REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 6 Us l-1220/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja M. T. iz O., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., kojeg zastupa Z. P., službena osoba tuženika, radi naknade za oduzetu imovinu, 27. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/154, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21- 05 od 27. srpnja 2021.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01118-011154 URBROJ: 514-04-02-01-01108-21-05 od 27. srpnja 2021. odbijena je žalba M. T. iz O., izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01197-01/573, URBROJ: 2158-04-01/4-18-64 od 12. ožujka 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u toč. 1. izreke odbačena je žalba M. T. iz O., izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Osječka-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 943-04/97-011573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013. kao nedopuštena.

2. Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da mu u provedenom postupku, koji je okončan donošenjem rješenja Ureda državne uprave u Osječka-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 943-04/97-011573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013., nije bilo omogućeno izjašnjavanje, odnosno da nije bio pozvan na raspravu održanu 12. ožujka 2013., a da je na održanom očevidu 6. lipnja 2013., radi utvrđenja privedenosti nekretnine namjeni, dao izjavu da je stekao pravo vlasništva na kč.br. … i kč.br. … u k.o. O. Smatra pogrešnim stav tuka iznesen u osporavanom rješenju da je u žalbi ponovno isticao prigovore o kojima je tuženik već odlučivao u rješenju, KLASA: UP/II-942-01/14- 01/50, URBROJ: 514-04/01-16-02 od 13. rujna 2016. Poziva se na stečena prava i razloge zbog kojih smatra da je valjalo utvrditi da je tužitelj stekao vlasništvo k.br. … k.o. O. u naravi oranica sa …(odnosno parcelizirana kč.br. … i … k.o. O. koja se nalazila nekada u T. ulici a sada u C.). Tužitelj smatra da je u povodu njegove žalbe prvostupanjsko tijelo trebalo donijeti novo rješenje, u smislu odredbe članka 235. (ili članka 236.) Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i 103/96). Iz sadržaja tužbe, a u smislu određivanja predmeta upravnog spora, proizlazi da tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U tužbi, kao i u podnescima dostavljenim ovome sudu 4. studenog 2021., 8. prosinca 2021. i 13. prosinca 2021. tužitelj iscrpno iznosi historijat postupka i izvedenih dokaza u upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja Ureda državne uprave u Osječka-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 943-04/97-011573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013. Tako tužitelj navodi: da činjenice i dokazi o stečenim pravima tužitelja nisu razmatrani; da je 29. ožujka 1972. Općinski sekretarijat za upravne poslove odlučio o preuzimanju nacionaliziranog, neizgrađenog građevinskog zemljišta od dotadašnjeg uknjiženog korisnika J. K. i njegovih vanknjižnih pravnih nasljednika H. J. i V. Č. radi izgradnje vrtića; da nije izvršena namjena na podruštvljenom neizgrađenom građevinskom zemljištu odnosno nije izgrađen dječji vrtić, a nisu niti izvršeni pripremni radovi radi njegova građenja; da nije održana rasprava na kojoj se trebalo utvrditi pravična naknada pogodbom o prijedlogu preuzimanja zemljišta od uknjiženog korisnika J. K. i vanknjižnih pravnih nasljednica H. J. i V. Č.; da građevinsko zemljište nije deposedirano od strane istih, a niti im je isplaćena naknada; da je nadležno tijelo nekadašnje općine prethodno deposediralo prijašnjeg vlasnika kao i pravne slijednike, a nakon toga bi zemljište dalo fizičkoj ili pravnoj osobi na temelju pravomoćnog rješenja ili neposredno pogodbom; da je bivša općina bila dužna isplatiti pravičnu naknadu na temelju deposedacije, dok bi se postupak deposedacije pokretao u trenutku kada bi se izgrađeno zemljište privodilo namjeni; da je K. J. sa svojim pravnim slijednicima ostao na spornoj nekretnini sve do 7. rujna 1977. od kada je tužitelj preuzeo istu u posjed (koju do sada uživa neometano); da dopis od 25. prosinca 1973. ne može biti relevantan dokaz da je zatražena isplata naknade i izvršena; da je tuženik (u rješenju od 13. rujna 2016.) pogrešno tumačio da je na osnovu rješenja Općinskog sekretarijata za upravne poslove od 29. ožujka 1972. prestalo pravo korištenja predmetne nekretnine prijašnjim vlasnicima, pa da stoga nisu isto pravo mogli prenijeti na tužitelja temeljem kupoprodajnog ugovora; da je 15. rujna 1959. bivša općina O. spornu nekretninu uknjižila kao društveno vlasništvo prema Zakonu o nacionalizaciji, nakon čega je izdanim rješenjem uknjiženo pravo korištenja na ime vlasnika nekretnine, J. K., a koja je uknjižba prema tada važećim propisima imala samo deklaratoran značaj; da je navedeno pravo bilo uknjiženo i u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora tužitelja kojim je tužitelj i njegov brat P. T. 7. rujna 1977. stekao vlasništvo predmetne nekretnine od prodavatelja H. J. i V. Č., te je stoga navedenim ugovorom na tužitelja preneseno i pravo korištenja u opsegu kojeg su imali prodavatelji; da na temelju članka 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj 53/90.) po sili zakona prestaje društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a koje je u društveno vlasništvo preneseno odlukama Skupštine općina nakon 22. veljače 1974. pri čemu se priznaju valjani pravni poslovi i pravomoćni akti zaključeni ili doneseni prije stupanja na snagu ovog Zakona; da nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, broj 52/58), u slučaju kada je osoba koja je pravo korištenja nacionaliziranog građevinskog zemljišta prenijela u skladu s nevažećim propisima na drugu osobu, prijašnjim vlasnikom u primjeni Zakona za oduzetu imovinu u vrijeme komunističkog režima smatra se osoba na koju je preneseno pravo korištenja; da se prema Zakonu o naknadi pravni poslovi koji su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojim je bio zabranjen promet građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu smatraju valjanim; da prema Zakonu o vlasništvu, pravo koje pripada prijašnjem vlasniku neizgrađenog građevinskog zemljišta pripada i osobi na koju je ovaj prenio svoje pravo čak i na temelju pravnog posla suprotno propisima, a prijašnjem vlasniku ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed na koju su, na temelju valjanog pravnog posla, treće osobe stekle pravo vlasništva; smatra pogrešnim zaključak tuženika (iz rješenja od 13. rujna 2016.) o ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, kao i zaključak da je Grad O. na osnovu pravnog temelja stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige za spornu nekretninu; navodi kako je djelomičnom odlukom Komisija Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 20. travnja 1996. navela da se ne dira u prava bivših vlasnika u odnosu na nekretnine koje su pod zabranom prenošenja i korištenja te da ova odluka ne priječi ostvarivanje prava bivših vlasnika u postupku denacionalizacije; smatra da je Općinski sud u Osijeku pogrešno uknjižio pravo vlasništva za korist Grada O. budući da zatraženi upis vlasništva u zemljišne knjige ne proizlazi neposredno iz isprave priložene prijedlogu za upis prava vlasništva; ističe da je predmetnu nekretninu preuzeo od svojih prednika i da na dan 1. siječnja 1997., odnosno stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu predmetnu nekretninu koristi kao posjednik, a da prema navedenom Zakonu korisnik podruštvljenog neizgrađeno građevinskog zemljišta koji se našao 1. siječnja 1997. u društvenom vlasništvu, društveno vlasništvo mu se pretvara u njegovo vlasništvo; smatra da je posjed stekao na zakonit i pošten način od svojih prednika i da nije imao razloga sumnjati da na nekretninu polažu prava treće osobe budući da takve činjenice nisu bile zabilježene u zemljišnim knjigama u trenutku sklapanja ugovora te da je protekao rok potreban za stjecanje prava dosjelosti. U odnosu na sve prethodno iznesene činjenične navode (kao i primjenu materijalnog prava) osporava i utvrđenja iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj UsI- 1629/16-29 od 19. travnja 2017.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. 1. Primjenom članka 36. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14, 96/16, 29/17 i 110/21 – dalje: ZUS) sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava (u odnosu na osporavano rješenje), činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, te je sud ovaj spor riješio bez održavanja rasprave. Radi omogućavanja izjašnjavanja u smislu članka 6. ZUS-a sud je tužitelju dostavio odgovor na tužbu na očitovanje, te je tužitelj dostavio prethodno citirano očitovanje od 13. prosinca 2021.

5.2. Sud nije tužbu, kao ni odgovor na tužbu, dostavljao zainteresiranim osobama na očitovanje, obzirom da je riječ o pitanju procesne dopuštenosti ponovnog odlučivanja o meritumu naknade za oduzetu imovinu, radi izbjegavanja nepotrebnih radnji i stvaranja dodatnih troškova, sukladno odredbi članka 8. ZUS-a.

5.3. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.1. Navedenim rješenjem Ureda državne uprave u Osječka-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 943-04/97-011573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013. ovlaštenicima naknade J. K. iz O., u ½ dijela i V. Č. iz O., Ulica u ½ dijela (dalje: ovlaštenici naknade) vraćeno je u vlasništvo i posjed nekretnina upisana u k.č.br. …, oranica površine … upisana u zk.ul.br. … k.o. O., a obveznikom naknade određen je Grad O.. Pod točkom II. izreke rješenja, kao obveznik naknade iz točke I. rješenja utvrđen je Grad O. Pod točkom III. izreke rješenja, ovlaštenicima naknade iz točke I. ovog rješenja, utvrđuje se pravo na naknadu za dva stana u kući u …ulici broj … izgrađenoj na k.č.br. … površine …m[2] , upisanoj u zk.ul.br. … k.o. O. i to: za dvorišni stan površine … m , koji se nalazi u dnu dvorišta nasuprot kolnog ulaza lijevo, čiji je vlasnik V. R. i dvorišni stan površine … m[2] , koji se nalazi u dnu dvorišta nasuprot kolnog ulaza desno, čiji je vlasnik R. Z., površine … m[2] . Rješenjem su nadalje propisani detalji vezani za naknadu u odnosu na točku III. izreke te obveza Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda da izvrši odgovarajuće upise u zemljišnim knjigama. Tužitelj je protiv navedenoga rješenja izjavio redovnu žalbu smatrajući spornim pravo ovlaštenika naknade na nekretnini k.č.br. …, u naravi oranica površine …m[2] , a koja je vraćena u vlasništvo i posjed ovlaštenicima naknade.

6.2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/14-01/50, URBROJ: 514- 04/01-16-02 od 13. rujna 2016., odbijene su žalbe tužitelja i Fonda za naknadu oduzete imovine izjavljene protiv rješenja od 5. studenog 2013., a presudom ovoga suda poslovni broj UsI-1629/16-29 od 19. travnja 2017. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja M. T. za poništenjem navedenog rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/14- 01/50, URBROJ: 514-04/01-16-02 od 13. rujna 2016., kao i za poništenjem navedenog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97-01/573, URBROJ: 2158-04-01/4- 13-36 od 5. studenog 2013.

6.3. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 2545/17-2 od 12. listopada 2017. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena navedena presuda ovoga suda.

6.4. Iz presude ovoga suda poslovni broj UsI-1629/16-29 od 19. travnja 2017., u bitnome za ovaj upravni spor proizlazi da je tužitelju u sporu bilo omogućeno izjašnjavanje, kao i da je sudjelovao u upravnom postupku (dostavljao očitovanja, sudjelovao u provedenom očevidu, rješenje o naknadi bilo mu je uredno dostavljeno, ulagao je pravni lijek – dakle bio je uključen u potrebne dijelove provedenog upravnog postupka). Nadalje, navedenom presudom, između ostaloga, utvrđeno je da je tužitelj sklopio (kao kupac) kupoprodajni ugovor od 7. rujna 1977., s prednicima ovlaštenika naknade, radi prodaje nekretnine, u naravi stana do ulice u stambenoj zgradi sagrađenoj na k.č.br. …k.o. O., kojim je pod točkom V. (između ostalog) ugovoreno pravo zajedničkog korištenja zemljišta prvog dvorišta sa ostalim korisnicima tog dvorišta i korištenje drugog dvorišta u opsegu korištenja kojeg su imali prodavatelji, time da se ne dira u korištenje drugog korisnika koji koristi dvorište u širini od 12 metara te korištenje bašte u istoj širini kao i drugog dvorišta na istoj strani na kojoj se nalazi i kupljeni stan. Kako je rješenjem Općinskog sekretarijata za opće upravne poslove, broj: UP/I-08/133/1-1972 od 29. ožujka 1972. od navedenih prodavatelja preuzeto u posjed Općine O. nacionalizirano izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao k.č.br. …, dakle deposedirano, proizlazi kako „opseg korištenja kojeg su imali prodavatelji“ ne postoji, odnosno da isti nisu mogli koristiti navedeni prostor. Tome u prilog idu i odredbe članka 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, broj 52/58.) prema kojima su prijašnji vlasnici nacionaliziranog zemljišta imali pravo korištenja sve dok ga na temelju nadležnog organa općine nisu bili dužni predati u posjed općini ili novom vlasniku, a što je ovdje bio slučaj temeljem navedenog rješenja od 29. ožujka 1972. Iz navedenog Ugovora o kupoprodaji također ne proizlazi da je tužitelj istim stekao vlasništvo nad k.č.br. …, niti je kao takav ikad upisan u zemljišne knjige, zbog čega proizlazi da nema mjesta primjeni odredbe članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. - dalje: Zakon o naknadi), na koju se poziva tužitelj, a prema kojoj se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. Sud je u navedenoj presudi, smatrao neosnovanim navod tužitelja o nezakonitom upisu prava vlasništva Grada O., pri čemu je nesporno da na deposediranoj nekretnini nije izgrađen dječji vrtić niti druga građevina, odnosno da deposedirana nekretnina nije privedena namjeni radi koje je oduzeta. Tako odredba članka 51. stavka 2. Zakona o naknadi, između ostalog, propisuje da prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu bez obzira da li je za oduzetu imovinu primio naknadu po ranijim propisima.

7. Iako nije od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-218/2012-33 od 21. studenog 2012., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (M. T.): da se utvrdi da je kč.br. … k.o. O. upisana u zk.ul. … iste k.o. O., te sukladno valjanoj dokumentaciji nadležnog tijela Državne geodetske uprave koja se nalazi u spisu, parcelizirana, na kč. … te kč. …, te da se naloži ZK odjelu ovoga suda u O. provesti navedenu promjenu (toč. I. izreke); da se utvrdi da je tužitelj M. T. stekao pravo vlasništva nekretnine na kč.br. … k.o. O., u naravi oranica, u … ulici … površine …m2 u O., pa da se naloži tuženiku (Grad O.) da trpi upis vlasništva označene nekretnine u zemljišnoj knjizi na ime i vlasništvo tužitelja jer će u protivnom ova presuda zamijeniti zahtjev da tuženik trpi upis vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja a u roku od 15 dana. U navedenoj presudi Općinskog suda u Osijeku, između ostaloga, je navedeno da je nesporno da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora od 7. rujna 1977. godine kupio stan u stambenoj zgradi u O., (sada …), sagrađenoj na kč.br. …,k.o. O., te da je temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik u ½ dijela na predmetnom stanu, odnosno u ugovoru od 7. rujna 1977. predmet kupoprodaje bio je samo stan na kč.br. … k.o. O., dok se kč.br. … u k.o. O. ne navodi kao predmet kupnje. Također, tužitelj se ne može smatrati slijednikom prava nasljednika pok. J. K. (prednika ovlaštenika naknade) na temelju predmetnog kupoprodajnog ugovora. Tužitelj posjed na kč.br. … k.o. O. nije stekao na zakonit način pravnim poslom – predmetnim kupoprodajnim ugovorom jer se u istome ne navodi kč.br. … kao predmet kupoprodajnog ugovora, niti na nekakav drugi pravovaljani način, pa samim time posjed tužitelja na predmetnoj čestici nije istinit, jer način stjecanja nije ispravan, odnosno nema predaje stvari, a osim toga nije niti pošten (savjestan), jer je tužitelju bilo poznato da kč.br. … iako je u posjedu iste nije njegova već da je vlasništvo ranije Općine O. (sam tužitelj na ročištu 17.svibnja 2012. godine navodi da je Općina O. 1972. godine na kč.br. … zabilježila gradnju dječjeg vrtića), a kasnije grada O. Stoga tužitelj na kč.br. … k.o. O. nije mogao ni dosjelošću steći pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

8. U odnosu na ovu upravnu stvar valja istaknuti da je tužitelj podnesak naziva „žalba“ protiv (pravomoćnog) rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/97-1/573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013. podnio 21. ožujka 2018., te je tuženik stoga pravilno primijenio odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 i 103/96), u vezi s člankom 168. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 – dalje: ZUP) i članka 71. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 39/99, 80/02, 81/02 i 98/19).

9.1. Odredbom članka 233. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da se žalba neposredno predaje ili šalje poštom tijelu koje je donijelo prvostupanjsko rješenje. Prema stavku 2. toga članka, ako je žalba predana ili poslana neposredno drugostupanjskom tijelu, ono je odmah šalje tijelu prvog stupnja, te se sukladno stavku 3. toga članka u pogledu roka smatra kao da je predana prvostupanjskom tijelu.

9.2. Odredbom članka 234. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da tijelo prvog stupnja ispituje je li žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe. Prema stavku 2. toga članka, nedopuštenu, nepravodobnu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu tijelo prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem. Prema stavku 3. toga članka, pravodobnu žalbu koja je predana ili poslana neposredno drugostupanjskom tijelu, tijelo prvog stupnja ocjenjuje prema danu kad je predana odnosno poslana drugostupanjskom tijelu. Prema stavku 4. toga članka, protiv rješenja kojim je žalba odbačena na osnovi stavka 2. istog članka, stranka ima pravo žalbe. Ako tijelo koje rješava o žalbi ustanovi da je ona opravdana, riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena.

9.3. Odredbom članka 235. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da ako tijelo koje je donijelo rješenje nađe da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.

10. Sud ocjenjuje pravilnim stav tuženika da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 235. Zakona o općem upravnom postupku, jer je predmetno rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/97-1/573, URBROJ: 2158-04-01/4-13-36 od 5. studenoga 2013. steklo svojstvo pravomoćnosti, a zamjena pobijanog prvostupanjskog rješenja u povodu izjavljene žalbe drukčijim rješenjem moguća je kao redoviti lijek i u slučaju ako se usvajaju žalbeni navodi u cijelosti u jednostranačkoj upravnoj stvari. Dakle, u dvostranačkim i višestranačkim upravnim stvarima nije dopušteno donijeti drukčije novo rješenje ako bi ono zadiralo u pravo druge stranke koje joj je priznato pobijanim rješenjem, odnosno nije moguće protiv pravomoćnog rješenja uopće izjaviti žalbu kao redoviti pravni lijek, u smislu odredbe članka 234. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku. Stoga je predmetna žalba nedopuštena primjenom odredbe članka 234. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, budući da je izjavljena protiv pravomoćnog rješenja protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka.

11. 1. Obzirom da tužitelj ulazi u doseg primjene odredbe članka 9. ZUS-a, u slučaju da je tužitelj podnio izvanredni pravni lijek, odnosno prijedlog za obnovu postupka, tada je primjenom ZUP-a, valjalo isti prijedlog također odbaciti, primjenom odredbe članka 126. stavak 1. ZUP-a jer tužitelj nije dokazao pravodobnost prijedloga u smislu odredbe članka 123. stavak 3. ZUP-a, a također nije učinio vjerojatnim okolnost na kojoj se prijedlog temelji, odnosno nije dokazao postojanje okolnosti iz članka 123. stavak 1. točka 1. – 7., kao ni iz članka 123. stavaka 2. točka 1. – 3. ZUP-a.

11.2. U odnosu na izvanredni pravni lijek iz članka 129. ZUP-a u odnosu na tužitelja nije ispunjena pretpostavka da je citiranim prvostupanjskim rješenjem od 5. studenoga 2013. stekao određeno pravo, te stoga sud nije niti ocjenjivao eventualnu pravodobnost izjavljene žalbe u smislu odredbe članka 131. stavak 2. ZUP-a.

11.3. Dakle, ishod odlučivanja bio bi istovjetan sve i da je tužitelj podnio navedene prijedloge za obnovom odnosno poništavanjem i ukidanjem navedenog rješenja.

12. Stoga sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

13. Preostali tužbeni navodi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari niti su doveli u sumnju zakonitost osporavanih rješenja.

14. Slijedom navedenoga, sud je u skladu s odredbom članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u izreci ove presude.

U Osijeku 27. lipnja 2022.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).