REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. 11 P-88/2022-94

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu po tužbi tužitelja A. R. d.o.o. R., OIB … (kao pravni sljednik H. G. d.d. R., OIB …), kojeg zastupa A. I., odvjetnik u R., protiv prvotuženika A. N. L. d.o.o. M., OIB …, drugotuženika S. I. iz V., OIB …, trećetuženika B. P. d.o.o. V., OIB …, četvrtotuženice J. I. iz V., OIB …, koju zastupa D. K., odvjetnica u L., petotuženika R. H., Ministarstvo, Z., OIB …, kojeg zastupa ŽDO u R., radi utvrđenja, VPS: 501.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. I., odvjetnika u R., i punomoćnice petotuženika A. M., više državnoodvjetničke savjetnice u ŽDO R., i u odsutnosti prvo do četvrtotuženika, dana 24. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se u cijelosti tužba tužitelja koja glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna predstečajna nagodba sklopljena pred Trgovačkim sudom u Varaždinu pod posl. br. 6. St-927/2016-8 od 13. listopada 2016."

II. Tužitelj je dužan petotuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.250,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pred Trgovačkim sudom u Varaždinu u predmetu posl.br. St-927/2016 sklopljena predstečajna nagodba između prvotuženika kao dužnika i preostalih tuženika kao vjerovnika, i to za ukupni iznos tražbine prema vjerovnicima u iznosu od 49.033.140,12 kn. Predstečajna nagodba da je sklopljena u prisustvu i sa glasovima isključivo drugotuženika S. I., koji da je jedini pristupio ročištu za sklapanje predstečajne nagodbe i jedini je sudjelovao u njenom sklapanju. Sklapajući nagodbu da je nastupio i kao ovlaštena osoba dužnika, tj. prokurist, u ime i za račun dužnika, i istodobno kao vjerovnik u svoje ime i za svoj račun. Njegovi glasovi da su činili preko 2/3 ukupnih tražbina, pa da je nagodba sklopljena u odnosu na sve vjerovnike. Drugotuženik da je, dakle, sklopio nagodbu sam sa sobom, što je protivno odredbi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima. Osim toga, drugotuženik da tada nije bio vjerovnik 1.tuženika, niti je imao tražbinu prema dužniku – prvotuženiku u iznosu od 35 milijuna kuna. Ta tražbina da je u predstečajnom postupku utvrđena kao uvjetna tražbina, po osnovi Ugovora o jamstvu od 29. prosinca 2010., za povrat poslovnog udjela u društvu L. H. d.o.o., kojeg da je drugotuženik Ugovorom o držanju poslovnog udjela od istog dana prenio na G. W. d.o.o. Ta tražbina da ne postoji, a od strane prvotuženika da je neistinito iskazana i nezakonito utvrđena jer da se regresno pravo drugotuženika prema prvotuženiku nikada nije ostvarilo, niti je u trenutku sklapanja predstečajne nagodbe postojalo. Ovo iz razloga jer da su poslovni udjeli u društvu L. H. d.o.o. preneseni s držatelja na drugotuženika, i to prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe. Pored navedenog, Ugovor o držanju poslovnog udjela i Sporazum o načinu isplate naknade za prijenos poslovnog udjela od 29. prosinca 2010., da su prividni pravni poslovi koji su presudom Trgovačkog suda u Varaždinu posl.br. P-215/13, utvrđeni ništetnim, dok je drugotuženik utvrđen imateljem tih poslovnih udjela, što da znači da je jamstvo bilo izdano za nepostojeću obvezu, što da je suprotno odredbi članka 108. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog da slijedi da je predstečajna nagodba sklopljena zlouporabom odredbi članka 49. ZTD-a, članka 60. stavak 2. i 62. stavak 4. ZFPPN-a, te korištenjem glasova nepostojeće tražbine, što je suprotno odredbi članka 22. i 23. i 63. ZFPPN-a. Tužitelj dalje navodi da se pred ovim sudom vodi stečajni postupak pod posl.br. St-487/2018 nad prvotuženikom, A. n. – L. d.o.o. u stečaju, a u tom postupku svi tužbom obuhvaćeni tuženici da su prijavili svoje tražbine, upravo prema sklopljenoj predstečajnoj nagodbi. Tražbine drugo do petotuženika da su osporili i tužitelj kao stečajni vjerovnik i stečajni upravitelj prvotuženika, radi čega su upućeni u parnice koje se vode kod ovog suda. Tužitelj da je pokrenuo parnice po uputi stečajnog suda, radi dokazivanja osnovanosti osporavanja tražbina drugo do petotuženika. Stoga da ima pravni interes za vođenje ovog postupka, budući predmetna predstečajna nagodba predstavlja osnovu osporenih tražbina, odnosno o tome ovisi uspjeh tužitelja u tim posebnim parnicama. Tužitelj dalje navodi da je odredbom članka 23. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi određeno da vjerovnik i dužnik tijekom predstečajne nagodbe ne smiju poduzimati radnje kojima se može prouzročiti šteta, a člankom 22. istog Zakona da je određeno da je dužnik u postupku predstečajne nagodbe dužan jednako postupati prema svim vjerovnicima istog položaja, i ne poduzimati radnje koje za posljedicu imaju dovođenje vjerovnika u nejednak položaj. Prema odredbi članka 83. ZFPPN-a, predstečajna nagodba da se može pobijati pod istim pretpostavkama koje su propisane za pobijanje sudske nagodbe, dakle, tužbom. Tužitelj se još pozvao na odredbu članka 58. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, zatim na odredbu članka 4., 8 i 10. ZOO-a, zatim na odredbe članka 270. stavak 1., 271., 273. stavak 2., 285., 322. i 108. ZOO-a. Predmetna predstečajna nagodba da je ništentan i prema odredbi članka 322. ZOO-a jer je suprotna navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbi članka 20 i 23. ZFPPN-a, i 271., 273. stavak 2., 285. i 108. ZOO-a. Predmetnim postupanjem odgovornih osoba prvotuženika da je nanesena šteta i drugim vjerovnicima čije su tražbine zakonite i stvarne, među njima i tužitelju, ali i prvotuženiku, budući su utvrđene obveze u iznosu od 49.033.140,12 kn, koje u tom iznosu ne postoje, i koje u 2016. godini zbog otpisa nepostojećih tražbina utvrđena obveza po osnovi poreza na dobit za iznos otpisane tražbine u iznosu od 8.418.490,21 kn, a nastala mu je i obveza plaćanja na dobit koju tražbinu je prijavila Republika Hrvatska, odnosno petotuženik u iznosu od 1.855.589,78 kn spp, što da je opet na štetu ostalih vjerovnika. Kako, dakle, drugotuženik nije bio vjerovnik prvotuženika, a pogotovo ne vjerovnik tražbine u iznosu od 35 milijuna kuna, a ta tražbina je utvrđena predmetnom predstečajnom nagodbom, i to glasovima upravo te tražbine, a posljedica je da je oštećenje i tužitelja i prvotuženika i svih drugih vjerovnika čije tražbine su otpisane u 70 % ukupnog iznosa tražbina. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude citirane u izreci.

2. Petotuženik u odgovoru na tužbu prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora i predlaže da se VPS utvrdi u iznosu od 100.000,00 kn. Naime, tužitelj da je vrijednost predmeta spora odredio prema visini svih utvrđenih tražbina u predstečajnoj nagodbi dok je tužbom obuhvatio samo dio vjerovnika. Pored toga, priznati iznos tražbine da je otpisan za 70 % i više ne postoji. Petotuženik dalje predlaže da sud pozove tužitelja da uredi tužbu na način da obuhvati sve vjerovnike iz predstečajne nagodbe jer da ovako proizlazi da traži utvrđenje ništetnosti samo u odnosu na tužbom obuhvaćene tuženike. Naime, posljedice ništetnosti djeluju na sve ugovorne strane pa da su ostali sudionici nagodbe koji nisu obuhvaćeni tužbom, stavljeni u neravnopravni položaj. Glede merituma spora, petotuženik da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu. Naime, predstečajnu nagodbu da može pobijati samo ugovorna strana odnosno vjerovnik koji je nagodbu sklopio. U konkretnom slučaju, tužitelj nije bio vjerovnik predstečajne nagodbe, pa nije aktivno legitimiran zahtijevati utvrđenje ništetnosti u smislu odredbi članaka 83. ZFPPN i članka 158. ZOO-a. Razlozi koje navodi tužitelj, da se mogu tumačiti jedino kao relativna ništetnost, odnosno pobojnost, za što su legitimirane isključivo ugovorne strane, i to u roku od tri godine, od dana sklapanja pravnog posla, koji rok je protekao. Kao razloge pobijanja, tužitelj da uglavnom se poziva na mane volje, a glede tvrdnje da se radi o prividnom pravnom poslu temeljem kojeg je zasnovana tražbina 2.tuženika, tužitelj da je dužan dokazati navedeno, kao i koji se drugi ugovor prividnim ugovorom prikriva. Pozivanje tužitelja na načelo savjesnosti i poštenja da nije osnovano jer da povreda tog načela nema automatski za posljedicu apsolutnu ništetnost, već da treba ocijeniti savjesnost i dobru vjeru svih sudionika pravnog odnosa. Glede tvrdnje tužitelja u svezi štete ostalim vjerovnicima, kao i tužitelju, petotuženik ističe da su vjerovnici predmetne predstečajne nagodbe u naknadno otvorenom stečajnom postupku nad prvotuženikom koji se vodi kod ovog suda pod posl.br. St-487/2018, prijavili tražbine u smanjenom odnosno tridesetpostotnom iznosu, sukladno predstečajnoj nagodbi, sve prijavljene tražbine priznate, osim tražbine drugotuženika, a upravo tužitelj da je osporio tražbine većem dijelu vjerovnika, i to čak 13 od ukupno 24 prijavljene tražbine, i to iz razloga koji nisu u svezi sa valjanosti predstečajne nagodbe. Tužitelj da nije osobni vjerovnik prvotuženika, već da je tražbinu stekao Ugovorom o ustupu tražbine stečajne vjerovnice I. M.Č. u iznosu od 6.997,50 kn pa da nije bio niti vjerovnik predstečajne nagodbe. Usvajanjem tužbenog zahtjeva svi vjerovnici da bi ostali prikraćeni za 70 % svojih tražbina koje su otpisane u predstečajnoj nagodbi, i više ih nije moguće prijaviti u stečajnom postupku. Tužitelj da ovom tužbom, kao i ostalim tužbama, odnosno osporavanjem tražbina ostalih vjerovnika, ne sprječava remećenje namirenja vjerovnika niti njihovu ravnopravnost, već želi ostvariti prioritet svoje tražbine, a što je u suprotnosti s osnovnim ciljem stečajnog postupka. Petotuženik, stoga, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Prvotuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan, da je točno da je sklopljena predstečajna nagodba koja je predmet tužbenog zahtjeva, ali da nije točno da su jedini vjerovnici bili ovom tužbom obuhvaćeni tuženici. Tužitelj da nema pravni interes za pokretanje ovog postupka, niti aktivnu legitimaciju. Glede pravnog interesa, da nije točno da o rezultatu ovog postupka ovisi uspjeh tužitelja u parnicama koje je tužitelj pokrenuo radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbina tuženika. Tužitelj da nije dokazao da su ti postupci prekinuti do rješavanja pitanja valjanosti predstečajne nagodbe, što je predmet ovog postupka, a da nije dokazao ni pravnu korist koju će ostvariti usvajanjem tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Također da nije točno da se ovaj postupak vodi u interesu svih vjerovnika u stečajnom postupku nad prvotuženikom, tužitelj da nije dokazao uzročnu vezu između koristi za vjerovnika i utvrđenja ništetnosti predstečajne nagodbe, i kako bi to utjecalo na njegovu tražbinu od svega 6.987,50 kn, dok je ovdje pokrenuo postupak, označivši VPS od 49.033.140,12 kn, gdje je vrijednost jedne odvjetničke radnje 125.000,00 kn, i gdje je tužbom obuhvatio pet tuženika. Tužitelj da će u slučaju gubitka spora trebati platiti najmanje milijun kuna sudskih troškova, a sve za tražbinu od 6.987,50 kn. Prvotuženik navodi da nema nikakve imovine iz koje bi se vjerovnici drugog višeg isplatnog reda mogli namiriti niti djelomično. Navedeno da govori da tužitelj nema pravni interes za vođenje spora, jer taj interes predstavlja korist koju tužitelj očekuje od angažiranja suda u određenoj sferi njegovih prava. Tužba da sigurno nije pokrenuta u korist ovdje tuženika koji su mimo svoje volje uvučeni u milijunski spor sa velikim troškovima koji se u stečajnom postupku neće moći namiriti. Prvotuženik još ukazuje i da je tužitelj tražbinu petotuženika osporio iz razloga jer da po predstečajnoj nagodbi treba platiti smanjeni iznos, a ovdje pak tvrdi da je ta nagodba ništetna. U ovom slučaju da se radi o objesnom parničenju. Tužitelj da je postao vjerovnik u stečajnom postupku isključivo svojom voljom, kupujući tražbinu od vjerovnika I. M. Č., vlasnika obrta E.-M., s ciljem da sudjeluje u tom stečajnom postupku i stekne mogućnost voditi objesne parnice. Pored navedenog, tužitelj u tim parnicama može ostvariti svoja prava, neovisno o sklopljenoj predstečajnoj nagodbi. Pored toga, tražbina koju je tužitelj kupio radi stjecanja aktivne legitimacije za sudjelovanje u stečaju nad prvotuženikom, da je nastala nakon sklapanja predstečajne nagodbe te da se temelji na pravomoćnoj presudi ovog suda posl.br. P-151/2018-5 od 20. prosinca 2018. Na tu tražbinu, predstečajna nagodba da nema nikakav utjecaj, a ako su tom predstečajnom nagodbom otpisane tražbine nekih vjerovnika, to da tužitelju samo može ići u korist. Tužitelj da nema pravo pokrenuti ovaj postupak u smislu odredbe članka 83. ZFPPN-a, a pored navedenog, ta zakonska odredba da je stavljena izvan snage odredbom članka 455. stavak 2. Stečajnog zakona (NN 71/15 i NN 104/17), koji je stupio na snagu dana 1. rujna 2015. Prvotuženik osporava meritum spora i ističe da je isti neosnovan, predstečajna nagodba da je sporazum dužnika i kvalificirane većine vjerovnika kojim njegovi potpisnici uređuju svoje odnose, ali istodobno i sudski akt kojim nastupaju učinci i na vjerovnike koji nisu dali svoju suglasnost za njeno zaključenje. Odnosno, predstečajna nagodba da je sudska nagodba koja istovremeno ima učinke pravomoćne sudske odluke i ovršne isprave. U konkretnom slučaju, sud da je utvrdio ispunjenje svih pretpostavki za sklapanje nagodbe. Stoga da je neosnovano tužiteljevo pozivanje na građanskopravne razloge koji se odnose na ništetnost ugovora sklopljenih između stranaka, budući je sklapanju predstečajne nagodbe prethodio upravni postupak i nagodba je sklopljena po ispunjenju točno propisanih zakonskih pretpostavki. Tijela predstečajnog postupka da su nagodbeno vijeće i povjerenik predstečajne nagodbe, a obveza nagodbenog vijeća je nadzor nad radom povjerenika. Nagodbeno vijeće da je ovlašteno utvrđivati tražbine, i utvrdilo je u konkretnom slučaju tražbinu drugotuženika S. I. i protiv tog rješenja da je postojalo pravo žalbe. Stoga da je pogrešno tvrditi da je 1.tuženik znao prilikom sklapanja predstečajne nagodbe za ništetnost tražbine drugotuženika. Prvotuženik da na kraju navodi da je drugotuženik uz prijavu tražbine u predstečajnom postupku predao i tužbu povodom koje je donesena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu posl.br. P-215/13-37, na koji način je tijela predstečajnog postupka i sve vjerovnike obavijestio o njegovom sporu s društvom G.O. W., radi raskida i utvrđenja ništetnosti ugovora. Stoga da niti vjerovnici niti tijela predstečajnog postupka nisu bili obmanuti, odnosno znali su da se radi o uvjetnoj tražbini. Tužitelj da nije niti dostavio predmetnu presudu. Slijedom navedenog, prvotuženik predlaže odbacivanje tužbe ili odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Četvrtotuženica u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbenom zahtjevu, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i svoju pasivnu legitimaciju. Osporava i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj u podnesku od 14. listopada 2020., u odnosu na navode iz odgovora na tužbu petotuženika, ističe da je pravilno označio VPS, jer se zahtijeva ništetnost nagodbe, predmet koje je upravo u tužbi naznačen iznos kao vrijednost predmeta spora. Ističe da nije točno da je tužbom trebalo obuhvatiti sve vjerovnike predstečajne nagodbe, jer da stranke predstečajne nagodbe nemaju svojstvo nužnih suparničara, već jedinstvenih. Stoga da to ne predstavlja procesnu smetnju. Osim toga, ništetnost da je apsolutna i djeluje prema svima, pa da stoga oni vjerovnici koji nisu obuhvaćeni tužbom, ne mogu biti u neravnopravnom položaju. Navodi u svezi pobojnosti i rokova za pobojnost da nisu relevantni jer tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a taj zahtjev da se može isticati bez vremenskog ograničenja. Tužitelj da ima svojstvo vjerovnika predstečajne nagodbe, jer da je ušao u pravnu poziciju prijašnjeg vjerovnika od kojeg je stekao tražbinu, pa da ga se ništetnost predstečajne nagodbe tiče. Neovisno o tome, na ništetnost da se može pozivati svatko. Ponovio je da rezultat ovog spora ima utjecaj na njegove parnice koje vodi pred ovim sudom protiv ovdje tuženika radi osporavanja njihovih prijavljenih tražbina.

6. Tužitelj u podnesku od 14. listopada 2020., očitujući se na navode odgovora na tužbu četvrtotuženice J. I., ističe da osporava navode iz istog, četvrtotuženica da nije obrazložila prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Tužitelj da je stečajni vjerovnik i vodi parnice protiv tuženika radi osporavanja njihovih tražbina koje se zasnivaju na predstečajnoj nagodbi, pa da ima aktivnu legitimaciju, dok da je četvrtotuženica stranka predstečajne nagodbe, pa je pasivno legitimirana, a osim toga, da je i kćerka drugotuženika, koja da je bila upoznata s poslovanjem prvotuženika i drugotuženika, jer da je direktor prvotuženika bio njezin suprug M. M., koji da je i provodio postupak predstečajne nagodbe, utvrđivao tražbine, uključujući nepostojeće i izrađivao nacrt predstečajne nagodbe i plan financijskog restrukturiranja.

7. Tužitelj se u podnesku od 19. listopada 2020. očituje na navode odgovora na tužbu prvotuženika, te iste osporava. Prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja da je neosnovan, da je nesporno da je pokrenuo parnice protiv tuženika radi dokazivanja neosnovanosti njihovih tražbina, pa da samo rješenje o upućivanju u parnicu dokazuje pravni interes tužitelja, a pored toga, pitanje ništetnosti nagodbe da je prethodno pitanje u svim tim parnicama. Visina tražbine tužitelja da nije relevantna za njegov pravni interes, niti pravni položaj, jer je preuzeo pravni položaj svog prednika. Istakao je da nije točno da tražbina njegovog prednika proizlazi iz odluke suda u predmetu posl.br. P-151/2018, jer da je presuda rezultat ranijeg poslovnog odnosa. Prvotuženik da u predmetu koji se vodi kod ovog suda pod posl.br. P-125/2020, po tužbi prvotuženika protiv drugotuženika, sam tvrdi da je predstečajna nagodba ništetna, da tražbina drugotuženika ne postoji. U tom postupku, da je donesena presuda kojom se utvrđuje da ne postoji tražbina drugotuženika prema prvotuženika u iznosu od 35 milijuna kuna, pa da i to predstavlja dokaz ništetnosti predstečajne nagodbe. Pozivanje prvotuženika na prestanak važenja odredbe članka 83. ZFPPN-a, da je promašeno, jer da tužitelj ne pobija nagodbu, već zahtijeva utvrđenje njene ništetnosti.

8. Prvotuženik u podnesku od 6. studenog 2020. osporava tvrdnju tužitelja da bi parnice koje je pokrenuo radi osporavanja tražbina tuženika, dokazivali njegov pravni interes za ovu parnicu, a što se tiče upućivanja u parnicu, da nije upućen pokrenuti ovaj postupak, što da nije sporno. Stoga da svoje interese tužitelj ima ostvariti u okviru stečajnog postupka. Što se tiče tužiteljeve tražbine, prvotuženik ističe da u Tablici utvrđenih tražbina u stečajnom postupku nad prvotuženikom stoji da je pod rednim brojem 24 prijavljena tražbina I. M. Č., vlasnice obrta E.-M., u iznosu od 6.987,50 kn, temeljena na pravomoćnoj presudi ovog suda posl.br. P-151/2018-5 od 20. prosinca 2018., a to da se vidi iz zapisnika s ispitnog ročišta od 15. svibnja 2019., što je prvotuženik priložio uz svoj odgovor na tužbu, dok je Tablicu priložio sam tužitelj uz tužbu. Prvotuženik navodi da nije točno da je u postupku P-215/2013 isticao kontradiktorne navode jer da u tom postupku nije tvrdio da je nagodba ništetna i da ne proizvodi pravne učinke. Sam tužitelj da se pozvao na odredbu članka 83. ZFPPN-a, pa da stoga prvotuženik pozvao na prestanak važenja te odredbe.

9. Na pripremnom ročištu dana 17. studenog 2020. utvrđena je vrijednost predmeta spora od strane suda u iznosu od 501.000,00 kn, pozivom na odredbu članka 40.stavak 3 . Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08 , NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13 i NN 70/19), dalje ZPP, budući se radi o tužbi na utvrđenje, a nesporno je da je 70% tražbina iz pobijane predstečajne nagodbe otpisano, kao i da vjerovnici uglavnom nisu namireni jer je naknadno pokrenut stečajni postupak u kojem su prijavili svoje tražbine.

10. Petotuženik u podnesku od 11. prosinca 2020., u odnosu na podnesak tužitelja od 14. listopada 2020. ističe da iz činjenice da ništetnost djeluje prema svima, ostalim vjerovnicima koji nisu obuhvaćeni tužbom, nije dana mogućnost sudjelovanja u postupku, iako bi u slučaju tužiteljevog uspjeha u sporu presuda djelovala i na njih. Stoga petotuženik ustraje kod navedenog prigovora da je tužitelj trebao obuhvatiti sve sudionike predstečajne nagodbe. U vrijeme sklapanja predstečajne nagodbe, na snazi da je bila odredba članka 83. ZFPPN- a, pa da se isti ima primijeniti te da slijedom navedenog tužitelj nema aktivnu legitimaciju. Glede same ništetnosti nagodbe, petotuženik ističe da za utvrđenje ništetnosti pravnog posla valja ocijeniti ponašanje savjesnost i dobru vjeru svih sudionika pravnog posla, a ne samo jednog. Osim toga sud da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, a predstečajna nagodba da je sklopljena pred Trgovačkim sudom u Varaždinu, koji nije utvrdio razloge ništetnosti, već je utvrdio da je sadržaj nagodbe sukladan općim pravilima o sudskoj nagodbi, te da odgovara prihvaćenom planu restrukturiranja dužnika, kojim planom je dužnik ponudio iste uvjete namirenja tražbina unutar pojedinih grupa vjerovnika odnosno postupao je sukladno članku 22. ZFPPN.

11. Tužitelj u podnesku od 22. siječnja 2021. ističe da je nagodba ništetna iz razloga jer ju je sklopio S. I. koji nije bio vjerovnik dužnika, a niti ovlašteni predstavnik dužnika. Vjerovnik da nije bio zato što nije imao tražbinu prema dužniku, vjerovnik uvjetne tražbine prema sudskoj praksi da ne može biti sudionik predstečajne nagodbe jer da tražbina nije niti nastala. Zakon da ne poznaje uvjetne vjerovnike. U samoj predstečajnoj nagodbi tražbina S. I., tj. drugotuženika, da se navodi kao uvjetna, što znači da tražbinu nije imao. Nagodba da je, dakle, sklopljena protivno odredbi članka 66. stavak 11. ZFPPN-a i da je suprotna općim pravilima o sudskoj nagodbi, jer da se nije radilo o pravu s kojim se može raspolagati. Nagodba da nije potpisana niti od strane dužnika, jer S. I. nije bio ovlašten potpisati tu nagodbu u ime dužnika. Nadalje, prvotuženik zastupan po S. I., i sam drugotuženik, da su znali za ništetnost tražbine drugotuženika u postupku predstečajne nagodbe, jer da su znali za presudu Trgovačkog suda u Varaždinu posl.br. P-215/13-37 od 7. ožujka 2014., kojom je utvrđena ništetnost pravnog posla na kojem je S. I. temeljio svoju tražbinu. Tužitelj napominje da ne može u pravnom prometu egzistirati ništetna predstečajna nagodba na kojoj tuženici zasnivaju svoje tražbine u stečajnom postupku.

12. Prvotuženik u podnesku od 29. siječnja 2021. ističe da je predmetnoj predstečajnoj nagodbi prethodio upravni postupak vođen pred FINA-om, u kojem je utvrđeno tko su vjerovnici, visina njihovih tražbina, koji je izglasan financijski plan. tako da je utvrđena tražbina S. I. pod brojem 15. rješenja Nagodbenog vijeća, od 7. ožujka 2016., i protiv tog rješenja da je postojalo pravo žalbe, odnosno to rješenje da je postalo pravomoćno. U okviru upravnog postupka pred FINA-om, da se pristupilo glasovanju, da je tada prvotuženika zastupao direktor M. M., te da je doneseno rješenje od strane Nagodbenog vijeća, dana 8. srpnja 2016., kojim je prihvaćen plan financijskog restrukturiranja. Parnični sud da je vezan rješenjem koje je doneseno pred FINA-om, a o čemu da se izjasnila sudska praksa, koja da se izjasnila i u brojnim odlukama u smislu da sud nije ovlašten upuštati se u ispitivanje valjanosti postupka provedenog pred upravnim tijelom u postupku predstečajne nagodbe, posebno valjanosti prijavljivanja i ispitivanja tražbine vjerovnika i valjanosti priznatih obveza. I protiv rješenja o sklapanju predstečajne nagodbe da je postojala mogućnost žalbe koju nitko nije iskoristio. Nadalje, u smislu odredbe članka 354. stavak 3. ZPP-a, žalbu u svezi nepravilnog zastupanja da može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci ne tiču, pa da se tužitelj ovdje na to ne može pozivati. Predstečajna nagodba da se ne može pobijati tužbom po pravilima građanskog prava, pa da nije relevantno da su sudionici odnosno potpisnici Nagodbe znali za ništetnost, ili da su pogrešno vjerovali da postoji odnos koji nije postojao, što sve tvrdi tužitelj bez uporišta u zakonu i u činjenicama.

13. Tužitelj u podnesku od 17. ožujka 2021. ističe da se u rješenju Nagodbenog vijeća odnosno o prihvaćenom planu financijskog restrukturiranja na koje se poziva prvoprotivnik osiguranja, tražbina S. I. navodi kao uvjetna, pod uvjetom nastupa regresnog prava. Dakle, S. I. da nije imao dospjelu tražbinu u vrijeme otvaranja postupka predstečajne nagodbe, i nije bio vjerovnik. Stoga da niti predstečajna nagodba, gdje je sudjelovao S. I. koji nije vjerovnik, nije valjana, jer pristanak nisu dali vjerovnici koji čine potrebnu većinu, već samo S. I., čija tražbina ne postoji.

14. Prvotuženik u podnesku od 24. ožujka 2021. ističe da navodi iz podneska tužitelja od 16. studenog 2020., nisu točni, da nije točno da su svi tuženici prijavili tražbinu u stečajnom postupku nad prvotuženikom, i četvrtotuženica J. I. da nije prijavila tražbinu, ostali tuženici da svoju tražbinu temelje samo djelomično na predstečajnoj nagodbi, a tražbina drugotuženika da je u stečajnom postupku već nepravomoćno utvrđena osporenom. Tužitelj da je tražbine petotuženika i trećetuženika osporio iz različitih razloga, a ne zbog ništetnosti predstečajne nagodbe, odnosno upravo da se pozvao na predstečajnu nagodbu. Tužitelj da je dužan dokazati korist koju bi imao od utvrđenja ništetnosti nagodbe, a u konkretnom slučaju ta korist ne postoji, jer nije sudjelovao u nagodbi, tražbina mu u tom postupku nije umanjena. Da nije donesena nagodba, trećetuženik i petotuženik da bi svoje tražbine prijavili temeljem ovršnih isprava, i te tražbine bi bile tri puta više. U stečajnom postupku da nema imovine iz koje bi se vjerovnici drugog višeg isplatnog reda naplatili, pa da je nebitno u kojem iznosu će njihove tražbine biti utvrđene. U odnosu na podnesak tužitelja od 16. ožujka 2021., prvotuženik ističe da je relevantno da je S. I. bio utvrđen vjerovnikom predstečajne nagodbe. Njegova tražbina da je utvrđena pozivom na odredbu članka 72.a. ZFPPN-a. I nedospjele tražbine da se prijavljuju u postupak predstečajne nagodbe kao da su dospjele, pozivom na članak 72. ZFPPN-a. Stav sudova da vjerovnik uvjetne tražbine ne može biti sudionik predstečajne nagodbe, da se odnosi na postupke koji se vode po odredbama Stečajnog zakona.

15. Rješenjem posl.br. P-308/2020-70 od 27. srpnja 2021. prihvaćen je prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje te je ukinuto rješenje posl.br. P- 30/2020-46 od 25. ožujka 2021. u cijelosti, tj. rješenje kojim je bilo utvrđeno da se tužba smatra povučenom zbog nepristupanja tužitelja na pripremno ročište dana 25. ožujka 2021., te je ujedno bilo odlučeno o troškovima postupka prvotuženika, četvrtotuženika te petotuženika. Stoga su postale bespredmetne žalbe prvotuženika na odluku o troškovima iz ukinutog rješenja, kao i žalba tužitelja na rješenje kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom.

16. Rješenjem posl. br. P-389/2021-75 od 29. rujna 2021. utvrđen je prekid postupka jer je tužitelj H.-G. d.d. R., prestao postojati kao pravna osoba.

17. Rješenjem posl.br. P-389/2021-82 od 20. prosinca 2021. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari, budući je postupak preuzeo pravni sljednik tužitelja, društvo A. R. d.o.o. R., kojem je pripojen raniji tužitelj.

18. Podneskom od 3. svibnja 2022. ranija punomoćnica prvotuženika izvijestila je sud da je nad prvotuženikom zaključen stečajni postupak, na način da je prihvaćen stečajni plan, te je dostavila dokaz o navedenom, tj. ovosudno rješenje posl.br. St-487/2018-156 od 16. veljače 2022.

19. Tužitelj je podneskom od 9. svibnja 2022. uredio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika na način da je kao tuženika označio A. n. d.o.o. M., s neizmijenjenim OIB-om.

20. Na pripremnom ročištu dana 10. svibnja 2022. zaključen je prethodni postupak. Na ovom ročištu tužitelj je dodao da je postupak kojeg tužitelj vodi protiv ovdje petotuženika radi utvrđenja osnovanosti osporavanja njegove tražbine, prekinut do pravomoćnog okončanja ovog spora, pa da i stoga proizlazi njegov pravni interes za ovaj postupak. Petotuženik je istakao nedostatak pravnog interesa tužitelja, s obzirom na zaključenje stečajnog postupka u kojem je tužitelj sudjelovao i u kojem mu je tražbina priznata, a kada bi se nagodba utvrdila ništetnom, za veliki dio tražbine da bi nastupila zastara, te se vjerovnici iz stečajnog postupka ne bi mogli namiriti. Tužitelj je uzvratio da eventualna zastara ne može kompenzirati ništetnost, a prema stečajnom planu tražbine da će biti namirene samo za slučaj pozitivnog okončanja parnica koje su u tijeku.

21. Na ročištu za glavnu raspravu održanom istog dana tužitelj i prisutni petotuženik ustrajali su kod dotadašnjih navoda, dok prvo, drugo, treće i četvrto tuženik nisu pristupili na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu.

22. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu.

23. Tužba nije dopuštena.

24. Sporno da li je tužba radi utvrđenja ništetnosti predmetne predstečajne nagodbe dopuštena, s obzirom na prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe, zatim iz razloga jer tužbom nisu obuhvaćeni svi sudionici predstečajne nagodbe, kao i iz razloga jer tužba za utvrđenje ništetnosti nagodbe, odnosno mogućnost pobijanja predstečajne nagodbe nije više izričito propisana Stečajnim zakonom (NN 71/15 i NN 104/17).

25. Sporno je i da li postoje razlozi ništetnosti, s obzirom na činjenicu da je predstečajnu nagodbu u ime i za račun dužnika potpisao drugotuženik S. I., tadašnji prokurist dužnika - prvotuženika, te u svoje osobno ime, kao vjerovnik, i to vjerovnik nepostojeće tražbine.

26. Sporna je i aktivna legitimacija tužitelja, s obzirom na prigovor da tužitelj nije bio sudionik predstečajne nagodbe, odnosno jer je njegova tražbina nastala i dospjela naknadno.

Glede dopuštenosti tužbe:

27. Predstečajna nagodba ima osim procesnopravne, i materijalnopravne komponente, pa je dozvoljeno njeno pobijanje u ograničenom smislu a kako je bilo propisano odredbom čl. 83. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, NN 104/12, NN 81/13, NN 112/13,NN 71/15 i NN 78/15) dalje: ZFPPN. Tom zakonskom odredbom bilo je propisano da se predstečajna nagodba može pobijati tužbom pod istim pretpostavkama koje su propisane za pobijanje sudske nagodbe. Novim Stečajnim zakonom odredbama koje reguliraju predstečajni postupak više uopće nije propisana mogućnost pobijanja predstečajnog sporazuma, međutim, po stavu ovog suda, i nadalje sudionici predstečajnog sporazuma bi trebali imati mogućnost pobijanja iste, s obzirom da je predstečajna nagodba odnosno predstečajni sporazum pravni posao koji ima i materijalnopravne učinke. Razlozi za pobijanje sudske nagodbe nisu propisani. Po stavu sudske prakse ista se može pobijati iz razloga koji su propisani za pobijanje (izvansudske) nagodbe, a u procesnom smislu, iz razloga iz kojeg su mogu pobijati presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja.

28. Prema odredbi članka 158. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08 i NN 78/15), dalje ZOO, nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji ustvari ne postoji, iako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bila ni spora ni neizvjesnosti. Prema odredbi čl. 2. istog članka isto vrijedi i kad se pogrešno vjerovanje obaju ugovaratelja odnosi na činjenice.

29. Prema odredbi članka 353.st. 2. ZPP-a presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. istog Zakona ili zbog toga što je izjava o priznanju odnosno o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecaje prisile ili prijevare.

30. Tužitelj, međutim, ne pobija predstečajnu nagodbu, u smislu citiranih zakonskih odredbi, niti se poziva na činjenice navedene u tim zakonskim odredbama. Po stavu ovog suda, predstečajna nagodba, kao i svaka druga, može se pobijati isključivo iz navedenih razloga, pa je već stoga tužba nedopuštena.

31. Pored navedenog, protivno stavu tužitelja, svi sudionici odnosno stranke predstečajne nagodbe su jedinstveni i ujedno nužni suparničari u smislu odredbe članka 201. ZPP-a, jer se spor može riješiti samo na jednak način prema svim vjerovnicima i dužniku, odnosno prema svim sudionicima predstečajne nagodbe. U smislu navedene zakonske odredbe, svi suparničari se u tom slučaju smatraju jednom strankom. Stoga se svi sudionici predstečajne nagodbe čija ništetnost se tužbom zahtijeva, moraju obuhvatiti tužbom. U tom smislu, zauzet je stav u presudi Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-2881/2015-4 od 24. svibnja 2019. Stoga, kako to tužitelj nije učinio, ne postoji procesna pretpostavka na pasivnoj strani, pa tužba već stoga nije dopuštena.

32. Ukoliko se uzme da je dopušteno zahtijevati utvrđenje ništetnosti predstečajne nagodbe i iz drugih razloga, odnosno temeljem općih propisa, i to u odnosu na samo neke sudionike tog pravnog posla, tada je po stavu ovog suda tužitelj dužan dokazati pravni interes za podnošenje takve tužbe u smislu odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a. Po toj zakonskoj odredbi, tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Posebnim propisom nije predviđena tužba za utvrđenje ništetnosti predstečajne nagodbe, pa je tužitelj dužan dokazati postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe.

33. U konkretnom slučaju, tužitelj, kao treća osoba, nije dokazao pravni interes, odnosno pravnu korist koju bi imao u slučaju usvajanja njegovog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je treća osoba jer nije bio sudionik predstečajne nagodbe, kao niti njegov pravni prednik I. M. Č., a što je razvidno iz rješenja o odobrenju sklopljene predstečajne nagodbe posl.br. St-927/16-8 od 13. listopada 2016. (list 6-9 spisa). Pozivanje tužitelja na parnice koje je pokrenuo protiv ovdje tuženika kao stečajnih vjerovnika iz stečajnog postupka (koji je nesporno pokrenut kod ovog suda, nakon sklapanja predmetne predstečajne nagodbe, i koji postupak se vodio pod posl.br. St-487/2018), ističući da je pitanje valjanosti predstečajne nagodbe prethodno pitanje u tim postupcima, također nije osnovano, u smislu dokazivanja tvrdnje o postojanju tužiteljevog pravnog interesa. Nesporno se radi o parnicama radi utvrđenja osnovanosti osporavanja od strane tužitelja tražbina ostalih vjerovnika. Rezultat tih parnica može utjecati na obim stečajne mase, odnosno na naplativost tražbina stečajnih vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodio nad prvotuženikom, pa tako i naplatu tužitelja (ekonomski interes), međutim, tužitelj ima mogućnost sva svoja prava ostvariti u tim parnicama jer sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, dakle bez potrebe dodatnog angažiranja suda. Što se tiče tužiteljevog pravnog interesa u užem smislu, isti ne postoji, budući mu je u stečajnom postupku tražbina nesporno priznata u cijelosti, odnosno njegova pravna pozicija u stečajnom postupku nije ugrožena.

34. Dakle, slijedi da tužba tužitelja nije dopuštena, u prvom redu zbog nemogućnosti pobijanja nagodbe iz razloga na koje se poziva tužitelj, zatim jer nije ispunjena procesna pretpostavka glede stranačke sposobnosti tuženika, te zbog nepostojanja tužiteljevog pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

35. Neovisno o navedenom, glede merituma spora, odnosno pozivanja tužitelja na činjenicu da je predstečajnu nagodbu sklopio tuženik u svoje ime, kao stečajni vjerovnik, i u ime i za račun stečajnog dužnika, kao dužnika u predstečajnom postupku, u svojstvu prokurista stečajnog dužnika u vrijeme sklapanja predstečajne nagodbe, ističe se kako slijedi.

36. Točno je da prema odredbi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, NN 34/99, NN 52/00, NN 118/03, NN 107/07, NN 146/08, NN 137/09, NN 111/12,NN 68/13 i NN 110/15), dalje: ZTD, prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Posljedica povrede ove zakonske odredbe jest ništetnost. Podredno se međutim, ističe da je pobijana predstečajna nagodba potvrđena od strane suda, što znači da sud ima kontrolnu funkciju, pa se pretpostavlja da je u postupku koji je prethodio sklapanju predstečajne nagodbe provjerio ovlaštenje sudionika za sklapanje iste, odnosno u konkretnom slučaju postojanje suglasnosti jedinog člana društva dužnika predstečajne nagodbe - A. n. L. d.o.o. – M. M. (a koji je jedini član društva – prvotuženika, što je razvidno iz izvatka iz sudskog registra - list 119 i 120 spisa). Pored toga, iz Nacrta predstečajne nagodbe iz postupka predstečajne nagodbe (list 382-419 spisa), proizlazi da je vlasnička struktura dužnika stopostotno privatno vlasništvo, dok je vlasnik upravo M. M.. Tužitelj u svakom slučaju ne tvrdi niti dokazuje suprotno, a predstečajna nagodba je, kako je obrazloženo, potvrđena od strane suda. Dodatno, Plan restrukturiranja prihvaćen je rješenjem Nagodbenog vijeća FINA-e, od 8. srpnja 2016. (list 290-296 spisa), a iz obrazloženja tog rješenja je razvidno da je u tom postupku sudjelovao ovlašteni predstavnik dužnika, direktor M. M., to tako da je bio prisutan na ročištu za glasovanje o Planu financijskog restrukturiranja dana 1. srpnja 2016. Sudjelovanje M. M. u tom dijelu postupka predstečajne nagodbe koji se vodio pred FINOM, potvrdio je sam tužitelj u svom drugom podnesku od 14. listopada 2020. Iz navedenog sud zaključuje da je S. I. imao ovlaštenje za sklapanje predstečajne nagodbe sukladno navedenom Planu restrukturiranja, od strane jedinog člana društva – dužnika predstečajne nagodbe M. M..

37. Što se tiče statusa S. I. kao vjerovnika predstečajne nagodbe, i postojanja njegove (uvjetne) tražbine u to vrijeme, po stavu ovog suda, u sudskom postupku ne može se ponovo utvrđivati navedeno, s obzirom da je taj status drugotuženiku S. I. priznat u upravnom postupku pred FINA-om, koji je prethodio sklapanju predstečajne nagodbe, a što je razvidno iz Tablice utvrđenih tražbina iz tog postupka (list 282 i 283 spisa). Sud je vezan za utvrđenja iz predmetnog upravnog postupka, o čemu je stav zauzela sudska praksa na koju se poziva prvotuženik.

38. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužba tužitelja u prvom redu nije dopuštena, pa je valjalo istu odbaciti i riješiti kao u izreci.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Petotuženiku je priznat trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, NN 103/14, NN 118/14, NN 107/15 i NN 37/22), dalje OT, a u svezi odredbe članka 41. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 76/09, NN 153/09, NN 116/10, NN 145/10, NN 57/11, NN 130/11, NN 72/13, NN 148/13, NN 67/18), i to, sastav odgovora na tužbu 500 bodova (Tbr. 8.1 OT), pristup na pripremno ročište dana 17. studenog 2020. 250 bodova (Tbr. 9.2.OT), pristup na pripremno ročište dana 25. ožujka 2021. 125 bodova (Tbr. 9.5. OT), pristup na ročište za glavnu raspravu dana 10. svibnja 2022. 500 bodova (Tbr.9.1.OT), sastav podneska od 10. prosinca 2020. 50 bodova (Tbr.8.3.OT), odnosno ukupno 14.250,00 kn (vrijednost boda 10,00 kn – Tbr. 50 OT). Troškovi koji se tiču tužiteljevog prijedloga za povrat u prijašnje stanje petotuženiku nisu priznati, budući je o njima već odlučeno rješenjem kojim je prihvaćen povrat u prijašnje stanje

U Rijeci, 24. lipnja 2022.

Sudac

Željka Štrk-Vozila, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste, u smislu odredbe članka 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).