REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 57 Pž-3926/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja B.-C. d.o.o., Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & Š. R. iz Z. protiv tuženika P. d.o.o., L., S., matični broj …, PDV, broj: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. P. R. R., radi isplate iznosa od 355.092,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2000/2016 od 29. srpnja 2020., 28. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2000/2016 od 29. srpnja 2020., u točki I. i II. izreke u dijelu kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 72.190,63 kn.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2000/2016 od 29. srpnja 2020., u preostalom dijelu točke II. i sudi:
1. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 18.750,00 kn (osamnaesttisućasedamstopedeset kuna) kao neosnovan.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 8.207,31 kn kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 355.092,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) i nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 90.940,63 kn (točka II. izreke), i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn, kao neosnovan (točka III. izreke).
2. U obrazloženju presude sud navodi da su stranke bile u kupoprodajnom poslovnom odnosu s osnove Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog 24. listopada 2014. na temelju kojeg je tuženik isporučio robu tužitelju. Međutim, ministarstvo, Uprava za sanitarnu inspekciju, Odjel za GMO je 26. kolovoza 2015. zabranilo tužitelju stavljanje predmetne robe u promet do dostave dokumentacije o odobrenim genetski modificiranim organizmima na tržištu EU odnosno Republike Hrvatske sukladno Naputku o stavljanju na tržište Republike Hrvatske genetski modificirane hrane za životinje odobrene na tržištu EU („Narodne novine“ broj 83/13; dalje: Naputak). Nadležno tijelo je naredilo povlačenje roba s tržišta Republike Hrvatske jer nije dokazano putem sljedivosti da su genetski modificirani sastojci odobreni na tržištu EU, što je u suprotnosti sa čl. 4. Uredbe (EZ) br. 1830/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. rujna 2003. o sljedivosti i označavanju genetski modificiranih organizama i sljedivosti hrane i hrane za životinje proizvedenih od genetski modificiranih organizama (dalje; Uredba) i čl. 52. Zakona o genetski modificiranim organizmima („Narodne novine“ broj: 70/05, 137/09, 28/13 i 47/14). Iako je tužitelj pozvao tuženika na dostavu potrebne dokumentacije, on to nije učinio. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev radi naknade štete osnovan jer je odredbom čl. 2. st. 12. Ugovora ugovoreno tuženikova obveza i odgovornost za isporuku robe sukladno važećim pozitivnim propisima. Tuženik unatoč pozivu tužitelja nije dostavio potrebnu dokumentaciju te je tužitelj osnovano raskinuo ugovor sukladno čl. 4. t. 1. Ugovora i ima pravo na naknadu štete prema odredbi čl. 410. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) koja se odnosi na stvarnu štetu koja se sastoji u cijeni plaćene robe u ukupnom iznosu od 247.756,58 kn i razliku između nabavne i prodajne cijene robe odnosno izmaklu dobit u iznosu od 110.706,54 kn. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).
3. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude navodeći, u bitnome, da je ona zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama u pogledu tuženikove odgovornosti za naknadu štete. Tužiteljeva obveza je ispravno deklariranje robe pri čemu tuženikova odgovornost prema čl. 2. st. 12. Ugovora proizlazi samo ako ne postupa prema instrukcijama uvoznika. Nadzorno tijelo nije utvrdilo nepravilnost kod tuženika, kao ni odgovornost temeljem povrede Ugovora Odredbom čl. 2. st. 1. Naputka propisano je da je prilikom stavljanja GMO hrane najkasnije u roku od 30 dana od dana stavljanja iste na tržište RH koja je odobrena u EU, subjekt u poslovanju s hranom mora Ministarstvu dostaviti Obavijest o stavljanju GMO hrane na tržište. Nadalje, odredbom st. 7. istog članka određeno je kako se na osnovi pravovaljane obavijesti subjektu u poslovanju s hranom izdaje Potvrda za stavljanje GMO hrane s odobrenim jedinstvenim kodom dodijeljenim tom genetski modificiranom organizmu na tržište Republike Hrvatske. Upravo tužitelj nije postupao prema tim odredbama Naputka jer bi, u protivnom, od Nadzornog tijela dobio potvrdu temeljem koje bi mu bilo dopušteno stavljanje roba na tržište Tuženik je tužitelju u najkraćem roku uz dopis od 30. kolovoza 2015. dostavio izjavu proizvođača, T. H. C., a tužitelj nije dokazao je li poduzeo sve razumne mjere da bi smanji eventualnu štetu na način da je navedenu Izjavu poslao Nadležnom tijelu niti pokrenuo upravni spor protiv spornog rješenja. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 23.351,56 kn.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode i zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 8.207,31 kn.
5. Žalba nije osnovana, osim djelomično, u odnosu na odluku o troškovima postupka.
6. Presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 355.092,00 kn zbog tuženikove povrede ugovorne obveze iz čl. 2. st. 12. Ugovora kojom je propisano da „tuženik jamči tužitelju da roba ispunjava sve pretpostavke sukladno važećim pozitivnim propisima, posebno u svezi označavanja proizvoda, sigurnosti i zdravlja te da je u potpunosti odgovoran za sva eventualna potraživanja trećih osoba koja mogu proizaći iz te osnove te se obvezuje obeštetiti tužitelja u odnosu na sve izdatke, kazne odnosno druge obveze ili troškove koji bi mogli proizaći iz navedenog odnosa“.
8. Iz spisa proizlazi da među strankama nije sporno da roba koju je tuženik isporučio tužitelju sadrži genetski modificirane sastojke što je razvidno iz deklaracije robe i utvrđeno i u Zapisniku ministarstva Republike Hrvatske, Uprave za sanitarnu inspekciju, odjela za GMO o izvršenom inspekcijskom pregledu od 26. kolovoza 2015. slijedom čega je tužitelju naloženo da dostavi potrebnu dokumentaciju iz koje će biti razvidno da proizvodi sadrže isključivo GMO koji je dopušten na tržištu EU i određeno je povlačenje proizvoda s tržišta te zabranjeno ponovno stavljanje na tržište.
9. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 2. st. 12. Ugovora utvrdio da je upravo tuženik jamčio tužitelju da roba ispunjava sve pretpostavke sukladno važećim pozitivnim propisima, posebno u svezi označavanja proizvoda, sigurnosti i zdravlja te da je u potpunosti odgovoran za sva eventualna potraživanja trećih osoba koja mogu proizaći iz te osnove. Tuženik je preuzeo obvezu po obavijesti tužitelja dostaviti traženu dokumentaciju sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi, što on unatoč pravovremenoj obavijesti tužitelja nije učinio.
10. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je izjava proizvođača, T. H. C., dokaz da proizvodi sadrže isključivo GMO koji je dopušten na tržištu EU jer ta izjava nije isprava koja je izdana u skladu s odredbom čl. 2. st. 1. Naputka i ne može se smatrati Potvrdom za stavljanje GMO hrane s odobrenim jedinstvenim kodom dodijeljenim tom genetski modificiranom proizvodu na tržište Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 2. st. 7. naputka.
11. Žalbeni navodi kojim žalitelj obrazlaže propuste tužitelja u podnošenju prigovora na sporni zapisnik i pokretanje upravnog spora protiv rješenja ministarstva Republike Hrvatske nisu odlučni za ovaj spor radi naknade štete zbog povrede tuženikove ugovorne obveze, a eventualne razloge za oslobođenje tuženikove odgovornosti za štetu tuženik nije dokazao.
12. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilnom promjenom materijalnog prava utvrdio da tuženik nije isporučio tužitelju kao kupcu stvar bez materijalnih nedostataka u smislu odredbe čl. 451. st. 2. i 3. ZOO-a, da je tužitelj pravodobno obavijestio tuženika o nedostacima i zahtijevao od tuženika da nedostatak otkloni, a nakon toga, raskinuo ugovor i osnovano potražuje naknadu štete koju je zbog nedostataka pretrpio i to u visini cijeni plaćene robe u ukupnom iznosu od 247.756,58 kn i razliku između nabavne i prodajne cijene robe odnosno izmaklu dobit u iznosu od 110.706,54 kn.
13. Zato je, primjenom čl. 368. t. 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
14. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja navesti da je ona u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka tužitelju u iznosu od 72.190,63 kn donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09 i 142/12 i 53/19; dalje: OT).
15. Međutim, tužitelju su neosnovano priznati troškovi za sastav podnesaka od 6. veljače, 15. ožujka i 24. rujna 2018. prema Tbr. 8. t. 1. u iznosu od po 5.000,00 kn, što uvećano za PDV u iznosu od 3.750,00 kn ukupno iznosi 18.750,00 kn. Naime, navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) jer iz sadržaja tih podneska proizlazi da se u njima iznose navodi i predlažu dokazi koje je tužitelj iznio na ročištima glavne rasprave za koje mu je priznat trošak zastupanja.
16. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. izreke ove presude.
17. Tužitelju nije priznati zatraženi trošak odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna radi odlučivanja o tužbi (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a). Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
Zagreb, 28. lipnja 2022.
Sutkinja
Mirta Matić
