Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-1693/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja H. G., iz A., K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u U.-U., protiv tuženika t.d. K. d.o.o. iz U.-U., OIB …, zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u U.-U., zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj Psp-81/2021-28 od 18. ožujka 2022., dana 27. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomična neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj Psp-81/2021- 28 od 18. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj Psp-81/2021-28 od 18. ožujka 2022. u dijelu izreke pod točkom III. kojom je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kn (za iznos od 2.500,00 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik trgovačko društvo K. d.o.o., sa sjedištem u U., OIB …, smetalo tužitelja H. G., iz K., A., OIB …, u posjedu dijela nekretnine označene kao k.č.br. … k.o. U., i to u zapadnom dijelu nekretnine, a koji je dio bio ograđen kamenim zidom u zapadnom dijelu dužine 4 m, visine oko 1,5 m i širine 0,3 m, u južnom dijelu dužine 16 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te u istočnom dijelu dužine 7 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, a na koji se nadovezuje betonski stup visine 1,5 m, na način da su dana 18. travnja 2020. radnici tuženika K. d.o.o. U. srušili kameni zid kojim je bio ograđen zapadni dio nekretnine označene kao k.č.br. … k.o. U., a koji je kameni zid u zapadnom dijelu bio dužine 4 m, visine oko 1,5 m i širine 0,3 m, u južnom dijelu dužine 16 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te u istočnom dijelu dužine 7 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te i betonski stup visine oko 1,5 m koji se nadovezivao na isti kameni zid u istočnom dijelu i time su tuženici smetali tužitelja H. G. iz K., A. u posjedu dijela nekretnine označene kao k.č.br. … k.o. U. koji je naprijed pobliže opisan i prikazan na ortofoto snimci označeno crvenom bojom, a koja je snimka sastavni dio ovog rješenja.

2. Nalaže se tuženiku K. d.o.o., sa sjedištem u U., OIB …, uspostava ranijeg posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku prije smetanja na način da je dužna odmah, a najkasnije u roku od 8 dana izvršiti izgradnju kamenog zida na zapadnom dijelu nekretnine označene kao k.č.br. … k.o. U. i to u zapadnom dijelu dužine 4 m, visine oko 1,5 m i širine 0,3 m, u južnom dijelu dužine 16 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te u istočnom dijelu dužine 7 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m i betonski stup visine oko 1,5 m, te se tuženiku K. d.o.o., sa sjedištem u U., OIB …, zabranjuje svako takvo ili slično smetanje tužiteljevog posjeda dijela nekretnine označene kao k.č.br. … k.o. U. i to u zapadnom dijelu nekretnine, a koji je dio ograđen kamenim zidom visine cca 2,5 m, te metalnim vratima kao ulazom na istu nekretninu, kako je prikazano na ortofoto snimci, a koja snimka je sastavni dio ovog rješenja, ubuduće."

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 5.000,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška uvećanog za sastav žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite, dijela nekretnine označene kao k.č. br. … k.o. U.

5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje tuženik ističe u žalbi.

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Sud prvog stupnja je tako na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka utvrdio:

- da je dana 18. travnja 2020. tuženik po nalogu Grada U.-U. srušio kameni zid kojim je bio ograđen zapadni dio nekretnine k.č.br. ... k.o. Umag, a koji je kameni zid u zapadnom dijelu bio dužine 4 m, i visine oko 1,5 m i širine 0,3 m, u južnom dijelu dužine 16 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te u istočnom dijelu dužine 7 m, visine oko 2,5 m i širine 0,3 m, te betonski stup visine oko 1,5 m koji se nadovezivao na isti kameni zid u istočnom dijelu, koji je na ortofoto snimci označen crvenom bojom;

- da iz presude Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. 8 P-93/2016-11 od 30. lipnja 2017., proizlazi da je kod navedenog suda vođen parnični postupak po tužbi tužitelja, kao tužitelja, protiv treće osobe, kao tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva. Tom presudom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj s naslova dosjelosti vlasnik dijela zk.č. … k.o. U., upisane pred Općinskim sudom u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim knjigama, pri čemu je sud presudu utemeljio na stavu da se granica pomorskog dobra na dijelu k.o. U. na području Š. proteže na način da ista u cijelosti zahvaća k.č.br. … k.o. U., odnosno, da je predmetna nekretnina pomorsko dobro, te da pomorsko dobro, kao opće dobro, nije sposobno biti predmetom prava vlasništva, a navedena presuda je stekla svojstvo pravomoćnosti:

- da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. U. od 7. listopada 1999. (NN 104/99, dalje: Uredba) određena granica pomorskog dobra na dijelu k.o. U., na području Š. (čl. 1.). Granica pomorskog dobra iz čl. 1. ove Uredbe ide međom k.č.br. … i k.č.br. … do točke A, što u naravi predstavlja rub kamenog zida, gdje se lomi i dalje pravolinijski proteže presijecajući k.č. …, k.č. …, k.č. …, k.č. …, k.č. …, k.č. …, k.č. … sve do točke B, te dalje rubom k.č. … do točke C, što u naravi predstavlja rub kamenog zida, sve kako je nacrtano i označeno u grafičkom prilogu, na kopiji katastarskog plana k.o. U., broj lista plana 71, u mjerilu 1:1000 (čl. 2.). Grafički prilozi iz čl. 2. ove Uredbe sastavni su dio Uredbe i ne objavljuju se u „Narodnim novinama“ (čl. 3.);

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je sporni dio nekretnine koristio tužitelj na način da ga je čistio, zalijevao i po njemu sadio, a unutar spornog dijela su bili posađeni borovi koje su posadili tužitelj i njegova majka, a srušeni zid je izgradila tužiteljeva majka između 1960. - 1970.

7. Slijedom toga, uz utvrđenje, da se navedena k.č.br. … k.o. U. u cijelosti nalazi unutar granice pomorskog dobra, a pozivom na odredbu članka 3. stavak 1. i 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodno novine, broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19 - dalje: ZPDML), kao i čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), prvostupanjski sud zaključuje da pomorsko dobro, kao dobro u općoj uporabi nije sposobno biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, te po svojem karakteru ne može biti u posjedu jedne fizičke ili pravne osobe, nego u uporabi svih. Uporaba i zasnivanje posjeda takvog općeg dobra može biti rezultat jedino koncesije takvog dobra, kojim se ono isključuje iz opće uporabe. Posljedično, jedini koji može zasnovati posjed i imati pravo na posjedovnu zaštitu na pomorskom dobru je koncesionar pomorskog dobra, i to u onom dijelu za koji iz sadržaja koncesije proizlazi da ima pravo isključiti to dobro iz opće uporabe. Stoga, kako je k.č.br. … k.o. U. pomorsko dobro, a tužitelj ni ne tvrdi da ima koncesiju na spornom dijelom ove nekretnine, to zaključuje da taj dio nekretnine ne može biti predmetom posjedovanja, niti se tužiteljevom dugogodišnjem korištenju istog može dati značaj posjeda i ne može se u odnosu na sporni dio nekretnine s uspjehom tražiti posjedovna zaštita, pa odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

8. Na temelju tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst – dalje: ZVDSP) kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

9. Naime, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj na nekretnini koja je predmet tužbenog zahtjeva i posjedovne zaštite, obzirom da ista predstavlja pomorsko dobro kao dobro u općoj uporabi, nije mogao steći posjed, te da stoga nema osnova zahtijevati posjedovnu zaštitu. To iz razloga što se na javna dobra u općoj uporabi, sukladno čl. 35. st. 4. ZVDSP, ako što posebno propisano zakonom, na odgovarajući primjenjuju pravila o općim dobrima. Opća dobra, sukladno čl. 3. st. 2. ZVDSP, ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih prava, što znači da ista ne mogu biti objektom posjeda, a time i predmetom posjedovne zaštite.

10. Pri tome, valja reći da svaki mirni posjednik pomorskog dobra kao općeg dobra bi mogao uživati posjedovnu zaštitu od svakog samovlasnog smetanja njegovog posjeda samo za vrijeme trajanja koncesije (čl. 6. ZPDML-a) i u dijelu sadržaja koncesije (čl. 9. st. 1. ZPDML-a, čl. 22. st. 1. i 2. ZV-a), a kako tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da ima koncesiju na spornom dijelom ove nekretnine, to tužitelj nema pravo niti na zaštitu posjeda pa je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

11. Slijedom navedenog, nije osnovano pravno shvaćanje tužitelja da predmetna nekretnina može biti objektom posjedovne zaštite i da se na predmetnoj nekretnini može steći posjed jer tužitelj koristi istu više godina.

12. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 3. st. 2. ZVDSP pri čemu nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka tako da je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. 13. Međutim, osnovano tužitelj prigovara odluci o troškovima postupka, budući da na temelju Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u postupku radi smetanja posjeda bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova. Stoga osnovano tužitelj ističe da se ne radi o dva prvostupanjska postupka jer donošenjem rješenja poslovni broj Psp-20/2020-17 od 8. srpnja 2021. prvostupanjski postupak nije bio okončan budući da je predmet vraćen na ponovni postupak.

14. Radi toga je tuženiku za zastupanje po punomoćniku trebalo priznati naknadu u iznosu od 2.000,00 kn, uz PDV od 25% odnosno 2.500,00 kn, dok u ostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova nije osnovan. Isto tako, pravilno je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška jer nije uspio u sporu. (čl. 154. st. 1. ZPP).

15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja djelomično uvažiti i prvostupanjsku odluku u točki III. izreke preinačiti i odbiti za iznos od 2.500,00 kn primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu žalba neosnovana i odluka o trošku potvrđena temeljem čl. 380. st. 2. ZPP.

16. Kako je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u pogledu sporednog potraživanja to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 27. lipnja 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.