REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: 11 P-300/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja V. d.o.o. R. (OIB: …), kojeg zastupa M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika D. D. (OIB: …), vl. obrta I. A. C. iz R., kojeg zastupaju G. M. i L. P., odvjetnici u O. u. G. M., L. P. i I. B. u R., radi isplate iznosa od 50.000,00 kn spp, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. L., odvjetnika u R., i punomoćnice tuženika L. P., odvjetnice u R., 24. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Tuženik D. D., OIB.: … Vl. Obrta I. A. C. dužan je platiti tužitelju V. d.o.o., OIB: … iznos od Kn 50.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od 7. listopada 2019. do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.375,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 24. lipnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je od tuženika naručio izradu web stranice, i da mu je tuženik izdao račun br. 053/1/1 na iznos od 50.000,00 kn. Tužitelj da je taj račun platio dana 7. listopada 2019., međutim, tuženik da nije nikada izradio web stranicu za tužitelja. Tuženik da se oglušio na urgencije tužitelja te da je odbio vratiti novac. Tužitelj da je, dakle, platio tuženiku izradu web stranice, a nije dobio uslugu. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na povrat iznosa od 50.000,00 kn spp.

2.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je točno da je tuženikov račun od 4. listopada 2019., na iznos od 50.000,00 kn plaćen od strane tužitelja dana 7. listopada 2019. Taj račun da je izdan tužitelju, ali da se odnosi na projekt izrade logotipa, brandinga i knjige standarda te izrade web stranice za projekt B.-B., a sve na zahtjev dr. J. B. i dr. A. B. koje su u to vrijeme imale zajedničku suradnju na tom projektu. Tuženik da nije nikada bio angažiran od tužitelja za izradu web stranice, već isključivo za izradu projekta B.-B.. U rujnu 2019., da je došlo do iznenadnog raskida suradnje između dr. B. i dr. B. na predmetnom projektu. Na zahtjev dr. B. taj projekt da postaje projekt BB C. d.. Ispostavljena faktura da se odnosi na izradu web stranice upravo za projekt C. d., a uključuje projekt izrade logotipa, brandinga i knjige standarda, i taj projekt da je tuženik izvršio u cijelosti. Tuženik da je dr. J. B. i dr. A. B. poslao ponudu za izradu navedenog putem maila dana 3. srpnja 2019., a također i troškovnik svih poslova koje je tuženik odradio za brandove B.-B., BB C. d. i V.. Za tužitelja da je tuženik gratis izradio odnosno redizajnirao logotip tvrtke V. d.o.o., a tužitelj da je u to vrijeme već imao svoju web stranicu. Izrada web stranice za projekt BB C. dentale, da je vidljiva na internetskoj stranici www…, koju da je sukladno projektu u cijelosti izradio tuženik. Dr. J. B. da nikada nije izrazila prigovore u svezi izrade web stranice za BB C. d., a račun za te usluge da je podmiren odmah u cijelosti, i to ovdje utuženi račun koji je izdan na tužitelja. Račun da je izdan na tužitelja, jer da je tako zahtijevala dr. J. B., ali da to nije relevantno, jer da je projekt za izradu web stranica BB C. d., u cijelosti izvršen i naplaćen. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. 3.

Tužitelj je u podnesku od 1. listopada 2021. ističe da iz navoda iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik smatra da se utuženi račun odnosi na usluge obavljene za projekt B.-B., a ne na novi posao kojeg tuženik nije izvršio. Tužitelj da ne osporava da je tuženik radio posao za projekt B.-B. D. klinika, ali da je to bio raniji posao, i taj posao da je u cijelosti plaćen, i nema nikakve veze s novom poslom za kojeg je tuženik izdao račun br. 53. Naime, dana 12. srpnja 2019. i 25. srpnja 2019., tuženik da je primio iznos od 42.750,00 kn od J. B., za izradu web stranice, usluge marketinga i osmišljavanje koncepcije oglašavanja B.-B. D. klinike. Tuženik je dostavio potvrdu u kojoj je to navedeno, kao i da je tome u potpunosti isplaćena ugovorena usluga. Stoga da se utuženi račun ne može odnositi na raniji posao, nego isključivo na novi, neizvršeni posao. Stoga tužitelj osporava navod tuženika da bi se tuženikov račun br. 53 odnosio na projekt B.-B., kada je taj projekt u potpunosti plaćen. Predmetna tužba da nema nikakve veze s projektom B.-B. – D. klinika. Tuženik da je ukupno dobio iznos od 92.750,00 kn, a taj iznos da se ne može odnositi samo na projekt izrade logotipa, brandinga, knjige standarda i izradu web stranice za projekt B.-B.. Iz dokumentacije kojom tuženik dokazuje opseg posla, da ne proizlazi da bi taj posao vrijedio toliko.

4.

Tužitelj u podnesku od 2. studenog 2021. ističe da je tužitelj naknadno naručio, izradio novu web stranicu, što da je dokaz namjere tužitelja da izradi novu web stranicu, odnosno dokaz da je taj posao prije toga naručio od tuženika, te i na tu okolnost predlaže vještačenje po vještaku informatičke struke.

5.

Na pripremnom ročištu dana 4. studenog 2021. tuženik je dodao da je tužitelj podnio protiv tuženika kaznenu prijavu iz razloga koje navodi i u ovoj tužbi, i ta prijava da je odbačena. Tuženik je još osporio da je potpis na potvrdi o primitku iznosa od 42.750,00 kn, potpis D. D..

6.

Tužitelj u podnesku od 28. veljače 2022. ističe da se ovdje radi o trgovačkom sporu, da treba stoga primijeniti odredbe Zakona o računovodstvu, da se od trgovca očekuje fiskalna urednost i odgovornost, da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju, između ostalog, identifikaciju sudionika poslovnog događaja. Tužitelj dalje citira nekoliko zakonskih odredbi iz spomenutog Zakona. Iz tih odredbi da proizlazi da ako je tuženik izdao račun br. 53 temeljem Zakona o računovodstvu, da to onda znači da je bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, a u protivnom da je počinio prekršaj iz tog Zakona. Uglavnom, iz svega da proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu, kako je iskazao zastupnik po zakonu tužitelja, a tuženik nije izvršio uslugu koja mu je plaćena, ili nisu uopće bili u poslovnom odnosu, kako je iskazao tuženik, a u tom slučaju da se tuženik neosnovano obogatio na račun tužitelja. U oba slučaja, tužbeni zahtjev tužitelja da je osnovan. Sud da je dužan zaštiti tužitelja od štete koja mu može nastati fiskalnom neodgovornošću tuženika. Ukoliko tuženik smatra da je bio u poslovnom odnosu s dr. J. B., onda neka od nje potražuje plaćanje, dok je tužitelju dužan vratiti utuženi iznos.

7.

Na ročištu za glavnu raspravu dana 11. svibnja 2022. tuženik je istakao da posao nije trebao biti odrađen za tužitelja, već za gospođu B.. Istakao je da je bitno utvrditi pravu volju ugovornih strana, dok nije bitno ono što piše na računu, a niti knjigovodstveni propisi. Tuženik je još dodao da nije relevantno da li je tužitelj imao namjeru naručiti izradu web stranice, te da je to učinio kasnije narudžbom od drugog izvođača, već da je relevantno da tužitelj nije dokazao da nije naručio posao od tuženika, već da je dokazano samo da je tužitelj platio iznos od 50.000,00 kn, a tuženik da je posao odradio, jer je ukupno odradio dva posla koja tržišno vrijede upravo koliko je ukupno plaćeno, te na tu okolnost tuženik ustraje kod predloženog informatičkog vještačenja. Tužitelj je odgovorio da ako tužitelj nije dokazao da je naručio posao od tuženika, a dokazao je da je platio tuženiku 50.000,00 kn, da se tada radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika.

8.

Sud je proveo uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušanjem zastupnice po zakonu tužitelja J. B., saslušanjem tuženika D. D., i saslušanjem svjedokinje T. G. i D. D..

9.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10.

Nije sporno da je tuženik izdao tužitelju račun br. 053/1/1 dana 4. listopada 2019. na iznos od 40.000,00 kn plus PDV, odnosno sveukupno 50.000,00 kn, i nije sporno da u opisu usluge stoji "izrada web stranice", a isto je razvidno iz tog računa (list 4 spisa).

11.

Nije sporno da je tužitelj platio taj račun dana 7. listopada 2019., a isto je razvidno iz potvrde o plaćanju, Banke… (list 12 spisa).

12.

Nije sporno da je dr. J. B. zastupnica po zakonu tužitelja.

13.

Nije sporno da je tuženik prije izdavanja predmetnog računa imao poslovnu suradnju s dr. J. B. (i dr. A. B.), u svezi projekta B.-B..

14.

Sporno je da li je tužitelj naručio uslugu fakturiranu računom br. 053/1/1.

15.

Sporno je da li je tužitelj izvršio fakturiranu uslugu izrade web stranice za tužitelja.

16.

Podredno je sporno da li je tužitelj neosnovano platio obvezu svoje zastupnice po zakonu i jedine članice društva – tužitelja J. B. za redizajn (rebranding) projekta BB C. d., odnosno sporno je da li se račun br. 53/1/1 odnosi na uslugu koju je tuženik izvršio za zastupnicu po zakonu tužitelja dr. J. B., kao fizičku osobu.

17.

S obzirom na navedene sporne činjenice, sporno je da li je tužitelj neosnovano izvršio isplatu iznosa od 50.000,00 kn po tuženikovom računu br. 053/1/1, te slijedom navedenog, da li ima pravo na povrat navedenog iznosa. 18.

S obzirom na navedeno, sporno je da li je tuženik neosnovano stekao utuženi iznos.

19.

Prema odredbi članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15 i NN 29/18), dalje ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema odredbi stavka 3. istog članka, obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. 20.

Isto tako, prema odredbi članka 368. stavak 1. ZOO-a, raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Prema odredbi stavka 2. istog članka, ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. 21.

U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da su stranke bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o izradi web stranice (Ugovor o djelu), i to tužitelj kao naručitelj, a tuženik kao izvođač, da je tužitelj platio naknadu za naručeni rad, dok tuženik nije izvršio naručeno djelo.

22.

Stoga je, tužitelj, dakle, dužan dokazati da su stranke bile u poslovnom odnosu, da tuženik uslugu nije izvršio, te da je Ugovor zbog navedenog raskinut.

23.

Zastupnica po zakonu i jedina vlasnica tužitelja dr. J. B. iskazala je u bitnom da je naručila od tuženika izradu web stranice za tužitelja odnosno za svoju firmu V. (ovdje tužitelja), i taj posao tuženik da nije napravio. Prije toga, da je bila u poslovnom odnosu s tuženikom u svoje osobno ime, a u suradnji s dr. A. B., jer su pokušale ostvariti suradnju odnosno zajednički posao. U taj zajednički posao da su ušle kao fizičke osobe, i u sklopu tog posla da je upoznala D. D., suprugu i suradnicu ovdje tuženika. U okviru te suradnje s A. B. da su naručile posao od tuženika koji se također sastojao u izradi web stranice, marketinga i koncepta oglašavanja i taj projekt da je bio BB C. d.. Taj posao da je osobno platila kao fizička osoba u iznosu od 42.750,00 kn. Taj prvi posao da nije bio odrađen do kraja, i dok je taj posao još bio u tijeku, da je naručila drugi posao od tuženika i to izradu web stranice za ovdje tužitelja, tj. njenu firmu V.. Ta dva posla da nemaju međusobne veze, odnosno zajednički projekt BB C. d. da nema nikakve veze s njenom firmom

V., jedina poveznica da je bila, da kad je naručila taj prvi posao, da je tražila da vizual za taj projekt bude sukladan s postojećim vizualom tužitelja, tj. njene firme V., odnosno s postojećim imenom te tvrtke. Prvi posao da je platila avansno u gotovini u srpnju 2019. godine, A. B. da joj je trebala refundirati njen dio, ali da je odustala od suradnje u rujnu 2019. Tada da je organizirala sastanak s tuženikom i D. D., jer je njen posao na projektu s A. B. propao. Oni da su rekli da ne mogu stranicu koju rade za BB C. dentale prebaciti na V., kao što je ona predlagala, odnosno ona da je htjela vidjeti kako se može iskoristiti do tada napravljeni posao. Kad su oni rekli da se ne može prebaciti stranica na V., ona da je rekla da onda odustaje od tog posla koji je u tijeku, ali da želi novi posao za njenu tvrtku V.. Tada da je T. G., koja je bila voditeljica marketinga za BB C. d., predložila da se započeti posao dovrši kao zasebni posao, te da će ona preuzeti tu stranicu. Tada da su dogovorili izradu nove stranice za V., i tu novu stranicu za V. da je platila početkom listopada 2019. u iznosu od 50.000,00 kn. Taj iznos da je plaćen sa računa tvrtke V.. Kako tuženik nije napravio stranicu, ona da je urgirala, a bračni par D. da je govorio da nemaju vremena, da moraju završiti stranicu za BB C. d., koju je u međuvremenu preuzela T. G.. Kad je prošlo par mjeseci, da ih je pitala što su napravili s onih 50.000,00 kn koje je platila, i oni da su tada joj poslali specifikaciju radova u kojoj su specificirali sve radove koje su napravili za BB C. d., odnosno novac primljen od tužitelja da su potrošili za BB C. dentale iako je ona osobno za tu prvu stranicu platila preko 42.000,00 kn. Po tuženikovoj specifikaciji da je ispalo da taj prvi posao košta 90.000,00 kn jer da su imali dodatne troškove. Za prvih 42.000,00 kn da je zahtijevala i dobila potvrdu da je platila, tada da je platila u gotovini jer još nije znala u kojoj formi će biti njena suradnja s A. B.. Stranica BB C. dentale da je trebala biti stranica preko koje bi dolazili klijenti u bilo koju kliniku u R., kao jedna vrsta marketing kanala, a one da su trebale imati suradnju u vidu zajedničke klinike. Stranica da je trebala funkcionirati neovisno o novoj zajedničkoj klinici, dakle, kao stranica za nabavu klijenata, za sve klinike koje bi se oglašavale na toj stranici. Sada da je napravljen samo dio posla za BB C. d., ali posao nije dovršen, jer T. G. da nije mogla dobiti dokumentaciju od tuženika niti sredstva za marketing. Ona da je zapravo surađivala s tuženikom u osmišljavanju marketinga, tuženik da je izrađivao web stranicu, a D. da je surađivala u vezi vizualne koncepcije. Oni da su objašnjavali da je to jedan kompletni koncept na višem nivou, te da zato toliko košta. Ona osobno da je naknadno preuzela domenu od BB C. d., jer da je bila na njeno osobno ime. Naručenu stranicu za V. da nije dobila, te da ju je sada napravila putem treće osobe te posjeduje stranicu V..hr. Ona da je rekla tuženiku da ne želi više ništa financirati što ima veze sa C. D., jer da je to platila, a poslije je to preuzela T., i s tim poslom da njena firma V. tj. tužitelj, nema nikakve veze, ta dva posla da se ne mogu miješati, i tužitelj da ne može financirati prethodni privatni dogovor. Kada je plaćala novi posao za V., da joj tada nitko nije rekao da postoji neki dug za prvi posao. Sjeća se samo da su joj bili nudili održavanje stranice za BB C. dentale, ali tu ponudu da nije prihvatila jer tada još da nije bila gotova ni stranica za BB C. d. Za taj drugi posao, za tvrtku V., da nije dala pisanu narudžbu za izradu web stranice, već je usmeno naručila tu uslugu na sastanku na kojem su tuženik i ostali rekli da ne mogu prebaciti na njenu stranicu ono što je do tada napravljeno za BB C. d.. Na tom sastanku da je osim nje bio prisutan i tuženik, D. i T., i to da je bio krajem rujna ili početkom listopada 2019. Tada da su rekli da će pokušati iskoristiti ono što je napravljeno, odnosno da će T. to pokušati. Na novi posao kojeg je naručila, da je pristao tuženik i njegov obrt da je izdao račun tužitelju. Tada da su rekli da im treba mjesec dana za dovršenje prvog posla, i tada da će krenuti sa web stanicom za V.. Tuženik da je tražio plaćanje unaprijed i zato da je platila unaprijed, a to da je učinila jer je bila naivna i jer im je vjerovala. Iskazala je da je došlo do redizajniranja u svezi prvog posla koji se sastojao najprije od izrade stranice i osmišljavanja branda za BB C. d., na način da je trebalo izbaciti A. B., odnosno sve što se odnosilo na nju, a sve drugo da je ostalo isto, npr. logo koji se sastoji od duplog slova B. Zastupnica po zakonu tužitelja još je istakla da je cjelokupni projekt BB C. d. preuzela T., a ona da je ostala uključena kao logistika, pomagala je i pregledavala stranicu s medicinskog aspekta. Na toj stranici da nije bilo sve aktivno, da je bilo nedovršenih stvari, a T. da je to htjela preuzeti i dovršiti da nešto od te stranice zaradi. Porekla je da je od tuženika tražila da joj za posao za BB C. dentale račun ispostavi na firmu V.. Ona da je tražila račun u svoje osobno ime za onaj prethodni plaćeni iznos za projekt BB C. d., ali da ga nije dobila. Potvrdila je da je tuženik poslao ponudu za izradu web stranice za BB C. dentale na mail tvrtke V. u srpnju 2019., ali da je to mail kojeg koristi i privatno i poslovno. 24.

Tuženik je u svom iskazu naveo da mu se u svibnju 2019. obratila A. B., inače njihova klijentica, radi osmišljavanja novog branda, a u srpnju te 2019. godine da je stupila u partnerstvo s J. B., i tada da je dogovorena izrada branda B. B., odnosno BB C. Sav grafički materijal da su napravili u rujnu te 2019. godine. Web stranica da je dovršena i stavljena na server. Cijena da je bila ugovorena u iznosu od 42.750,00 kn, da je bila plaćena kako je iskazala J. B.. J. B. i A. B. da su raskinule svoje partnerstvo u rujnu 2019. J. B. da je rekla da želi preuzeti brand BB, ali da ga je potrebno redizajnirati s obzirom na izlazak A. B. iz partnerstva. Naveo je da je gospođa B. željela zadržati brand i logo, odnosno cijelu priču BB, s obzirom da je i njen sin B., ali da je trebalo sve redizejnirati jer brand više nije trebao glasiti B. B.. To da je značilo promjenu svih napravljenih materijala, odnosno rebranding, na način da se izbaci sve gdje se spominje A. B.. Još da je bio i dodatni posao prijevod na strane jezike, koji inače plaća sam klijent. Taj redizajn da je napravljen prije slanja fakture, a fakturu da su poslali dana 4. listopada 2019., i to na firmu V., jer da je gospođa B. tako tražila. Firma da je i platila, dana 7. listopada 2019. Dana 13. listopada 2020. da mu je stigao upit od neke web firme da žele da se web stranica BB prebaci na njihov server. Ta stranica da se fizički još nalazila na njihovom serveru. On da je stoga zatražio i dobio odobrenje od J. B. za to preseljenje i preseljenje da je izvršeno nakon desetak dana od upita. Na tom novom serveru, stranica da je bila aktivna do 24. srpnja 2021., i tada da se više nije nalazila na njegovom serveru. Iskazao je da je snimio i video gdje se vidi da je stranica vrlo aktivna, a nakon tog 24. srpnja 2021., stranica da je ugašena. Iskazao je da nije dobio narudžbu za izradu web stranice od firme V., jedino da je gospođa B. rekla da bi htjela da to tuženik napravi u budućnosti. Taj posao da nikada nije dogovoren, da nije dobio narudžbu od firme V., niti dao ponudu. Račun od 4. listopada 2019. da je izdan za opisani redizajn. Nakon toga, J. B. da se naplatila od A. B., a protiv njega da je podnijela prijavu ODO za prijevaru, ali ta optužba da je odbačena. Redizajnirane stranice, prema narudžbi J. B., da su dovršene i isporučene, i račun da je ispostavljen upravo za izradu redizajnirane web stranice BB. J. B. da je tražila da se račun ispostavi na tvrtku V., jer da je dobila sredstva od Grada, upravo za tvrtku V.. Kad je ona to tražila, da je bila prisutna i njegova supruga D. D., a možda i T.. Istakao je da nikada nije bilo govora da T. preuzme taj projekt, da mu nije došao zahtjev da T. preuzme tu stranicu i do zadnjeg dana da je ta stranica bila prezentacija klinike gospođe B.. I sama domena da je glasila na gospođu B., dok se fizički stranica nalazila na njihovom serveru do spomenutog preseljenja. Iskazao je da ima i screenshot poruke, gdje gospođa B. navodi da je izuzetno zadovoljna njihovim radom, i nikada da nije stavljala primjedbu u svezi te stranice i izvršenog posla. Iskazao je da ima sve potrebno da se rekonstruira sav posao koji su radili. Zaključio je da je u cijelosti plaćeno ono što su na početku naručile gospođe B. i B., za brand B.-B., i taj posao da je završen prije nego su se one posvadile. Posao redizajna koji se navodi na specifikaciji na listu 36 spisa, da se navodi pod brand BB C. dentale ili V.. Na toj specifikaciji označio je u sudskom spisu ono što je više u odnosu na prvi posao, a to su stavke od "prijevod web stranice na talijanski" pa do kraja, s time da je stavka V. logo dizajn, bila poklon, i nije ušla u cijenu. Cijene da se navode na poleđini za svaku stavku, tj. na listu 37 spisa. Iznos koji je tražio za redizajn, da je upravo onaj iz računa od 4. listopada 2019. tj. 40.000,00 kn plus PDV. Specifikaciju da je radio naknadno, kad se javio prvi odvjetnik gospođe B., pa da je moguće da zbroj iznosa iz specifikacije ne odgovara ukupno plaćenom iznosu od 92.750,00 kn. Rad na ovoj modifikaciji da je predan tako da je poslao link na tzv. cloud storage, a kad se materijali završe, da se šalju stranci e-mailom, pa da pretpostavlja da je tako bilo i ovaj put. U svakom slučaju, klijentici da su poslali link na cloud storage, gdje se nalaze njeni failovi. Njegov dio posla da je da pošalje dizajn, a klijent sam o tom dizajnu izrađuje vizitke i drugo, i poznato mu je da je J. B. izradila vizitke, pa da je i to dokaz da joj je do tog dana sve isporučeno. Ne sjeća se kad je poslao ponudu za rebranding, to da radi njegova supruga, a da je moguće da je bilo najprije dogovoreno usmeno. 25.

Svjedokinja T. G. iskazala je da je prijateljica sa dr. J. B., da ju je upoznala preko dr. A. B. u svezi projekta suradnje u kojem su trebale sudjelovati dr. B. i dr. B.. Svjedokinja da je trebala biti zadužena za marketing. Konkretno da se radilo o projektu BB C., i taj projekt da je bio odvojen od firme V. za koju firmu joj je poznato da je to firma u vlasništvu dr. B.. Dakle, u tom projektu da su njih tri sudjelovale kao fizičke osobe, da se radilo o platformi za oglašavanje, odnosno marketing, u smislu dovođenja pacijenata. Za projekt BB C. da je bilo sve plaćeno, da je sve platila dr. B., jer je dr. B. odustala. Dr. B. da je platila tuženiku za taj projekt oko 40 tisuća kn. Nakon toga, da je ona trebala nastaviti posao s dr. B., ali ta platforma da nije nikada dovršena, da nije bila u funkciji, tako da ni ona nije mogla dovršiti svoj dio posla. Pojasnila je da stranica nije bila interaktivna, da je bilo gramatičkih pogreški, da je nedostajao talijanski jezik, jer je stranica trebala biti na tri jezika. Uglavnom, ta stranica da nije mogla funkcionirati. Nakon odustanka dr. B., da je bilo govora da projekt preuzme dr. B., ali i ona da je odustala jer stranica nije bila dovršena. Sav posao do tada da je bio isključivo na ime dr. J. B.. Iskazala je da joj je poznato da je J. B. platila još oko 50 tisuća kn, ali da to nije bilo u vezi s ovim poslom za projekt BB C., ali da joj nisu poznati nikakvi detalji o tom plaćanju. Njena prijateljica A. B. da ju je upoznala i s tuženikom i njegovom suprugom D. D., i tada da su svi bili u dobrim odnosima, te da su se družili i privatno, a sada da je u prijateljskim odnosima isključivo s dr. B.. Iskazala je i da joj je poznato da je tvrtka V. od tuženika naručila izradu web stranice, ali o tom poslu da joj nije ništa poznato.

26.

Svjedokinja D. D. iskazala je da je zaposlena u obrtu tuženika koji je njen suprug, ona da je zadužena za prodaju i administraciju, kao i za pripremu za knjigovodstvo te za komunikaciju s klijentima. Ona da sklapa poslove u vezi prodaje za obrt. Dr. J. B. da je upoznala preko dr. A. B. koje su bile partnerice u projektu B.-B.. Posao za njih da je radio njen suprug, njen suprug da je napravio sve što je trebao, i to da mu je i plaćeno. Dr. B. da mu je platila 42.750,00 kn krajem srpnja 2019. Nakon toga da je došlo do svađe između dr. B. i dr. B., a dr. B. da je zadržala projekt, ali sada kao BB C. d.. Dr. B. da je htjela zadržati BB u nazivu branda iz razloga jer je njen sin tada studirao stomatologiju, pa joj je takav brand odgovarao. Tuženik da je otkupio domenu BB C. d...com, dr. B. da je bila postavljena kao vlasnica te domene, a ona i tuženik kao administratori. Za taj novi posao, da je sve napravljeno ispočetka, i to knjiga standarda, oglasne ploče, web stranica, najam servera, a tuženik da je platio i prijevod stranice na talijanski jezik i fotografiranje. Taj posao da je također plaćen, a da se radilo o iznosu od 40 tisuća kn plus PDV, odnosno ukupno 50 tisuća kn. To plaćanje da je bilo u listopadu, i to od strane firme V.. Ona osobno da je fakturu ispostavila na firmu V., jer da je tako zatražila dr. B.. Naime, BB C. dentale da nije imala pravnu osnovu za plaćanje, a dr. B. da je htjela tražiti sredstva od Grada R. za sufinanciranje. Ona da je povjerovala dr. B., te izdala fakturu na firmu V., iako se radilo o poslu za dr. B. i za projekt BB C. d. Na tom računu da je napisala "izrada web stranice", jer da je tako tražila dr. B., međutim, ona da nije nikada naručila izradu web stranice za firmu V., niti su oni mogli raditi tu stranicu jer nikada nisu dobili pristupne podatke za server. Poslovni odnos s firmom V. da nije postojao, a fakturu da je ispostavila na tu firmu isključivo jer je tako tražila dr. B.. Račun da je ispostavila u listopadu 2019., sjeća se da je račun poslala mailom kasno navečer, jer da su dr. B. i ona prije toga bile na večeri u U. i dogovorile takvo plaćanje. Prilikom tog dogovora da su bile same, i ona da je vjerovala dr. B. i da nije sumnjala da je želi prevariti. Stranica BB C. d. da je još neko vrijeme funkcionirala, još da su nešto radili, a uglavnom da je s njima komunicirala T. G. koja da je nastavila raditi sa dr. B.. Sjeća se da je T. tražila još neku grafičku obradu Internet oglasa, da su tražile da se na stranicu stave podaci od T. G., neki tekst da se mijenjao, ali adresa da je ostala ista, a kao glavni doktor da je bila navedena dr. B.. Iskazala je i da je dr. B. zatražila da pristupne podatke za server predaju drugoj kompaniji, i oni da su to učinili. Račun kojeg je ispostavila na firmu V. na traženje dr. B., da je uredno plaćen od strane firme V., a da se radi o računu za usluge za BB C. ....com. Na tom računu da ne pišu sve usluge koje su doista napravili, već samo izrada web stranice, iz razloga jer je dr. B. tako tražila. Firma V. da nije ništa naručila i oni za firmu V. da nisu ništa radili. Neposredno prije epidemije korone, dr. B. da je mailom zatražila novce natrag jer da nije zadovoljna projektom BB C. dentale, a nakon toga, da se javila sa zahtjevom za povrat novca preko odvjetnika L.. Isto da je tražila i preko odvjetnika P., u cilju zastrašivanja, jer da je bilo navedeno da će se obratiti policiji, poreznoj i medijima. Dr. B. da ih je prijavila za prijevaru, odnosno njenog supruga, ovdje tuženika, i on da je bio oslobođen. Prije zahtjeva za povrat novca da nije bilo nikakvog pisanog prigovora na odrađeni posao, već da je dr. B. tvrdila da nije zadovoljna s poslom tek kad je tražila povrat novca. Ni tada da nije spominjala da bi problem bio u tome što je plaćanje izvršila tvrtka V.. Upravo na zahtjev dr. B. da je na memorandumu BB C. d. stavljen žiro račun tvrtke V., kako bi pacijenti mogli plaćati, jer se drukčije nije mogla naplatiti. Prvi posao za projekt B.-B., koji je plaćen prema potvrdi na listu 49 spisa, da je završen krajem srpnja 2019., a kasnije, tj. u rujnu ili već u kolovozu, da je bio posao koji je njen suprug radio za dr. B., i koji je plaćen u tom iznosu od 50.000,00 kn. Taj iznos da je primljen nakon dovršetka tog drugog posla. Naime, da se radilo o dva posla i dva branda, prvi je bio B.-B., a drugi BB C. d., to da su dva digitalna proizvoda, dvije web stranice, dvije web adrese sa različitim oglasima, knjigama standarda i drugim materijalima, a sve da se nalazilo na tim web stranicama i na linku, a kod njih da se nalazilo na hard disku, kao dva projekta u dva različita foldera. T. G. da je bila prisutna na gotovo svim sastancima, ali od nje da nije dobivala konkretne upute, da ne zna točno njenu poziciju, ali dr. B. da je bilo važno njeno mišljenje. Tuženik da ima vanjsko knjigovodstvo, a ona da radi samo pripremu. Prijevod na talijanski jezik da je bio izrađen za drugi posao, tj. za BB C. d., a prijevod na slovenski da nije bio napravljen jer da nije bilo takvih zahtjeva. Drugi posao da se sastojao od redizajna projekta, korekture tekstova, novih oglasa, odnosno kompletno novoj vizualnoj identifikaciji, dok da su ostale iste boje, logo se nije mijenjao, dok je izrađena nova web stranica, nova knjiga grafičkih standarda… Dakle, sve do javljanja putem odvjetnika M. L., dr. B. da nije prigovarala poslu, u tom razdoblju da su još imali komunikaciju na način da se nešto malo mijenjalo u projektu. 27.

Cijeneći iskaze svih saslušanih svjedoka zasebno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da nije točna tvrdnja tužitelja da je njegova zastupnica po zakonu J. B. od tuženika naručila novi posao izrade web stranice upravo u ime i za račun ovdje tužitelja, te da se nesporno uplaćeni iznos od 50.000,00 kn dana 7. listopada 2019. odnosi na avansno plaćanje novog posla, neovisnog o ranijem poslovnom odnosu između tuženika i zastupnice po zakonu tužitelja J. B. kao fizičke osobe. Naime, iskaz tužiteljice u tom dijelu nije potvrđen iskazima ostalih saslušanih svjedoka i tuženika, a niti postoji materijalna dokumentacija kao dokaz nove narudžbe upravo od strane tužitelja prema tuženiku. Svjedokinja T. G. iskazala je da ima saznanja da je tužitelj od tuženika naručio izradu web stranice, međutim, istodobno je rekla da joj o tom poslu ništa nije poznato. Također je iskazala da joj je poznato da je iznos od 50.000,00 kn platila J. B., a nesporno je taj iznos plaćen od strane tužitelja. Stoga sud njen iskaz u dijelu gdje tvrdi da joj je poznato da je tužitelj od tuženika naručio izradu web stranice, sud nije uzeo u obzir, cijeneći isti paušalnim i subjektivnim, s obzirom da je iskazala da je u prijateljskim odnosima sa zastupnicom po zakonu tužitelja J. B.. Također, nije životno niti logično da bi dr. J. B., sada u svojstvu zastupnice po zakonu tužitelja naručila novi posao u ime i za račun tužitelja i platila ga unaprijed, i da to bude potpuno neovisno o već izvršenom poslu za nju osobno, odnosno za projekt BB C. d., za koji posao tvrdi da je imala primjedbe, i da nije bila zadovoljna, pri čemu ne osporava svoj zahtjev za rebranding odnosno redizajn branda BB C. d., s time da tvrdi da je to trebala preuzeti T. G., dok istovremeno tvrdi da je ostala u projektu, ali kao logistika odnosno kao ispomoć s medicinskog aspekta. T. G., međutim, u svom iskazu nije potvrdila preuzimanje projekta BB C. d.

28.

Kako, dakle, nije dokazano da je tužitelj od tuženika naručio uslugu izrade web stranice, niti postoji komunikacija stranaka u svezi neispunjenja Ugovora od strane tuženika, npr. pozivi na ispunjenje Ugovora, ostavljanje naknadnog roka, izjava o raskidu Ugovora zbog neispunjenja, to ne proizlazi da je raskinut Ugovor zbog neispunjenja od strane tuženika u smislu prije citirane odredbe članka 361. stavak 1. ZOO-a, u svezi s odredbom članka 362. stavak 3. ZOO-a. Stoga, kraj nesporne činjenice da tuženik za tužitelja, tj. društvo V. nije izradio web stranicu, slijedi da Ugovor predmet kojeg bi bila izrada web stranice od strane tuženika kao izvođača za tužitelja kao naručitelja (ugovor o djelu), između stranaka nije sklopljen. Iz navedenog dalje slijedi da se nesporna uplata iznosa od 50.000,00 kn koja je izvršena od strane tužitelja tuženiku, ne odnosi na taj novi posao, pa se ne radi niti o stjecanju temeljem osnove koja je kasnije otpala u smislu prije citirane odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a. Stoga tužitelj nema pravo na povrat uplaćenih iznosa po ovim osnovama.

29.

Nije sporno postojanje ranijeg poslovnog odnosa između zastupnice po zakonu i vlasnice tužitelja J. B. i tuženika. Iz suglasnih iskaza tuženika i svjedokinje D. D., čijim iskazima je sud poklonio vjeru u cijelosti, cijeneći iste logičnim, životnim i detaljnim, neovisno o tome što se radi o tuženiku i njegovoj supruzi i suradnici, kao i iz u tom dijelu sukladnog iskaza svjedokinje T. G., koja je iskazala da je suradnja između zastupnice po zakonu tužitelja dr. J. B. i tuženika nastavljena i nakon izlaska dr. A. B. iz prvobitnog projekta, te potrebe preinaka u tada izvršenom poslu koji je uključivao i dr. A. B., što je uostalom potvrdila i zastupnica po zakonu tužitelja u svom iskazu, sud zaključuje da se sporni račun odnosio na usluge rebrandinga u odnosu na brand BB C. d., te da se radi o usluzi koju je trebala platiti dr. J. B. kao fizička osoba. Sud se nije upuštao u utvrđivanje što je trebalo biti učinjeno u svezi tog rebrandinga, odnosno što je naručeno, a što je učinjeno, smatrajući isto irelevantnim za ovaj postupak. Naime, iz navedenog slijedi da u svakom slučaju nije postojala obveza tužitelja – društva V. d.o.o. da plati tuženikov račun br. 53/1/1. Stoga se radi o neosnovanoj uplati s pozicije tužitelja. Tužitelj je, dakle, neosnovano platio tuđi dug odnosno dug svoje zastupnice po zakonu, a s obzirom na njihov međusobni odnos, znao je o čijem se dugu radi.

30.

Prema odredbi članka 1112. stavak 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

31.

U konkretnom slučaju, tužitelj, međutim, ne tvrdi da je prilikom plaćanja navedenog iznosa zadržao pravo na povrat, niti se poziva na plaćanje zbog izbjegavanja prisile, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza. Stoga sud zaključuje da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje navedene isplate niti temeljem ove zakonske odredbe.

32.

Ukoliko bi stajala tvrdnja tuženika da je zastupnica po zakonu tužitelja zahtijevala ispostavljanje fakture tužitelju umjesto njoj osobno, što sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi (a u biti je irelevantno za ovaj spor), tada postoji pravni temelj takvog plaćanja, npr. preuzimanje duga ili preuzimanje ispunjenja, pa se ni u tom slučaju ne bi radilo o stjecanju bez osnove. 33.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedokinje A. B. i informatičko vještačenje, cijeneći navedene dokazne prijedloge suvišnim, s obzirom da je provedenim dokazima činjenično stanje dovoljno utvrđeno, a glede saslušanja svjedokinje dr. A. B. iz razloga jer iz provedenih dokaza proizlazi da ta svjedokinja nije sudjelovala u naknadnim odnosima stranaka, nakon njenog povlačenja iz projekta B.-B..

34.

Slijedom navedenoga valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i presuditi kao u izreci presude.

35.

Odluka o trošku iz točke II. izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11 i NN 25/13, NN 70/19) dalje ZPP. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, NN 103/14, NN 118/14, NN 107/15 i NN 37/22 ), dalje OT, i to: pristup na pripremno ročište dana 4. studenog 2021. 50 bodova (Tbr.9.2.OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 22. veljače 2022. i 11. svibnja 2022. po 100 bodova (Tbr.9.1.OT), odnosno ukupno 3.500,00 kuna (vrijednost boda 10,00 kn – Tbr. 50 OT), PDV 25 % 875,00 kn.

U Rijeci, 24. lipnja 2022.

Sudac

Željka Štrk-Vozila, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste, u smislu odredbe članka 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP- a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).