Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-2204/2018-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R j E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj kao predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja J. V.¹, OIB:…, drugotužitelja J. V.², OIB:… i trećetužiteljice B. V., OIB:…, svi iz E., koje zastupa punomoćnica V. P. P., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika K. b. c., Z., OIB:… (pravni slijednik K. b. c. R., Z. i Klinike za p. b. J., Z.), kojeg zastupa punomoćnik M. P., dipl.iur., drugotuženice O. ž. b. P., P., OIB:…, koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P. i trećetuženika K. b. c. S. m., Z., OIB:… (pravni slijednik K. za t., Z.), kojeg zastupa punomoćnica K. B. O., dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama prvo do trećetužitelja i prvo do trećetuženika, protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev drugo i trećetužiteljice za isplatu materijalne štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 68.016,77 kuna (od dosuđenih 353.485,83 kuna do zatraženih 421.502,60 kuna).

II. Odbija se žalba drugotuženice O. ž. b. P. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo da prvotužitelju J.

V.¹ isplati iznos od 72.275,00 kuna s osnova nematerijalne štete sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2017. do isplate i u dijelu koji se nalaže da prvotužitelju J.

V.¹ na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 59.876,25 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30.studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. pa nadalje iznos od 402,50 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate, pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 30.930,01 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate i pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 216.510,07 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate.

III. Prihvaća se žalba drugotuženice O. ž. b. P. kao djelomično osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je prvotužitelju na iznos od 72.275,00 kuna s osnova nematerijalne štete dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 11. prosinca 2007. do 21. prosinca 2017. i sudi:

Odbija se zahtjev prvotužitelja za zateznu kamatu na iznos od 72.275,00 kuna za razdoblje od 11. prosinca 2007. do 21. prosinca 2017.

IV. Prihvaća se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 108.850,00 kuna sa zateznom kamatom i sudi:

Nalaže se drugotuženici O. ž. b. P. da prvotužitelju s osnova nematerijalne štete pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti isplati daljnji iznos od 108.850,00 kuna sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba prvotuženika Klinički bolnički centar Zagreb i trećetuženika K. b. c. S. m., Z. i ukida presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku K. b. c. Z. da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom i u dijelu u kojem je naloženo trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom, pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku K. b. c. Z. da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kuna sa zateznom kamatom i u dijelu u kojem je naloženo trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kunu sa zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Prihvaća se žalba tužitelja i ukida navedena presuda pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 16.500,00 kuna, s osnova pretrpljenog straha u iznosu od 18.750,00 kuna, s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 233.250,00 kuna i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 40.000,00 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 93.424,00 kuna (za razdoblje od 10.svibnja 2005. do 1. prosinca 2007.) te u dijelu u kojem je s te osnove odbijen zahtjev za isplatu od 1. prosinca 2007. pa nadalje iznosa od 2.672,00 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 65.230,00 kuna za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. u dijelu u kojem je s te osnove odbijen mjesečni iznos od 325,50 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev drugo i trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od po 220.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama, i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Ukida se navedena presuda pod točkom VII. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici O. ž. b. P. da prvotužitelju J. V.¹ da na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 72.275,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11.prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke I. izreke nalaže se drugotuženici O. ž. b. P. da prvotužitelju J. V.¹ na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 59.876,25 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenog 2017., a od 1.prosinca 2017. pa nadalje iznos od 402,50 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22.prosinca 2017. do isplate.

2. Pod točkom II. stavak 1. izreke nalaže se prvotuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb da prvotužitelju J. V. na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 15.487,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke II. izreke nalaže se prvotuženiku K. b. c. Z. da tužitelju J. V.¹ na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 12.830,625 kuna, za razdoblje od 10.svibnja 2005. do 30. studenoga 2017., a od 1.prosinca 2017. pa nadalje iznos od 86,25 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate.

3. Pod točkom III. stavak 1. izreke nalaže se trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da prvotužitelju J. V.¹ na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 15.487,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke II. izreke nalaže se trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da prvotužitelju J. V.¹ na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 12.830,625 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. pa nadalje iznos od 86,25 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate.

4. Pod točkom IV. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici O. ž. b. P. da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 30.930,01 kunu sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke IV. izreke nalaže se prvotuženiku K. b. c. Z. da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 3. točke IV. izreke nalaže se trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da drugotužiteljici J. V.² na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate.

5. Pod točkom V. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici O. ž. b. P. da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 216.510,07 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke V. izreke nalaže se prvotuženiku K. b. c. Z. da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 3. točke V. izreke nalaže se trećetuženiku K. b. c. S. m., Z. da trećetužiteljici B. V. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kunu sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate.

6. Pod točkom VI. izreke odlučeno je da se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva prvotužitelj J. V.¹, drugotužiteljica J. V.² i trećetužiteljica B. V. odbijaju, a pod točkom VII. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

7. Protiv navedene presude pod točkom VI. izreke žale se prvo do trećetužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlažu da ovaj sud u pobijanom dijelu preinači presudu u pobijanom dijelu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traže trošak žalbe.

8. Prvotuženik se žali protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu u odnosu na njega i na odluku o troškovima iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže da u pobijanom dijelu ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Drugotuženica se žali protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu u odnosu na nju i na odluku o troškovima iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz nadoknadu troškova žalbe. Trećetuženik se žali protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu u odnosu na njega i na odluku o troškovima iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže da u pobijanom dijelu ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

9. U odnosu na glavnu stvar žalbe prvo do trećetužitelja su djelomično osnovane, žalbe prvo i trećetuženika su osnovane, a žalba drugotuženice u odnosu na glavnu stvar je neosnovana dok je osnovana žalba drugotuženice u odnosu na tijek kamate na nematerijalnu štetu.

10. Predmet spora u žalbenoj fazi je zahtjev prvotužitelja da mu se nadoknadi nematerijalna šteta i to, prema žalbenim navodima, s osnova pretrpljenih fizičkih bolova daljnjih 53.500,00 kuna prema stupnju odgovornosti utvrđenu po sudu prvog stupnja (od 67.500,00 kuna koje tužitelj navodi u žalbi dosuđeno 14.000,00 kuna), s osnova pretrpljenog straha daljnji iznos od 27.000,00 kuna (od 37.500,00 kuna koje tužitelj navodi u žalbi dosuđeno 10.500,00 kuna), s osnova smanjenja životne aktivnosti daljnji iznos od 296.250,00 kuna (od 375.000,00 kuna koje tužitelj navodi u žalbi dosuđeno 78.750,00 kuna), s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti jakog stupnja 40.000,00 kuna (odbijen zahtjev u cijelosti), zahtjev za naknadu štete s osnova potrebe za tuđom njegom i pomoći do 30. studenoga 2017. u daljnjem iznosu od 65.230,01 kuna (od 150.737,50 kuna koje tužitelj navodi u žalbi dosuđeno 85.507,49 kuna) sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, zahtjev za mjesečnu rentu za tuđu pomoć i njegu u daljnjem mjesečnom iznosu od 325,50 kuna (od 900,00 kuna koje tužitelj navodi u žalbi dosuđeno 574,50 kuna), zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 13. lipnja 2006. u iznosu od 48.000,00 kuna, od 14. lipnja 2006. do 1. prosinca 2007. uz umanjenje invalidske mirovine iznos od 45.424,00 kune, od 1. prosinca 2007. pa nadalje iznos od 2.672,00 kuna (odbijen zahtjev s ove osnove u cijelosti), zahtjev drugotužiteljice (kao nasljednice ranijeg drugotužitelja A. V., oca prvotužitelja) i trećetužiteljice, majke prvotužitelja za duševne bolove zbog teškog invaliditeta prvotužitelja u iznosu od po 220.000,00 kuna sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate (odbijen zahtjev s ove osnove u cijelosti) te zahtjev drugo i trećetužiteljice za naknadu materijalne štete s osnova troškova liječenja u daljnjem iznosu od 68.016, 77 kuna (od ukupno zatraženog iznosa od 421.502,60 kuna suđeno 353.485,83 kune) sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, a sve svoje zahtjeve temelje na tvrdnji da je u postupanju liječnika tuženika došlo do grube greške u postupanju.

11. Ispitujući presudu prvog stupnja i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

12. Suprotno žalbenim navodima stranaka, ne postoje nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP .

13. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tužba podnesena protiv prvotuženika K. b. c. R., Z., drugotuženika K. za p. b. J., Z., trećetuženice O. ž. b. u P. i četvrtotuženika K. za t., Z.,

- da je K. b. S. m., Z. pravni slijednik K. za t., Z.,

- da je K. b. c. Z. pravni slijednik K. za p. b. J.,

- da je u tijeku postupka tužitelj A. V. preminuo te da su rješenjem o nasljeđivanju njegovim nasljednicima proglašeni B. V. u 3/4 dijela i J. V.² u 1/4 dijela te su isti preuzeli postupak,

- da je pravomoćnom presudom broj P-174/2013-11 od 27. lipnja 2013. naloženo tuženiku H. c. d.o.o. Z. da tužitelju J. V.¹ po štetnom događaju od 12. prosinca 2004. naknadi nematerijalnu štetu koja se odnosi na pretrpljene bolove, strah, smanjenje općih životnih aktivnosti zbog naruženosti, te je u postupku utvrđeno da je isti pretrpio ukupno nematerijalnu štetu u iznosu od 865.000,00 kuna te se 750.000,00 kuna odnosi na smanjenje općih životnih aktivnosti, 40.000,00 kuna na ime fizičkih bolova, 30.000,00 kuna na ime straha, 45.000,00 kuna na ime naruženosti, ali mu je, zbog utvrđenog doprinosa tužitelja od 70%, na ime nematerijalne štete dosuđena naknada u iznosu od ukupno 259.500,00 kuna,

- da je navedenom presudom J. V.¹ na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, uzimajući u obzir postojanje tužiteljevog doprinosa nastanku prometne nezgode od 70%, od 1. siječnja 2005. do 14. lipnja 2006. dosuđen iznos od ukupno 7.399,88 kuna, a od 1. listopada 2010. pa nadalje iznos od 353,54 kune mjesečno,

- da s obzirom da je tužitelj J. V.¹ ostvario pravo na tuđu pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna sud je u predmetu Općinskog suda u Požegi broj P-174/2013 ocijenio da troškovi na ime trajno povećanih potreba radi angažiranja druge osobe iznose oko 4.000,00 kuna, a kako je tužitelj J. V.¹ od 7. veljače 2006. korisnik prava na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu 100%-tne osnovice za ostvarivanje prava po osnovi socijalne skrbi koja iznosi 500,00 kuna mjesečno, a koji doplatak ostvaruje od 3. studenoga 2005., iznos od 4.000,00 kuna na ime trajno povećanih potreba umanjio je za navedeni iznos, te je umanjivši dobiveni iznos od 3.500,00 kuna za njegov doprinos, dosudio iznos od 1.050,00 kuna, odnosno, od 1. veljače 2006. do 28. veljače.2007. dospio je dosuđeni iznos od 13.650,00 kuna, a nadalje od 1. ožujka 2007.dosuđen mu je iznos od 1.050,00 kuna mjesečno,

- da je u ovom predmetu provedeno medicinsko vještačenje po prof.dr.sc. V. Š. sa Medicinskog fakulteta u Z., a da je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je prof.dr.sc. V. Š. bila ravnateljica K.B.C. S. m. od 23. veljače 2012., a sanacijska upraviteljica od 4. travnja 2013., pa je na prijedlog tužitelja provedeno novo vještačenje po Medicinskom fakulteta u R., odnosno prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurlogije,

- da je Medicinski fakultet u R., po stalnom sudskom vještaku prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije, u svome nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2015. naveo da je tijekom liječenja došlo do sasvim sigurnog previda u dijagnostici te su iz njega proizašle pogreške u liječenju i to kod drugotuženice O. ž. b. P. u kojoj nije pravovremeno (u hitnoći) dijagnosticiran luksakcijski prijelom C6/7 (koji je zapravo od samog početka vodeća ozljeda) i stoga ova ozljeda nije pravilo niti pravovremeno liječenja (hitnom operacijskom dekompresijom i stabilizacijom), što je rezultiralo lošim ranim tijekom po ozljedi i ima utjecaja na konačni ishod liječenja,

- da se najbolji rezultati kod ozljede kralješnice i kralješničke moždine postižu hitnom - ranom operacijom (što ranije, a svakako unutar prvih 24 do 72 sata, ovisno o mogućnosti podnošenja takve operacije ovisno o stanju pacijenta),

- da je liječenje u Nj., budući da se adekvatno liječenje u H. nije poduzelo, medicinski opravdano i rezultiralo je određenim poboljšanjem stanja te svakako omogućilo puno intenzivniju i svrsishodniju rehabilitaciju i fizikalno liječenje što je dovelo do sadašnjeg, ipak poboljšanog ishoda (u odnosu na moguće očekivani ishod bez operacije),

- da se određena nevoljkost spinalnih traumatologa i neurokiruga u Z. da poduzmu operacijsko liječenje u kasnim fazama (prvotužitelj je prvi puta pregledan više od 6 tjedana po ozljedi) ne može okarakterizirati propustom u liječenju,

- da je konačno neurokirurg u P. u konzilijarnom pregledu od 12. travnja 2005. preporučio da se operacijsko liječenje provede izvan Hrvatske zbog znatno većeg iskustva u ovakvom liječenju od strane specijaliziranih ustanova koja raspolažu istovremeno i kirurškim i rehabilitacijskim centrima te je ovo ispravno i provedeno (u ovom slučaju u M. u Nj.) na korist pacijenta – prvotužitelja,

- da je liječenje prvotužitelja započelo 12. prosinca 2004. (trenutkom započinjanja hitne pomoći po nesreći), a može se smatrati da je akutno liječenje završeno po svim stacionarnim rehabilitacijama, dakle nakon oko godinu dana po operaciji vrata, tj. okvirno u lipnju 2006.,

- da su bili neophodni daljnji vidovi liječenja (učestale rehabilitacije, korekcijske operacije na ruci, području dekubitusa i njihovim komplikacijama), te se može poštivati i inače zadani vremenski okvir prema kojemu je liječenje definirano i postignuto je trajno stanje liječenjem u ukupnom trajanju oko dvije godine što ne isključuje izravnu povezanost kasnije spomenutih vidova liječenja, kasnih komplikacija i vidova štete (tjelesnih boli, strahova, potrebe za tuđom pomoći) i kasnije, prema prikazu medicinske dokumentacije, jer su sva navedena liječenja bila liječenja zbog posljedica sporne nesreće i bila su opravdana,

- da je prvotužitelj u hitnoći bio primljen 12. prosinca 2004. u O. ž. b. P. u komatoznom stanju u jedinicu intenzivnog liječenja, isti dan je intubiran te je učinjen hitni CT više dijelova tijela, da je mogao biti transportiran prvi dan do radiološkog odjela, a budući je intubiran i pod nadzorom anesteziologa mogao je u slučaju potrebe biti dodatno sediran da je isto bilo zatraženo, te mu je, ako ne isti dan, ali svakako dan-dva kasnije mogao biti učinjen kontroli CT kralježnice (jer je bio učinjen kontroli CT mozga 14.prosinca 2004.), a uz pratnju anesteziologa – intenziviste mogao je biti hitnim transportom premješten u Zagreb,

- da bi to i bilo učinjeno da je ozljeda vrata dijagnosticirana, što nije bio slučaj,

- da je osnovna pogreška u liječenju nedostatna dijagnostika, iako je klinički nalaz upućivao i na ozljedu kralješnice u sastavu njegove politraume što dokazuje učinjeni hitni CT vratne i torakalne kralješnice – problem je samo u tome što nije prepoznata luksakcijska fraktura C6/7 kralješka s kompresijom spinalnog kanala i moždine u tom nivou,

- da se kod svih ozljeda koje ugrožavaju život iste ozljede operiraju unutar 48 do 72 sata kako bi se životna ugroza smanjila, pa nikako ne može stajati tvrdnja da je stanje prvotužitelja bilo takvo da nije dopuštalo operaciju luksakcijske frakture vratne kralježnice,

- da je od samog početka liječenja prvotužitelj bio pod nazorom anesteziologa – intenzivista i intubiran, te se lako mogao sedirati koliko je to potrebno za CT ili MR pregled, pa da nije točna tvrdnja da je stanje tužitelja pri dolasku u O. ž. b. P. bilo takvo da se nije mogla napraviti dobra radiološka obrada,

- da se sumnja na prijelom moralo dijagnostički raščistiti, a tvrdnja da je možda ozljeda mozga upućivala da je ona uzrok paraplegije nije medicinski opravdana,

- da je postojala klinička sumnja na ozljedu kralježničke moždine, a ona je pogrešnim interpretiranjem nalaza preskočena i sva kasnija obrada i liječenje išli su krivim tijekom do konačnog rješenja liječenja u Nj. čime je stanje konačno prevedeno u pravi kronicitet i omogućena rehabilitacija,

- da prema medicinskoj teoriji primarna traumatska para ili tetraplegija ostaje bez znatnijih poboljšanja usprkos svim suvremenim zahvatima i terapiji u preko 95% slučajeva, a propust zakašnjelog dijagnosticiranja luksakcijskog prijeloma sigurno je značajno utjecao na tijek ranog liječenja – smetnje disanja, sve tjelesne boli i patnje, duševne patnje – do operacije provedene naknadno u Nj., odnosno svakako bar u prva 3,4 mjeseca, a donekle (iako vrlo vjerojatno u maloj mjeri ) je utjecao i na konačni nepovoljni ishod,

- da je u trenutku neposredno nakon nezgode kod prvotužitelja postotak invalidnosti iznosio između 90 i 100%,

- da se bolnička bakterija Mrsa i dekubitus svakako mogu smatrati komplikacijama liječenja i to dekubitus u slučajevima pacijenata u komatoznom stanju dok su infekcije bolničkim bakterijama uobičajena pojava i predstavljaju rizik liječenja,

- da u slučaju da je tužitelj operiran neposredno nakon nezgode nije u mogućnosti sa 100% sigurnošću reći kakav bi u tom slučaju bio njegov oporavak, ali u najvećem broju slučajeva bi zapravo invalidnost bila isto vrlo velika, a u najboljem slučaju invalidnost bi bila manja 10 do 15%,

- da se kod ozljeda kralježnične moždine koriste razne medicinske skale koje uglavnom opisuju težinu posljedičnih neuroloških ispada odnosno stupanj slabosti, u ovom slučaju ruku i nogu (najčešće je korištena tzv. ASIA) i po toj skali tužitelj odgovara stupnju ASIA B,

- da je izvršena pravovremena operacija u roku do 72 sata po ozljeđivanju u ovoj neurološkoj klasifikaciji prvotužitelj bi u najboljem slučaju mogao spadati u procjenu stanja B/C, odnosno vjerojatno bi ostao u jednakom stupnju po ovoj ljestvici,

- da je u bolnicama kasnije obrade u Z. postojala određena nevoljkost ordinirajući liječnika da u toj fazi poduzmu operacijsko liječenje vratne kralježnice, a da se pozitivni, iako malo vjerojatni pomaci u liječenju ozljeda kralježničke moždine očekuju ukoliko je operacija učinjena pravovremeno i ispravno (ako je ikako moguće unutar prvih par sati, najkasnije do 72 sata, a ispravno podrazumijeva da je izvršene dostatna dekompresija i stabilizacija) a u kasnijim fazama je gotovo apsolutno sigurno da do neurološkog poboljšanja više ne može doći, međutim, upravo zbog onog momenta stabilizacije kralježničkog stuba koja potencijalno omogućuje slobodnije provođenje rehabilitacijskih fizikalnih mjera, operaciju je moguće izvesti i u kasnijim fazama ako još nije došlo do potpune vezivno – koštane konsolidacije (zarastanja) tog prijeloma.

14. Polazeći od nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije, kojeg je prihvatio kao objektivan, stručan, savjestan i u skladu s pravilima struke, sud prvog stupnja je utvrdio da je doista došlo do previda u dijagnostici liječnika O. ž. b. P. te su iz njega proizašle i greške u liječenju što je utjecalo na konačni tijek liječenja jer se najbolji rezultati kod ozljede kralješnice i kralježnične moždine postižu hitnom-ranom operacijom, a osim toga da nije došlo do previda u dijagnostici prvotužitelj bi najvjerojatnije bio odmah operiran u Z. te bi nakon operacije rehabilitacija bila olakšana i kraća, a operativni zahvat u inozemstvu ne bi bio realiziran, da je time liječenje u Nj., budući se adekvatno liječenje u Hrvatskoj nije poduzelo, medicinski opravdano i rezultiralo je određenim poboljšanjem stanja te svakako omogućilo puno intenzivniju i svrsishodniju rehabilitaciju i fizikalno liječenje što je dovelo do sadašnjeg ipak poboljšanog ishoda (u odnosu na moguće očekivani ishod bez operacije), pa je ocijenio da osnovano drugo i trećetužiteljica potražuju naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove liječenja u Nj. s time da je odgovornost za nastale troškove na strani O. ž. b. P. ocijenio u iznosu od 70%, dok je odgovornost KBC Z., kao pravnog slijednika KBC R. i KBC S. m., kao pravnog slijednika K. za t. ocijenio po 15%.

15. Sud prvog stupnja je ocijenio da je provedenim postupkom nedvojbeno utvrđeno da je od strane O. ž. b. P. tijekom liječenja došlo do previda u dijagnostici iz čega su proizišle greške o daljnjem liječenju prvotužitelja, a koja greška se sastoji u tome što nije pravovremeno (u hitnoći) dijagnosticiran luksakcijski prijelom C6/7, koji je od samog počeka bio vodeća ozljeda. Manje loši rezultati ukupnog liječenja koji bi se mogli očitovati da je došlo do pravovremeno ispravo provedene operacije s dobrim rezultatima mogli bi se iskazivati kao manji i manje dubok dekubitalni vrijed u području donjih križa, možda bi bila izbjegnuta operacija mokraćnog mjehura te bi bio nešto bolji mišićni status ruku.

16. Nadalje, uvidom u priložene račune i ovjerene prijevode s njemačkog jezika priloženih računa, sud prvog stupnja je utvrdio da se račun broj 01/25505 od 7.lipnja 2005. u iznosu od 680,00 eura odnosi na kupnju oksidatora za mjerenje kisika, račun broj 01/250506 od 7. lipnja 2005. u iznosu od 485,00 eura na kupnju madraca za dekubitus, račun broj 01/25510 od 7. lipnja 2005. na iznos od 600,00 eura na kupnju bolesničkog kreveta, potvrda banke od 28. srpnja 2005. o uplati iznosa od 910,00 eura odnosi se na plaćen prijevoz sanitetom od M. do B. prema računu broj 8113187, priznanica broj 505/43 od 27. svibnja 2005. o plaćenom iznosu od 10.000,00 eura odnosi se na plaćen boravak u bolnici, račun za boravak u bolnici u iznosu od 9.785,04 eura, priznanica broj 508/43 od 15. svibnja 2005. o plaćenom iznosu od 3.189,38 eura za boravak u bolnici, račun broj 8458652 od 17. lipnja 2005. na iznos od 46,04 eura koji je plaćen za prijevoz sanitetom, račun od 7. studenoga 2005. na iznos od 12.337,32 eura koji se plaćen za boravak u bolnici, priznanica broj 510/6 od 15. rujna 2005. o plaćenom iznosu od 10.000,00 eura za boravak u bolnici u periodu od 14. rujna do 13. listopada 2005. Prema mišljenju suda prvog stupnja, troškovi koji su nastali drugotužiteljici B. V., majci prvotužitelja te trećetužiteljici J. V.² kao nasljednici preminulog oca prvotužitelja A. V., koji su snosili navedene troškove boravka prvotužitelja i njegove majke u Njemačkoj te troškovi operacije koji se odnose na troškove u Nj., liječenje povedeno u bolnicama u M. i H. W. bilo je opravdano i rezultiralo je smanjenjem posljedica, te su svi računi vezani uz provođenje ovog liječenja bili opravdani, a po mišljenju suda prvog stupnja odgovornost O. ž. b. P. za nastanak troškova liječenja u inozemstvu iznosi 70%, a prednika prvotuženika (KBC R.) i prednika trećetuženika (K. za t.) po 15%. Kako iz nalaza i mišljenja doktora L. proizlazi da je liječenje provedeno u bolnicama u M. i u bolnici H. W. bilo opravdano i rezultiralo smanjenjem posljedica te su svi računi vezani uz provođenje ovog liječenja opravdani, sud prvog stupnja je usvojio zahtjev za naknadu navedenih troškova roditeljima J. L., odnosno majci i sestri koje su naslijedile pokojnog oca, u iznosu koji proizlazi iz priloženih računa, a to je 46.267,78 eura odnosno uz tečaj koji je 2005. godine iznosio 7,64 kune, 353.485,83 kune. Od navedenog iznosa O. ž. b. P. dužna je platiti 70%, odnosno 247.440,08 kuna, a prvo i trećetuženk po 53.022,87 kuna svaki.

17. Prilikom donošenja odluke o visini naknade štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, straha te duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti kao i s osnova tuđe pomoći i njege, sud prvog stupnja je odluku donio uzimajući u obzir iznose naknada štete koje su na temelju presude Općinskog suda u Požegi u predmetu broj P-174/2013 tužiteljima dužne platiti Hrvatske ceste d.o.o. s obrazloženjem da je glavni uzrok štete koju je pretrpio prvotužitelj prometna nezgoda od 12. prosinca 2004.

18. Stoga je, polazeći od mišljenja vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec. neurologije da bi tužiteljevi fizički bolovi mogli biti upola manji da je operacija obavljena na vrijeme, a presudom P-174/2013-11 je utvrđeno da šteta prvotužitelja s toga osnova iznosi 40.000,00 kuna, a zbog doprinosa prvotužitelja od 70% dosuđeno mu je 12.000,00 kuna, utvrdio da u slučaju da je prvotužitelj na vrijeme operiran njegova šteta na ime bolova bila bi upola manja odnosno iznosila bi 20.000,00 kuna i u tom slučaju bi mu Hrvatske ceste bile dužne naknaditi 30% navedenog iznosa odnosno 6.000,00, a kako mu je s toga iznosa isplaćeno 12.000,00 kuna, sud prvog stupnja je iznos od 20.000,00 kuna koji su dužni platiti tuženici u ovome postupku umanjio za navedeni iznos od 6.000,00 kuna te utvrdio su mu tuženi u ovom postupku dužni isplatiti iznos od još 14.000,00 kuna.

19. Na ime naknade štete zbog pretrpljenog straha, koji bi, prema nalazu i mišljenju vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije također bio upola manji da je prvotužitelj operiran, s obzirom da je presudom broj P-174/13-11 utvrđeno da je primjeren iznos na ime straha, a obzirom na intenzitet i trajanje straha iznos od 30.000,00 kuna, da je prvotužitelj na vrijeme operiran njegovo trajanje straha bi bilo upola kraće te bi primjereni iznos naknade štete bio iznos od 15.000,00 kuna, što bi uz doprinos tužitelja iznosilo 4.500,00 kuna, a kako su H. c. s toga osnova prvotužitelju isplatile 9.000,00 kuna, sud prvog stupnja je iznos od 15.000,00 kuna koji su dužni platiti tuženici u ovome postupku umanjio za navedeni iznos od 4.500,00 kuna te utvrdio su mu tuženi u ovom postupku s te osnove dužni isplatiti iznos još 10.500,00 kuna.

20. Budući iz nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije proizlazi da bi u slučaju da je prvotužitelj operiran neposredno nakon nezgode, u najboljem slučaju invalidnost bila manja 10-15%, a u predmetu P-174/2013 je utvrđeno da je tužitelj pretrpio štetu na ime smanjenja životne aktivnosti od 100%, u iznosu od 750.000,00 kuna, dosuđen mu je zbog njegovog doprinosa iznos od 225.000,00 kuna, a da je prvotužitelj operiran odmah invalidnost bi bila do 15% manja, odnosno iznosila bi 85% , te bi u tom slučaju H. c. za naknadu navedenu štetu I-tužitelju platile (30% od 637.500,00 kuna) iznos od 191.250,00 kuna. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tuženici u ovom predmetu prvotužitelju dužni platiti iznos naknade štete za navedenih 15% (112.500,00 kuna) umanjen za više plaćeni iznos od strane H. c. (225.000,00-191.250,00=33.750,00 kuna), odnosno da su mu s ove osnove dužni platiti iznos od 78.750,00 kuna (112.500,00-33.750,00=78.750,00 kuna).

21. Polazeći od nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije da bi, u slučaju da nije bilo previda u O. b. P. i da je operacija izvršena ranije, prvotužitelj imao za 20 do 25% manje potrebe za tuđom pomoći i njegom, te polazeći od iznosa utvrđenih u odluci P-174/2013 sud prvog stupnja je dosudio za razdoblje od 10. svibnja 2005. (izlazak iz bolnice), kako tužitelji traže tužbom, do 30. studenoga 2017. iznos od 85.537,50 kune (59.876,25 kuna drugotuženik kao 70 %), a od 1. prosinca 2017. pa nadalje iznos od 575,00 kuna ( 402,50 kuna drugotuženik kao 70%).

22. Budući su presudom broj P-174/2013-11 od 27.lipnja 2013. B. V., majci J. V.¹ i A.

V., njegovom ocu, na ime naknade nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta sina dosuđeni iznosi od 66.000,00 kuna svakom na ime naknada štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe u maksimalnom iznosu, umanjena za doprinos prvotužitelja navedenom štetnom događaj, sud prvog stupnja je odbio drugo i trećetužitelje s navedenim zahtjevom. Navedenom presudom je pravomoćno odlučeno i o zahtjevu prvotužitelja za naknadu materijalne štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu i zahtjevu za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti te je stoga sud prvog stupnja prvotužitelja odbio s tim dijelom tužbenog zahtjeva s obrazloženjem da šteta nastala po navedenim vidovima nije povećana krivnjom tuženika.

23. Sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje odgovornosti prednika prvotuženika, Klinike za p. b. J. budući se radi o klinici za plućne bolesti i ocijenio je da odgovornost za činjenicu da operacija prvotužitelja nije izvršena na vrijeme i nije izvršena u Republici Hrvatskoj ne leži na liječnicima navedene bolnice.

24. Sporno je, po žalbi tuženika, da li su zaposlenici tuženika prouzročili štetu tužiteljima time što u pružanju medicinske skrbi prvotužitelju nisu postupili onako kako su trebali, te da li je šteta tužiteljima nastupila kao posljedica njihove pogreške, a s tim u vezi odgovaraju li tuženici kao poslodavci za nastalu štetu te je po žalbi tužitelja sporna osnovanost zahtjeva prvotužitelja za naknadu materijalne štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu i zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti i osnovanost zahtjeva drugo i trećetužitelja na ime naknade nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta prvotužitelja te visina dosuđenih iznosa s osnova nematerijalne štete, naknade za tuđu pomoć i njegu prvotužitelju i materijalne štete drugo i trećetužiteljice s osnova troškova liječenja preko dosuđenog iznosa od 353.485,83 kune do iznosa od 421.502, 60 kuna (za iznos od 68.016,77 kuna).

25. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO), koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, i odredbe čl. 170. st. 1. ZOO, koja propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, na zdravstvenim ustanovama je teret dokazivanja da je njihovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, a na oštećenicima je teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju i nastupjele štetne posljedice po njihovo zdravlje (ili zdravlje ili život njihovih prednika ili bliskih osoba kada su u pitanju tzv. posredni oštećenici). Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Zahtijeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja (ex ante). Postupajući protivno pravilima struke čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu je relevantno je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022.).

26. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da drugotuženica nije dokazala da je u liječenju prvotužitelja postupano sukladno pravilima struke, te je pravilno utvrdio, s obzirom da je provedenim vještačenjem po liječniku vještaku prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije utvrđeno da je došlo do previda u dijagnostici liječnika O. ž. b. P. te su iz njega proizašle i greške u liječenju što je utjecalo na konačni tijek liječenja prvotužitelja, da postoji uzročno posljedična veza između propusta liječnika drugotuženice i nastalih posljedica, jer je time što je prilikom liječenja prvotužitelja izostala potrebna dijagnostika došlo do pogrešnog tretiranja i izostanka liječenja, što je utjecalo na konačni tijek liječenja, za koji zaključak je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

27. Okolnosti na koje se poziva drugotuženica u svojoj žalbi, a koji se svode isključivo na njezinu ocjenu vještačkog nalaza i mišljenja odnosno medicinske dokumentacije, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je sud prvog stupanja, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka dr L. (list 256 do 275 spisa), kao i njegova iscrpna dopunska pismena i usmena očitovanja (list 295 do 296 i 313 spisa) u kojima je dodatno i iscrpno obrazložio svoj nalaz i otklonio prigovor drugotuženice o nepostojanju liječničke pogreške, pravilno primijenio odredbu čl. 260. ZPP.

28. U slučajevima kada postoji određena dvojbenost o kauzalitetu koji je nekada vrlo teško ili gotovo nemoguće utvrditi tada se odluka o uzročnoj vezi može temeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njenog postojanja. U konkretnoj situaciji kada je vještačenjem utvrđena uzročno posljedična veza između propusta liječnika i zdravstvenog stanja prvotužitelja i obima posljedica na njegov život i zdravlje jer nije učinjena potrebna dijagnostička obrada, s obzirom da je utvrđeno da je u slučaju da su liječnici drugotuženice prepoznali ozljedu i na vrijeme postavili dijagnozu postojala bolja šansa za oporavak, stajalište je ovoga suda da se sa dovoljnim i visokim stupnjem vjerojatnosti može zaključiti da je nastala šteta u uzročno posljedičnoj vezi sa propustom liječnika drugotuženice od strane kojih je izostalo postupanje po pravilima struke odnosno pravovremeno poduzimanje ispravnog načina liječenja.

29. Naime, liječenje ne mora uvijek dovesti do izlječenja pacijenta, no, da bi se zdravstvena ustanova oslobodila odgovornosti za štetu i u slučaju neuspjeha liječenja, nužno je da je poduzela sve dijagnostičke i terapijske postupke prema pravilima liječničke struke.

30. Vezano za utvrđeni doprinos valja reći da su tužitelji u tužbi tražili da se utvrdi da su tuženici solidarno odgovorni, sud prvog stupnja je ocijenio da je u nastanku štete i štetnih posljedica zbog pogreške u liječenju doprinos drugotuženice 70%, a prvo i trećetuženika po 15%, na koji utvrđeni doprinos se tužitelji nisu žalili, pa se samo može utvrđivati (po žalbama tuženika) da li je doprinos po pojedinom tuženiku manji, a po žalbi tužitelja, da li je u okviru neožaljenog doprinosa tuženih sud prvog stupnja pogrešno utvrdio visinu.

31. Neosnovani su žalbeni navodi drugotuženice kojima osporava rezultate provedenog vještačenja po vještaku prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije jer nije provedeno usaglašavanje vještaka (Medicinskog fakulteta u Z. i R. i vještačenja provedenog u predmetu P-174/2013). Naime, u tijeku postupka provedeno je vještačenje po Medicinskom fakultetu u Z. koji je sudu dostavio fakultetsko mišljenje čiji prijedlog su izradili vještaci dr.sc. M. D. i prof.dr.sc. V. Š., a s obzirom da je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu sud prvog stupnja utvrdio da je prof.dr.sc. V. Š. bila ravnateljica KBC Sestre milosrdnice od 23. veljače 2012. pa prema tome i zakonska zastupnica trećetuženika, a sanacijska upraviteljica od 4. travnja 2013., a osim toga i dr. P. koja je kao radiolog iščitavala snimke zaposlena je u bolnici KBC Z., odnosno zaposlena je kod prvotuženika, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio kao osnovan prigovor tužitelja da se ista morala izuzeti u davanju dopune nalaza i mišljenja te je stoga sud, po prigovoru tužitelja proveo novo vještačenje po Medicinskom fakulteta u R., odnosno prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije. Sukladno odredbi 254. st. 5. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba, a prema stavku 6. istog članka propisano je da ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, kao i razloge izuzeća vještaka, pravilno je sud odredio provođenje novog vještačenja rezultati kojega predstavljaju osnovu za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

32. Neosnovano se drugotuženica poziva na rezultate vještačenja provedenog u predmetu P-174/2013 s obzirom da se stranke nisu suglasile da se rezultati istoga primjenjuju u ovom postupku. Naime, iako se dokazu provedenog vještačenja iz neke druge parnice ne može odreći dokazni značaj, već zbog toga što nije riječ o dokaznom sredstvu pribavljenom na nedopušten odnosno nezakonit način, ipak ne treba smetnuti s uma da prema odredbi čl. 251. st. 1. ZPP vještačenje obavljaju vještaci koje određuje sud u konkretnoj parnici. Dakle, budući da u predmetnoj parnici nije određeno više vještaka (prvi vještaci su izuzeti sukladno odredbi čl. 254. ZPP) te s tim u vezi nije riječ o situaciji da se pojavilo proturječje, nedostaci i osnovana sumnja u pravilnost tako danog mišljenja, nisu u osnovi postojale pretpostavke za primjenu čl. 261. st. 3. ZPP, kojom odredbom je propisano postupanje suda izvođenjem daljnjeg dokazivanja na osnovu nalaza i mišljenja drugih vještaka kada se takvi nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka. Dakle, u situaciji kada postoji razlika u nalazu i mišljenju vještaka u konkretnoj parnici u odnosu na mišljenje vještaka provedeno u nekom drugom parničnom postupku, a stranke nisu pristale i da to vještačenje ima značaj vještačenja provedenog u predmetnoj parnici, tada za utvrđenje postojanja neke pravno relevantne činjenice treba primijeniti opća pravila o dokazivanju i teretu dokazivanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1967/2015-2 od 21. studenoga 2018.).

33. Imajući u vidu da u provedenom vještačenju u predmetu P-174/2013 nije odgovoreno na temeljno pitanje da li je postojao propust bolnica u liječenju prvotužitelja, i koje su posljedice s obzirom na utvrđeni propust, a što je bio predmet vještačenja u ovom predmetu, niti je postojala suglasnost stranaka da se dokaz proveden u drugom predmetu koristi u ovom predmetu, prema shvaćanju ovog suda neosnovani su žalbeni navodi drugotuženice koja se poziva na rezultate provedenog vještačenja u drugom predmetu, a utoliko su osnovani žalbeni navodi tužitelja koji se protive da ti rezultati koriste u ovom predmetu radi odlučivanja o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužitelja.

34. Okolnost da su prilikom pregleda prvotužitelja od strane vještaka bili prisutni njegov punomoćnik odvjetnik B. i rođak trećetužiteljice sudac Županijskog suda u Z. O. M. sama po sebi ne dokazuje postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju objektivnost i vjerodostojnost provedenog vještačenja. Time što sud prvog stupnja navode drugotuženice nije uzeo u obzir, počinjena je relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 254. ZPP, ali ista nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, prema odredbi čl. 254. st. 2. ZPP stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem, te je prema st. 3. u zahtjevu za izuzeće dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće. Prema st. 6. citirane zakonske odredbe ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja. Drugotuženica je u podnesku od 8. svibnja 2017. (list 377 spisa), polazeći od iskaza trećetužiteljice o tome tko je bio prisutan prilikom pregleda prvotužitelja i prijedloga tužitelja da se isti saslušaju kao svjedoci na okolnost da su bili prisutni kada se na vještaka telefonom radio nedopušteni pritisak (od strane tuženika) izrazio sumnju o objektivnost vještaka. Međutim, paušalni navodi drugotuženice utemeljeni na nezadovoljstvu sadržajem provedenog vještačenja nisu doveli u sumnju nepristranost vještaka u dijelu kojim je odgovorio na zadani predmet vještačenja i koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio objektivnim i izrađenim u skladu s pravilima struke. Pri tome treba dodati da je u dopuni nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Z. (list 110 spisa), koji je pravilno izuzet, izričito navedeno da drugotuženica nije na vrijeme prepoznala i dijagnosticirala stanje teške ozljede vratne kralježnice-luksacijski prijelom, pa su neosnovani prigovori da je nalaz i mišljenje vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije utoliko nepovoljniji za drugotuženicu, kao argument za tvrdnju o pritisku na vještaka.

35. Stoga, budući je vještak prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije jasno i određeno odgovorio na sve primjedbe tuženika i svoj nalaz dao u skladu sa odredbom čl. 260. ZPP, nije bio razloga na temelju odredbe čl. 261. st. 3. ZPP odrediti novo vještačenje pa nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka odredbe iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. ZPP na koju ukazuje drugotuženica. Provedenim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da je od strane O. ž. b. P. tijekom liječenja došlo do previda u dijagnostici iz čega su proizišle greške u daljnjem liječenju prvotužitelja, a koja greška se sastoji u tome što nije pravovremeno (u hitnoći) dijagnosticiran luksakcijski prijelom C6/7, koji je od samog počeka bio vodeća ozljeda što je utjecalo na konačni tijek liječenja jer je utvrđeno da se najbolji rezultati kod ozljede kralješnice i kralješnične moždine postižu hitnom-ranom operacijom, a osim toga da nije došlo do previda u dijagnostici prvotužitelj bi najvjerojatnije bio odmah operiran u Zagrebu te bi nakon operacije rehabilitacija bila olakšana i kraća, a operativni zahvat u inozemstvu ne bi bio realiziran. Kako drugotuženica svoje tvrdnje da nije bilo propusta u radu njegovih djelatnika nije uspjela dokazati u tijeku postupka, niti je žalbenim navodima dovela u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja, ovaj sud je ocijenio da postoji odgovornost drugotuženice za štetu nastalu tužiteljima i to primjenom odredbi čl. 170. i čl. 154. ZOO, koje se u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08).

36. Međutim, zaključak suda prvog stupnja o odgovornosti prvo i trećetuženika se za sada ne mogu ispitati. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da po mišljenju vještaka liječnici prednika prvo i trećetuženika nisu poduzeli adekvatno liječenje prvotužitelja (omaškom navodi prvotuženika), ali imajući u vidu navode vještaka da se postupanje prvo i trećetuženika ne može smatrati liječničkom pogreškom, te ranije citirane odredbe čl. 154. st. 1. i 170. st. 1. ZOO, ovakav zaključak suda se za sada ne može ispitati jer ne sadrži dovoljno jasne i obrazložene argumente o propustima istih koji bi u uzročnoposljedičnoj vezi doveli do nastanka štete i štetnih posljedica. Kako je u tom dijelu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP u odnosu na prvo i trećetuženika ukinuti presudu prvog stupnja pod točkom II. i III. izreke u cijelosti te drugi i treći pasus točke IV. i V. izreke i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

37. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice odlučne za ocjenu postojanja odgovornosti prvo i trećetuženika na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) pri čemu će imati u vidu žalbene navode tuženih i ovisno o rezultatima provedenog dokaznog postupka utvrditi da li su u postupanju prvo i trećetuženika postojali propusti i osnova za odgovornost za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. čl. 170. ZOO i za svoju odluku će dati valjane i argumentirane razloge, nakon čega će po potrebi odlučiti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvo i trećetuženika.

38. U odnosu na utvrđenu odgovornost i doprinos drugotuženice, kao što je ranije obrazloženo, visinu nematerijalne štete s osnova pretpljenih fizičkih bolova i straha prvotužitelja ovaj sud je utvrdio prema rezultatima provedenog vještačenja po vještaku prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije, koji je utvrdio da je prvotužitelj trpio jake bolove 165 dana, srednje bolove 225 dana te slabe bolove 360 dana, strah jakog intenziteta oko 90 dana, srednjeg oko 120 dana i lakog oko 240 dana, s tim da iz nalaza vještaka proizlazi da bi tužiteljevi fizički bolovi i strah mogli biti upola manji da je operacija obavljena na vrijeme.

39. Odredbom čl. 200. st. 1. ZOO propisano je da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (st. 2.).

40. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje: "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05", a koje izmjene Orijentacijskih kriterija se primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).

41. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje, kao i dob tužitelja, jačinu i trajanje izazvanih fizičkih boli, prvotužitelju bi s osnove pretrpljenih fizičkih bolova pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 204.000,00 kuna, pola od toga bi iznosilo 102.000,00 kuna, a s obzirom na utvrđeni doprinos drugotuženice od 70 % drugotuženica bi od toga iznosa bila u obvezi nadoknaditi iznos od 71.400,00 kuna. Kako je drugotuženici suđeno da s ove osnove isplati 9.800,00 kuna (70 % od 14.000,00 kuna) drugotuženiica bi bila dužna nadoknaditi i daljnji iznos od 61.600,00 kuna, a ožaljeno je ukupno samo 53.500,00 kuna s ove osnove pa razmjerno utvrđenom doprinosu drugotuženica je u obvezi isplatiti daljnji iznos od 37.450,00 kuna s ove osnove.

42. S obzirom na jačinu i trajanje straha i vrijednosti utvrđena važećim orijentacijskim kriterijima, s osnova pretrpljenog straha prvotužitelju bi pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 45.000,00 kuna, pola od toga iznosi 22.500,00 kuna, a 70%, sukladno utvrđenom doprinosu drugotuženice, iznosi 15.750,00 kuna. Kako je drugotuženici s ove osnove suđeno da isplati iznos od 7.350,00 kuna (70% od 10.500,00 kuna), drugotuženica je sukladno doprinosu dužna prvotužitelju nadoknaditi i daljnji iznos od 8.400,00 kuna s ove osnove.

43. Nadalje, iz nalaza vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije proizlazi da bi u slučaju da je prvotužitelj operiran neposredno nakon nezgode, u najboljem slučaju invalidnost bila manja 10-15%. Imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dob tužitelja i okolnosti slučaja, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, prvotužitelju bi, s obzirom da se radi o smanjenju životnih aktivnosti preko 80%, za 15% pripadala pravična novčanu naknada u iznosu od 168.750,00 kuna (118.125,00 kuna kao 70%), a kako je dosuđeno da je drugotuženica dužan nadoknaditi 55.125,00 kuna (70% od 78.750,00 kuna), drugotuženica je dužna sukladno doprinosu nadoknaditi i daljnji iznos s ove osnove u iznosu od 63.000,00 kuna (118.125,00 -55.125,00).

44. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu drugotuženice kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu prvog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo da prvotužitelju isplati iznos od 72. 275.00 kuna s osnova nematerijalne štete sa zateznom kamatom od presuđenja, odnosno 22. prosinca 2017. do isplate, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti presudu i naložiti drugotuženici da nadoknadi daljnji iznos s osnova nematerijalne štete prvotužitelju u iznosu od 108.850,00 kuna (37.450,00 +8.400,00 + 63.000,00) sa zateznom kamatom od presuđenja, odnosno 22. prosinca 2017. do isplate. Naime, kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete teku od presuđenja jer obveznik (tuženik) saznaje za visinu svoje obveze tek dosuđivanjem te vrste štete, pa prije dospjelosti kamate ne mogu teći (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1375/1997-2 od 13. rujna 2000.), pa je valjalo prihvatiti žalbu drugotuženice kao djelomično osnovanu i odbiti zahtjev prvotužitelja za zateznu kamatu od podnošenja tužbe do presuđenja.

45. Imajući u vidu da je po žalbi tužitelja bila sporna dosuđena visina štete koju su dužni nadoknaditi prvo i trećetuženik, a po žalbi prvo i trećetuženika je ukinuta presuda u odnosu na prvo i trećetuženika jer je sporna osnova, odnosno odgovornost, pa se visina zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može utvrditi valjalo je po žalbi tužitelja na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuti odbijajući dio sadržan u točki VI. izreke i to preostali dio s osnova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 16.050,00 kuna i pretrpljenog straha u iznosu od 18.750,00 kuna i predmet u tom dijelu na temelju odredbe čl. 370. ZPP vratiti na ponovo suđenje.

46. Isto tako osnovani su žalbeni navodi tužitelja da nije utvrđena odlučna činjenica veličine pomaka kralješka kod luksacijskog prijeloma, odnosno da se vještak na istu nije očitovao iako je tužitelj takav prigovor stavio još u podnesku od 7. travnja 2015. (list 279 spisa), vještak se pismeno očitovao isključivo na prigovore tuženika (list 295 do 297 spisa), tužitelj je ustrajao na primjedbama(list 300 spisa), vještak je na usmenom očitovanju (list 313 spisa) izjavio da nije dobio na uvid slike CT-a učinjenog u hitnoći, pa se za sada, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može odlučiti o osnovanosti prigovora tužitelja da bi SOŽA (smanjenje općih životnih aktivnosti) da je prvotužitelj pravilno dijagnosticiran i liječen, bila manja i za 50%.

47. Stoga je u tom dijelu prihvaćena žalba tužitelja i s te osnove na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuta presuda pod točkom VI. izreke za daljnji preostali iznos od 233. 250 kuna s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti. U ponovnom postupku sud će pozvati vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije da nakon uvida u snimke vratne kralježnice od 12. prosinca 2004. utvrdi koliki je bio pomak kralješka kod luksacijskog pregleda prvotužitelja i da očituje o prigovoru tužitelja da li je zbog pogreške u liječenju došlo kod tužitelja do smanjenje općih životnih sposobnosti više od 15 %, nakon čega će sud prvog stupnja u tom dijelu donijeti odluku.

48. Zbog navedenog, nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o zahtjevu drugo i trećetužiteljice za naknadu štete zbog teškog invaliditeta bliske osobe. Naime, odredbom čl. 201. st. 3. ZOO propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Za dosudu naknade po ovoj osnovi pretpostavlja se takav teški invaliditet koji se kreće bilo u granicama potpunog invaliditeta ili se po svojim posljedicama približava takvom potpunom invaliditetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 758/05-2 od 28. veljače 2006.). Stoga je valjalo, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na stupanj invaliditeta prvotužitelja na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuti presudu prvog stupnja pod točkom VI. izreke za iznos od po 220.000,00 kuna s osnova zahtjeva drugo i trećetužiteljice na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe i u tom dijelu vraćeno sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

49. Za sada se ne može donijeti odluka ni o zahtjevu tužitelja radi naknade nematerijalne štete s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti jer iz nalaza i mišljenja vještaka (niti pisanog i usmenog očitovanja) nije razvidno da li je i u kojem dijelu naruženost prvotužitelja uzrokovana radnjama, odnosno propustima tuženika niti se može donijeti odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade jer nije raspravljen prigovor tužitelja da je došlo do smanjenja životnih sposobnosti više od 15 % (kako je to navedeno pod točkom 45. ove presude), a posljedično tome nije raspravljeno da li je do navedene štete došlo isključivo kao posljedica prometne nezgode ili radnjama, odnosno propustima tuženika. Stoga je po žalbi tužitelja, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuta presuda prvog stupnja pod točkom VI. izreke za iznos od 40.000,00 kuna s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti i za iznos od 93.424,00 kuna s osnova zahtjeva za naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 10.svibnja 2005. do 13.lipnja 2006. (48.000,00 kuna) i od 14. lipnja 2006. do 1. prosinca 2007. uz umanjenje invalidske mirovine (45.424,00 kuna), te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu od 1.prosinca 2007. pa nadalje iznosa od 2.672,00 kuna i u tom dijelu vraćeno sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi sporne odlučne činjenice, raspraviti prigovore stranaka i na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti odluku o zahtjevima tužitelja.

50. Iz nalaza vještaka prof.dr.sc. D. L., dr.spec.neurologije proizlazi da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega 6 sati dnevno kroz 180 dana počev od štetnog događaja, 16 sati dnevno kroz 60 dana, 12 sati dnevno kroz 90 dana, 8 sati dnevno kroz 390 dana i od tada nadalje 6 sati dnevno te da nije bilo pogreške u liječenju i dijagnostici potreba za tuđom pomoći i njegom bi bila 25 % manja. Tužitelji u tužbi traže naknadu za tuđu pomoć i njegu od izlaska iz bolnice 10. svibnja 2005. pa nadalje i traže 16,00 kuna po satu. Budući drugotuženica žalbom nije posebno osporiila dosuđenu naknadu s osnova tuđe njege i pomoći, niti u osnovi niti u visini, da bi se takvi žalbeni navodi mogli ispitati, a niti je ovaj sud utvrdio da postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, odbijena je žalba drugotuženice i potvrđena presuda prvog stupnja pod točkom I. izreke stavak drugi (čl. 368. st. 1. ZPP). Međutim, s obzirom da je sud prvog stupnja za izračun koristio podatke iz drugog predmeta, za što nije imao suglasnost stranaka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu se ispitati žalbeni navodi tužitelja u dijelu u kojem tvrdi da bi naknada bila veća (za odbijajući dio u iznosu od 65.230,01 kuna i za daljnji mjesečni iznos od 325,50 kuna) pa je valjalo u tom dijelu na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuti presudu prvog stupnja i vratiti na ponovno suđenje.

51. Nadalje, budući je sud prvog stupnja pravilnom i argumentiranom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je zahtjev tužitelja za materijalnu štetu s osnova troškova liječenja osnovan za iznos od 353.485,83 kune, da je od navedenog iznosa drugotuženica Opća županijska bolnica Požega dužna platiti 70%, odnosno 247.440,08 kuna (30.930,01 kuna drugotužiteljici, a 216.510,07 trećetužiteljici sukladno naslijeđenom dijelu), a provedenim vještačenjem je utvrđeno da je liječenje provedeno u bolnicama u M. i u bolnici H. W. bilo opravdano i rezultiralo smanjenjem posljedica, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su računi vezani uz provođenje liječenja opravdani u odnosu na drugotuženika, dok je argumentirano odbio zahtjev za naknadu troškova vezanih za nabavu pomagala čija potreba je uzrokovana isključivo prometnom nezgodom, pa je valjalo u tom dijelu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu drugotuženice za dosuđeni dio u ukupnom iznosu od 247.440,08 kuna (točka IV. izreke stavak prvi i točka V. izreke stavak prvi ) kao i žalbu tužitelja za odbijeni dio u iznosu od 68.016,77 kuna (od dosuđenih 353.485,83 kune do traženih 421.502,60 kuna) sadržan u točci VI. izreke, a na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuti iznos od 53.022,87 kuna koji se odnosi na prvo i trećetuženika iz ranije obrazloženih razloga (točka IV. izreke stavak drugi i treći, točka V. izreke stavak drugi i treći). Žalbeni navodi drugotuženice da je vještak naveo da ne postoji institucija u Republici Hrvatskoj da bi se sve provelo na jednom mjestu, te da iz bi iz toga proizlazilo da je bilo moguće liječenje u Republici Hrvatskoj u više institucija su paušalni, jer niti vještak niti drugotuženica nisu tu mogućnost konkretno i argumentirano obrazložili da bi se ta mogućnost mogla realno utvrditi i provjeriti. Niti okolnost da su se liječenjem u Njemačkoj otklanjale i neke druge posljedice po zdravlje prvotužitelja koje nisu izravno vezane uz eventualni propust u liječenju, na koju upire drugotuženica u žalbi, nije od značaja za odlučivanje.

52. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I., II., III. i IV. izreke i rješenja pod točkom I. i II. izreke.

53. Budući da je djelomično ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

54. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 28. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.