Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-443/2020-

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. Đ. M., iz V., M. 15 i 2. N. D., iz N., P. Z. I.-5, obje zastupane po punomoćniku G. O., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. L. D., iz K.,

B. C., V. 1m9, Q. B., 1075 F. D. i 2. S. C., iz T.-V., S.. A. 89, zastupanog po punomoćnici S. J., odvjetnici iz P., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene javne glavne rasprave dana 12. svibnja 2022. godine, u prisutnosti prvotužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljica, drugotuženika osobno i njegove punomoćnice, dana 21. lipnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužiteljice stvarne suvlasnice, svaka u ½ dijela, nekretnine označene kao k.č. 33/12 upisane u z.k.ul.br. 246 k.o. V., pa su slijedom toga 1. – i 2. – tuženici dužni u roku od 15 dana priznati to pravo vlasništva i trpjeti u zemljišnoj knjizi prijenos suvlasničkih udjela koji su upisani na njihovim imenima u cijelosti na ime i suvlasništvo tužiteljica svake u ½ dijela, temeljem ove presude po pravomoćnosti."

II Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška.

III Dužne su tužiteljice naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn (pettisućakuna), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su dana 31. srpnja 2020. godine podnijele tužbu protiv tuženika I. D., P. D., R. K. rođ. D. (kao osobe

nepoznata boravišta), te L. D. i S. C., radi utvrđenja da su

stvarne suvlasnice, svaka u ½ dijela k.č. 33/12 upisane u z.k.ul. 246 k.o. V., te da su to tuženici dužni priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva. U tužbi navode da su navedeni tuženici upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine, međutim ista da je stvarno suvlasništvo tužiteljica u cijelosti jer da su istu stekle darovanjem od svog pravnog prednika i to oca, sada pok. V. B. i to još 1993. godine. Dalje tvrde da im je poznato da je predmetna nekretnina ranije bila vlasništvo njihova oca, jer da je on sa njima kao članovima svoje obitelji tu nekretninu držao u samostalnom posjedu, na način da je ista korištena za poljoprivredne potrebe obitelji oca tužiteljica, dijelom kao oranica, a dijelom kao maslinik. Na taj način njihov otac zajedno sa svojom obitelji da je predmetnu nekretninu koristio od kad tužiteljice pamte za sebe, pa do 1993. godine, kada je cjelokupno imanje darovao tužiteljicama na jednake dijelove, pa su tada iste nastavile koristiti predmetnu nekretninu kao svoju sve do unatrag nešto više od godine dana kada je drugotuženik obznanio prvotužiteljici da je on sada suvlasnik navedene nekretnine, te da ona nema više što na njoj tražiti. Tužiteljice izbjegavajući neugodnosti više nisu iste koristile, ali to da ne znači da one ne polažu prava na predmetnu nekretninu nakon što su zajedno sa svojim ocem u posjedu istu držale preko 50 godina. Za svo to razdoblje nitko da ih nije ometao u posjedu, dajući im do znanja da bi imao bilo kakvo pravo na toj nekretnini, a niti da je do sada tražio predaju posjeda. Posjed da se vršio na miran i pošten način i zato da se ni po čemu nije moglo zaključiti da predmetna nekretnina ne bi bila i knjižno vlasništvo prednika tužiteljica odnosno samih tužiteljica. Predmetnu nekretninu da oduvijek drže u posjedu, zajedno sa k.č. 33/16 k.o. V. koja je knjižno vlasništvo tužiteljica i koje obje čini jednu cjelinu i zato da nisu imale razloga posumnjati da predmetna nekretnina ne bi bila i formalno upisana na njih. Tek nedavnim pregledom zemljišnih knjiga da je ustanovljeno da predmetna nekretnina ne dolazi upisana kao zemljišnoknjižno vlasništvo tužiteljica, ali sve dok drugotuženik nije nedavno zatražio čak predaju posjeda, njima da nikada nitko nije prigovarao da ne bi imale pravo na predmetnoj nekretnini. Konačno, tvrde da su zajedno sa svojim pravnim prednikom kvalificirano posjedovale predmetnu nekretninu kroz razdoblje od preko 50 godina, te da su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona.

2. Tijekom postupka, a nakon utvrđenja da tuženici I. D., P.

D. i R. K. rođ. D., u vrijeme podnošenja tužbe ne mogu biti stranke

u postupku jer se radi o takvim nedostacima koji se ne mogu otkloniti i koji su takve prirode da sprječavaju daljnje vođenje postupka u odnosu na njih, tužba je u odnosu na I. D., P. D. i R. K. rođ. D. odbačena, pravomoćno.

Postupak je nastavljen u odnosu na tuženike L. D. i S. C..

3. U odgovoru na tužbu od 23. rujna 2020. godine drugotuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava tvrdnje tužiteljica da su predmetnu nekretninu stekle darovanjem od svog oca budući da predmetna nekretnina nije nikada bila vlasništvo njihovog oca V. B.. Predmetna nekretnina da je oduvijek bila u vlasništvu obitelji D. (D.). Iz obitelji D. posljednji da je predmetnu nekretninu obrađivao S. D., a kada on više nije mogao

obrađivati, otac tužiteljica da ga je pitao da li može on obrađivati i S. D. da je to dopustio ocu tužiteljica V. B. do opoziva. Otac tužiteljica da je jako dobro znao da predmetna nekretnina nije njegova. Drugotuženik osporava da bi predmetna nekretnina činila cjelinu sa k.č. 33/16 k.o. V. (vlasništvo tužiteljica) jer da je između tih dviju nekretnina kavadanja, a ta kavadanja da je na k.č. 33/12 k.o. V. i na taj način fizički odvaja ove dvije katastarske čestice. Dalje tvrdi da je 2018. godine upozorio tužiteljice da je k.č. 33/12 k.o. V. promijenila vlasnika i da je on samoposjednik cijele nekretnine, a posjed da mu je predala pravna prednica S. N. i tako posljednje 3 godine on u cijelosti obrađuje predmetnu nekretninu i u tome da ga nitko nikada nije smetao ili upozorio da bi netko polagao pravo na predmetnu nekretninu ili na njezin dio. Dalje tvrdi da posjed tužiteljica ne može biti pošten, da je njihov pok. otac imao pravo obrađivati nekretninu, ali samo do opoziva, te da ju je prestao obrađivati kada više nije mogao, a nakon njega posjed da je preuzeo drugotuženik i nastavio koristiti predmetnu nekretninu. Tužiteljice su jednom jedino pobrale masline na što je on reagirao. Dalje navodi da je njegov pravni prednik S. D. umro 2014. godine, a smrću njegova imovina da je prešla na njegovu suprugu S. N. koja je kasnije nekretninu prodala drugotuženiku. U svibnju/lipnju 2020. godine da je došlo do spora na međi između k.č. 33/12 i k.č. 33/16 i to na dijelu koji predstavlja kavadanju, tada da su sa svojim punomoćnicima se našli na spornom dijelu - kavadanji 29. lipnja 2020. godine radi dogovora o međi, međutim do dogovora da nije došlo. Drugotuženik dalje navodi da je kod ovog suda pod posl.br. R1- 193/2020 pokrenuo postupak razvrgnuća suvlasništva, ali kako je utvrđeno da je suvlasnik I. D. rođen 1905. godine, te da je od tada proteklo barem 114 godina, da je izvjesno da u trenutku pokretanja postupka isti nije bio živ, pa je odbačen prijedlog drugotuženika za razvrgnuće suvlasništva predmetne nekretnine. A isto da se odnosi i na P. D., a i R. K. da je umrla, koju je bio naslijedio sin M. K. koji je također umro. U odnosu na prvotuženicu D.

L. drugotuženik je naveo da je ona naslijedila svoga supruga A. D.

pok. M. Rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-189/09 i njegova imovina da je prešla na nju. Drugotuženik tvrdi da je na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina ovjeren 08. studenog 2017. godine stekao predmetnu nekretninu od prethodnog zemljišnoknjižnog vlasnika S. N. (Z-440/2018). Tadašnje zemljišnoknjižno stanje da nije ukazivalo ni na kakvo opterećenje predmetne nekretnine bilo kakvim teretom ili tuđim neupisanim pravima. Konačno, drugotuženik se poziva na odredbe čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama i čl. 14. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV-a). U posjed predmetne nekretnine da je stupio puno prije zaključenja Kupoprodajnog ugovora, te da obrađuje cijelu nekretninu, a da nikada nitko nije prigovorio.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (6-8), izvod iz katastarskog plana (9), rješenja o nasljeđivanju (21-23), dopis (26), dopise (63, 67-68), rješenje (69-71), dopis (129), rješenje (132-133), izvršen je očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke, u orto foto snimku (147), prijepis posjedovnog lista (148), fotografije (150), te su saslušani svjedoci T. P., E.

P., Đ. L., I. P., B. R., M. B., A.

F., Š. D., A. S., R. M., A. M., te

prvotužiteljica i drugotuženik kao parnične stranke.

5. T. zahtjev tužiteljica nije osnovan.

6. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da predmetna katastarska čestica 33/12 (površine 3000 m2) dolazi upisana u z.k.ul. 246 k.o.

V., u suvlasništvu D. I., D. P., K. R. rođ. D. (kao odsutnih) svakoga u 2/8 dijela, te prvo i drugotuženika svakog u 1/8 dijela.

Tužiteljice, između ostalih nekretnina dolaze upisane kao suvlasnice, svaka u ½ dijela i na k.č. 33/16 (površine 1377 m2) upisane u z.k.ul. 414 k.o. V..

7. Uvidom u izvod iz katastarskog plana, a i očevidom lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke utvrđeno je da predmetna nekretnina k.č. 33/12 i k.č. 33/16 međusobno graniče.

8. Očevidom lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke utvrđeno je da predmetna nekretnina k.č. 33/12 k.o. V. ima površinu prema službenom katastarskom stanju 3000 m2, da ista u naravi predstavlja livadu s redom maslina uz sjevernu i južnu među, da sa istočne strane graniči sa poljskim putem, a sa zapadne strane se vidi razlika u ogradi sa susjednom parcelom. Sa sjeverne strane, uz sjevernu među kako je već navedeno postoji red maslina od 12 starih stabala maslina, a uz južnu među postoji red maslina od 10 stabala i to 8 starih maslina i 2 novo posađene. Na predmetnoj nekretnini se nalazi kamp kućica i ispred nje sa južne strane drveni podest, kako je to vidljivo na fotografiji broj 3 na listu 150 spisa.

9. Uvidom u Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-21/65 od 11. ožujka 1965. godine utvrđeno je da su suvlasnici D. M., D. I., D. P. i

K. R. rođ. D. kao djeca pok. M. D. rođ. B. od iste

naslijedili, između ostalog, predmetnu k.č. 33/12 k.o. V., svaki u ¼ dijela.

10. Uvidom u dopis ovog suda upućen Matičnom uredu, u predmetu R1- 193/2020 (u kojem predmetu je Matični ured Poreč i odgovorio na dopis suda 27. srpnja 2020. godine utvrđeno je da je D. I. bio rođen 1905. godine, D.

P. 1910. godine i K. R. rođ. D. 1911. godine.

11. Uvidom u prijepis posjedovnog lista utvrđeno je da predmetna nekretnina se vodi upisana u posjedovnom listu 129 k.o. V., sa površinom od 3000 m2 i da su kao posjednici upisane iste osobe kao u izvatku iz zemljišne knjige.

12. Svjedok T. P., koja ima na udaljenosti od cca 100 m od predmetne nekretnine, svoj

maslinik i zbog te činjenice da mu je poznato, od njegova pamćenja, da je predmetnu nekretninu koristio otac tužiteljica i na njoj sadio krumpire. Na predmetnoj parceli da su i ranije postojale masline kao i sada. Nikada nikog drugog da nije vidio na predmetnoj nekretnini osim oca tužiteljica i tužiteljice. Za života oca tužiteljica da je vidio da je isti orao na parceli, a nakon smrti oca tužiteljica da su tužiteljice kosile predmetnu parcelu i brale masline. I 2021. godine da su brale masline jer da mu je to rekao sin prvotužiteljice. Kamp kućica na predmetnoj nekretnini da se nalazi unazad godinu do dvije.

Iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem je iskazao da su tužiteljice i 2021. godine pobrale masline na predmetnoj nekretnini nije vjerodostojan jer iz navoda samih tužiteljica, ali i iz materijalnih dokaza u spisu (dopisa) proizlazi da su tužiteljice zadnji puta brale masline na predmetnoj nekretnini 2018. godine.

13. Svjedok E. P. rođen 1966. godine iskazao je da je na predmetnoj nekretnine od svog pamćenja viđao oca tužiteljice koji je sijao i sadio razne poljoprivredne kulture (kukuruz, krumpir, šećernu repu), a i da je održavao masline i sve to oko 40 godina, a nakon njegove smrti da su tužiteljice malčirale predmetnu nekretninu. Otac tužiteljica da je umro prije 4 do 5 godina, kamp kućica na predmetnoj nekretnini da je posljednju godinu dana, a za obitelj Divljak da nikada nije čuo.

14. Svjedok Đ. L. rođen 1939. godine iskazao je da je predmetnu nekretninu koristio M. D., a kada ovaj više nije mogao koristiti otac tužiteljice da ga je pitao da li može on koristiti i otac tužiteljice V. B. da je na predmetnoj nekretnini orao, kopao, sijao pšenicu, kukuruz, uređivao i brao masline, dok je mogao. Svjedoku nije poznato da li je između njih došlo do eventualnog darovanja, kupnje ili zamjene nekretnina. Svjedok je dalje iskazao da je D. M. umro prije Domovinskog rata u dobi od 80 ili 90 godina, da je imao sina S. D., ali S. D. da nije obrađivao predmetnu nekretninu. V. B. da nikada nitko nije prigovarao vezano za korištenje predmetne nekretnine.

15. Svjedok I. P. rođen 1962. godine iskazao je da je predmetnu nekretninu koristio V. B., da je na istoj orao i obrađivao masline na molbu oca tužiteljica, prije otprilike 30 godina, zatim i tužiteljica, a može biti i na zamolbu drugotuženika da je malčerom radio na predmetnoj nekretnini.

16. Svjedok B. R. rođen 1971. godine iskazao je da je na predmetnoj nekretnini uvijek viđao samo oca tužiteljice koji je sijao i sadio (pšenicu, kukuruz, krumpir). Drugotuženika da nikada nije vidio na predmetnoj nekretnini. Ocu tužiteljice V. B. da nikada nitko nije prigovarao zbog korištenja

predmetne nekretnine. Nije mu poznato da li je V. B. predmetnu nekretninu koristio uz čiju dozvolu.

17. Svjedok M. B. rođen 1952. godine iskazao je da je 1970-tih

godina prošlog stoljeća osobno orao za V. B. na predmetnoj

nekretnini, volovima, a kasnije kada je kupio traktor i traktorom, sve dok sam V. B. nije kupio svoj traktor. V. B. da je koristio predmetnu parcelu dok nije obolio oko 2005. godine. Na predmetnoj parceli V. B. da je sijao i sadio pšenicu, kukuruz, repu, cuke i drugo. Svjedok nikada nije čuo da je itko prigovarao V. B. zbog korištenja predmetne nekretnine. Stari

vlasnik predmetne nekretnine da je bio M. D. iz T. i kada on više nije mogao koristiti da se dogovorio sa V. B. da ovaj nastavi koristiti predmetnu nekretninu da ne bude zapuštena. Svjedoku nije poznato da li su se oni međusobno nešto drugo dogovorili. Nakon što V. B. više nije mogao obrađivati parcelu tužiteljice da su nastavile parcelu kositi. V. B. ni tužiteljicama da nitko nije smetao u posjedu predmetne nekretnine. Svjedoku nije poznato ime prvotuženice, niti poznaje istu.

18. Svjedokinja A. F. rođena 1946. godine iskazala je da se sjeća da su predmetnu nekretninu koristili muž i žena M. D. i M. M..

M. M. da je umrla 1998. godine, a M. D. 10 godina prije. U

vrijeme kada su oni koristili parcelu na istoj da je bio vinograd i lješnjaci. Dosta vremena nakon njih predmetnu nekretninu da je počeo koristiti V. B., ali nije joj poznato da li je nekoga pitao za korištenje. V. B. (i njegova žena)

da je predmetnu nekretninu koristio otprilike 8 do 10 godina, za to razdoblje da je na njoj sijao pšenicu i sadio kukuruz. Prije V. B. dio predmetne nekretnine da je koristio B. R. cca 2 do 3 godine, a nakon B.

P..br. 31 P-443/2020-

R. da je parcelu koristio S. L. otprilike 6 do 8 godina. Kamp kućica na predmetnoj nekretnini da se nalazi posljednjih 4 do 5 godina.

19. Svjedok Š. D. rođen 1961. godine, suprug drugotužiteljice,

iskazao je da je sa drugotužiteljicom sklopio brak 1984. godine i od tada ima saznanja o predmetnoj nekretnini. V. B. da mu je pokazao njegovo

imanje među kojima je bila i predmetna nekretnina. Već prvi puta kada je vidio predmetnu nekretninu da je bila izorana, V. B. da je predmetnu nekretninu obrađivao, kao i masline na njoj i ubirao plodove. Dvije mlade masline na predmetnoj nekretnini da je zasadio upravo on, svjedok, prije otprilike 7 godina. Predmetna nekretnina da se uvijek smatrala od V. B. jer da se na nju odlagalo raslinje od maslina i vinograda. Svjedoku nije poznato tko je postavio kamp kućicu na predmetnu nekretninu ni kada. Sa suprugom živi u N. na otoku Pagu, a prvotužiteljica da živi u M. (kod V.). Svjedok je iskazao da je

bio pitao V. B. da bi posadio masline, ali V. B. da mu je

odgovorio da on ima još jednu kćer osim njegove žene i da ne bi htio nešto dati samo jednoj kćerki, a da druga o tome ne zna.

20. Svjedok A. S. rođen 1943. godine iskazao je da je predmetna nekretnina bila od obitelji D., a koja obitelj je emigrirala, te da su parcelu obrađivali dok nisu emigrirali. Oko 1975. predmetnu nekretninu da je počeo koristiti V. B., te da ju je koristio otprilike 10 godina. Istu nekretninu da je kasnije u jednom dijelu obrađivao B. R. (otprilike 3 godine) koji je bio rod

V. B., a kasnije da ju je obrađivao i S. L.. Tužiteljice da je

vidio da su kao male sa ocem radile na predmetnoj nekretnini, a kao udane žene da ih nikada nije vidio na predmetnoj nekretnini.

21. Svjedok R. M., suprug prvotužiteljice, iskazao je da se sa prvotužiteljicom vjenčao 1989. godine i od tada da je pomagao raditi tastu, pa tako i na predmetnoj nekretnini. Njegov tast V. B. da je na predmetnoj nekretnini orao i sadio raznu poljoprivrednu kulturu, obrađivao masline i u obrezivanju maslina da je i sam radio sve do prije otprilike 5 godina kada je drugotuženik uzurpirao predmetnu nekretninu. V. B. da je sam orao na predmetnoj nekretnini, a kada nije mogao da je pitao druge da mu izoru, kao na primjer I. P.. Dok drugotuženik nije uzurpirao predmetnu nekretninu ista je bila obrađivana od strane tužiteljica, a prije njih od strane njihovog oca V. B. i nikada nitko da im nije prigovarao za to. Dvije mlade masline na predmetnoj nekretnini da je posadio suprug drugotužiteljice prije otprilike 6 godina. Svjedoku nije poznato tko bi bio vlasnik predmetne nekretnine prije V. B., niti su mu poznata imena M. D. ili S. D..

22. Svjedok A. M., sin prvotužiteljice, rođen 1996. godine iskazao je da od svog pamćenja je dolazio kod nona V. B. i na predmetnu nekretninu koju je obrađivao njegov nono, kao i masline i ubirao plodove. Sve dok je nono mogao, a kada više nije mogao to da su nastavili činiti oni kao obitelj. To da su činili sve dok predmetnu nekretninu nije uzurpirao drugotuženik. Nakon toga, da su se roditelji obratili odvjetniku. Predmetnu nekretninu kao i susjednu da su uvijek tretirali kao jednu cjelinu i njihovo vlasništvo. Nono da je umro prije 3 do 4 godine, a par godina prije smrti da je bio nemoćan i tada da je to prepustio tužiteljicama da nastave raditi. Svjedok nije nikada čuo da bi itko nonu ili tužiteljicama branio ili prigovarao zbog korištenja predmetne nekretnine. Zadnji puta masline na predmetnoj nekretnini da su pobrali prije otprilike 3 godine.

23. Prvotužiteljica je iskazala da ima 55 godina, te da je od rođenja pa do 1989. godine (do udaje) živjela sa svojim roditeljima u V. i da od svog pamćenja zna da je predmetnu nekretninu obrađivala njezina obitelj i tata da joj je uvijek govorio da je predmetna nekretnina tj. i masline njihova. Njezin otac bio je rođen 1933. godine, a umro je u srpnju 2018. godine. Za razdoblje svog pamćenja da joj je poznato da je njezin otac obrađivao predmetnu nekretninu, osim između 1988. do 1991. godine kada zbog bolesti nije mogao raditi pa je predmetnu nekretninu dao u najam S. L.. U početku da je na predmetnoj nekretnini bio vinograd koji je izvađen, misli da je trseve izvadio njezin otac, a kasnije da je nekretninu obrađivao kao oranicu i zasijavao raznu poljoprivrednu kulturu. Njezin otac da je bio dijabetičar i od otprilike 1991. godine da je sve manje mogao fizički raditi, pa da je minimum jednom godišnje zamolio Ivana Pomazana da malčira predmetnu nekretninu. Nakon nemoći oca da obrađuje parcelu, nekretninu da su nastavili malčirati oni. B. R. da nikada nije koristio niti jedan dio predmetne nekretnine. U času smrti njezinog oca on da nije imao svoje imovine budući da je puno godina ranije (1993. godine kako se navodiu tužbi) svu svoju imovinu darovao kćerkama tj. tužiteljicama. Dalje je iskazala da je nakon očeve smrti, u vrijeme branja maslina dobila obavijest od drugotuženika da ne smiju brati masline, a do tada da im nikada nitko ni na koji način nije dao do znanja da predmetna nekretnina ne bi bila njihovo vlasništvo, a niti za života oca ni njemu da nikada nitko nije osporavao ni posjed, ni vlasništvo predmetne nekretnine. Masline na predmetnoj nekretnini da su obrađivali i za vrijeme dok je otac bio bolestan tj. da su ih i obrezivali i gnojili, te ubirali plodove, a dio koji je predstavljao oranicu da su dali u najam S. L. od 1988. do 1991. godine, A nakon oporavka otac je ponovno počeo obrađivati predmetnu nekretninu kao oranicu. Prvotužiteljica je iskazala da je između k.č. 33/12 i k.č. 33/16 k.o. V. postojao međašni znak jer da između svake parcele postoje međašni znakovi, ali taj međašni znak da je netko izvadio 2020. godine.

Iz iskaza prvotužiteljice proizlazi da je predmetnu nekretninu od njezinog pamćenja koristio njezin otac V. B., u cijelosti, sve do smrti, osim između 1988. do 1991. godine kada je dio koji je u naravi predstavljao oranicu dao na korištenje S. L., a dio koji je predstavljao masline da su tužiteljice obrađivale tj. obrezivale masline i ubirale plodove. Iz njezinog iskaza dalje proizlazi da je ona odnosno obje tužiteljice da su smatrale da im je otac darovnim ugovorom prenio vlasništvo i predmetne nekretnine prije jako puno godina.

24. Drugotuženik je iskazao da je 2017. godine kupio suvlasnički dio predmetne nekretnine od N. S., žene od S. D., koji da je predmetnu nekretninu bio dao V. B. na korištenje, do opoziva. 2017. godine kada su kupili suvlasnički dio predmetne nekretnine da je sa suprugom otišao kod V. B. da pokaže međe i tom prilikom u niti jednom momentu V. B. da nije rekao da bi predmetna nekretnina bila njegova, već da je samo rekao da je on predmetnu nekretninu imao na korištenju i da ju više ne može raditi. Tada da je predmetna nekretnina bila poprilično zapuštena, na njoj da je bilo granje od maslina i staro granje. Tom prilikom da je V. B. rekao da još

tu 2017. godinu pobere masline sa predmetne nekretnine. Međa koja je bila na predmetnoj nekretnini kada su bili sa V. B. između predmetne

nekretnine i k.č. 33/16 k.o. V. kasnije da se pokazalo da to nije međa i zbog toga da je došlo do spora. 2018. godine netko iz obitelji tužitelja da je pobrao masline i zbog toga da je uputio pisanu obavijest prvotužiteljici. 2019. godine drugotuženik da je doveo kamp prikolicu na predmetnu nekretninu. Povodom spora o međi između k.č. 33/12 i k.č. 33/16 da su bili na licu mjesta, a da je bio i punomoćnik tužiteljica i da se razgovaralo isključivo o međi između tih dviju katastarskih čestica, te da nije bilo govora o vlasništvu predmetne nekretnine. Iz iskaza drugotuženika proizlazi da se isti nakon kupnje predmetne nekretnine obratio Valeriju Blaževiću i dao mu do znanja da je kupio suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini, a da mu je V. B. rekao da je on predmetnu nekretninu koristio i da nije spominjao da bi V. B. bio i vlasnik predmetne nekretnine.

25. Iz iskaza svih svjedoka nesporno je utvrđeno da je otac tužiteljica koristio predmetnu nekretninu (iz iskaza nekih svjedoka (M. B. i A. S.) od otprilike 70-tih godina prošlog stoljeća. Svi stariji svjedoci (rođeni 1939. godine, 1943. godine, 1946. godine i 1952. godine, među kojima je i svjedok M. B. rođen 1952. godine, a koji je kao svjedok predložen od strane tužiteljica) iskazivali su istovjetno, a to je da je stari vlasnik predmetne nekretnine bio D. M. i kada on više nije mogao koristiti da je predmetnu nekretninu nastavio koristiti V. B. otac tužiteljice, da predmetna nekretnina ne bude zapuštena. Ali ti svjedoci nemaju saznanja da li je između D. M. i B. V. bila

izvršena prodaja, darovanje, zamjena ili drugi dogovor. A pisanog traga o tome nema.

26. A tužiteljice, u tužbi, a prvotužiteljica i u iskazu tvrdi, da je njihov otac V. B. tužiteljicama na jednake dijelove darovao predmetnu nekretninu i to prije jako puno godina, odnosno u tužbi tvrde 1993. godine. Međutim tužiteljice u dokaz tim tvrdnjama nisu dostavile niti predložile bilo koji dokaz ni materijalni ni eventualno iskaz svjedoka da bi tužiteljicama njihov otac darovao predmetnu nekretninu, a niti su sudu predočile ugovor o darovanju, a niti postoji bilo koji dokaz da je otac tužiteljica bio vlasnik predmetne nekretnine.

27. Naime, V. B., ako nije bio vlasnik predmetne nekretnine, nije niti mogao tužiteljicama darovati nešto čega nije bio vlasnik.

28. Ovom tužbom tužiteljice se pozivaju da su one, zajedno sa pravnim prednikom, ocem V. B. kvalificirano posjedovale predmetnu nekretninu kroz razdoblje preko 50 godina i da su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju zakona.

29. Tužiteljice svoje zahtjeve za utvrđenje prava vlasništva i trpljenje prijenosa vlasništva temelje na dva pravna osnova:

- na Ugovoru o darovanju i

- na dosjelosti.

30. Prema čl. 119. st.1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) kada se pravo vlasništva stječe na temelju pravnog posla pravo vlasništva nekretnine se stječe zakonom propisanim upisom u zemljišnoj knjizi. Dakle, potrebne su dvije pretpostavke:

1. pravni temelj (titulus) stjecanja - pravni posao i

2. način (modus) stjecanja - upis u zemljišnu knjigu.

31. Otac tužiteljica nije bio vlasnik predmetne nekretnine, nije uknjižio vlasništvo na svoje ime na predmetnoj nekretnini i nije utvrđeno da je postao vlasnik, a niti da je sa tužiteljicama sklopio ugovor o darovanju i da bi predmetna nekretnina bila predmet ugovora o darovanju, niti da su tužiteljice na temelju ugovora o darovanju stekle pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Već zbog toga, nema osnove za utvrđenje da su tužiteljice stekle pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju ugovora o darovanju.

32. Tužiteljice traže utvrđenje prava vlasništva i na temelju dosjelosti. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva tuđe stvari kroz zakonom određeno vrijeme od strane kvalificiranog odnosno bar savjesnog posjednika. Dosjelost spada u originarno ili izvorno stjecanje prava vlasništva što znači da stjecatelj svoje pravo vlasništva ne zasniva na pravu vlasništva prednika.

33. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari, posjed određene kvalitete, te vrijeme dosjelosti određeno zakonom.

34. Do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/1980, 36/1990, Narodne novine 53/1991, 91/1996, dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine, a temeljem čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Sl. list FNRJ 86/46), primjenjivale su se kao pravna pravila odredbe Općeg građanskog zakonika - Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB) – zadnje izmjene BGBI I Nr. 59/2017 (dalje: OGZ). Prema paragrafima 1460, 1463 i 1468 OGZ, neprekidnim i barem poštenim posjedovanjem moglo se je dosjelošću steći vlasništvo nekretnine. Prema načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 04. travnja 1960. godine za stjecanje nekretnina dosjelošću je bilo potrebno vrijeme u trajanju od 20 godina. Pošten posjednik je bio onaj koji ne zna ili iz opravdanih razloga ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 326.). Za svakog posjednika se presumiralo da je pošten (paragraf 328.).

35. Prema čl. 28. st. 1. ZOVO-a savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stjecao je pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina. Prema st. 3. istog članka savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stjecao je pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema čl. 72. st. 1. ZOVO-a posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja. Prema st. 2. istog članka posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

36. Prema čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV) koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine, samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost) prema st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (izvanredna dosjelost).

Prema čl. 160. st. 2. ZV-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno, kao pošteni samostalni posjednici.

Prema čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed).

37. Dakle, da bi tužiteljice na temelju odredbe čl. 159. stekle pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću potrebno je, uz ispunjenje ostalih uvjeta, da je njihov posjed barem pošten. Kako je već navedeno posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), a temeljem odredbe st. 2. čl. 18. ZV-a posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, postajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kada osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. A na temelju st. 3. čl. 18. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali to poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu to pravo na posjed ne pripada. St. 5. istog članka propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

38. Kako je već naprijed navedeno nesporna je činjenica da je predmetnu nekretninu imao u posjedu V. B., otac tužiteljica. Međutim, iz iskaza najstarijih svjedoka, koji su i rođeni u Vabrigi gdje se nalazi predmetna nekretnina i gdje žive, a među kojim svjedocima je i svjedok predložen od strane tužiteljica, a to je M. B. koji je rođen 1952. godine, a koji je iskazao da je stari vlasnik parcele bio D. M. iz T. i kada on više nije mogao koristiti predmetnu

parcelu, da se dogovorio sa V. B. da nastavi koristiti tu parcelu, da ne bude zapuštena, dakle iz takvog utvrđenja (a tako su iskazivali i Đ. L. rođen 1939. godine i A. F. rođena 1946. godine) i iz navedenog je nesporno utvrđeno da je V. B. znao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, već da ju može samo koristiti, kako ne bi bila zapuštena, pa iz takvog utvrđenja nije moguće da je V. B. predmetnu nekretninu darovao svojim kćerkama 1993. godine, odnosno da su njegove kćerke tj. tužiteljice stekle predmetnu nekretninu darovanjem. A niti dosjelošću, budući da, ako i je između tužiteljica i njihovog oca zaključen ugovor o darovanju, u kojem slučaju u ugovoru moraju biti brojčano navedene katastarske čestice koje su predmet darovanja, tužiteljicama nije moglo biti nepoznato da predmet darovanja nije bila i predmetna nekretnina, a tim više što se radi o nekretnini koja ima površinu od 3000 m tj. znatno veću površinu od njihove (susjedne) k.č. 33/16 koja ima 1377 m2. A iz materijalnih dokaza (dopisa između punomoćnika drugotuženika i tužiteljica) proizlazi da je između k.č. 33/16 i 33/12 k.o. V. postojao međašni znak, a u vezi kojeg je između tužiteljica i drugotuženika i došlo do nesuglasica, povodom kojih su se, u cilju mirnog rješenja, našli na licu mjesta, a na koje su i tužiteljice, putem svog punomoćnika dopisom od 22. svibnja 2020. godine očitovale "Moje stranke ističu da je k.č. 33/16 "starina" njihove obitelji, budući da su istu stekle od svoga oca koji je bio njen raniji vlasnik, a da su na istu nekretninu dolazile od "malih nogu", pa im je dobro poznat svaki pedalj te nekretnine, ali isto tako poznato im je i do kuda se ona proteže. Koliko je mojim strankama poznato, to Vaša stranka za sebe ne može reći, jer je kao suvlasnik došao upisan tek unatrag dvije godine….". Dakle, tada na licu mjesta između stranaka bilo je riječi i spora o međi između k.č. 33/16 i k.č. 33/12 k.o. Vabriga, ali ne o vlasništvu predmetne nekretnine.

39. U ukupnosti svih provedenih dokaza, a obzirom na dob saslušanih svjedoka, stajalište je suda da su pravni prednik tužiteljica i tužiteljice bile u posjedu predmetne nekretnine, ali njihov posjed nije savjestan, iz čega proizlazi da tužiteljice u ovom postupku nisu dokazale da su putem svog pravnog prednika i njih samih bile u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine, niti u jednom razdoblju tj. niti za vrijeme ranije važećih zakona koji su propisivali stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti sada važećeg zakona, a što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

40. Nadalje, drugotuženik je 2017. godine suvlasnički dio od 1/8 dijela stekao na temelju pravnog posla, Kupoprodajnog ugovora, uknjižbom u zemljišnu knjigu, zaštitom povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. ZV-a), te djelovanjem povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige (čl. 123. i 124. ZV-a). Iz iskaza drugotuženika proizlazi da je za života V. B. isti razgovarao s njim, te

da mu je V. B. i pokazao među između k.č. 33/16 i predmetne

parcele, a i V. B. da nije u niti jednom momentu rekao da bi predmetna nekretnina bila njegova, već da je rekao da je predmetnu nekretninu imao na korištenje i da više ne može raditi.

41. Svjedoci, mlađe životne dobi iskazivali su da su na predmetnoj nekretnini viđali samo oca tužiteljica i tužiteljice, nikada nikog drugog, dok su svjedoci starije životne dobi (1952., 1946., 1943. i 1939.) iskazivali da je predmetna nekretnina bila vlasništvo obitelji Divljak, a da ju je V. B. koristio uz dopuštenje M. D. iz T.. U tom smislu sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka budući da svjedoci mlađe životne dobi niti ne mogu imati neposredna saznanja za razdoblje prije rođenja, a u ukupnosti svih provedenih dokaza, kako personalnih tako i materijalnih sud je utvrdio da tužiteljice nisu dokazale ispunjenje svih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

42. Drugotužiteljica živi u N., na otoku P., od vjenčanja 1984. godine, a iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je i sama bila u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP). Tužiteljice su u cijelosti izgubile parnicu, pa su dužne tuženiku naknaditi parnični trošak. Drugotuženik je potraživao trošak za sastav odgovora na tužbu i za sastav podneska od 19. ožujka 2022. godine, te za zastupanja na ročištima 31. siječnja 2022., 15. ožujka 2022., te 12. svibnja 2022. godine za svaku radnju po 1.000,00 kn, a što ukupno iznosi 5.000,00 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 8. i 9. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljice nisu uspjele u ovom postupku pa im ne pripada pravo na naknadu parničnog troška, zato je presuđeno kao u točki II izreke ove Presude.

44. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 21. lipnja 2022. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i počinje teći danom objave Presude.

Dna:

1. Pun. tužiteljica,

2. Prvotuženici,

3. Pun. drugotuženika.