Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-829/2022-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Ankici Matić u pravnoj stvari tužitelja T. B., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. O. d.d., OIB: ..., sa sjedištem u Zagrebu, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1826/2015-74 od 26. travnja 2022., dana 27. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

"I. Nalaže se tuženiku A. O. d.d. da isplati tužitelju T. B. iznos od 14.600,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2012. do isplate te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.330,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2022. do isplate, sve po stopi tekućoj od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.7.2012. do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 8.554,70 kn, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 11.250,00 kn, kao neosnovan."

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku odluku pod točkom I. i III. izreke, zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se žalba prihvati i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je naknada imovinske i neimovinske štete kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila 28. travnja 2012.

6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio:

- da se prometna nezgoda dogodila 28. travnja 2012. u Zagrebu,

- da je tužitelj sudionik prometne nezgode kao vozač taxija tvrtke C.,

- da je prema vještvu vještaka za promet u trenutku prometne nezgode tužitelj ulazio u križanje iz zaustavljenog položaja za razliku od vozila osiguranika tuženika,

- da prema vještaku nije moguće utvrditi koja su svjetla bila upaljena na semaforu za oba vozila.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje na osnovu vještačenja i kod činjenice da je naletna brzina vozila tužitelja bila oko 18 km/h, da je odgovorna za prometnu nezgodu osiguranica tuženika, za koju je bilo upaljeno crveno svjetlo za njezin smjer kretanja.

8. Činjenično stanje glede odgovornosti tuženika sud prvog stupnja utvrđuje na osnovi vještačenja i na osnovi iskaza tužitelja i svjedoka J. J.

9. Utvrđene odlučne činjenice prihvaća žalbeni sud i žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika, pozivajući se na sudsku praksu, ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja.

10. Naime iz rezultata dokaznog postupka nepobitno proizlazi da je tužitelj prije štetnog događaja bio zaustavljen sa svojim vozilom na semaforu jer onda zasigurno njegova brzina, prema navodima vještaka, ne bi bila oko 18 km/h.

11. Vještak smatra a s obzirom na položaj vozila nakon nezgode imajući u vidu da je naletom vozila tužitelja na vozilo osiguranika tuženika, posljedično isto odbačeno prema sjeveru uz rotiranje od gotovo 180 stupnjeva te da su također posljedično na vozilu tužitelja aktivirana oba prednja zračna jastuka kao i činjenicu da se nakon sudara vozilo tužitelja kretalo brzinom od oko 12,7 km/h, da proizlazi da je u trenutku sudara brzina kretanja vozila morala biti svakako veća od očitih 7 km/h s obzirom na satelitsku snimku iz koje proizlazi da je njegovo vozilo bilo zaustavljeno pred križanjem neposredno prije nezgode. Ujedno vještak smatra da od stop linije s južne strane križanja do mjesta sudara vozila tužitelja prevaljen je put od oko 15 m sa prosječnim ubrzanjem oko 0,8 m/s što odgovara laganom ubrzanju na ulazu u križanje pa na taj način od mjesta ulaska u križanje od stop linije sa južne strane križanja do mjesta sudara vozilo tužitelja kretalo u vremenu od 6,3 sek.

12. Prema tome žalbeni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje glede odgovornosti tuženika i žalbeni navodi u ovom dijelu nisu osnovani jer je tužitelj dokazao – članak 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) odgovornost tuženika za štetni događaj.

13. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio na osnovu medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljedu natučenja korijena nosa i istegnuća mišića uz vratnu i slabinsku kralježnicu što je stvorilo fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta osam dana i manjeg intenziteta dva mjeseca, zatim primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja te sekundarni strah u nastavku liječenja jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana, a manjeg intenziteta tri tjedna kumulativno te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu od 2 sata dnevno i to dva tjedna za obavljanje težih kućanskih poslova, nabavku i pripremu hrane i sl. 14. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. izričito u pravni sustav uvodi pravni institut pravo osobnosti pa je člankom 19. određeno da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenih zakonom s tim da pod pravima osobnosti podrazumijeva se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost, osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

15. Fizički bolovi, duševni bolovi i strah, nisu samostalni oblik povrede prava osobnosti to su kriteriji (mjerila) odnosno kvalifikatorne okolnosti koje zajedno sa ostalim okolnostima slučaja iz članka 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećenik ima pravo na isplatu pravične novčane naknade. Jačina i trajanje tih boli, kao i druge okolnosti slučaja kriteriji su (mjerilo) odnosno kvalifikatorne okolnosti težine povrede jer one utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju.

16. Stoga, prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio visinu neimovinske i imovinske štete i žalbeni navodi u ovom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja kao i u pogledu zastare tijeka kamate i preinake.

17. Iz spisa proizlazi a s obzirom na dopis tuženika od 17. srpnja 2012. da je zaprimljen odštetni zahtjev, pa zakonske zatezne kamate sukladno članku 1103. ZOO-a teku od 18. srpnja 2012. pa do isplate, što je u skladu sa člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Pravilna je odluka suda prvog stupnja glede tijeka zakonske zatezne kamate na neimovinsku štetu jer na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima Građanskih odjela Županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. u Šibeniku, zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zatezne kamate na iznos naknade neimovinske štete teku od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku odgovornom osiguratelju, ako takav zahtjev nije podnesen onda od podnošenja tužbe i to za onu štetu koja je u tom trenutku nastala, odnosno koja je u tom trenutku po redovnom tijeku bila predvidljiva dok na iznos naknade neimovinske štete nastale kasnije, odnosno one koja ranije nije bila predvidljiva, zatezne kamate teku od zahtjeva za isplatu te štete, odnosno podnošenja tužbe.

18. Također je potrebno odgovoriti tuženiku kako za vrijeme cijelog postupka tražila se kvalitativno ista neimovinska šteta ali je zbog kasnijeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH promijenjen način njenog izračuna (sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-55 od ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.).

19. U odnosu na tijek kamate na imovinsku štetu i visinu iste, potrebno je navesti da je ista realna i opravdana jer je tuđa pomoć prema mišljenju vještaka bila neophodna tužitelju.

20. Odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) koji predstavlja lex. specialis oštećeniku je ostavljena mogućnost postaviti odštetni zahtjev neposredno odgovornom osiguravatelju prije podnošenja tužbe te u slučaju da ga postavi na temelju odredbe članka 12. stavak 4. ZOOP-a pripada pravo na isplatu kamate od dana podnošenja tog zahtjeva.

21. Prema tome ni u ovom dijelu odluka suda prvog stupnja nije dovedena u pitanje kao i u dijelu preinake iz sljedećeg razloga.

22. Za navesti je da sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

23. Glede žalbenih navoda o nedopuštenosti preinake tužbe zbog primjene Pravnog shvaćanja sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka i 15.lipnja 2020. kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi povećavaju za 50%, i kojim je prihvaćeno da se navedeno primjenjuje i kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti prema ZOO.

24. Nadalje, pravilno je smatrao da radi primjene navedenog pravnog shvaćanja (zbog uloge Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni), tužitelj bez svoje krivnje nije mogao ranije preinačiti tužbu.

25. Po mišljenju ovog suda, okolnost donošenja novih orijentacijskih kriterija predstavlja novu okolnost koja daje tužitelju pravo preinake tužbe jer je očito da, bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu iz navedenog razloga do dana zaključenja prethodnog postupka.

26. Ovo i stoga jer se u konkretnom slučaju radi o zaštiti zdravlja tužitelja koje je narušeno štetnom radnjom osiguranika tuženika. Bilo kakvo ograničenje prava na pristup sudu kao jednog od najvažnijih jamstava pravičnog suđenja koje pravo pak, ne podrazumijeva samo mogućnost pokretanja postupka već podrazumijeva i mogućnost da postupak bude vođen i okončan na način da se u najvećoj mogućoj mjeri osigura ostvarenje načela pravičnosti i zaštita najviših vrijednosti pa tako i života i zdravlja čovjeka, onemogućilo bi ostvarenje tih vrednota a to svaki sud mora spriječiti u najvećoj mogućoj mjeri.

27. Takvo ograničenje pristupa sudu bilo bi nespojivo s odredbom članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) koja određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj; te a odredbom članka 13. Konvencije koja određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom.

28. Pravičnost postupanja suda mora biti takva da uspostavlja razuman odnos razmjernosti između korištenja dopuštenih pravnih sredstava i cilja kojem se njima teži. Konkludira, okolnost donošenja pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka i 15.lipnja 2020. kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji iz 2002. godine (pa i bez obzira na različitost koncepta naknade štete koji je bio primjenjiv 2002. godine i sada), predstavlja okolnost koja opravdava mogućnost objektivne preinake tužbe sve do zaključenja glavne rasprave a radi ostvarenja konačnog cilja, reparacije štete nastale na vrednotama koje uživaju najveću konvencijsku i ustavnu zaštitu (život i zdravlje čovjeka i kvaliteta života čovjeka) u najvećoj mogućoj mjeri.

29. Prema tome, a slijedom navedenog odluka suda prvog stupnja je zakonita i kako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, to je valjalo prema mišljenju ovog suda odlučiti kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

30. Sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 154. i 155. stavak 1. ZPP-a, pravilno je utvrdio i trošak postupka, tako da i u ovom dijelu neargumentirana žalba tuženika nije osnovana i odlučeno je kao u izreci – članak 368. stavak 1.ZPP-a.

U Splitu, 27. lipnja 2022.

Sutkinja:

Ankica Matić, v. r.