Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 15 Gž-3765/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Suzane Kapustić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P., OIB:…, Z.,…, koju zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., protiv 1. tuženika I. P1., OIB:… i 2. tuženika M. P., OIB: …, oboje iz Z., …, koje zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-275/2020-37 od 18. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tuženika I. P1. i 2. tuženika M. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-275/2020-37 od 18. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je tužiteljica I. P. stekla vlasništvo zk.č.br. 353 k.o. J., oranica V. sa 572 m2 upisana u zk.ul. 1165 k.o. J., što su 1. tuženik I. P1. i 2. tuženik M. P., i kao nasljednici pok. S. P., dužni trpjeti da se tužiteljica upiše kao vlasnik navedene nekretnine u zemljišne knjige.

Pod točkom II. izreke naloženo je 1. tuženiku I. P1. i 2. tuženiku M. P. naknaditi tužiteljici I. P. troškove parničnog postupka u iznosu od 50.306,25 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli 1. i 2. tuženici zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu 1. i 2. tuženika.

3. Žalba 1. i 2. tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima 1. i 2. tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelji upiru u žalbi, da je izreka presude u proturječnosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom . Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu kojeg je tužiteljica postavila nakon smrti nasljednika tuženice I. P., S. P.. Postupak u ovom predmetu je nastavljen na prijedlog tužiteljice sa pravnim slijednicima tuženika, sinovima I. P1. i M. P.. Činjenica da je u podnesku od 9. travnja 2019. tužiteljica kao 1. tuženika navela M. P. i kao 2. tuženika I. P1., a sud prvog stupnja u izreci pobijane presude navodeći oba pravna slijednika iako kao 1. tuženika I. P1., a kao 2. tuženika M. P., ne predstavlja bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je pobijanu presudu moguće ispitati.

6. Neosnovano žalitelji prigovaraju i da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2 točke 12. ZPP-a, odnosno da bi pobijanom presudom bio prekoračen tužbeni zahtjev jer je u izreci sud prvog stupnja izostavio utvrđenje da je vlasništvo stečeno dosjelošću kako je tužiteljica zatražila u tužbenom zahtjevu te da je trpljenje upisa vlasništva određeno u nepreciziranim zemljišnim knjigama.

7. Prema odredbi članka 369. stavka 4. i 5. ZPP-a prekoračenje tužbenog zahtjeva postoji ako je sud odlučio o nečem drugom, a ne o onome što je traženo ili kad je dosuđeno više od onoga što je traženo. Kako iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužiteljice utvrđujući da je tužiteljica stekla vlasništvo zk. č. br. 353. k.o. J., oranica V. sa 572 m2 upisana u zk. ul. 1165 k.o. J. to nenavođenje dosjelosti kao osnova stjecanja vlasništva ne predstavlja prekoračenje zahtjeva, kako to smatraju žalitelji. Također, obzirom da je iz izreke pobijane presude precizno navedeno koje nekretnine se tužiteljica utvrđuje vlasnikom, pa je to zk. č. br. 353. k.o. J., oranica V. sa 572 m2 upisana u zk. ul. 1165 k.o. J. to činjenica da ista nekretnina nije navedena kod naloga trpljenja upisa tuženih na toj nekretnini, isto tako ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica dosjelošću stekla vlasništvo nekretnine zk. č. br. 353. k.o. J., oranica V. sa 572 m2 upisana u zk. zl. 1165 k.o. J., koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo pok. S. P..

9. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasništvo predmetne nekretnine stekla dosjelošću, da je istu kupila od P. K. temeljem kupoprodajnog ugovora od 27. veljače 1980. i od tada je u posjedu iste, pri čemu joj tuženici nisu osporavali posjed. 10. Tuženici osporavaju tvrdnje tužiteljice tvrdeći da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine upisana I. P. i to na temlju darovnog ugovora od 18. siječnja 1961. sklopljenog s I. i J. F., a koji su pak istu nekretninu stekli od P. P., temeljem darovnog ugovora od 18. siječnja 1961. kojeg je u ime darovatelja sklopila B. F. po punomoći P. P., a da je tužiteljica posjed predmetne nekretnine izvršavala uz suglasnost tuženika i njegovih prednika.

11. Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio slijedeće činjenice:

- da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine upisana I. P. 2007. na temelju darovnog ugovora od 18. siječnja 1961. sklopljenog s I. i J. F., koju se nekretninu stekli od strica P. P. iz S., temeljem darovnog ugovora od 18. siječnja 1961. kojeg je u ime darovatelja sklopila B. F. po punomoći P. P.,

- da je P. P. bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine,

- da je P. P. preminuo u studenom 1960.,

- da punomoć P. P. nije valjana jer je isti umro sklapanja darovnog ugovora od 18. siječnja 1961. kojim je P. P. prenio vlasništvo predmetne nekretnine I. i J. F. P. P., slijedom čega je prestala i njegova punomoć za zastupanje B. F. koja je u njegovo ime sklopila darovni ugovor,

- da je prema katastarskim podacima posjednik predmetne nekretnine od 1968. do 1997. godine bio P. K., a od 1997. do 2007. godine K. K.,

- da je prema katastarskim podacima posjednik predmetne nekretnine od 2007. godine, I. P. pa S. P.,

- da je tužiteljica s K. P. 27. veljače 1980. sklopila ugovor o kupoprodaji na kojem nije ovjeren potpis K. P.,

- da je I. P. u faktičnom posjedu predmetne nekretnine od 1980. do 2007. godine,

- da je predmetnu nekretninu koristila I. P. i članovi njene obitelji te druge osobe uz njihovo dopuštenje za prolaz pješice, automobilom i traktorom do njihovih kuća i oranica koje se nalaze zapadno od predmetne nekretnine,

- da je tužiteljica u navedenu nekretninu položila kanalizacijske i vodovodne instalacije,

- da je tužiteljica održavala predmetnu nekretninu na način da je napravila pošljunčani put podoban za korištenje vozilom, te je zasadila voćke,

- da tuženici i njihovi prednici nisu prije 2007. godine polagali prava na navedenu nekretninu,

- da je S. P. 2008. godine izgradio zid između odnosne čestice i čestice na kojoj P. imaju svoju obiteljsku kuću te im je zabranio pristup na predmetnu nekretninu,

- na temelju nalaza i mišljenja vještaka V. R. utvrđeno je da sporna nekretnina odgovara katastarskoj čestici koja je bila u posjedu obitelji K. do 1980. godine, a kasnije u posjedu tužiteljice.

12. Sud prvog stupnja je na temelju gornjih utvrđenja te na temelju savjesne ocjene svakog dokaza pa tako i ocjene iskaza svjedoka S. P., M. H., I. K., E. i I. K., K. i Ž. M., N. H. i tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina prvotno bila u posjedu P. K., a nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji između tužiteljice i P. K., u posjedu tužiteljice do 2007. godine. Isto je tako utvrđeno da je tužiteljica na predmetnoj nekretnini posadila voćke te su u istoj položene kanalizacijske cijevi tužiteljice dok je S. P. na spornoj nekretnini napravio šljunčani put su kojim su se koristili članovi njegove obitelji za prolaz pješice i automobilom do svoje kuće, ali i treće osobe za prolaz traktorom do svojih oranica uz dopuštenje S. P., te im tuženici nisu osporavali posjed do 2007. godine.

13. S obzirom na utvrđene bitne činjenice, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću te prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

14. Odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. - pročišćeni tekst, 94/17. - ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema odredbi stavka 3. toga članka rokovi za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

15. U konkretnom slučaju, rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, prema utvrđenju prvostupanjskog suda je počeo teći od 27. veljače 1980., kada je tužiteljica temeljem kupoprodajnog ugovora sa P. K. stupila u samostalan, pošten posjed predmetne nekretnine a kada su na snazi bila pravna pravila Općeg građanskog zakona, potom je od 1. rujna 1980. na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., dalje: ZOVO). Prema članku 28. stavku 2. ZOVO savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, dok prema stavku 4. istog članka savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

16. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je posjed tužiteljice pošten, obzirom da tuženici nisu dokazali suprotno. Ovo iz razloga jer prema odredbi članka 18. stavka 5. ZV posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo posjedovati nekretninu no činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje u zemljišnim knjigama, pa su stoga žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

17. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su se u konkretnom slučaju stekle pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u smislu odredbe članka 159. stavka 3. ZV prema kojoj se za dosjedanje uzima samostalan i savjestan posjed od 20 godina. Imajući u vidu da je tužiteljica u faktičnom poštenom posjedu od 1980. tada bi rok završavao 2000. godine, što znači da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su se ispunile pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću prije nego je I. P. upisala pravo vlasništva u zemljišne knjige, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nisu bile ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

18. Na žalbene navode da je činjenična osnova ovog spora u tužbi bila stjecanje prava vlasništva kupoprodajom, a ne dosjelost, valja reći kako je iz spisa razvidno da je tužiteljica cijelo vrijeme postupka tvrdila da je kupila nekretninu od Pavla Kramarića, da je njezin suprug S. P. isplatio kupoprodajnu cijenu te da se od 1980. godine, sklapanja ugovora o kupoprodaji sa P. K., nalazi u posjedu sporne nekretnine. Stoga proizlazi da se tužiteljica cijelo vrijeme ovog postupka pozivala i na dugogodišnji posjed što je činjenična osnova relevantna za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kao i da se u podnesku od 13. ožujka 2015. izrijekom pozvala na isti činjenični supstrat te se pozivala na dosjelost. Na navode žalbe u kojima se žalitelji pozivaju na zapisnik od 12. listopada 2015. u kojem je navedeno da je tužba usmjerena na stjecanje prava vlasništva na predmetnoj čestici temeljem kupoprodajnog ugovora, valja reći da je iz spisa razvidno da je tužiteljica isticala različite činjenične osnove za stjecanje vlasništva sporne nekretnine te tijekom postupka nije odustala od činjenične osnove stjecanje vlasništva dosjelošću slijedom čega su žalbeni prigovori u tom pravcu neosnovani.

19. Prema odredbi članka 190. stavka 1. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od toga tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (članak 190. stavak 2. ZPP). Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 3. ZPP), a smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci (članak 190. stavak 4. ZPP).

20. Prema odredbi članka 191. stavka 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (stavak 2. istog članka). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (članak 191. stavak 3. ZPP).

21. Iako je na ročištu održanom 12. listopada 2015. u zapisniku konstatirano da „isti pojašnjava punomoćnika tužiteljice da je ova tužba usmjerena na stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem kupoprodajnog ugovora, u žalbi od 2. prosinca 2015. tužiteljica ukazuje da je stekla pravo vlasništva posjedovanjem stana kao pošteni posjednik kroz traženo vremensko razdoblje te treba reći da nakon toga (koji činjenični supstrat je iznijela na određeni način i ranije tijekom ovog parničnog postupka) niti se prednik 1. i 2. tuženika niti tuženici nisu protivili te su se upustili u raspravljanje. Stoga se smatra da postoji pristanak 1. i 2. tuženika na preinaku tužbe te žalitelji pogrešno smatraju da se činjenični i pravni osnov osnovnog tužbenog zahtjeva temeljio isključivo na ugovornom odnosu vezano uz Ugovor o kupoprodaji od 27. veljače 1980., a to stoga jer kako je već navedeno tužiteljica je i u podnesku od 13. ožujka 2015. preinačila tužbu na način da je kao osnov stjecanja prava vlasništva sporne nekretnine istaknula činjenice koje bi bile relevantne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbi ZV. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom pravcu.

22. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kada nije prihvatio iskaze svjedoka N. F. G. i M. F. G. obzirom da isti nemaju neposredna saznanja o tome tko je bio u posjedu sporne nekretnine, a za što je sud prvog stupnja dao jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud i tuženici ih žalbenim razlozima nisu doveli u sumnju.

23. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno prihvatio i dio zahtjeva kojim tužiteljica traži da su tuženici dužni trpjeti da se upiše kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišne knjige. Onaj tko je vlasnik nekretnine ima pravo ishoditi upis svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, te je stoga dio presude suda prvog stupnja kojim se tužiteljici dopušta da ishodi uknjižbu prava vlasništva u skladu s pravomoćnim dijelom presude kojim je utvrđeno da je ona stekla pravo vlasništvo. Izreka presude, kojom bi se utvrdilo da je tužiteljica stekla pravo vlasništva nekretnine, a odbio njezin zahtjev da su tuženici dužni trpjeti da tužiteljica ishodi uknjižbu prava vlasništva, bi bila proturječna, jer pravo na upis u zemljišnu knjigu proizlazi iz prava vlasništva nekretnine.

24. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa su joj 1. i 2. tuženici dužni naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a 1. i 2. tuženici glede troškova postupka prvostupanjsku presudu određeno ne pobijaju, to glede visine odmjerenih troškova postupka prvostupanjska presuda nije ispitivana.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP kao neosnovanu odbiti žalbu 1. i 2. tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Suzana Kapustić