REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 67 Pž-2552/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Anton Nulleshi, odvjetnik iz Rijeke, Titov trg 8, protiv 1. tuženika CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.A., OIB 49100696810, Piazzeta de Titano 2, San Marino, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22, i 2. tuženika TIM 90 d.d. u stečaju, Poreč, Vukovarska 19, OIB 63062784520, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-51/2022-54 od 8. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-51/2022-54 od 8. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-51/2022-54 od 8. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem toga suda poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. na nekretninama drugotuženika upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču, i to kao etaža 27, 1 poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 33,55 m2, označen s „P27“, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj n k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk.ul. ET 377, [broj poduloška] etažne knjige k. o. [katastarska općina] (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak od 18.813,75 kn.
2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. određena ovrha na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženika kao ovrhovoditelja i da rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1574/2011-62 od 24. ožujka 2015. tužitelj kao treća osoba upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te da je tužitelj pravodobno pokrenuo parnicu.
2.1. Osim toga utvrđeno je:
- da je tužitelj kao kupac kupio od drugotuženika predmetnu nekretninu Ugovorom o prodaji nekretnina od 23. siječnja 1992. i Aneksom tog Ugovora od 11. veljače 1993.,
- da navedeni Ugovor ne sadrži tabularnu izjavu,
- da je presudom Općinskog suda u Poreču poslovni broj P-306/13 od 6. studenog 2013. naloženo ovdje drugotuženiku da ovdje tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretnini koja je predmet ovog spora i da je ta presuda postala pravomoćna 3. prosinca 2013.,
- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa od 27. siječnja 2017. tužitelj ishodio suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, na temelju Ugovora o prodaji nekretnine od 24. siječnja 1992. i Anexa tog Ugovora,
- da je na dan 26. veljače 2020. kao vlasnik još uvijek upisan drugotuženik, odnosno da tužitelj do tog dana nije bio upisan kao vlasnik,
- da je u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha na predmetnim nekretninama rješenjem poslovni broj Z-3455/11 zaprimljenim 7. srpnja 2011., i to ovrha na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011.
2.2. Prvostupanjski sud je ocijenio kako je u trenutku zabilježbe ovrhe tužitelj bio predmnijevani vlasnik te nekretnine, ali nije bio zemljišnoknjižni vlasnik niti su bile ispunjene pretpostavke za upis tužiteljevog prava vlasništva zbog nedostajuće tabularne isprave i suglasnosti Ministarstva pravosuđa.
2.3. Osim toga prvostupanjski sud je utvrdio kako na okolnost nesavjesnosti prvotuženika, odnosno njegovog znanja za izvanknjižno vlasništvo tužitelj nije predlagao dokaze, nego je inzistirao na činjenici svog izvanknjižnog vlasništva.
2.4. Stoga je prvostupanjski sud, primjenom načela povjerenja u zemljišne knjige, odnosno zakonsku predmnijevu o istinitosti zemljišnoknjižnog stanja iz odredbe članka 122. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) i ocijenivši da teret dokaza leži na onome tko želi oboriti tu predmnijevu, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer postoji ograničenje iz članka 79. stavka 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) kojim je propisano da nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.
3. Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu, a podredno, da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako iz odredbe članka 59. i 60. Ovršnog zakona proizlazi da je relevantno ukupno činjenično stanje prije okončanja ovršnog postupka i taj Zakon vremenski ne ograničava isticanje prava koje sprječava ovrhu.
4.1. Osim toga, tužitelj ponavlja da je kupio od drugotuženika predmetnu nekretninu još 1992. godine i Aneksom od 11. veljače 1993. te ima faktičnu vlast i zakonit i istinit posjed te stvari punih 30 godina, kao i da je to faktično stanje zaštićeno pravom. Navodi kako je tužitelj kao predmnijevani vlasnik poduzeo niz radnji radi zaštite svog izvanknjižnog stvarnog prava i od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske ishodio 27. siječnja 2017. suglasnost za stjecanje prava suvlasništva i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Poreču poslovni broj P-306/2013 od 6. studenoga 2013. ishodio pravo na upis prava vlasništva na nekretnini. Tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-4/18-4 od 22. veljače 2018. te navodi da je u vrijeme kad je prvotuženik pokrenuo ovršni postupak predmetna nekretnina bila izvan obuhvata imovine ovršenika i da je prvotuženik znao, odnosno morao znati da predmetna nekretnina nije u vlasništvu drugotuženika tj. da nije bio u dobroj vjeri.
4.2. Tužitelj napominje da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću prije zabilježbe ovrhe o čemu je ovrhovoditelj bio upoznat, ali i pored toga nije postupio u dobroj vjeri, a na temelju odluke stečajnog upravitelja od 29. ožujka 2018. tužitelju je priznato postojanje izlučnog prava na nekretnini i ona je izuzeta od stečajne mase drugotuženika.
4.3. Osim toga, ističe da je tužitelj do upisa prisilnog založnog prava u korist prvotuženika bio posjednik predmetne nekretnine te je prvotuženik znao da je drugotuženik valjanim pravnim poslom otuđio predmetnu nekretninu te da financijska institucija mora znati sve okolnosti potrebne za naplatu od svog dužnika, a u ovom slučaju je tuženika (strana financijska institucija) špekulirala s drugotuženikom te je tužitelj ispao kolateralna žrtva. Također, napominje da protiv drugotuženika ima više ovrhovoditelja i da je Republika Hrvatska jedan od vjerovnika koji je svoju zabilježbu upisao prvi te će se prije prvotuženika namiriti država i prvotuženiku je besmislena ovrha, a država bi morala tužitelju, čije je pravo afirmirala, omogućiti uživanje vlasništva. Osporava i odluku o troškovima postupka.
5. U dijelu pod točkom II. izreke navedene presude žalbu je podnio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik predlaže da ovaj sud usvoji žalbu i preinači točku II. izreke pobijane presude na način da naloži tužitelju da prvotuženiku nadoknadi trošak predmetnog postupka od 25.476,25 kn, a potražuje i naknadu troška žalbenog postupka od 2.932,50 kn.
5.1. Prvotuženik u žalbi u bitnome navodi kako prvostupanjski sud nije odlučio o cjelokupnom zahtjevu prvotuženika postavljenom u troškovniku predanom na ročištu održanom 22. ožujka 2022., kao i da nije iznio razloge zbog čega radnje prvotuženika navedene u žalbi ne predstavljaju radnje za koje je predviđena puna tarifa.
6. Odgovor na žalbu nije podnesen.
7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
8. Sukladno odredbi članka 338. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) izreka presude mora sadržavati odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja. Prema odredbi članka 339. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može predložiti da se presuda dopuni. Ako se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda (članak 341. stavak 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa člankom 347. Zakona o parničnom postupku).
9. S obzirom na to da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-51/2022 od 8. travnja 2022. zahtjev prvotuženika za naknadu troška samo djelomično prihvaćen dok o preostalom dijelu zahtjeva izreka ne sadrži odluku, njegovu žalbu valja smatrati zahtjevom za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka primjenom odredbe članka 339. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga ovaj sud nije odlučivao o žalbi prvotuženika u odnosu na dio zahtjeva za naknadu troška o kojem prvostupanjski sud nije ni donio odluku. O tom zahtjevu prvostupanjski sud će naknadno odlučiti.
10. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. , 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. na nekretninama drugotuženika.
12. Kao što je to već navedeno u ukidnom rješenju ovog suda poslovni broj Pž-4000/2020-3 od 8. prosinca 2021. odredbom članka 79. Ovršnog zakona propisano je da čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (stavak 1). Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (stavak 2), a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (stavak 3).
13. Prema odredbi članka 55. stavka 1. Ovršnog zakona osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, a odredbom članka 101. stavka 4. Ovršnog zakona propisano je da će nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine i pošto kupac položi kupovninu sud donijeti zaključak o predaji nekretnine.
14. Odredbom članka 120. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu, a prema odredbi članka 122. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravo stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno upisa zabilježbe ovrhe) zaštitu prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
15. Odredbom članka 163. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).
16. Ovaj sud primjećuje i da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 22. veljače 2018., prihvatio pravno shvaćanje poslovni broj Su-IV-4/18-4 sljedećeg sadržaja: „Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zlouporabio svoje pravo“.
17. U smislu odredbe članka 163. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari.
18. Dakle, tužitelj, kao kupac nekretnine koji je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu drugotuženiku (ovršeniku) i kome je nekretnina sukladno ugovoru o kupoprodaji predana u posjed (predmnijevani vlasnik) upravo je posjednik koji bi imao pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku, dakle pravo koje sprečava ovrhu, ako dokaže da je prvotuženik (kao ovrhovoditelj) bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno upisa zabilježbe ovrhe.
19. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj, osim paušalne tvrdnje da je prvotuženik bio nesavjestan nije iznio činjenice ni predložio dokaze kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju. Također, iz činjenice da je tužitelj bio u posjedu sporne nekretnine ne proizlazi automatizmom da je prvotuženik zloupotrijebio svoje prave niti da je znao da je stanje upisano u zemljišnim knjigama različito od izvanknjižnoga stanja.
20. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 122. stavka 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članka 79. stavka 2. Ovršnog zakona, kao i pravila o teretu dokaza iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
21. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrdio je da tužiteljeva žalba nije osnovana, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 21. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
