REPUBLIKA

HRVATSKA

OPĆINSKI

SUD

U

ĐAKOVU

Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 2

Poslovni broj: 3. P-251/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V., OIB: …, iz Đ., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: …, Z. , zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. K. i partneri d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2022. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. B., odvjetnika iz Đ. i zamjenika punomoćnika tuženika T. B., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu M.K. i P. d.o.o., Z., dana 23. lipnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB: …, Z. tužitelju M. V., OIB: …, iz Đ, isplatiti iznos od 27.301,20 kn na ime ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. siječnja 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na:

- iznos od 123,76 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 135,77 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 141,50 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 155,89 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 180,90 kn počev od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 195,96 kn počev od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 204,94 kn počev od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 248,52 kn počev od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 287,42 kn počev od 01.09.2011.g. pa do isplate - iznos od 259,27 kn počev od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 194,47 kn počev od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 195,52 kn počev od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 218,04 kn počev od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 216,93 kn počev od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 217,62 kn počev od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 223,00 kn počev od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 215,68 kn počev od 01.05.2012.g. pa do isplate

- iznos od 215,14 kn počev od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 208,00 kn počev od 01.07.2012.g. pa do isplate

- iznos od 212,11 kn počev od 01.08.2012.g. pa do isplate

- iznos od 211,70 kn počev od 01.09.2012.g. pa do isplate

- iznos od 217,65 kn počev od 01.10.2012.g. pa do isplate

- iznos od 208,87 kn počev od 01.11.2012.g. pa do isplate

- iznos od 212,48 kn počev od 01.12.2012.g. pa do isplate

- iznos od 218,10 kn počev od 01.01.2013.g. pa do isplate

- iznos od 203,60 kn počev od 01.02.2013.g. pa do isplate

- iznos od 199,03 kn počev od 01.03.2013.g. pa do isplate

- iznos od 192,27 kn počev od 01.04.2013.g. pa do isplate

- iznos od 188,75 kn počev od 01.05.2013.g. pa do isplate

- iznos od 187,94 kn počev od 01.06.2013.g. pa do isplate

- iznos od 194,56 kn počev od 01.07.2013.g. pa do isplate

- iznos od 196,26 kn počev od 01.08.2013.g. pa do isplate

- iznos od 198,29 kn počev od 01.09.2013.g. pa do isplate

- iznos od 210,85 kn počev od 01.10.2013.g. pa do isplate - iznos od 211,12 kn počev od 01.11.2013.g. pa do isplate - iznos od 207,70 kn počev od 01.12.2013.g. pa do isplate - iznos od 212,23 kn počev od 01.01.2014.g. pa do isplate - iznos od 213,30 kn počev od 01.02.2014.g. pa do isplate - iznos od 166,54 kn počev od 01.03.2014.g. pa do isplate - iznos od 176,47 kn počev od 01.04.2014.g. pa do isplate - iznos od 179,50 kn počev od 01.05.2014.g. pa do isplate - iznos od 177,85 kn počev od 01.06.2014.g. pa do isplate - iznos od 176,02 kn počev od 01.07.2014.g. pa do isplate - iznos od 173,76 kn počev od 01.08.2014.g. pa do isplate - iznos od 174,87 kn počev od 01.09.2014.g. pa do isplate - iznos od 179,24 kn počev od 01.10.2014.g. pa do isplate - iznos od 184,00 kn počev od 01.11.2014.g. pa do isplate - iznos od 185,12 kn počev od 01.12.2014.g. pa do isplate - iznos od 189,32 kn počev od 01.01.2015.g. pa do isplate - iznos od 191,67 kn počev od 01.02.2015.g. pa do isplate - iznos od 192,97 kn počev od 01.03.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,62 kn počev od 01.04.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.05.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.06.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.07.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.08.2015.g. pa do isplate

- iznos od 193,69 kn počev od 01.09.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.10.2015.g. pa do isplate

- iznos od 193,69 kn počev od 01.11.2015.g. pa do isplate - iznos od 193,69 kn počev od 01.12.2015.g. pa do isplate

- iznos od 193,69 kn počev od 01.01.2016.g. pa do isplate

- iznos od 193,69 kn počev od 01.02.2016.g. pa do isplate

- iznos od 207,99 kn počev od 01.03.2016.g. pa do isplate

- iznos od 253,49 kn počev od 01.04.2016.g. pa do isplate

- iznos od 259,69 kn počev od 01.05.2016.g. pa do isplate

- iznos od 250,12 kn počev od 01.06.2016.g. pa do isplate

- iznos od 241,82 kn počev od 01.07.2016.g. pa do isplate

- iznos od 253,89 kn počev od 01.08.2016.g. pa do isplate

- iznos od 251,67 kn počev od 01.09.2016.g. pa do isplate

- iznos od 247,29 kn počev od 01.10.2016.g. pa do isplate

- iznos od 252,26 kn počev od 01.11.2016.g. pa do isplate

- iznos od 261,28 kn počev od 01.12.2016.g. pa do isplate

- iznos od 265,90 kn počev od 01.01.2017.g. pa do isplate

- iznos od 271,01 kn počev od 01.02.2017.g. pa do isplate

- iznos od 261,02 kn počev od 01.03.2017.g. pa do isplate

- iznos od 259,75 kn počev od 01.04.2017.g. pa do isplate

- iznos od 258,96 kn počev od 01.05.2017.g. pa do isplate

- iznos od 246,51 kn počev od 01.06.2017.g. pa do isplate

- iznos od 243,63 kn počev od 01.07.2017.g. pa do isplate

- iznos od 235,06 kn počev od 01.08.2017.g. pa do isplate

- iznos od 200,64 kn počev od 01.09.2017.g. pa do isplate

- iznos od 207,49 kn počev od 01.10.2017.g. pa do isplate

- iznos od 209,19 kn počev od 01.11.2017.g. pa do isplate

- iznos od 203,85 kn počev od 01.12.2017.g. pa do isplate - iznos od 202,19 kn počev od 01.01.2018.g. pa do isplate - iznos od 192,56 kn počev od 01.02.2018.g. pa do isplate - iznos od 191,13 kn počev od 01.03.2018.g. pa do isplate - iznos od 195,21 kn počev od 01.04.2018.g. pa do isplate - iznos od 191,65 kn počev od 01.05.2018.g. pa do isplate - iznos od 181,41 kn počev od 01.06.2018.g. pa do isplate - iznos od 172,33 kn počev od 01.07.2018.g. pa do isplate - iznos od 191,06 kn počev od 01.08.2018.g. pa do isplate - iznos od 190,86 kn počev od 01.09.2018.g. pa do isplate - iznos od 196,98 kn počev od 01.10.2018.g. pa do isplate - iznos od 208,42 kn počev od 01.11.2018.g. pa do isplate - iznos od 206,84 kn počev od 01.12.2018.g. pa do isplate - iznos od 210,62 kn počev od 01.01.2019.g. pa do isplate - iznos od 217,80 kn počev od 01.02.2019.g. pa do isplate - iznos od 211,56 kn počev od 01.03.2019.g. pa do isplate - iznos od 209,38 kn počev od 01.04.2019.g. pa do isplate - iznos od 214,48 kn počev od 01.05.2019.g. pa do isplate - iznos od 213,13 kn počev od 01.06.2019.g. pa do isplate - iznos od 211,37 kn počev od 01.07.2019.g. pa do isplate - iznos od 223,28 kn počev od 01.08.2019.g. pa do isplate - iznos od 234,95 kn počev od 01.09.2019.g. pa do isplate - iznos od 239,77 kn počev od 01.10.2019.g. pa do isplate

- iznos od 240,88 kn počev od 01.11.2019.g. pa do isplate - iznos od 238,94 kn počev od 01.12.2019.g. pa do isplate

- iznos od 240,22 kn počev od 01.01.2020.g. pa do isplate - iznos od 252,40 kn počev od 01.02.2020.g. pa do isplate

- iznos od 260,94 kn počev od 01.03.2020.g. pa do isplate

- iznos od 269,82 kn počev od 01.04.2020.g. pa do isplate

- iznos od 291,37 kn počev od 01.05.2020.g. pa do isplate

- iznos od 289,37 kn počev od 01.06.2020.g. pa do isplate

- iznos od 272,67 kn počev od 01.07.2020.g. pa do isplate

- iznos od 277,69 kn počev od 01.08.2020.g. pa do isplate

- iznos od 256,79 kn počev od 01.09.2020.g. pa do isplate

- iznos od 260,41 kn počev od 01.10.2020.g. pa do isplate

- iznos od 267,79 kn počev od 01.11.2020.g. pa do isplate

- iznos od 273,04 kn počev od 01.12.2020.g. pa do isplate

- iznos od 266,89 kn počev od 01.01.2021.g. pa do isplate

- iznos od 263,43 kn počev od 01.02.2021.g. pa do isplate

- iznos od 264,07 kn počev od 01.03.2021.g. pa do isplate

- iznos od 250,38 kn počev od 01.04.2021.g. pa do isplate

- iznos od 250,72 kn počev od 01.05.2021.g. pa do isplate

- iznos od 250,90 kn počev od 01.06.2021.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povućena za iznos od 7.698,80 kn.

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z. tužitelju M. V. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.973,00 kn sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 23. lipnja 2022. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u preostalom iznosu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 5. srpnja 2021. godine ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 28. listopada 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu sa svrhom stambene adaptacije broj …., broj partije … na iznos od 23.000,00 CHF s rokom otplate na 25 godina (300 mjeseci). Navedeni je kredit I dalje u otplati. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao

kredit

otplaćivati

u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 126,67 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tuženik je na taj način inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje, i tečaja koliko je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene su, a time i ništave, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice, i to o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu (1), činjenicu da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (2), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan (3), te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (4). Tužitelj se poziva na stavove iznesene u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. godine da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti, te su banke, uključujući i tuženika potrošače, pa tako I tužitelja, trebale informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je pak potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Navedene odluke donesene su u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim postupcima pozivati na utvrđenja iz tih odluka, a za čija je utvrđenja sud, sukladno čl. 502. c Zakona o parničnom postupku vezan. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 81., čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, te iznesene stavove prethodno navedenih pravomoćnih presuda tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a pri tome prešutio ekonomske rizike tečajnih razlika. Stoga tužitelj smatra da je, kako je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništava, tuženik dužan tužitelju vratiti sve stečeno na ime ništave odredbe skladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, radi čega prvotno postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 35.000,00 kuna koji se iznos obvezao točno naznačiti po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 35.000,00 kn smatra nedovoljno određenim jer nisu određeno naznačena sporedna potraživanja (precizirani mjesečni iznosi). Prvenstveno ističe prigovor zastare, smatrajući da se na tužiteljev zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok i to u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Naime, zakonodavac je predvidio da se u postupcima koje potrošač pokrene radi o postupku naknade štete, radi čega smatra opravdanim primijeniti zastarni rok od 3 godine. Osporava da bi pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare. Podredno, zastara za podnošenje tužbe za utvrđivanjem ništavim načina promjene kamatne stope nastupila je 14. lipnja 2019. godine pa tužitelj nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope. Bez obzira na Odluku Vrhovnog suda Rev-222/18 i presudu Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/17, tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga smatra da su navedene odluke nepravilne i nezakonite, a time i neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđivanje ništavosti ugovorene valutne klauzule, a posljedično i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu na ime navodno nepoštene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli. No i pored toga, tuženika ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Odredba Ugovora u kojoj je ugovorena valutna klauzula je jasna, te su tužitelju prilikom solemnizacije pojašnjena prava i obveze koje iz Ugovora proizlaze. Svi zaposlenici tuženika imali su jasne upute kako odgovoriti na pitanja klijentima koji ugovaraju kredit s valutnom klauzulom, te im je posebno naglašeno da klijente moraju osvijestiti o promjenjivosti anuiteta ovisno o promjeni tečaja. Smatra da je tužitelju i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Tuženik ponavlja da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli isključena iz ispitivanja poštenosti, no sve i da se njezina poštenost ispituje, ista nije nepoštena jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i ništavost odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, no tužitelj nije postavio zahtjev niti za utvrđenje ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti zahtjev za isplatu s te osnove. U konačnici, tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio tužitelju svojim postupanjem, te osporava pravo na zatezne kamate od dana plaćanja. Slijedom svega navedenog, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže isti odbiti.

3. Tijekom postupka, stranke su ostale kod svojih navoda, a tužitelj je osporavao navode tuženika iz odgovora na tužbu, osobito istaknuti prigovor zastare, obzirom na izneseni stav građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. godine. Tužitelj ne spori da je valutnu klauzulu dopušteno ugovarati, međutim valutna klauzula (kako je ugovoreno u spornom Ugovoru) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer je ista prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je tijekom postupka, potraživao isplatu iznosa na ime stečenog bez osnove za razdoblje od početka otplate kredita, pa do 21. svibnja 2021. godine, jer je kredit još uvijek u otplati. Tuženik je tijekom postupka prigovorio tužiteljevom statusu potrošača.

4. Tužitelj je prvotno postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 35.000,00 kn, a na ime nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, da bi po provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja postavio zahtjev za isplatu iznosa od 27.301,20 kn sa pripadajućim kamatama kako je navedeno u izreci presude. Tuženik se protivio i tako postavljenom tužbenom zahtjevu, no nije se izrekom protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Dakle, kako je tužitelj djelomično povukao tužbu, sud je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP) utvrdio djelomično povlačenje tužbe za iznos od 7.698,80 kn, kako je navedeno u točki I. izreke rješenja.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj …, broj partije …, u iznosu od 23.000,00 CHF (čl. 1.), za adaptaciju kuće (čl.6.), s rokom otplate od 25 godina (čl.3. st.1.). Također nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126,67 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja svakog anuiteta (čl.7.). Nije sporno da je kredit i dalje u otplati. Također nje sporno da nije provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.102/2015).

6. Sporno je, je li u Ugovor inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništava, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja, je li dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Obzirom na tuženikov prigovor, sporan je i tužiteljev status potrošača.

7. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu (list 5 do 10 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 11 spisa), otplatni plan (list 12 do 36 spisa), materijalna dokumentacija priložena tuženikovu odgovoru na tužbu (list 53 do 67 spisa), promet po kreditu (list 68 do 85 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 86 spisa), opći uvjeti promjena kamatnih stopa (list 87 do 92 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 93 spisa), materijalna dokumentacija priložena tuženikovu podnesku od 8. travnja 2022. godine (list 151 do 194 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku I. k. j.d.o.o. O., pročitan financijsko-knjigovodstveni nalaz i mišljenje (list 115 do 131 spisa), kao i sva ostala materijalna dokumentacija koja prileži spisu. Osim toga, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka, kao i iz razloga što tuženika na nalaz i mišljenje nije iznio nikakve primjedbe vezano za matematički izračun, kao niti tužitelj koji je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka postavio konačni tužbeni zahtjev. Nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara tuženika, jer je tuženika odustao od tog dokaznog prijedloga.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. 10. Iz Ugovora o kreditu broj … utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 28. listopada 2005. godine sklopio ugovor o u iznosu od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (čl. 1.), s rokom otplate od 25 godina (čl. 3.), s namjenom kredita za adaptaciju kuće (čl.6.).

11. Odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 126,67 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a koja je iznosila 4,50 % (čl. 2. st. 1.).

12. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu radi adaptacije stambenog prostora, obiteljske kuće koju koristi za potrebe stanovanja. Imao je potrebu realizirati kredit, te je obišao više banaka kako bi utvrdio koji su krediti najpovoljniji. Odlučio se za kredit u Z.b.. Prilikom pregovaranja o uvjetima kredita, rekao je koliki mu iznos treba u kunama, te se raspitivao za kredit u eurima, no službenica banke mu

je

preporučila

kredit u CHF te rekla da je to najpovoljnije. Čini mu se da je početna rata bila oko 590,00 kn, te mu je predočeno da će mu oko tog iznosa biti i ostale rate tijekom trajanja otplate kredita. Kredit je ugovoren na rok od 25 godina, te je još u otplati. Nije radio konverziju kredita. Tijekom razdoblja otplate, rata kredita mu je porasla i do 900,00 kn, što mu je obzirom na primanja bilo gotovo neprihvatljivo. Pročitao je Ugovor o kreditu i znao da diže kredit od 23.000,00 CHF, no nije mu pojašnjeno da će mu rata toliko porasti zbog porasta tečaja, niti je od strane službenika banke upozoren na mogućnost drastičnog rasta tečaja. Kredit u švicarskim francima je i realizirao na preporuku službenika banke koji mu je taj kredit prezentirao najpovoljnijim, a kako je po struci strojar, nema stručnog znanja da bi sam procijenio koje je kreditno zaduženje za njega najpovoljnije. Nije znao da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj kune u odnosu na CHF za razliku za Eur. Sjeća se da mi je prilikom sklapanja Ugovora uručen i početni otplatni plan u kojem je jedino mogao iščitati da će mu sve rate kredita biti jednake, a što obzirom na drastični rast tečaja, a nešto i zbog povećanja kamatne stope, nije bilo. Kredit je otplaćivao i otplaćuje administrativnom zabranom na plaći.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Osim toga sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji radi čega je pristao na sklapanje upravo takovog ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata (list 21 do 36 spisa), iz kojeg je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata iznosila i preko 800,00 kn. Iz iskaza je tužitelja utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo, te da isti nije bio na pravilan način obaviješten, niti upozoren na ekonomske rizike ugovaranja valutne klauzule CHF u spornom ugovoru o kreditu. Naprotiv, upravo mu je takav kredit prikazan najpovoljnijim.

14. Prema mišljenju suda, osnovano je u konkretnom slučaju primijeniti pravnom shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine, kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a u kojoj se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju (u kojem je sklopljen i sporan ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni je kredit, vezan uz valutnu klauzulu CHF, tužitelju predočen kao najpovoljniji, a riječ je o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

15. Činjenica jest, a što tuženik i ističe tijekom postupka, da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive su, jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove ugovorne odredbe, iako je tuženik bio svjestan tog rizika. Sve navedeno pobliže je obrazloženo u presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku vezan. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o valutnoj klauzuli, da mu je navedeni kredit predočen kao najpovoljniji.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj ne potražuje naknadu štete, već isplatu na ime stečenog bez osnove (kao posljedice ništavosti) to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, ali ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi naime, bilo protivno svrsi navedene odredbe, odnosno da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništave odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

17. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 93/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Tužitelj je bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer formulacija ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije mogla biti razumljiva ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa, pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja (po struci strojar), te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

20. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na nju, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene poštenja.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. U postupku je, iskazom tužitelja, utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora tužitelj je doveden u nepovoljnijoj položaj u odnosu na tuženika. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 7 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništava (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

23. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivando konta j.d.o.o. Osijek. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da je na ime ugovorene valutne klauzule, odnosno tečajne razlike, a uzimajući u obzir tečaj CHF na dan 31. listopada 2005. godine kao dan isplate kredita tužitelju (4.773772 kn) pa do 21. svibnja 2021. godine, tužitelj ukupno platio više platio iznos od 28.322,97 kn, a manje 1.017,16 k, pa razlika više i manje plaćenih iznosa iznosi 27.305,81 kn. Razliku tečaja vještak je izračunao između plaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja umanjenom za plaćeni anuitet po tečaju na dan isplate kredita tužitelju. Kako tužitelj ne potražuje razliku kamate, rezultat nije korigiran za utjecaj tečaja u izračunu razlike kamate. Vještak je tablično prikazao razliku u plaćanju za svaki pojedini mjesec, a koja je sastavni dio nalaza i mišljenja (list 127 do 131 spisa).

24. Niti tužitelj, niti tuženik nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na matematički izračun, a tuženik je prigovorio osnovanosti provedenog vještačenja. Tužitelj je pak, prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti, te u skladu s istim postavio konačni tužbeni zahtjev, na način da potražuje razliku više i manje plaćenih iznosa, umanjeno za prva dva iznosa za koja je nastupila zastara, radi čega postavlja tužbeni zahtjev kako stoji u izreci presude.

25. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i obrazložen, jer je dan u skladu s pravilima struke, a da je tome tako potvrđuju i stranke koje nisu na nalaz i mišljenje vještaka, vezano za matematički izračun imale primjedbi. Iz navedenog razloga i radi ekonomičnosti postupka nije proveden dokaz saslušanjem vještaka.

26. Pri donošenju odluke o visini tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na način kako je navedeno u izreci presude, i to u iznosu od 27.301,20 kn, što čini zbroj više plaćenih iznosa na ime nepoštene odredbe, po mjesecima, tijekom razdoblja otplate kredita do svibnja 2021. godine.

27. Tužitelj ima pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove, a što je osnovna posljedica ništavosti.

28. Odredbom čl. 210 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje ZOO/91), a koji se, obzirom na vrijeme sklopljenog ugovora, ima primijeniti u konkretnom slučaju, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Osnovna posljedica ništavosti ugovora, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 210. ZOO).

30. Kako je sud prethodno zauzeo stav da je ništava odredba Ugovora o valutnoj klauzuli, a razlika je utvrđena provedenim vještačenjem, sud je primjenom čl. 210. ZOO/91 prihvatio tužbeni zahtjev, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.301,20 kn, s pripadajućim kamatama na način kako je naznačeno u izreci presude pod točkom III.

31. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, u skladu s čl. 214. ZOO/91, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude.

31. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 5. srpnja 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

32. Osim toga, iz iskaza tužitelja, te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realiziran radi adaptacije kuće, koju tužitelj koristi za potrebe stanovanja, pa tužitelj nije Ugovor o kreditu sklopio niti kao obrtnik niti kao pravna osoba, pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, nije cijenjen osnovanim tuženikov prigovor da tužitelj nema status potrošača.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove.

34. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 10.598,00 kn i njegov je zahtjev djelomično osnovan. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa ročištu dana 12. listopada 2021., 3. veljače 2022. i 19. svibnja 2022. godine za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 9. rujna 2021. godine kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu i podneska od 28. ožujka 2022. godine kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i postavio tužbeni zahtjev u skladu s istim, za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1). Tužitelju je tako na ime zastupanja priznat trošak od 600 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda (Tbr. 50) i uvećano za pripadajući PDV iznosi 7.500,00 kn. Tom je iznosu dodan i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 350,00 kn, presudu 623,00 kn, te trošak vještačenja od 1.500,00 kn, pa je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 9.973,00 kn, na način kako je navedeno u točki II. izreke rješenja.

35. Tužitelju nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude, i to iz razloga što je sud stava da isti trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Točno je da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisana nagrada za pristup ročištu, no prema čl. 155. ZPP-a sud će priznati samo onaj trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Trošak pristupa ročištu za objavu, prema mišljenju suda nije nužan za vođenje postupka, i neovisno o tome pristupi li punomoćnik tužitelja tom ročištu, istom nije opravdano priznati takav troška, koji bi, u konačnici, teretio tuženika. Stoga je u tom dijelu primjenom čl. 155. Zakona o parničnom postupku tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbijen u točki III. izreke rješenja.

36. Na priznati trošak, tužitelju su priznate i zatezne kamate u skladu sa zatraženim i temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 70/20).

U Đakovu, dana 23. lipnja 2022. godine

Sutkinja:

Anđela Bošković Rajković, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku