REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2524/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB …, Z., Područni ured u V., protiv tuženika E. O. d.d., OIB …, Z., Podružnica V., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., Pisarnica V., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-140/2018-42 od 20. travnja 2021., 24. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-140/2018-42 od 20. travnja 2021. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.611,65 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2016. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-140/2018- 42 od 20. travnja 2021. u preostalom dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 45.202,90 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 6.151,18 kn od 13. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 14.877,74 kn od 24. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 15.157,25 kn od 1. travnja 2018. do isplate i na iznos od 9.016,73 kn od dana podnošenja tužbe do isplate, i u dijelu točke 2. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.026,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2021. do isplate, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u stadij prethodnog postupka.

II. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 53.814,55 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate (točka 1. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.026,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2021. do isplate (točka 2. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio da isprave kojima tužitelj dokazuje isplatu mirovina nisu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku i da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva mogao dokazati jedino provođenjem financijskog vještačenja. Pobija zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, navodeći da tužitelj potražuje stvarnu štetu koju je pretrpio u jednoj godini, slijedom čega zastara počinje teći od prvog dana sljedeće godine, dakle, 1. siječnja 2016. godine. Kako je tužba podnesena 30. srpnja 2018., smatra da nije nastupila zastara za tužiteljevo potraživanje iz 2015. godine.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik osporava tužiteljeve žalbene navode. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.472,04 kn.

4. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbama čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da pobijana presuda djelomično nije pravilna i zakonita.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 53.814,55 kn koju tužitelj potražuje od tuženika na temelju odredbi čl. 161. i čl. 162. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 68/18 i 115/18; dalje: ZMO) navodeći da se radi o šteti koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguranici V. S. izvršenim u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2018., koja je stradala u prometnoj nezgodi od 5. srpnja 2003. (kao pješakinja). Tužitelj smatra da je za prometnu nezgodu u kojoj je stradala tužiteljeva osiguranica odgovoran tuženikov osiguranik S. H. koji je toga dana upravljao motornim vozilom registarskih oznaka VŽ …-EK i koji je pravomoćno proglašen krivim presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj K-462/2003 od 13. prosinca 2003.

6. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio (djelomično) osnovanim tuženikov prigovor zastare tražbine dospjele do 31. srpnja 2015., pravilno ocjenjujući da tužitelj trpi štetu sukcesivno, svakom pojedinačnom isplatom mirovine. S obzirom na to da je tužiteljevo najstarije potraživanje s osnova naknade štete dospjelo 1. siječnja 2015., a da je tužba podnesena 31. srpnja 2018., pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve mirovine isplaćene do 31. srpnja 2015. jer je od dana dospijeća do dana pokretanja postupka radi ostvarenja tražbine naknade štete protekao trogodišnji rok propisan odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

7. Međutim, pogrešno prvostupanjski sud ocjenjuje da zbog toga što je tužitelj u obračunu mirovina naveo ukupan isplaćeni iznos mirovina u cijeloj 2015. godini nije moguće utvrditi koliko je plaćeno u razmjernom dijelu godine za koji je pravilno ocijenio da je nastupila zastara (do 31. srpnja 2015.), polazeći pritom od pogrešnog pravnog shvaćanja da obračuni mirovini ne predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava osiguranika (čl. 141. ZMO-a) te u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti i primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 70. i čl. 145. ZMO-a). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih invalidskih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih prava pripadaju osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o isplaćenoj mirovini, odnosno dostavi u spis podatke doznačenih mirovinskih primanja kojima ukazuje da su mirovine doista isplaćene, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave kojima se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (isto tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 386/2018 od 29. siječnja 2020. i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1178/2020 od 13. svibnja 2021.). Stoga je primjenom predmnijeve istinitosti iz čl. 230. st. 1. ZPP-a u konkretnom slučaju trebalo uzeti da je tužitelj u 2015. godini isplatio upravo onoliko koliko je u toj ispravi navedeno, a u svrhu utvrđivanja razmjernog dijela tražbine u odnosu na koji je nastupila zastara.

8. Iz obračuna mirovina na str. 40. spisa proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. isplatio svom osiguraniku mirovinu u iznosu od 18.453,54 kn, dok pozivom na odredbu čl. 161. i čl. 162. ZMO-a potražuje razmjerni dio od 70% koliko je ozljeda na radu uzrokovala nastup osiguranog slučaja i odlazak u mirovinu (14.762,83 kn). S obzirom na to da se mirovine utvrđuju u mjesečnoj svoti i isplaćuju mjesečno (čl. 95. ZMO-a), to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ocijeniti da je zastario dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete dospjelu u prvih sedam mjeseci 2015. godine, što iznosi 8.611,65 kn [(14.762,83/12)x7], dok nisu zastarjele tražbine naknade štete dospjele nakon 1. kolovoza 2015. godine u iznosu od 6.151,18 kn niti tražbine dospjele u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2018.

9. Ocjenjujući osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.202,90 kn koji se odnosi na tražbine naknade štete dospjele nakon 1. kolovoza 2015., prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao odlučne činjenice, a zbog čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

10. Na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 8. lipnja 2022. promijenjeno je pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno shvaćanje glasi: „u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari trebalo prije svega poći od odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), a ne od odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP-a je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

12. Pritom je teret dokazivanja odlučnih činjenica na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a osobito činjenica kojima dokazuje visinu pretrpljene štete. S obzirom na to da je do promjene pravnog shvaćanja došlo u fazi žalbenog postupka kada tužitelj više nije mogao iznositi odlučne činjenice niti predlagati dokaze radi dokazivanja osnovanosti svoga zahtjeva, to je ovaj sud na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na tražbine naknade štete dospjele nakon 1. kolovoza 2015. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to u stadij prethodnog postupka (čl. 377. st. 1. ZPP-a), kako bi strankama omogućio raspravljanje o odlučnim činjenicama i predlaganje dokaza radi raspravljanja o odlučnim materijalnopravnim pretpostavkama propisanim odredbama čl. 27. ZOOP-a.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredbi čl. 27. ZOOP-a, vodeći pritom računa da su obračuni mirovina javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a, kako je to ovaj sud već prethodno ukazao u ovoj odluci, a nakon čega će donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu odluku.

14. Odluku o troškovima ovaj sud nije mogao ispitati jer navedena odluka ovisi o odluci u glavnoj stvar pa je prvostupanjska presuda i u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st.

3. ZPP-a.

Zagreb, 24. lipnja 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak