1

Poslovni broj: Gž-200/2020-2

 

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-200/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Noemi Butorac, kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Emira Čustovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I K iz S, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik J C odvjetnik u S, protiv tuženika H i d.o.o. Z, OIB: …, radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-27/2018-19 od 20. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-27/2018-19 od 20. prosinca 2019.

 

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

 

"U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

'I Zamjenjuje se ugovor o najmu stana sljedećeg sadržaja:

1- Na temelju čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova H I d.o.o. (OIB:…), kao najmodavac (u daljnjem tekstu najmodavac), daje I K ( OIB:…) iz S, u najam stan u stan u S,  stan površine 31,86m2 koji se nalazi u  prizemlju poslovno-stambene zgrade., kao zaštićenom najmoprimcu (u daljnjem tekstu najmoprimac).

2- Uz najmoprimca stan će koristiti kao članovi njegovog domaćinstva supruga supruga M K, sin A, te  kćeri K i A K.

3- Stranke ugovaraju zaštićenu najamninu u iznosu od 104,95 kn koju najamninu najmoprimac plaća svakog prvog, a najkasnije 10-og u mjesecu na račun najmodavca.

4- Najmoprimac se obvezuje snositi sve režijske troškove za korištenje stana.

5- Najmodavac je dužan najmoprimcu omogućiti korištenje stana prema odredbama Zakona o najmu stanova i ovom ugovoru.

6- Najmoprimac može koristiti stan samo za stanovanje, a zajedničke dijelove i uređaje u zgradi, te zemljište koje služi redovitoj uporabi zgrade sukladno njihovoj namjeri

7- Najmoprimac je dužen pri korištenju stana postupati pažljivo i čuvati stan i zgradu od oštećenja i kvarova.

8- Najmoprimac ne može dati stan u podnajam.

9- Najmodavac ima jednom godišnje pregledati stan, a najmoprimac mu je to dužan omogućiti.

10- Stranke su suglasne da će najmodavac snositi troškove održavanja stana u okviru raspoloživih sredstava i troškova za radove na redovitom održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade.

11- Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme, a može prestati u slučajevima i na način propisan odredbama Zakona o najmu stanova.

12- Za slučaj da najmoprimac iseli iz stana dužen je istoga predati najmodavcu.

13- Prava i obveze iz ovog ugovora stupaju na snagu danom pravomoćnosti ove presude.'

II Ova presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

III Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu određenu po čl. 29. st.2. ZOO-a.“

2. Tužitelj je protiv navedene presude pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu preinači i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno istu ukinuti. Traži trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za donošenje presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u kojem tužitelj od 1995. živi sa svojom obitelji.

6. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik H - H ž da nije bio stambeno zbrinut te da je sa suprugom i jednim djetetom i u očekivanju drugog djeteta uz znanje i prešutno odobrenje tuženikovog prednika negdje 1995. uselio u tuženikov prostor koji je u to vrijeme bio korišten za presvlačenje vlakopratnog osoblja  i potpuno neiskorišten, a koji se nalazi unutar granica željezničke infrastrukture, te ga je korištenjem svojih financijskih sredstava adaptirao u stan površine 31,86 m2.

7. Tužitelj smatra da je useljenjem i korištenjem navedenog prostora za stanovanje stekao stanarsko pravo izvršavajući sadržaj pojma stanarskog prava prije donošenja Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – u daljnjem tekstu: ZNS) koji je stupio na snagu 5. studenog 1996.

8. Budući je tužitelj prema vlastitom priznanju uselio u predmetnu nekretninu 1995. bez odluke o dodjeli stana ili bilo kakve druge pravne osnove, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije imao valjanu pravnu osnovu temeljem koje bi useljenjem stekao pravo na korištenje stana kako je to predviđeno u članku 59. stavku 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZSO) te da isti nije mogao steći status nositelja stanarskog prava, pa čak i ako je izvršavao njegov  sadržaj nesmetanim stanovanjem i plaćanjem naknade za to, budući je od protupravnog useljenja do stupanja na snagu ZNS-a prošlo vrijeme od svega godinu do dvije dana. Prvostupanjski sud također utvrđuje da nije riječ o prostoru za koji je u smislu članka 5. ZSO-a bilo utvrđeno da predstavlja stan pa da na tom prostoru nije bilo ni moguće steći stanarsko pravo koje se moglo steći samo na stanu (članak 59. u vezi s člankom 6. ZSO-a), bez obzira što ga je tužitelj kasnije adaptirao i prilagodio za stanovanje. Prvostupanjski sud stoga zaključuje da tužitelj nije stekao status zaštićenog najmoprimca u smislu članka 30. ZNS-a, jer u trenutku stupanja na snagu tog zakona nije imao položaj nositelja stanarskog prava s obzirom da je riječ o tuženikovim poslovnim prostorijama koje su i dalje bile dio željezničke infrastrukture.

9. Pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.

10. Ispitujući dalje prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. istog Zakona niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao valjanu pravnu osnovu temeljem koje bi useljenjem stekao pravo na korištenje stana kako je to predviđeno člancima 3. i 59. stavkom 1. ZSO-a te nije mogao steći status nositelja stanarskog prava. Ovo stoga jer je tužitelj uselio u poslovne prostorije tuženikovog prednika na kojima sukladno odredbama tad važećeg ZSO-a nije bilo moguće stjecanje stanarskog prava, jer se ono moglo steći samo na stanu. Naime, stanarsko pravo se stjecalo danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove dok iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj uselio u tuženikove poslovne prostorije koje nisu predstavljale stan i na kojima stoga nije bilo moguće stjecanje stanarskog prava, pa ni kad su one adaptirane i prilagođene stanovanju, pa tužitelj stoga u trenutku stupanja na snagu ZNS-a nije niti imao položaj nositelja stanarskog prava.

12. Radi reguliranja statusa faktičnog stanovanja u adaptiranoj nekretnini prednik tuženika je temeljem Pravilnika o davanju stanova u najam i dodjeli stambenih kredita zaposlenicima HŽ te Uputi HŽ-a o postupku dodjele stanova za službene potrebe, sa tužiteljem sklopio Ugovor o korištenju stana za službene potrebe na neodređeno vrijeme, dana 29. svibnja 2002. godine po kojem se tužitelju kao korisniku stana daje na korištenje predmetni stan koji se nalazi u stambenom objektu lociranom između dva pretovarna kolosijeka, udaljenom od osi kolosijeka sa sjevera 12 metara a sa juga 8,5 metara. Ugovorena je naknada za korištenje stana u iznosu od 241,20 kuna mjesečno. Ugovoreno je da se taj ugovor otkazuje tužitelju nakon prestanka obavljanja poslova zbog kojih je korisnik stana dobio službeni stan ( bez krivnje ili svojom krivnjom) te u slučaju odlaska korisnika stana sa HŽ-a.

13. Sudska praksa jest ocijenila da za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava nije bila potrebna odluka o davanju stana na korištenje u smislu članka 59. ZSO-a, već je bilo dovoljno da osoba uz znanje i odobrenje vlasnika stana duži niz godina koristi stan za stanovanje izvršavajući sadržaj stanarskog prava, čime se stjecao i položaj osobe iz članka 30. stavka 1. i 2. ZNS-a. Tužitelj, međutim, 1995. godine nije uselio u tuženikov stan već u njegove poslovne prostorije koje je kasnije vlastitim sredstvima adaptirao za potrebe stanovanja. Tužitelj nije ni prešutno od pravnog prednika tuženika dobio na korištenje stan već je postalo prešutno odobrenje da se djelatnike HŽ-a koji su uselili u navedeni poslovni prostor ne iseljava, jer bi ostali nezbrinuti. Zato nisu prihvatljive tužiteljeve tvrdnje tužitelja da bi se pravni odnos među strankama trebao prosuđivati prema članku 30. stavcima 1. i 2. ZNS-a, jer tužitelj na poslovnom prostoru ni na koji način nije mogao steći stanarsko pravo.

14. Tužitelj je očito bio svjestan činjenice da nije stekao stanarsko pravo u skladu s odredbama ZSO-a te nije u skladu s člankom 33. ZNS-a podnosio zahtjev za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom nego je 20. listopada 2000. s tuženikovim prednikom sklopio ponuđeni ugovor o korištenju stana za službene potrebe, kojim se obvezao plaćati ugovorenu naknadu za korištenje, a ne najam, da bi nakon toga s tuženikovim prednikom sklopio ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom od 28. ožujka 2003. solemniziran kod javnog bilježnika Z M-Š pod poslovnim brojem OU-292/01-1 dana 15. travnja 2003. Tužiteljeva volja kod sklapanja ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom je očito bila  sklapanje upravo takvog ugovora, jer ga tužitelj nije ni pobijao niti je tvrdio da je taj ugovor ništetan, a takvo što ne proizlazi ni iz utvrđenih činjenica, pa je isti stvorio prava i obveze za stranke. Posebno je istaknuti da tužitelj tek po proteku trinaest godina od sklapanja potonjeg ugovora, odnosno gotovo dvadeset godina od stupanja na snagu ZNS-a zahtijeva od tuženika kao najmodavca sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, dakle, ne samo izvan instruktivnog roka iz članka 33. stavka 2. i 3. ZNS-a, već i izvan svakog razumnog roka u kojem bi se očekivalo da stranka poduzme određene radnje radi zaštite prava za koje smatra da joj pripada.

15. Slijedom navedenoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nisu ispunjeni uvjeti za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, pa je stoga u točki I izreke ove presude valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a

16. I odluka o parničnim troškovima je u svemu pravilna i zakonita, pa je i u tom dijelu valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Kako je žalba odbijena kao neosnovana tužitelju ne pripada ni naknada troška nastalog povodom žalbenog postupka pa je stoga odlučeno kao u kao u točki II izreke ove presude temeljem članka 155. stavka 1. ZPP-a.

                           

                                             Dubrovnik, 13. ožujka 2024.

                                                                            

                                                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                                                     Noemi Butorac v.r.