Poslovni broj: Usž-831/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Lidije Vukičević, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Đ. K., G., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-1684/2021-6 od 27. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-1684/2021-6 od 27. prosinca 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 551-08/21-01/03108952553, URBROJ: 341-99-01/1-21-3124 od 23. travnja 2021.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u S., KLASA: 551-08/21-01/03108952553, URBROJ: 341-15-01/1-21-6224 od 25. veljače 2021., kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe.
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Ponavljajući u bitnome utvrđenja iz upravnog spora, ističe da je tijekom postupka dokazao da u Republici Hrvatskoj prebiva neprekidno više od 20 godina, kao i da utvrđenja javnopravnih tijela ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju jer je pogrešno izračunato vremensko razdoblje u kojem ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj. Navodi da u Hrvatskoj ima prijavljeno prebivalište više od 48 godina te da stoga u potpunosti ispunjava uvjete za priznanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe. Kao dokaz navedenome ističe da je priložio Uvjerenje o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave S.-m. od 17. ožujka 2021. Smatra da mu je postupanjem tuženika nanesena šteta jer nije uzeta u obzir nesporna činjenica koja proizlazi iz dostavljenog uvjerenja o prebivalištu, već je odluka utemeljena na činjenici prekida prebivališta od 20. prosinca 2017. do 15. veljače 2018. Smatra da je intencija zakonodavca prilikom donošenja Zakona o nacionalnoj naknadi za starije osobe („Narodne novine“, 62/20. - dalje: Zakon) bila pružanje određene zaštite starijim osobama s minimalnim primanjima. Ističe da mu je kuća stradala u razornom potresu koji je 2020. godine pogodio S. i P. te da trenutno živi u kontejnerskom naselju jer nema svoj dom, a što ga uvelike ugrožava kao osobu starije životne dobi, te moli da se navedeno uzme u obzir prilikom donošenja odluke. Smatra da ispunjava sve uvjete iz članka 4. i članka 5. Zakona, a da tuženik i prvostupanjski sud nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer nisu cijenili njegovo evidentirano prebivalište u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2. ožujka 1971. do 20. prosinca 2017. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz svih razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude. Predlaže da Sud istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. Pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe može se odobriti samo osobi koja ispunjava osnovne uvjete iz članka 4. Zakona, kumulativno s dodatnim kriterijima iz članka 5. stavka 1. Zakona.
9. Sud je nakon izvršenog uvida u spis tuženika, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, pravilno utvrdio da je o pravu tužitelja na nacionalnu naknadu za starije osobe riješeno zakonito i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona, citirane u presudi.
10. Prema podacima spisa nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin koji je navršio 65 godina života (do dana podnošenja zahtjeva navršio je 66 godina, 5 mjeseci i 1 dan) i ima prebivalište na području Republike Hrvatske u razdoblju od 2. ožujka 1971. do 29. prosinca 2017. te od 15. veljače 2018. pa nadalje (uvjerenje o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave S.- m., Policijske postaje G. od 17. ožujka 2021.).
11. Međutim, člankom 4. Zakona izričito je propisano da podnositelj zahtjeva mora imati prebivalište na području Republike Hrvatske u neprekidnom trajanju od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. Iako iz uvjerenja o prebivalištu od 17. ožujka 2021. proizlazi da tužitelj do dana podnošenja zahtjeva, odnosno do 22. veljače 2021., na području Republike Hrvatske ima prijavljeno prebivalište u ukupnom trajanju od 49 godina, njegovo prebivalište nije evidentirano u neprekidnom trajanju od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava, imajući na umu prekid u razdoblju od 29. prosinca 2017. do 15. veljače 2018. Pravilno je stoga o njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe odlučeno primjenom članka 4. Zakona.
12. Dakle, činjenica što je tužitelj rođen i ima prebivalište u Republici Hrvatskoj duže od 20 godina nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari, s obzirom da je tužitelj, da bi ostvario pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe, trebao imati prijavljeno prebivalište u neprekinutom trajanju od 21. veljače 2001. do dana podnošenja zahtjeva (22. veljače 2021.). Tužitelj je u skladu sa člankom 34. ZUS-a tijekom prvostupanjskog upravnog spora imao mogućnost predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje činjenica na kojima temelji svoj zahtjev, a kako nije osporio utvrđenja iz uvjerenja o prebivalištu od 17. ožujka 2021., to je njegove žalbene prigovore valjalo odbiti.
13. S obzirom na navedeno, ovaj Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja, zbog toga Sud iste nije ni uzeo u obzir pri donošenju presude (članak 75. stavak 4. ZUS-a).
14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 28. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
