Poslovni broj: 62 P-1145/2019-38
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
31000 Osijek, Europska avenija 7
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice V.Ž., OIB …, iz B., T. Ujevića 36, zastupane po punomoćniku G.M., odvjetniku iz V., protiv tuženika R.A. d.d., OIB: …sa sjedištem u Z., Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku J.G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika M.S., odvjetnika iz O., na ročištu za donošenje i objavu presude 24. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe pod člankom 2. Ugovora o kreditu za kupnju rabljenog motornog vozila, broj ugovora: … na iznos od 11.104,75 CHF sklopljenog dana 20. srpnja 2005. godine, a solemniziran kod javnog bilježnika L.P. iz O. pod brojem OU-1589/2005-1 od 21. srpnja 2005. godine, kojom se tužitelja obvezuje da tuženiku plati u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu.
II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu za kupnju rabljenog motornog vozila broj ugovora:… na iznos od 11.104,75 CHF sklopljenog dana 20. srpnja 2005. godine, a solemniziran kod javnog bilježnika L.P. iz O. pod brojem OU-1589/2005-1 od 21. srpnja 2005. godine, prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a sve temeljem valutne klauzule.
III. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., Magazinska cesta 69, Z., OIB: …, da tužitelju V.Ž. iz B., T. Ujevića 36, OIB:…, isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 721,60 kuna koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ima isplatiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to po stopi u smislu čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:
-na iznos od 5,96 kune počev od 30.11.2007.godine pa do isplate;
-na iznos od 5,86 kune počev od 31.12.2007.godine pa do isplate;
-na iznos od 5,89 kune počev od 31.01.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 5,87 kune počev od 29.02.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 5,89 kune počev od 31.03.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 5,66 kune počev od 30.04.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,69 kune počev od 31.05.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,66 kune počev od 30.06.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,21 kune počev od 31.07.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,02 kune počev od 31.08.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 12,96 kune počev od 30.09..2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,79 kune počev od 31.10.02008.godine pa do isplate;
-na iznos od 12,87 kune počev od 30.11.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,51 kune počev od 31.12.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,40 kune počev od 31.01.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 13,21 kune počev od 28.02.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 31,45 kune počev od 31.03.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 30,93 kune počev od 30.04.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 29,76 kune počev od 31.05.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 28,76 kune počev od 30.06. 2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 28,26 kune počev od 31.07.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 27,85 kune počev od 31.08.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 27,21 kune počev od 30.09.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 26,38 kune počev od 31.10.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 26,11 kune počev od 30.11.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 25,74 kune počev od 31.12.2009.godine pa do isplate;
-na iznos od 25,46 kune počev od 31.01.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 24,69 kune počev od 28.02.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 24,50 kune počev od 31.03.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 23,70 kune počev od 30.04.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 23,15 kune počev od 31.05.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 23,88 kune počev od 30.06.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 22,80 kune počev od 31.07.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 22,87 kune počev od 31.08.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 21,75 kune počev od 30.09.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 20,48 kune počev od 31.10.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 20,55 kune počev od 30.11.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 16,87 kune počev od 23.12.2010.godine pa do isplate, kao i novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 4.792,21 kuna koja se zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ima isplatiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to po stopi u smislu čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:
-na iznos od 43,97 kune počev od 30.06.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 110,98 kune počev od 31.07.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 146,11 kune počev od 31.08.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 135,07 kune počev od 30.09.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 116,78 kune počev od 31.10.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 157,97 kune počev od 30.11.2010.godine pa do isplate;
-na iznos od 4.082,03 kune počev od 23.12.2010.godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 704,12 kn zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.150,00 kn (desettisućastopedesetkuna) sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno 24. lipnja 2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je 20. srpnja 2005. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj … na iznos od 11.104,75 CHF s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca), a koji kredit je u cijelosti otplaćen 31. srpnja 2012. Člankom 2. ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja istog Ugovora o kreditu iznosi 6,50 % godišnje.
1.1. Tijekom postojanja obveze iz ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003),
kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
1.2. Dalje tužiteljica tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/03,
kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci broj Revt-249/14-2 proizlazi da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Kako su naprijed navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane udruge Potrošač, sukladno čl. 502. a tada važećeg Zakona o parničnom postupku, tužiteljica se u ovom individualnom postupku protiv tuženika ima pravo pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda.
1.3. Pored nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, tuženik je u ugovor o kreditu u čl. 7. inkorporirao i valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužiteljici na korištenje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Tužiteljici su, kao prosječnom potrošaču, bile nerazumljive ugovorne odredbe kojima se anuitet veže za valutu švicarski franak te su iste nepoštene i ništetne, jer je tuženik kao kreditor, u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati tužiteljicu o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, također podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa, što dokazuje presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda broj U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbačene su kao neosnovane. Stoga tužiteljica smatra, pozivajući se na odredbe čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/2003 i odredbe čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača/2007 te odredbe čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, a sve sukladno stavu Ustavnog suda i Vrhovnog suda, da je tuženik ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutio u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope, radi čega tužiteljica smatra da je tuženik dužan vratiti joj sve što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove.
1.4. Slijedom navedenog, tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i razliku između početno ugovorene kamatne stope od 6,50% i naknadno povećane stope odlukom tuženika nastalu od 5. travnja 2007. do otplate kredita te također potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i početnu kamatnu stopu od 6,50%, (tj. u odnosu na početni anuitet u iznosu od 164,90 CHF) nastalu 31. listopada 2008. do otplate kredita, a koji iznosi će se točno utvrditi po pribavi podataka od tuženika i provođenju financijskog vještačenja. Ujedno tužiteljica predlaže da sud obveže tuženika na naknadu troška postupka.
2. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 03. veljače 2022. (list 170-172 spisa) uredila tužbu i tužbeni zahtjev pod točkom III. vezano za isplatu iznosa od 721,60 kn zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te za isplatu iznosa od 5.497,03 kn zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je pobliže naznačeno pod točkom III. izreke ove presude.
3. Međutim, nakon provedene dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, u kojoj su uzete u obzir i negativne tečajne razlike, odnosno iznosi koje je tužiteljica u određenom periodu tijekom otplate kredita manje platila tuženiku u odnosu na početnu ratu i početni tečaj, tužiteljica je podneskom od 05. travnja 2022. na l. 263- 265 spisa uskladila svoje potraživanje pod točkom 3. tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 03. veljače 2022. s dopunom nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka, na način da za iznos utvrđene negativne tečajne razlike u visini od 704,12 kn vrši prijeboj do tog iznosa s dijelom svoga potraživanja iz pozitivne tečajne razlike koje ukupno iznosi 5.497,03 kn, tako da od tuženika potražuje samo preostali iznos pozitivne tečajne razlike u visini od 4.792,91 kn, kako pobliže glasi kao u izreci ove presude.
4. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (list 21-32 spisa) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te predlaže da se ovaj sud oglasi nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu. Međutim, sud je ovaj prigovor rješenjem od 12. listopada 2020. (list 68-71 spisa) odbio kao neosnovan i po pravomoćnosti tog rješenja nastavio postupati po predmetu.
4.1. Tuženik predlaže odbaciti tužbu, smatrajući da su deklaratorni zahtjevi sadržani u točci I. i II. tužbenog zahtjeva postavljeni protivno odredbi čl. 187. ZPP-a, dok je tužbeni zahtjev za isplatu pod točkom III. postavljen protivno odredbama čl. 186. ZPP-a, jer je u potpunosti neodređen. Navodi tužiteljice da ona kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificiran tužbeni zahtjev ne opravdava, po mišljenju tuženika, pozivanje na institut stupnjevite tužbe. Tuženik se protivi, kako osnovi, tako i visini tužbenog zahtjeva tužiteljice te ističe prigovor zastare.
4.2. Vezano za navode tužbe prema kojima tužiteljica zasniva tužbeni zahtjev na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS RH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik smatra da isto nije osnovano,
iz razloga što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Predmetni ugovor o kreditu se odnosi na kupnju motornog vozila, dok se u postupku kolektivne zaštite radilo o stambenim kreditima.
4.3. Ukoliko sud zauzme suprotan stav, tuženik tvrdi da je teret dokaza nepoštenosti odnosno ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba na tužiteljici. Nadalje, tuženik smatra da sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, jer u protivnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Prema stavu tuženika, sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu su jasne, lako uočljive i razumljive. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te podnijela zahtjev za kredit u CHF. U odnosu na odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik smatra da je tužiteljici ova odredba bila razumljiva te ističe da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika (ni drugih banaka) da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Po mišljenju tuženika, tužiteljica je sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.
4.4. Osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je ista mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, što znači da je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Pojam "prosječnog potrošača" kroz praksu Suda Europske unije označava osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana u preambuli Direktive 2005/29/ EZ.
4.5. Temeljem čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. U konkretnom slučaju tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu pa je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski) kredit. Tuženik smatra da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, obzirom da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na taj trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
5. Podneskom od 12. travnja 2021. (list 115-122 spisa) tuženik ostaje kod prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu te ističe da se tužiteljica neosnovano poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a. Obzirom da stupnjevita tužba nije dopuštena, tuženik predlaže tužbu odbaciti. Također smatra kako nije osnovan stav tužiteljice kako je nepoštenost odnosno ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi konkretnog ugovora o kreditu utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Pž-6632/2017 utvrđenja ograničio na informacije koje su banke potrošačima dale kroz oglase i reklame, ne ulazeći u odnos između banke i određenog potrošača, a u presudi posl. broj. Pž-7129/2013 izričito navodi da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima bane odredbu o promjenjivoj kamati koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter. Tužiteljica bi trebala dokazati pretpostavke nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost tužiteljica ne predlaže nikakve dokaze.
5.1. Tuženik također ukazuje da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa pa je tužiteljica u ovom konkretnom postupku dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima za naknadu štete iz Zakona o obveznim odnosima, ako smatra da joj je ista nastala.
5.2. Tužiteljici je ugovorna odredba kojim se ugovara otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća: (i) bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, (ii) o njoj se pojedinačno pregovaralo, (iii) ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (iv) i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
5.3. Sukladno odredbama čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih istim zakonom.
5.4. Sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
11. Međutim, i u ovom je slučaju osnovno pravilno da se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, osobito kada se radi o strogo formalnom ugovoru kakav je ugovor o kreditu. Samo se nejasne odredbe tumače u korist druge strane.
5.5. Opreza radi, tuženik ističe kako tužiteljica uopće nije osporila da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da ista nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. I zbog navedenog se ista ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju, a nije. Tužiteljici je, naime, ponuđen izbor između više različitih kredita, a ona je svjesno odabrala upravo ovaj vezan uz valutu CHF. Dakle, tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će vezati ugovor o kreditu. Valutna klauzula kako ju je ugovarao tuženik je dvostrana klauzula, odnosno djeluje jednako prema obje ugovorne strane. Tuženik je bio zadužen u istoj valuti te uslijed povećanja tečaja CHF nije ostvario extra profit.
5.6. Tuženik ističe kako su kamatne stope od sredine 2007. godine nadalje počele rasti na sve vrste kredita, a ne samo na potrošačke kredite u CHF. Razlozi rasta kamatnih stopa su objektivne tržišne okolnosti, prije svega izbijanje svjetske financijske krize. Ova okolnost povezana je sa rastom LIBOR-a od 2006. godine nadalje, a sukladno podacima o promjenama LIBOR-a dostavljenim uz odgovor na tužbu.
5.7. Pitanje ništetnosti ugovorne odredbe regulirano je odredbama čl. 323. - 325. ZOO-a. Sporan dio odredbe čl. 2. o promjenjivoj kamatnoj stopi glasi „(...) u skladu s odlukom o kamatnoj stopi Kreditora“. Ostali dio odredbe o kamatnoj stopi, a posebno dio koji glasi: „Redovna kamata: 6,50%, godišnja, promjenjiva(...)“ nije ništetan, što tužitelj niti ne tvrdi. Prema tome, ugovorena kamatna stopa je i dalje promjenjiva, a samo je, po stavu tužiteljice, dio odredbe koji se odnosi na ovlast jednostrane promjene kamate zahvaćen ništetnošću.
5.8. Odredbom čl. 325. ZOO-a određeno je da kada ništetan ugovor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost svog ugovora. Odredba čl. 325. ZOO-a analogno se primjenjuje i na ništetne odredbe.
5.9. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao u smislu odredaba Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Odredbom toč. 2b priloga Direktive propisano je da (j) „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom“ (koja odgovara čl. 97 al. 11 ZZP-a), nije prepreka, te da se ne bi mogla smatrati nepoštenom odredba prema kojoj pružatelj financijskih usluga zadržava pravo da bez prethodne obavijesti izmijeni kamatnu stopu ili visinu drugog troška kojeg je potrošač dužan platiti ako za to postoji valjan razlog, pod uvjetom da o tome obavijesti potrošača u prvoj mogućoj prilici pri čemu potrošač time ujedno stječe pravo raskinuti ugovor. Promjena tržišnih uvjeta nesporno predstavlja valjani razlog za promjenu kamatne stope. O svakoj promjeni kamatne stope tužiteljica je bila obaviještena i na njih, do dana podnošenje ove tužbe, nije imala prigovor niti je iskoristila pravo da raskine ugovor. Odluku VSRH posl.br. Rev-2245/17 po stavu tuženika ne može se ispitati niti u pogledu stava da je rok od 5 godina relativno kratak i da postoje znatne teškoće prilikom ostvarivanje restitucijskih zahtjeva jer se za te stavove ne daju nikakvi daljnji razlozi ili obrazloženja. Tuženik ukazuje na tekst odredbe čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača koja glasi: Pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. ovog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugih propisa koji su navedeni u čl. 131. ovog Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadom štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Ista odredba sadržana je i u čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014., koji je mijenjan 2015. bez zadiranja u spomenutu odredbu. Dakle, tužiteljeva mogućnost podnošenja predmetne tužbe ni na koji način nije bila vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite, niti je to smisao postupka kolektivne zaštite. Odredbama čl. 240. do 246. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) regulirano je pitanje prekida zastare. ZOO izričito propisuje kojim radnjama vjerovnik i dužnik mogu prekinuti zastaru. ZOO ne predviđa da bi zastaru mogao prekinuti netko treći, kao što je to podnositelj kolektivne tužbe. Tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije podnio vjerovnik, a niti je ista podnesena radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja kakve tražbine, nego se utvrđuje da je trgovac, u konkretnom slučaju tuženik, povrijedio kakve kolektivne interese i nalaže mu se da s takvim postupanjem prestane. Nadalje, odredbama čl. 218. st. 1. i st. 2. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da se pravnim poslom ne smije odrediti da zastara neće teći neko vrijeme. Odredbe o zastari su kogentne pravne norme. Odredbom čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske propisano je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona,
međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Sudska praksa ne predstavlja izvor prava, nego služi za tumačenje propisa. Tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije te tužiteljici naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
6. Tužiteljica tijekom postupka osporava navode tuženika, kao i njegova pravna shvaćanja koja su suprotna navodima i pravnim shvaćanjima tužiteljice. U konkretnom slučaju, suprotno navodima tuženika, ispunjene su pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186. b st. 3., jer tužiteljica nije knjigovodstveno – financijski stručnjak da može samostalno točno odrediti tužbeni zahtjev s navođenjem ukupnog iznosa svoje tražbine i svih pojedinačnih mjesečnih iznosa. Tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije čija se pribava predlagala još u tužbi od tuženika, no predmetnu dokumentaciju od tuženika nije zaprimila. Upravo iz tog razloga je tužiteljica i predložila sudu da naloži tuženiku da dostavi podatke odnosno isprave potrebne za vještačenje te da se odredi vještačenje radi izračuna preplaćenog iznosa kredita, kao i radi izračuna kamata na preplaćene iznose. Tek po provedenom vještačenju tužiteljica će moći određeno postaviti tužbeni zahtjev.
7. Tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru zastare, a vezano za protivljenje tuženika preinaci tužbe, tužiteljica ukazuje da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl. broj Su IV-162/2021 od 26.11.2021. zaključeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
8. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika 20. srpnja 2005. na listu 7-10 spisa, izvršio uvid u ovjeru ugovora na listu 12 spisa te u oglas na listu 13, u informativni izračun efektivne kamatne stope na listu 14 te u otplatnu tablicu po predmetnom ugovoru o kreditu (informativni izračun) na listu 15-17 spisa, pročitao podnesak tuženika od 14. studenog 2019. na listu 21-32 spisa i izvršio uvid u priloge tog podneska na listu 33-63 spisa, pročitao rješenje ovog suda od 12. listopada 2020.
na listu 68-71, žalbu tuženika protiv rješenja na listu 73-75 i izvršio uvid u priloge tuženika na listu 76-94, pročitao odgovor tužitelja na žalbu tuženika na listu 97-99 spisa, rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici od 10. veljače 2021. na listu 102-104 spisa, pročitao podnesak tužiteljice od 3. travnja 2021. na listu 106-112, podnesak tuženika od 12. travnja 2021. na listu 115-122 spisa i izvršio uvid u priloge tog podneska na listu 123-127, pročitao podnesak tužiteljice od 28. travnja 2021. na listu 130-131 i izvršio uvid u prilog tog podneska, odnosno zahtjev za izdavanjem i dostavom dokumentacije po kreditu upućen tuženiku na listu 132, pročitao nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog L.B. na listu 144-151 i izvršio uvid u priloge na listu 153-158, pročitao podnesak tužiteljice od 27. prosinca 2021. na listu 164-165, očitovanje vještaka na taj podnesak na listu 168-169, podnesak tužiteljice od 3. veljače 2022. na listu 170-172, podnesak tuženika od 7. veljače 2022. na listu 173-177 te podnesak tužiteljice od 26. veljače 2022. na listu 249-254 spisa, čita se zapisnik od
23. ožujka 2022. na listu 255-257 spisa, pročitao dopunu financijsko knjigovodstvenog vještačenja na listu 260-262 spisa, podnesak tužiteljice od 5. travnja 2022. na listu 263-265 spisa, pročitao podnesak tuženika od 20. travnja 2022. na listu 266-268 spisa i izvršio uvid u sudsku praksu na listu 269-271 spisa.
9. Na pripremnom ročištu održanom 10. lipnja 2021. sud je odbio dokazni prijedlog punomoćnika tuženika za saslušanjem tužiteljice te svjedoka I.O. i javnog bilježnika L.P. kao nepotreban i odugovlačeći, jer je sud vezan za utvrđenje iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu prava i interesa potrošača te imajući u vidu da je odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. potvrđena revizijska odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a prema kojoj nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u kojima se isti pozivaju na presudu donesenu u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
10. Na istom ročištu također je odbijen dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost povijesnog kretanja šestomjesečnog LIBOR za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i šestomjesečnog troška regulacije te usporedba zbroja tih parametara s promjenom i visinom kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH, kao nepotreban i odugovlačeći, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice. Također je odbijen prijedlog tužiteljice da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije naznačene u podnesku od 28. travnja 2021., jer iz činjeničnih navoda tužbe i dosadašnjih navoda stranaka ne proizlazi da je tužiteljica prije podnošenja tužbe zatražila ovu dokumentaciju od tuženika, a da joj je tuženik odbio dostaviti istu, već je sud pri donošenju rješenja o vještačenju ovlastio vještaka da od stranaka pribavi svu potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja, a koja nije priložena ovome spisu.
11. Na glavnoj raspravi od 13. svibnja 2022. sud je odbio kao nepotreban i odugovlačeći ponovni dokazni prijedlog tuženika za saslušanje tužiteljice te svjedoka I.O. i javnog bilježnika L.P. iz istih razloga kao na pripremnom ročištu od 10. lipnja 2021., jer je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu prava i interesa potrošača te imajući u vidu da je odlukom Ustavnog suda RH broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. potvrđena revizijska odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a prema kojoj nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u kojima se isti pozivaju na presudu donesenu u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
12. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:
-da su tužiteljica i tuženik 20. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50- 2957401 prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 11.104,75 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (preslika ugovora na listu 7-10 spisa);
-da je predmetni kredit odobren za kupnju rabljenih vozila T.;
-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 6,50%;
-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala odlukama tuženika;
-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 31. srpnja 2012.; -da
kredit nije konvertiran;
-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2014., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ona presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koje se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
-da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u istom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
13. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor zastare, kao i da li je tužba dopuštena, obzirom da tužbeni zahtjev za isplatu u tužbi nije određeno postavljen. Također je sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice, te da li je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog vještačenja, kao i da li se na konkretan slučaj mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćno okončanih kolektivnih sporova za zaštitu prava i interesa potrošača.
14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, kojim se tužiteljicu obvezuje da tuženiku plati u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, kao i da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.7. predmetnog ugovora o kreditu , prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a sve temeljem valutne klauzule.
15. Također je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 721,60 kn zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te za isplatu iznosa od 4.792,91 kn zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude pod točkom III. Međutim, tužitelj je nakon što je preinačio tužbu u točci 3., po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju, u podnesku od 23. veljače 2022. (isplata iznosa od 721,60 kn zbog preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate iznosa od 5.497,03 kn po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli), nakon dopune financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev za isplatu na način da se nije mijenjao iznos od 721,60 kn zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a umanjio je zahtjev za isplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na iznos od 4.792,91 kn (uzeo u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno, razdoblje kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog). Dakle, budući da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno povlačenju tužbe, kojem povlačenju se tuženik protivio, sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 704,12 kn, kao neosnovan. Naime, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak sukladno odredbi čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku. Kako tuženik nije dao pristanak za povlačenje tužbe, sud je presudom odbio taj dio tužbenog zahtjeva.
16. Vezano za tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
17. Dakle, primjenom navedenih odredba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.
18 . Naime, ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kolektivnom sporu utvrđena je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.
19. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto je stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
20. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
21. Sud smatra da je tužba dopuštena i da se po njoj može postupati, jer je podnesena sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), a tužiteljica tužbeni zahtjev ne može točno i precizno postaviti bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi isplate svakog preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obzirom da ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem za isto. Po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju i dopuni istog na temelju dokumentacije koju je tuženik dostavio tijekom postupka tužiteljica je postavila točno određen tužbeni zahtjev podneskom od 05. travnja 2022. (list 263-265 spisa).
22. Tuženik se protivio i naknadno specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljice kao u podnesku, navodeći da se radi o preinaci tužbe, a kojoj se preinaci tuženik protivi.
23. Međutim, sud je u ovom predmetu dopustio preinaku tužbe, jer je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te iz razloga što tužiteljica ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogla točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a što je sukladno i stavu Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 26.11.2021 broj Su IV-162/2021.
24. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj ć e se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.
25. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od pet godina, zbog čega je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredbi stekao.
26. Naime, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).
27. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava –
tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope.
Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava. Odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakva ugovorna odredba u dijelu u kojem je tužitelj pobija je ništetna, jer je suprotna čl.6. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, koji propisuje da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku. Dakle, tuženik je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj.
Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.
28. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.
29. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
30. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.
31. Tužiteljica se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., jer je istom odlukom, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih, i tužena R.A.d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima Banke, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti su potrošači u cijelosti informirali o navedenom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
32. Naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.
33. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je i isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
34. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto,
kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
35. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
36. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".
37. Nadalje, prema odredbi čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa…. vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjiva zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplatne kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11. b. ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita." Međutim, u konkretnom slučaju je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti 2. srpnja 2013. pa isti nije konvertiran.
38. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
39. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L.B., dipl. oec. (F. j.d.o.o. B.) koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.
39.1.Vještačenjem je bilo potrebno utvrditi slijedeće razliku između početno ugovorene kamatne stope od 6,50% i naknadno povećane stope odlukom tuženika nastalu od 5. travnja 2007. do otplate kredita te razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na važeći tečaj na dan isplate kredita, nastalu od 31. listopada 2008. do otplate kredita, zbirno i po mjesecima (u zasebnim tablicama).
39.2.Vještak u svom nalazu i mišljenju nije prikazao i tzv. negativne razlike, odnosno nije izvršio izračun razlike koja je nastala zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na glavnicu i početnu kamatnu stopu od 6,50% za vrijeme otplate kredita, obzirom da su predmet tužbenog zahtjeva bili samo preplaćeni iznosi koje je tužiteljica preplatila po predmetnom ugovoru o kreditu. Međutim, kako je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na osnovu ništetnih odredaba, provedena je dopuna vještačenja na način da je vještak po nalogu suda izvršio i izračun koliko je tužiteljica manje platila rate kredita u odnosu na početni tečaj ukoliko je tijekom perioda otplate postojalo i vrijeme kada je tečaj bio manji u odnosu na početno ugovoreni, tako da su tzv. negativne razlika prikazane po predmetnom ugovoru o kreditu u dopuni financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (l.260-262 spisa).
39.3.Prema nalazu i mišljenju financijsko – knjigovodstvenog vještaka, koji je dopunjen na način da su uzete u obzir i negativne tečajne razlike vezano za predmetni ugovor o kreditu, utvrđena je razlika preplaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica platila da je kredit otplaćivala po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,50%, u iznosu od 721,60 kn.
39.4.Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana je kako slijedi: od 20. srpnja 2005. do 1.studenog 2007. iznosila je 6,50%, od 1.studenog 2007. do 1.svibnja 2008. iznosila je 6,70%, od 1.svibnja 2008. do 1.ožujka 2009.iznosila je 7,00%, a od 1. ožujka 2009.iznosila je 7,75%.
39.5.Tužiteljica je prema izračunu vještaka tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF više platila radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 5.497,03 kuna.
39.6.Nadalje, vještak je u dopuni nalaza i mišljenja prikazao i pozitivne i negativne tečajne razlike uslijed CHF valutne klauzule, tako da prema izračunu vještaka proizlazi da, kada se od preplaćenih anuiteta oduzmu manje plaćeni anuiteti
(tzv. negativna razlika) dobije se iznos od 4.792,91 kn, a na koji iznos je i specificiran tužbeni zahtjev tužiteljice zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
40. Tuženik nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali se protivio djelomičnom povlačenju tužbe obzirom da je tužiteljica podneskom od 5. travnja 2022. djelomično povukla tužbu, odnosno umanjila tužbeni zahtjev u odnosu na preinačenu tužbu od 3. veljače 2022.
41. Sud prihvaća u cijelosti izračun financijsko knjigovodstvenog vještaka kao stručan i nepristran, a navodi tuženika da je pogrešno uzeta u obzir početna kamatna stopa kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod promjenjiva samo u odnosu na odluku banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi.
42. Slijedom svega iznijetoga, sud je u cijelosti usvojio tužbu i tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu u čl. 2. i 7. , te zahtjev za isplatu kako je isti specificiran nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kao što je pobliže naznačeno u izreci ove presude na ime preplaćenih iznosa kamata 721,60 kn, dok je na ime preplaćenih iznosa razlike nastale zbog promjene tečaja CHF dosudio tužitelju iznos od 4.792,91 kn sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude. Naime, kada se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, svaka je stranka dužna vratiti ono što je temeljem takve odredbe primila pa je valjalo usvojiti ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 4.792,91 kn vezano za valutnu klauzulu, obzirom da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja u kojem je tečaj bio niži od početnog, kako je to pobliže prikazano u dopuni nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka L.B.. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli odbijen je kao neosnovan. Za napomenuti je da u odnosu na preplate vezano za promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika nije bilo negativnih razlika tijekom otplate kredita.
43. Pored povrata preplaćenih iznosa tužiteljici je na svaki pojedini preplaćeni iznos dosuđena i zatezna kamata od dana kada je plaćan mjesečni anuitet pa do isplate, jer je tuženik - kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete. Dakle, tužiteljici je na dosuđeni iznos priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
44. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.2. i čl.155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je djelomično uspjela sa zahtjevom za isplatu po osnovi preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule u CHF, obzirom da su uzete u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, tako da tužiteljica samo u neznatnom dijelu nije uspjela s tužbenim zahtjevom, a kako zbog toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi, sud je tužiteljici trošak postupka koji je bio nužan priznao u cijelosti. Naime, tužiteljica je glede osnove uspjela 100,00 %, a glede visine sa 88,68 %, tako da se kvalitativan i kvantitativan uspjeh tužiteljice cijeni s ukupno 94,34%.
45. Tužiteljica potražuje na ime troška postupka sljedeće: sudska pristojba na tužbu u iznosu od 400,00 kn, sastav tužbe iznos od 750,00 kn, sastav odgovora na žalbu tuženika od 7. studenog 2020. u iznosu od 750,00 kn, sastav podneska od 3.
travnja 2021. u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu od 14. travnja 2021. iznos od 750,00 kn, sastav podneska od 28.travnja 2021. u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu od 10. lipnja 2021. iznos od 750,00 kn, sastav podneska od 27. prosinca 2021. iznos od 750,00 kn, sastav podneska od 3. veljače 2022. iznos od 750,00 kn,
sastav podneska od 26. veljače 2022. u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu od 23. ožujka 2022. iznos od 750,00 kn, sastav podneska od 5.travnja 2022. u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu od 13.svibnja 2022. u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu za donošenje i objavu presude iznos od 500,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, sudska pristojba na presudu u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno 12.600,00 kn.
47. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava odgovora na žalbu tuženika protiv rješenja kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti u iznosu od 750,00 kn, jer se ne radi o nužnom trošku. Također, sud smatra da nije nužan ni trošak sastava podnesak od 28. travnja 2021 u iznosu od 750,00 kn i sastava podneska od 26. veljače 2022., jer se u bitnom ponavljaju navodi iz ranijih podnesaka, a tužitelju je već priznat trošak sastava 4 obrazložena podneska sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Nadalje, sud nije priznao tužiteljici ovom presudom trošak pristupa punomoćnika na ročište za donošenje i objavu presude u iznosu od 500,00
kn jer sud presudom odlučuje o troškovima nastalim do zaključenja glavne rasprave,
a za ovaj trošak je neizvjesno da li će nastati tužiteljici, već će sud o tom trošku - ukoliko punomoćnik tužiteljice pristupi na ročište za donošenje i objavu presude, sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem.
48. Stoga je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka iznad dosuđenih 10.150,00 kn, kao neosnovan.
U Valpovu 24. lipnja 2022.
Sutkinja
Tatjana Varžić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice,
2.Punomoćniku tuženika.
