivici Milatu, obzirom da je tužitelj zadužio novac. Dalje, da je bilo dogovoreno da se posuđene marke vrate za tri mjeseca, iz kredita.

6.3. Sutradan ili par dana nakon toga da je vozio tuženika na sastanak svih koji su tražili kredite u Njemačkoj i u mjestu u okolici D. u uredu, prema uputi šefa ureda da je uplatu garancije za njihov kredit tuženik na ruke tom šefu, a da mu nije poznato je li tuženik od njega dobio kakvu potvrdu ili slično. Navodi da on i tuženik između sebe nisu ništa potpisivali vezano za posuđeni novac, da vjerovao je tuženiku.

6.4. Nakon 7-8 mjeseci da su saznali da su prevareni, M. i D. I. podnijele kaznenu prijavu protiv Nijemca koji je s njima radio u uredu i na čije ima je bio registriran ured. Svi koji su podizali kredit u tom uredu da su se sastali u T. u restoranu A., da je sastavljen spisak tko je sve dizao kredit i tko je kome novac posudio potreban za dizanje tog kredita, a sastanku nije bio nazočan tuženik već njegova supruga koja nije htjela potpisati, već da će potpisati njen suprug kad on dođe u M..

6.5. On da je više puta zvao tuženika telefonom da mu vrati novac, a ovaj mu govorio da trenutno nema novac, da će dignuti kredit i vratiti novac. Tužitelj da je, možda osam mjeseci nakon što je posuđen vratio I. M. 35.000 DEM na ime glavnice i kamata, iako je trebalo dati 40-ak tisuća DEM te je morao posuditi novac 6.6. Na upit punom.tužitelja, navodi da je imao polog za svoj kredit koji je trebao biti u iznosu 1.200.000,00 DEM dok je tuženik trebao dići kredit u iznosu od 1.800.000,00 DEM, koliko se sjeća, imao je polog od 13.000,00 DEM. U svom lokalu je na ruke tuženiku dao iznos od 30.000,00 DEM, a nikakav zajednički posao s tuženikom nije ugovarao.

6.7. Na upit punomoćnika tuženika navodi da je bilo potrebno uplatiti zatraženi polog za garanciju o kreditu, zbog čega se i išlo u Njemačku i koji iznos je tuženik platio šefu na ruke. Tužitelj da je platio pologa u iznosu od 13.000 DEM, a njegov polog zajedno sa tuženikovim je iznosio 30.000 DEM ili 31.000 DEM. On da nije dobio potvrdu od direktora te firme da je uplatio polog, novac da je predao tuženik.

7. Tuženik M. R. u iskazu navodi, da je njegova supruga dovela tužitelja njemu u kuću, gdje ga je i upoznao. Tužitelj da nije imao sve uredne papire za dizanje kredita, vezano za nekretninu koju posjeduje i nije mogao samostalno podići kredit, već je to morao zajedno s nekim tko je imao svu potrebnu dokumentaciju za kuću ili drugu nekretninu. Dogovor da je bio da će ih tužitelj financirati, dok bi oni realizirali kredit, tako da bi im tužitelj dao iznos od 15.000,00 DEM koji je njima bio potreban za njihov dio kao polog za kredit, dok je tuženik imao urednu dokumentaciju za kuću i građevinsku dozvolu.

7.1. Za zatraženi kredit da je bio potreban iznos od 30.000,00 DEM i uplata neke provizije, a kredit je bio u iznosu od 3.000,000,00 DEM, nakon čije realizacije bi, prema njihovom dogovoru, ustupio tužitelju jedan dio njemu potrebnog novca. Navodi da nije točno da je bilo dogovoreno da je tužiteljev kredit 1.200.000,00 DEM ili tuženikov 1.800.000,00 DEM, a raspodjela trebala dogovoriti nakon što kredit bude realiziran. Prije nego što je upoznao tužitelja da je u uredu uplatio iznos od 1.600,00 ili 1.700,00 DEM kao iznos sa obradu kredita i za to dobio potvrdu. U uredu da je radila M. I. i neki Nijemac koji je bio voditelj.

7.2. Dalje navodi da je točno da je supruga sa tužiteljem dogovorila da će on za njih uzeti novac koji će ovi uplatiti u Njemačkoj, što je bilo potrebno unaprijed uplatiti za kredit. Točno je da je sa tužiteljem otišao u T. u tužiteljev lokal, gdje su se sastali sa još jednim muškarcem, jednom gospođom i još jednom ženskom osobom, za koju ne zna je li bila kći tužitelja ili konobarica. Muškarac da se zvao I.. Tužitelj navodi da nije točno da je I. njemu dao iznos od 30.000,00 DEM, već je dao tužitelju novac u ruke, tužitelj nešto potpisao, a ne sjeća se što je to bilo i kad se pisao dokument. On da te prilike nije uzeo nikakav novac, niti što potpisivao, da je bio nazočan samo iz razloga što je želio vidjeti hoće li novac biti posuđen, a nisu mu bili poznati detalji vezani za posudbu, ništa konkretno nije znao, niti pregovarao.

7.3. Nakon 2-3 dana da su on i tužitelj išli zajedno u Njemačku, bili u jednom malom mjestu i tada mu tužitelj dao novac u iznosu od 30.000,00 DEM, a tuženik sav taj novac predao Nijemcu u malom uredu u hotelu, koji je bio voditelj ureda u M., a tome bila nazočna i M. I. kao prevoditelj. Novac da je predao,

jer je kredit formalno glasio na njegovo ime. Predstavljao je nekakvo učešće da bi se ušlo u daljnju obradu kredita te je za predani novac dobio potvrdu.

7.4. Tuženik navodi da je imao obvezu nakon pola godine, točnije, nakon realizacije kredita vratiti tužitelju iznos novca od 15.000,00 DEM te nije negirao dug, ali nije bio u mogućnosti odmah ispoštovati dogovor za povrat novca tužitelju. Početkom 2002 da je supruga od H.-a realizirala kredit, nakon čega je izvršio obvezu prema tužitelju. Tužitelj da je od njega tražio da novac da na ruke izvjesnom R., koji je bio mafijaš i živio u S., na što je izvijestio da je to rizično i da ne želi ovome dati novac. Tužitelj da mu je rekao da R. uruči novac i zadužio R. da od njega prisilno utjera novac. Tuženik da je površno poznavao R., upoznao ga je preko D. i M. I. u njihovom Uredu. Tuženik i supruga da su R. dali novac,

nakon toga se nitko nije javljao te su smatrali da je to u vezi duga riješeno, sve dok ih tužitelj nije telefonski izvijestio da novac od R. nije primio, a tuženik rekao da je novac predao i da je njegova obveza gotova.

7.5. Na upit punomoćnika tužitelja navodi da nikakav novac od tužitelja u Trogiru nije primio, a kada je u Njemačkoj primio novac od tužitelja potreban za učešće da je prebrojio, misli da je to bilo 30.000,00 ili malo više, zajedno su participirali u troškovima, a posebne pojedinosti nisu dogovarane, sve to trebalo uslijediti nakon realizacije kredita. Od R. da nije pitao nikakve dokumente kad je došao po novac za tužitelja, pred istim da je novac prebrojio i dao mu kako se kaže „s nogu”. Novac da je bio u kunama, jer je njegova supruga donijela direktno iz banke, pa su preračunavali u marke. Nije tražio da mu R. potpiše bilo kakvu priznanicu o preuzimanju novaca, jer ga je bilo stran, nije nazvao tužitelja da pita je li mu R. dao novac, iz razloga jer je ovaj došao po želji tužitelja.

7.6. Na upit punomoćnika tuženika, navodi da je novac koji je primio od tužitelja u Njemačkoj u cijelosti uplatio u uredu od kojeg su trebali dobiti kredit i od tog ureda dobio potvrdu da je novac uplatio.

8. Tužiteljica pod 1. Z. M., u iskazu navodi da joj je od svega o čemu se radi poznato da je njen pokojni muž N., posudio novac od M.

B., odnosno od njenog rođaka I. M., a preko M. i da je poslije taj novac dao kao ulog za dizanje kredita u N. M. R., što bi trebao biti njihov

polog za dizanje kredita u Njemačkoj. Na upit suda, navodi da gospodina R. ne poznaje i nije ga nikada niti vidjela. Suprug da je posudio taj iznos od 30.000,00 DEM, a poslije iznos od 35.000,00 DEM vratio M. B.. Na daljnji upit suda, da li je taj kredit trebao biti zajednički od pokojnog supruga i gospodina R., tužiteljica navodi da to ne zna, da je suprug samo govorio da su u B. povoljni krediti, da će tamo dići kredit, a ne zna da li mu je to za nešto trebalo. Kada oni nisu dobili kredit, gospodin R. nikada nije vratio ništa od tog novca. Dalje što se događalo oko tog novca, kredita, pologa, da ne može ništa reći, jer o tome ne zna.

8.1. Na upit zamjenice punomoćnika tužiteljice, da li joj je poznato da je njen suprug angažirao gospodina R. za povrat navedenog novca, ista odgovara da joj to ništa nije poznato, niti zna za R..

9. Svjedok I. M. u iskazu navodi da je donio tužitelju 30.000,00 DEM u njegov restoran, misli u srpnju 1998. i da je tužitelj taj novac, ispred njega predao tuženiku. Navodi da ga je M. B., teta njegove supruge, pitala je li voljan posuditi 30.000,00 DEM tužitelju, kojemu je ona bila kuma te je on na njen nagovor dao taj novac tužitelju. M. B. da je sklopila ugovor oko pozajmice novca koji su potpisali on i tužitelj, a ne može se sjetiti je li ugovor sklopljen istog dana kada je u restoranu predao tužitelju novac, ili je to možda bilo sutradan ili par dana kasnije. Ugovor da su potpisali tužitelj i on, ne može se sjetiti u kojem roku mu je tužitelj trebao vratiti posuđeni novac, da je bila dogovorena određena kamata, misli cca 10.000 DEM. U restoranu tužitelja, kada mu je predao novac, da je za stolom bio nazočan tuženik, prijatelj tužitelja (svjedok I. M.). Tužitelj da mu nije vratio novac u dogovorenom roku, da mu je vratio iznos od 35.000,00 DEM, 30.000,00 glavnice i 5.000,00 kamata. Svjedok da je prihvatio taj iznos i za njega je stvar bila gotova.

9.1. Na upit zamjenice punomoćnika tužitelja, svjedok navodi da mu je gospođa B. rekla da je novac potreban za tužitelja, a kada je njemu predao novac, da ga je ispred svjedoka predao tuženiku. Navodi da je bio nazočan kratko vrijeme i nije mu poznato je li tuženik novac koji je primio od tužitelja prebrojao i u kakvom odnosu je tuženik bio s tužiteljem.

10. Svjedok I. M., iskazuje da mu je poznato da je I. M. donio novac i ispred njega dao tužitelju. U mjesecu srpnju 1998-1999. da je sjedio za stolom zajedno s tužiteljem i tuženikom, dojeg do tada nije poznavao. Za stol da je tada došao svjedok I. M. i predao je novac tužitelju. Ne sjeća se je li tužitelj novac spremio u džep ili nešto drugo napravio, ne sjeća se je li novac bio u kuverti, a poznato mu je da se radilo o iznosu od 35.000 DEM, jer mu je to tužitelj rekao kasnije, a zna da mu je taj novac trebao za nekakav kredit. Ne zna točno što je tužitelj s tim novcem napravio, ispred njega da se nije nikakav novac brojao. Tužitelj da mu je rekao da je taj novac dao tuženiku i da je taj posao propao.

11. Ostali svjedoci su iskazivali o svojim saznanjima u pogledu predmeta spora.

12. Čitanjem preslike Ugovora o zajmu sklopljenog između M. I. B. kao zajmodavca i N. M. pok. F. kao zajmoprimca od 22. srpnja 1999. proizlazi da se zajmodavac I. M. obvezuje dati zajmoprimcu u zajam iznos od 30.000,00 DEM. Dalje, da se zajmoprimac obvezuje zajam vratiti u roku od tri mjeseca od dana davanja zajma i platiti kamatu na posuđeni zajam u iznosu od 5% mjesečno, a kamate da će se isplatiti kada se vrati i posuđeni zajam. Ugovor je vlastoručno potpisan po zajmodavcu i zajmoprimcu.

13. Kao nesporno sud utvrđuje:

- da je prethodni tužitelj pok. N. M. u svojstvu zajmoprimca sklopio sa I. M. u svojstvu zajmodavca ugovor o zajmu od 22. srpnja 1999.

- da je predmet ugovora o zajmu bilo davanje zajma zajmoprimcu u iznosu od 30.000,00 DEM, i vraćanje zajma uz kamatu od 5% mjesečno,

- da je prethodni tužitelj pok. N. M. vratio pozajmljeni iznos

zajmodavcu,

- da je prethodni tužitelj pok. N. M., dao tuženiku neutvrđeni

iznos u visini od 30.000,00 DEM ili 32.000,00 DEM, koji iznos je tuženik uplatio kao polog za dobivanje kredita u iznosu od 3.000.000,00 DEM, sve na ime tuženika

- da se ugovor o kreditu u stvarnosti sklapao po dogovoru tužitelja i tuženika i da uplaćeni iznos pologa predstavlja zajednički polog.

14. Spornim se ukazuje sklapanje ugovora o zajmu između prethodnog tužitelja u svojstvu zajmoprimca i tuženika u svojstvu zajmodavca i obveza tuženikova vraćanja zajma tužitelju u iznosu od 30.000,00 DEM, dakle, sporno je je li postojao ugovorni odnos između prethodnog tužitelja i tuženika s osnova ugovora o zajmu, opisanog u tužbi.

15. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći zasebno izvedene dokaze te ih dovodeći u međusobnu svezu, sve sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja pod 1. i 2. kao nasljednika pok. N. M., koji je tužbom pokrenuo spor, za isplatu iznosa od 15.340 eura na ime povrata zajma, s pripadajućim kamatama, koje na taj iznos teku od 23. listopada 1999.

17. Sud upućuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na vrijeme kada bi po navodima tužbe nastao ugovorni odnos između prednika tužitelja pod 1. i 2. i tuženika, sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO/05), primjenjuju odredbe, u to vrijeme važećeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ” broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91).

18. Odredbom čl. 557. st. 1. ZOO/91 je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

19. Odredbom čl. 558. st. 1. ZOO/91 je propisano da se zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamatu.

20. Odredbom čl.562. st. 2. ZOO/91 je propisano da, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

21. Naglasiti je da se za valjanost ugovora o zajmu ne zahtijeva da je sklopljen u pisanoj formi.

22. Sud ukazuje na primjenu odredbe čl. 219. ZPP-a koja propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

23. Na tužiteljima je bio teret dokaza postojanja predmetnog ugovora o zajmu i propusta tuženika postupiti po ugovornoj obvezi iz tog ugovora.

24. Dalje je ukazati na odredbu čl. 221.a ZPP-a koja propisuje da, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe, koja opisuje ugovorni odnos zajma između prethodno označenog tužitelj i tuženika i ugovornu obvezu tuženika koju nije ispunio.

26. U predmetnom sporu je bitno razlikovati ugovor o zajmu sklopljen između prethodnog tužitelja i I. M., od odnosa prethodnog tužitelja i tuženika vezano uz sklapanje kredita u Njemačkoj.

27. Dakle, na temelju izvedenih dokaza, posebno oslanjajući se i na iskaz svjedoka I. M., sud utvrđuje da tuženik nije ugovorna stranka u naprijed opisanom ugovoru o zajmu od 22. srpnja 1999. niti se takvo što može zakljčiti iz iskaza svjedoka I. M.. Sve to neovisno o razlozima sklapanja tog ugovora na koje upućuje prethodni tužitelj, ili okolnosti da bi prethodni tužitelj nakon što je od zajmodavca primio novac, isti predao tuženiku. Tuženik, nije u ugovornom, niti obveznopravnom odnosu s osnove tog ugovora o zajmu niti prema zajmodavcu, niti prema zajmoprimcu.

28. Naprijed utvrđeno je bitno za odlučivanje, jer po stajalištu suda, ugovor o zajmu koji se opisuje u tužbi nedvojbeno predstavlja ugovor sklopljen između I. M. kao zajmodavca i N. M. kao zajmoprimca, sve s obzirom na

predmet zajma i naznačeni rok vraćanja zajma kao obvezu zajmoprimca, pa jasno proizlazi da tražbina prethodnog tužitelja prema tuženiku s osnove tog ugovora, a u kojem ne sudjeluje tuženik u kakvom svojstvu, niti se s te osnove nalazi u kakvom ugovornom i obveznopravnom odnosu prema N. M., pa niti postoji

njegova obveza vraćanja istome iznosa od 30.000,00 DEM u roku od tri mjeseca od sklapanja tog ugovora.

29. Dalje, sud utvrđuje da u odnosu prethodnog tužitelja i tuženika radi ishođenja kredita, postoje obilježja ugovora o zajmu, a to neovisno o navodima tuženika da bi se radilo o zajedničkom ulaganju, jer ovi samostalno nisu ostvarivali uvjete za odobrenje kredita u iznosu od 3.000.000,00 DEM. Proizlazi dalje da je za odobrenje tog kredita i uplatu pologa od 32.000,00 DEM koji iznos je kao polog uplaćen po tuženiku, što se potvrđuje i čitanjem dokaza o uplati od 21. srpnja 1999. te je u tom smislu primijetiti da je po označenim datumima, uplata pologa u Njemačkoj vremenski prethodila sklapanju ugovora o zajmu između N. M. i I. M., iako stranke navode drugačije, taj polog je, po parničnim

strankama, u stvarnosti zajednički polog, s tim da se sa sigurnošću ne može utvrditi visina udjela stranaka u ulogu i kreditu koji se trebao ostvariti, jer isti različito opisuju visinu svojih udjela, koja je konačno i različito označena u ispravama sa sastanka ostalih osoba koje su sklapale te ugovore. Svakako, kako bi proizlazilo iz iskaza prethodnog tužitelja te tuženika iznos koji bi predstavljao udio tuženika, a sve u dijelu novca koji mu je dao prethodni tužitelj radi uplate istog kao polog, ne predstavlja zajam prethodnog tužitelja tuženiku u tom dijelu tuženikova udjela, visina kojeg nije mogla biti precizno utvrđena u postupku, a na koji zajam se prethodni tužitelj poziva u tužbi.

30. Sud će se osvrnuti i na navode tuženika da bi on vratio N. M. iznos od 15.000,00 DEM predajom novca osobi zvanoj R., što ne potvrđuje prethodni tužitelj, ali potvrđuje svjedokinja D. R., ne precizirajući visinu iznosa, navodeći da bi novac kojeg je prethodni tužitelj dao tuženiku služio u svrhu pozajmice, kao provizija gospodinu T. za posredovanje pri dobivanju kredita. Ista svjedokinja je u predmetno vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kako navodi radila za Nijemce koji su davali kredite i koji su iznajmili ured u njenoj kući, a da se radilo o firmi H. koja je bila registrirana za davanje kredita i

kao takva prijavljena u Hrvatskoj i Njemačkoj. Svjedokinja u iskazu navodi da joj je poznato da je R., kojeg identificira po imenu i prezimenu, po novac od tuženika došao u dogovoru s tužiteljem, obzirom da su R. i M. na taj način vršili nekra prebijanja njihovih međusobnih dugovanja, čime se spornim ukazuje iskaz prethodnog tužitelja da ne pozna osobu zvanu R..

31. Sud primjećuje, u pogledu predmetnog ugovora o zajmu, da bi proizlazilo bi da je sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje strane valute između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlatom ("Narodne novine", broj 91A/93, 36/98)

32. Zbog toga bi taj ugovor o zajmu deviza bio ništav u smislu odredbe čl. 103. ZOO/91. Posljedice ništavosti su, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora kako to propisuje odredba čl. 104. ZOO/91. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Zaključno, u izostanku relevantnih dokaza, sud nije utvrdio postojanje onih činjenica koje bi potvrdile činjeničnu osnovu tužbe i opravdale istaknuti tužbeni zahtjev na temelju te činjenične osnove.

33.1. Dakle, nije utvrđeno postojanje ugovornog odnosa između prethodnog tužitelja i tuženika na temelju kojeg bi tuženik u svojstvu zajmoprimca primio od tuženika u svojstvu zajmodavca iznos od 30.000.00 DEM i bio u obvezi taj iznos vratiti prethodnom tužitelju do 22. listopada 1999. slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u izreci pod I.

34. Odluka o parničnom trošku, temelji se na odredbama čl. 164 st. 1., čl. 154. st. 1. I čl 155. ZPP-a, odlučujući po specificiranom zahtjevu punomoćnika tužitelja i tuženika uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) važeće u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji i u okviru istih.

35. Tuženiku se obzirom na vrijednost predmeta spora i uspjeh u cijelosti u postupku, priznaje trošak na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a isti se odnosi na trošak sastava obrazloženih podnesaka od 6.12.2007. i 11.4.2022. u iznosima od po 250 bodova svako (Tbr. 8.t.1. Tarife), zastupanja na ročištima od 6.12.2007., 5.3.2009., 14.5.2009., 24.8.2009., 26.11.2009., 18.2.2010., 17.5.2010., 31.8.2010., 4.7.2014., 7.11.2014., 14.5.2021., 10.9.2021., 20.12.2021., 19.5.2022. u iznosima od po 250 bodova svako (Tbr. 9.t.1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26.10.2021. u iznosu od po 125 bodova (Tbr. 9.t.2. Tarife), što ukupno predstavlja 4.125 bodova. Kako je vrijednost jednog boda 10,00 kuna to dalje čini ukupan iznos od 41.250,00 kn. Tom iznosu se pridodaje iznos od 10.312,50 kn na ime pripadajućeg PDV-a (25%) što čini ukupan iznos od 51.565,50 kn kao parnični trošak koji su tužitelji u obvezi isplatiti tuženiku.

35.1. Sud je kao neosnovan odbio zahtjev u dijelu traženja iznosa od 1.562,50 kn više od priznatog po Tarifi po pojedinim radnjama odvjetnika, kako je to naprijed utvrđeno.

35.2. Radi navedenoga, odlučeno je kao u izreci pod II.

U Splitu, 28. lipnja 2022.

S U D A C

Daniel Ban,v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja pod 1. i 2.

- punomoćniku tuženika

- u spis