P-2046/20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz S., G. ...., OIB: …, zastupana po pun. I. J., odvj. u S., protiv tužene R. H., zastupana po O…. u S., OIB: …, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. lipnja 2022. u prisutnosti zam. pun. tužitelja D. B., odvj. vježbenice u OD J. i p.., a u odsutnosti tuženika, a objavljene istog dana,

p r e s u d i o j e :

1. Dužna je tužena, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 255.264,37 kune, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2013.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2014.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2015.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2016.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2017.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2018.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 10. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2019.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1.10. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2020.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 03. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 04. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 05. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 06. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 07. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 08. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 09. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 11. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 12. 2021.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 01. 2022.g.

- 2.385,65 kuna od 1. 02. 2022.g. sve pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5% poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 62.663,45 kn.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je 3. svibnja 2016. tužba tužiteljice A. S. protiv tužene R.H. radi isplate iznosa od 139.816,00 kn koji se odnosi na isplatu razlike tržišne najamnine za stan i zaštićene najamnine koju je plaćao zaštićeni najmoprimac. Tužiteljica navodi da je vlasnica dvosobnog stana na I. katu lijevo uz O. d., položenog u zgradi anagrafske oznake T. …, sagrađenoj na

čest. zem. …. ZU …. poduložak … K.O. S.. Navedeni stan da je u svojstvu zaštićenog najmoprimca temeljem Ugovora o najmu stana od 31. prosinca 1997. koristila L. M., do svoje smrti 24. prosinca 2012., a nakon toga da ga koristi njen sin V. M.. Pred ovim sudom tužiteljica da je pokrenula postupak radi njegovog iseljenja (Pst-483/13 ) u kojemu je tuženik postavio protutužbeni zahtjev radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Temeljem rješenja ovog suda R1-89/13 od 23. svibnja 2013. V. M. da uplaćuje tužiteljici na ime predujma zaštićene najamnine mjesečni iznos od 88,00 kn. Za isti stan tužiteljica da plaća pričuvu u iznosu od 97,00 kn pa su obveze koje terete nju kao vlasnicu stana veće od zarade koju prima. Radi se o dvosobnom stanu u širem gradskom centru, pozicionirano na izrazito atraktivnoj lokaciji, za koju tržišna najamnina premašuje zaštićenu barem 30 puta. Tužiteljica da je temeljem odredaba 80., 84. i 89. Zakona o vlasništvu obvezi održavati predmetni stan i zajedničke dijelove nekretnine u stanu podobnom za stanovanje. S obzirom na kogentnost odredbi Zakona o najmu stanova, da nije mogla slobodno odlučiti o sklapanju ugovora o stanu s L. M., niti može za isti stan naplaćivati tržišnu najamninu. Nadalje, u vlasništvu da nema drugu useljivu nekretninu u kojoj bi mogla stanovati, već živi u stanu u vlasništvu svojih roditelja, dok u njenom stanu živi treća osoba. S obzirom da zaštićeni najmoprimac svoj status zadržava na neodređeno vrijeme, i tržišna vrijednost predmetnog stana da je znatno umanjena, zbog čega ga ne može prodati radi rješavanja svog stambenog pitanja. Za takvu pravnu i životnu situaciju tužiteljice da je odgovorna RH jer su joj povrijeđena vlasnička prava zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te se tužiteljica poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH, odnosno obrazloženje te odluke u zakonodavnom okviru koji nije uspostavio primjerenu ravnotežu između interesa vlasnika stanova i interesa države da osigura provođenje stambene politike, te da zakonodavni okvir vlasnicima nameće prekomjeran individualan teret, budući su primorani snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja bez ikakvog mehanizma zaštite svojih prava. Tužiteljica da je pretrpjela štetu u visini razlike tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju je primala. Navodi da bi ostvarila tržišnu najamninu najmanje u iznosu od 516.816,00 kn, dok je na ime zaštićene najamnine primila 17.000,00 kn, pa bi najmanji iznos pravične naknade za ograničenje njenih vlasničkih prava iznosio u razdoblju trajanja povrede 139.816,00 kn. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tužena obvezati isplatiti tužitelju taj iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe.

Podneskom od 10. rujna 2018. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupni iznos razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine od 209.251,24 kn, za razdoblje od kolovoza 2011. do rujna 2018., po mjesecima kako je to navedeno u izreci ove presude.

Podneskom od 8. veljače 2022.g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako isti glasi u izreci ove presude.

Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti. Smatra kako presuda Europskog suda za ljudska prava na koju se tužiteljica poziva ne predstavlja formalni izvor prava koji bi obvezivao RH da tužiteljici naknadi razliku između zaštićene i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Ističe se da u navedenoj presudi trenutni pravni propisi u RH u pogledu zaštićene najamnine nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je isti prebačen na samo jednu društvenu grupu. Sud je naglasio da se temeljni problem tiče samo zakonodavstav i nadilazi pojedinačne interese podnositelja zahtjeva, slijedom čega RH treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteže između interesa vlasnika stanova s jedne strane, te interese zajednice i zaštićenih najmoprimaca sa druge strane. Trenutno u RH da ne postoji pozitivni propis koji bi predstavljao pravnu osnovu za priznanje prava na naknadu između zaštićene najamnine i primjerne najamnine tužiteljici. Postavljeni tužbeni zahtjev da premašuje primjerenu najamninu o kojoj govori Europski sud za ljudska prava u spomenutoj presudi. Taj pojam primjerene najamnine da predstavlja pravni standard te da bi cijeneći sve relevantne okolnosti i parametre, a posebno i gospodarske prilike u RH, visinu javnog duga države, proračunski deficit, činjenicu da u RH postoji više 100-tina stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju stanari sa statusom zaštićenih najmoprimaca, trebalo utvrditi iznos koji bi uistinu predstavljao primjerenu najamninu u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava izraženu u spomenutoj presudi. Na koncu, ističe se prigovor zastare za sva potraživanja dospjela unatrag tri godine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

Presudom ovog suda P-3785/18 od 23. svibnja 2019. naloženo je tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 42.810,30 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 658,62 kune teče mjesečno od travnja 2013. do rujna 2018., dok je za više traženo u iznosu od 209.251,24 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1428/2019-2 od 2. lipnja 2020. potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu za iznos od 48.051,24 kn koji obuhvaća mjesečne iznose naknade štete za vremenski period od 1. kolovoza 2011. do 1. travnja 2013. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je prvostupanjska odluka ukinuta u dosuđujućem dijelu za iznos od 42.810,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom i odbijajućem dijelu za iznos od 118.389,70 kn, kao i u odluci o naknadi parničnog troška, te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa ovog suda Pst-483/13, izvatka iz zemljišne knjige za čest. zgr. … ZU …. K.O. S., ugovora o najmu stan zaključen između A. S. i L. M. 31. prosinca 1997., rješenja ovog suda R1-427/12 od 23. svibnja 2013., zahtjeva za mirno rješenje spora tužiteljice (bez datuma), očitovanja ODO u Splitu od 16. ožujka 2016., presude ovog suda Pnš- 51/15 od 11.travnja 2016., odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bego i dr. protiv RH od 15. studenog 2016., dopisa Službe pravne zaštite za stanove i poslovne prostore, Odsjeka za poslove stanovanja Grada S. K.: … od 2.prosinca 2016., zapisnika o bodovanju predmetnog stana (bez datuma),

izračuna zaštićene najamnine Službe pravne zaštite za stanove i poslovne prostore, Odsjeka za poslove stanovanja Grada S. K.: … od 15.

veljače 2017. za razdoblje od 5. studenog 1996. do 5. rujna 2012., izračuna zaštićene najamnine Udruge vlasništvo i posjed od 28. kolovoza 2018., potvrde Upravnog odjela za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: …. od 17. rujna 2012., presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu

Mirošević-Anzulović protiv RH od 4. listopada 2016., rješenja ovog suda IIP-1791/05 od 24. travnja 2018., presude Županijskog suda u Varaždinu Gž-889/17-2 od 18. siječnja 2018., nacrta ovlaštenog arhitekte D. S., podataka T. d.o.o. od 27. rujna 2018., povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu, podataka Ministarstva financija Porezne uprave, podataka o visini zaštićene najamnine G. S. od 11. listopada 2018., podataka Državne nekretnine d.o.o. od 9. listopada 2018., presude OGS Zagreb 53P-2967/17 od 19. prosinca 2018., presude ovog suda P-3399/18 od 22. studenog 2018., presude i rješenja VSRH Rev -1104/2018 od 22. siječnja 2019., podataka S. d.o.o. od 22. svibnja 2019., rješenje o nasljeđivanju O-354/61 od 16.08.1961. Kotarskog suda u Splitu, Ugovora o darovanju od 15. svibnja 1976. zaključenog između J.-J. S., te D.

S. i dr., podataka HZMO Područna služba u S. o visini mirovine M.

V., podataka Ministarstva financija – Porezna uprava od 11. studenog 2020., izvješća T. od 05.01.2021., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 13.04.2021. G. S., podataka Broker Real Estate Agency od 23.12.2021., te saslušanjem tužiteljice.

Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je tužiteljica vlasnica dvosobnog stana na I.katu lijevo, uz O. d., položenog u zgradi anagrafske oznake S., T. …, sagrađenog na čest. zem. … ZU … poduložak … K.O. S., površine 42,35 m2;

- kako je navedeni stan kao zaštićeni najmoprimac temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. prosinca 1997. do svoje smrti 24. prosinca 2012. koristila L. M., a nakon njene smrti njen sin V. M.;

- kako je tužiteljica pred ovim sudom 2. travnja 2013. pokrenula postupak radi iseljenja V. M., dok je V. M. podnio protutužbeni

zahtjev radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom;

- kako je pravomoćnom presudom Pst-483/13 od 19. srpnja 2016. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice A. S. radi iseljenja V. M. iz

predmetnog stana, te je usvojen protutužbeni zahtjev V. M. radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamnom koja je ugovorena u iznosu od 114,35 kn;

- kako je rješenjem ovog suda R1-427/12 od 23. svibnja 2013. prihvaćen prijedlog V. M. za osnivanje pologa za polaganje najamnine za predmetni stan u S., T. …, te se predlagatelj obvezao na ime najamnine uplaćivati mjesečni iznos od 88,80 kn počevši od 1. lipnja 2013.;

- kako je tužiteljica, prema podacima S. za 2011. plaćala pričuvu u iznosu od 65,22 kn mjesečno;

- kako se tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženiku radi mirnog rješenja spora, dok je tuženik odgovorio na njen dopis 16. ožujka 2016., čime je ispunjena procesna pretpostavka ispunjena odredbom čl. 186. ZPP-a za podnošenje predmetne tužbe;

- kako zaštićena najamnina za predmetni stan iznosi 114,35 kn od 05.09.2012.;

U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju joj je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac.

Radi utvrđenja visine tržišne najamnine za predmetni stan, kao i kretanja visine zaštićene najamnine u utuženom periodu, na prijedlog tužitelja, zatraženi su podaci od G. S., agencije T., P. u.–I. S.,

D. n. ..., te Agencije Broker Real Estate Agency. Iz pribavljenih podataka proizlazi sljedeće:

- kako predmetni stan prema zapisniku o bodovanju (str. 61. spisa) ima površinu od 42,35 m2;

- kako je tržišna vrijednost najamnine za stan u S., T. u.,

površine 48,40 do 50 m2, na I. katu, u periodu od kolovoza 2011. do rujna 2018. iznosila cca 300 do 500 € mjesečno, ovisno o stupnju uređenosti, katnosti i orijentaciji (prema podacima T. d.o.o., str. 120 spisa), a u periodu od listopada 2018. 10 EURA/m2 protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB;

- kako prema podacima Broker Real Estate Agency minimalna prosječna najamnina na lokaciji predmetnog stana iznosi 3.000,00 kn mjesečno;

- kako se prema podacima Ministarstva financije, Porezna uprava, Područni ured S. tržišna najamnina za stambene prostore u I. zoni kretala u rasponu od 44 do 72,00 kn/ m2, te za stan površine 50 m2, najbliži lokaciji i površini predmetnog stana, ugovorena cijena najamnine prema podacima ovog tijela iznosila 2.700,00 kn;

- kako je prema podacima Porezne uprave – Ispostava S. traženim za razdoblje od listopada 2018. do udovoljenje traženju suda, tržišna najamnina za stan u M. u. površine 55m2, iznosila 2.500,00 kn, za stan u M. površine 69,17m2 3.750,00 kn, odnosno 54,22 kn po m2, za stan u S. ulici površine 47m2 3.340,00 kn odnosno 71,07 kn po m2, za stan u B. ulici površine 45m2 najamnina iznosi 2.000,00 kn odnosno 44,45 kn po m2, za stan u P. površine 33,87m2 najamnina iznosi 3.000,00 kn odnosno 88,58 kn po m2, dok za stambeni prostor na lokaciji S. ulice površine 40m2 najamnina iznosi 3.800,00 kn odnosno 95,00 kn po m2;

- kako je prema podacima G. S. S. za gospodarenje gradskog imovina, Odsjeka za gospodarenje imovinom minimalna mjesečna najamnine za stan površine 49 m2 u T. ulici od 2011. do 5. rujna 2012. iznosila 128,07 kn, a od 5. rujna 2012. iznos od 132,30 kn, dok slobodno ugovorena najamnina od 2011. do listopada 2018. iznosi 7,34 kn/m2, odnosno 359,66 kn za stan površine 49,00 m2 (str. 134 spisa);

- kako prema podacima Državnih nekretnina d.o.o. za stanove u vlasništvu RH, među kojima i jedan u S., na adresi K. … najpovoljnija ponuda iznosi 1.502,00 kn;

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je vlasništvo predmetnog stana stekla darovanjem od bake dok je još bila malodobna, što proizlazi i iz priležećeg povijesnog zk izvatka. Ugovor s L. M. o najmu stana sa zaštićenom najamninom da je potpisala, te da je nakon njene smrti ustala tužbom radi iseljenja njenog sina V. M.. Tu parnicu da je izgubila te da je usvojen protutužbeni zahtjev radi sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. V. M. da koristi njen stan, iako sama nema riješeno stambeno pitanje. Kao vlasnica da plaća pričuvu u iznosu koji premašuje zaštićenu najamninu te je obvezna vršiti popravke i sl. po pozivu zaštićenog najmoprimca, koji koristi stan,a da u njega ništa ne ulaže niti ga održava. Predmetni stan da u naravi ima površinu od 48 m2. Smatra da je ovakvom pravnom situacijom nanesena šteta, jer se radi o atraktivnoj nekretnini, smještenoj u užem centru grada, koju bi nakon ulaganja mogla koristiti za stanovanje i za ekonomski najam u turističke svrhe, no kao vlasnik ne može raspolagati svojom stvari.

Vjerodostojnost iskaza tužiteljice potkrepljuje rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u Splitu O-354/61 od 16.08.1961. i Ugovor o darovanju od 15.05.1976. zaključen između J. S. te mldb. D. i A. S., iz kojih isprava proizlazi da je otac tužiteljice J. J. S. naslijedio pok. oca G.

S., te da je za života raspolagao svojom imovinom na način da je predmetni stan darovao tužiteljici.

Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. godine broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl. 32 Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i temeljem članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, Mirošević – Anzulović i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

Pitanje zastare predmetnog potraživanja riješeno je presudom ovog suda P- 3785/18 odnosno odlukom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1428/19, a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev potražujući naknadu štete od 01. travnja 2013., do veljače 2022., čime je preinačio tužbeni zahtjev na način da je njime obuhvatio i daljnje razdoblje.

S obzirom da se radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a ovaj sud je dopustio preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a budući smatra kako bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosno među strankama. Također, sud smatra kako za povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva, odnosno proširenjem istog na daljnji period tužiteljica nije trebala podnositi tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186.a, s obzirom da je prije podnošenja tužbe podnijela takav zahtjev, a povećanje tužbenog zahtjeva odnosi se na identičan činjenični i pravni osnov, te po mišljenju ovog suda u takvoj situaciji novi zahtjev u postojećem postupku nije preduvjet za povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva.

Dakle, u konkretnom slučaju trebalo je raspraviti i utvrditi je li osnovan zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za utuženo razdoblje, s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje koje nije zastarjelo. S tim u vezi, trebalo je utvrditi iznos naknade prema podacima koje je sud na prijedlog stranaka pribavio u postupku. Tako, prema podacima agencija koje se bave prodajom odnosno posredovanjem u prodaji i iznajmljivanjem nekretnina na području G. S., tržišna najamnina za stan približne veličine i lokacije predmetnog stana kretala se u visini od 10 EURA po m2, prema podacima agencije Trgostan, što bi za predmetni stan iznosilo 3.533,20 kn, odnosno 3.000,00 kn prema podacima agencije Broker Real Estate. Nadalje, prema podacima Porezne uprave koja ne raspolaže evidencijama ni podacima o prosječnim mjesečnim cijenama zakupa, već je tražene podatke dala temeljem evidentiranih prijava najma stanova ulica u širem gradskom centru, koji su naprijed u obrazloženju navedeni, ta bi prosječna cijena iznosila 50,10kn po m2, kada se zbroje i podijele svi dostavljeni podaci (str. 239 spisa). Međutim, dostavljeni su podaci za stanove različite kvadrature u širem kvartu predmetnog stana, pa je tako za stan u S. ulici (V.) cijena po m2 95,00 kn, a u M. 45, 46,00 kn, pa se ovi podaci ne mogu koristiti bez podataka koje su dostavile agencije, koje se bave posredovanjem u prodaji i najmu nekretnina. Dakle, cijena najma prema dostavljenim podacima kretala se prema podacima Porezne uprave od 2.000,00 do 3.800,00kn, a prema podacima agencija od 3.000,00 kn do 3.500,00 kn, pa sud smatra kako je postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 2.500,00 kn mjesečno realan, te odgovara poziciji i kvadraturi predmetnog stana. Tužitelj je ovaj iznos umanjio za 114,35 kn koliko iznosi zaštićena najamnina, te potražuje mjesečno 2.385,65 kn (što mu je sud i obistinio).

Naime, u pogledu utvrđivanja i određivanja visine naknade koju je potrebno obistiniti vlasnicima stanova, izjasnila se sudska praksa u brojnim odlukama, pa tako Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci Gž 397/19, Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž 88/18, VSRH u odluci Rev 2364/16, gdje se izrijekom navodi kako je RH dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu u visini razlike tržišne i zaštićene najamnine kao i pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete. U odluci VSRH Rev 2364/16 izrijekom se navodi kako vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Glede prigovora tuženika da je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla darovanjem, na temelju pravnog posla, pa da joj stoga ne pripada pravo na naknadu štete, po mišljenju ovog suda nije prikladno praviti razliku u pogledu načina i vremena kada je tužiteljica stekla pravo vlasništva (presuda ESJP u predmetu Bitto i dr. protiv Slovačke), tim više što se u konkretnom slučaju radi o darovanju unutar obitelji, odnosno srodnika, a tužiteljica je zakonska nasljednica darovatelja.

Glede prigovora koji se odnosi na obvezu plaćanja poreza na dohodak od imovine u visini od 30%, za navesti je da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, koja ne podliježe oporezivanju u smislu odredbe čl. 8. Zakona o porezu na dohodak. Nadalje, prema odredbama istog Zakona, vlasnik nekretnine koji tu nekretninu daje u najam prilikom podnošenja prijave u registar poreznih obveznika bira jedan od tri načina oporezivanja, pa nije jasno zbog čega bi u slučaju predmetne naknade trebalo umanjivati dosuđeni iznos za navedeni postotak.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a, a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i sastav tužbe po 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištima od 10.09.2018., 01.04.2019., 24.04.2019., 14.09.2020., 28.10.2020., 23.02.2021., po 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištima od 18.02.2022., 08.04.2022. po 5.000,00 kn, za zastupanje na ročištu od 23.06.2022. 2.500,00 kn, za pristup na ročišta od 03.02.2017. i 27.03.2017. po 1.250,00 kn, te za sastav podnesaka 05.02.2019., 11.09.2020. po 2.500,00 kn, za sastav podneska od 08.02.2022. 5.000,00 kn, za sastav žalbe od 06.06.2019., 3.125,00 kn, tako da parnični trošak ukupno iznosi 48.125,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju pripada PDV u iznosu od 12.031,25 kn, tako da trošak zastupanja iznosi 60.156,25 kn. Tužitelju pripada i trošak sudskih pristojbi tužbe i presude od po 2.902,64 kn tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 65.961,53 kn. Kako je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 95% (odbijen je zahtjev za razdoblje od 01. kolovoza 2011. do 01. travnja 2013. u iznosu od 48.051,24 kn zbog zastare) to joj pripada trošak u iznosu od 62.663,45 kn.

U Splitu, 23. lipnja 2022. godine

S U D A C

Vica Roščić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-pun. tužiteljice

-pun. tužene

-u spis