REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2095/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, sutkinje izvjestiteljice i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LEGING d.o.o., OIB 28076162572, Zagreb Vrbanićeva 6, kojeg zastupa punomoćnik Davor Eterović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, protiv tuženika GRAD PULA, OIB 79517841355, Pula, Forum 1, kojeg zastupa punomoćnik Bruno Čohilj, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Čohilj i partneri u Puli, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1487/2020 od 22. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1487/2020 od 22. ožujka 2022. u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 610.593,75 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1487/2020 od 22. ožujka 2022. u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 354.192,60 kn (tristopedesetčetiritisuće- stodevedesetdvije kune i šezdeset lipa).

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 80.625,00 kn (osamdesettisućašestodvadesetpet kuna).

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 80.625,00 kn (osamdesettisućašestodvadesetpet kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi kojim se zahtijeva utvrđenje ništavosti raskida Ugovora o prodaji od 25. travnja 2005. koji je sklopljen između tužitelja i trgovačkog društva Pulapromet d.o.o. kao kupaca te tuženika kao prodavatelja (1.), zatim zahtjev kojim se nalaže tuženiku izdati tužitelju ispravu podobnu za uknjižbu prava zaloga u iznosu od 1.053.000,00 EUR na ½ dijela nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] pobliže opisanih u tužbenom zahtjevu (2.) te zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.985.952,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2010. do isplate (3.) (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 964.786,35 kn (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj kojom je pobija iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga. Žalitelj osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tuženik ispunio sve svoje obveze iz Ugovora o prodaji od 25. travnja 2005. Ugovorom o prodaji je određeno da sve nekretnine moraju biti upisane kao vlasništvo tuženika, a što je učinjeno tek u drugoj polovici 2007. godine, kao i da se tužitelj nakon uplate 30% od ukupne cijene može upisati kao vlasnik svih nekretnina koje su predmet kupoprodaje. Prvostupanjski sud navodi u t. 18. obrazloženja navodi da je tuženik izdao tužitelju potvrdu, ali propušta utvrditi da ta potvrda nije bila podobna za upis prava vlasništva jer nije imala tabularnu ispravu pa je u konačnici prijedlog za uknjižbu prava vlasništva za korist tužitelja odbijen kao neosnovan. S obzirom na to da tuženik nije nikada ispunio svoje obveze prema tužitelju, to tužitelj sukladno odredbi čl. 358. Zakona o obveznim odnosima nije niti bio dužan isplatiti ukupnu cijenu nekretnine. Osim toga, tuženik je potpuno nezakonito odbio asignaciju i nije postupio sukladno zakonskim odredbama, slijedom čega sigurno mora trpjeti štetu, a najmanje je da se upiše hipoteka na navedenim nekretninama. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja OT proizlazi da tužitelj nije nikada dobio ni zaprimio poziv za plaćanje cijene ni raskid ugovora, a ni obavijest da tuženik ne prihvaća asignaciju. Da je hipoteka bila upisana kao što je to bilo ugovoreno između tužitelja i Merum Projekt d.o.o., tužitelj bi se naplatio iz hipoteke, a za upis hipoteke u zemljišne knjige može biti pasivno legitimiran jedino tuženik koji je vlasnik predmetnih nekretnina. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev u zastari. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 80.625,00 kn.

4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava, ali da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

6. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje ništavosti raskida Ugovora o prodaji nekretnina od 25. travnja 2005., zatim zahtjev za izdavanje isprave podobne za uknjižbu prava zaloga u iznosu od 1.053.000,00 EUR na ime tužitelja na ½ dijela nekretnina opisanih u tužbenom zahtjevu te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.985.952,00 kn.

7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja u ovoj fazi postupka nisu sporna, proizlazi da je nakon provedenog javnog natječaja između tužitelja i društva Pulapromet d.o.o. kao kupaca (s jedne strane) i tuženika kao prodavatelja (s druge strane) 25. travnja 2005. sklopljen Ugovor o prodaji nekretnine (građevinskog zemljišta), (dalje: Ugovor o prodaji) temeljem kojeg su kupci uplatili tuženiku jamčevinu u iznosu od 1.199.910,00 kn. Člankom VI. Ugovora o prodaji je određeno da će se uplaćena jamčevina obračunati i uračunati u kupoprodajnu cijenu, dok su se kupci obvezali ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 30% uplatiti u roku od 15 dana, a preostali iznos od 70% u 23 jednaka mjesečna obroka zajedno s kamatama prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Kako kupci nisu u naknadno ostavljenom roku isplatili kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretnine, to je prvostupanjski sud zaključio da su se ispunili uvjeti za raskid Ugovora o prodaji sukladno odredbi čl. 362. st. 2. i čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), što je tuženik utvrdio Odlukom od 16. siječnja 2008. kojom je odredio da se kupcima vrati do tada uplaćeni dio kupoprodajne cijene u iznosu od 2.344.144,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja, dok je iznos od 1.199.910,00 kn uplaćen na ime jamčevine za sudjelovanje na javnom nadmetanju zadržan sukladno točki X. natječaja.

U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti raskida Ugovora o prodaji:

8. Prvostupanjski sud zaključuje da je zahtjev za utvrđenje ništavosti raskida Ugovora o prodaji zastario jer je od dana donošenja Odluke o raskidu od 16. siječnja 2008. (koju je tužitelj primio 4. veljače 2008.) do dana pokretanja ovog postupka (19. ožujka 2013.) protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO). Shvaćanje prvostupanjskog suda je u tom dijelu zahvaćeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je odredbom čl. 328. ZOO-a izričito propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a iz čega proizlazi da zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva. Međutim, a neovisno o tome što tužiteljev zahtjev (u tom dijelu) ne zastarijeva, tužiteljev zahtjev je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan jer raskid ugovora nije pravni posao koji bi sukladno odredbama ZOO-a mogao biti predmetom utvrđenja ništavosti (pravilno ništetnosti).

9. Prije svega, valja napomenuti da je 1. siječnja 2006. – stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je pravna radnja čija se valjanost utvrđuje poduzeta 2008. godine – institut „ništavosti“ iz odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ broj: 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) zamijenjen novom terminologijom „ništetnosti“ koji je reguliran sada odredbom čl. 322. ZOO-a pa je polazeći od te odredbe trebalo ocijeniti pripada li tužitelju pravna zaštita koju zahtijeva postavljanjem deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništavosti raskida Ugovora o prodaji.

10. Odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (st. 1.). Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (st. 2.).

11. Odredbom čl. 360. ZOO-a je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

12. Odredbom čl. 362. ZOO-a je propisano da kad je ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (st. 1.). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (st. 2.). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (st. 3.).

13. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik pozvao kupce dopisom od 19. prosinca 2007. godine da u naknadnom roku od osam dana uplate preostali dio kupoprodajne cijene (preostalih 70%) pod prijetnjom raskida Ugovora o prodaji, a kako kupci niti u naknadno ostavljenom roku nisu ispunili svoju ugovornu obvezu isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene, to su se bezuspješnim protekom roka ispunili uvjeti za primjenu odredbe čl. 362. st. 3. ZOO-a, odnosno za nastup raskida Ugovora o prodaji ex lege, a što je utvrđeno i Odlukom tuženika od 16. siječnja 2008. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju do raskida Ugovora o prodaji došlo ex lege, takav raskid ugovora ne predstavlja pravni posao koji bi sukladno odredbi čl. 322. ZOO-a mogao biti predmetom utvrđenja ništetosti. Osim toga, čak i da je do raskida došlo jednostavnom izjavom volje jedne ugovorne strane u smislu odredbe čl. 360. ZOO-a, takva jednostavna izjava volje koja bi bila učinjena u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama eventualno ne bi proizvodila željene pravne učinke, no ne bi zbog toga bila ništetna jer ne predstavlja pravni posao u smislu citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima koji bi mogao biti predmetom utvrđenja ništetnosti.

14. Stoga je u tom dijelu i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti i zahtjev za utvrđenje ništavosti (pravilno ništetnosti) raskida Ugovora o prodaji odbiti kao neosnovan jer tužitelju ne pripada pravna zaštita kakvu tim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijeva. Upravo zbog toga, niti žalbeni navodi kojima tužitelj upire na nezakonitost raskida Ugovora o prodaji nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske presude.

U odnosu na zahtjev za izdavanje isprave podobne za uknjižbu založnog prava:

15. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od tuženika izdavanje isprave podobne za uknjižbu prava zaloga radi osiguranja tražbine u iznosu od 1.053.000,00 EUR na ½ dijela nekretnina (opisanih u petitu tužbenog zahtjev) jer se radi o obveznopravnom zahtjevu, a tužitelj nije iznosio činjenice iz kojih bi proizlazilo da je s tuženikom sklopio u smislu odredbe čl. 307. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) ugovor o hipoteci kojim se tuženik u svojstvu dužnika ili treće osobe (zalogodavca) obvezao da će radi osnivanja založnoga prava koje će osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu dopustiti vjerovniku (ovdje tužitelju) da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari (nekretnina). Osim toga, odredbom čl. 305. ZVDSP-a je propisano da se založno pravo osniva na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnoga posla osobe čiji je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo), a na način određen zakonom. Izdavanje isprave podobne za upis (uknjižbu) založnog prava je obveznopravni zahtjev koji proizlazi iz pravnog posla osobe čiji je zalog, a dio je pravne osnove (titulusa) dobrovoljnog zasnivanja založnog prava. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da takva osnova postoji, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj neosnovano zahtijeva od tuženika izdavanje isprave podobne za uknjižbu prava zaloga. Tužitelj u tužbi niti ne osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi da s tuženikom nije bio u takvom obveznopravnom odnosu na temelju kojeg bi tuženik bio dužan izdati tužitelju tabularnu ispravu. Upravo suprotno, tužitelj je isticao da je takva obveza ugovorena pravnim poslom sklopljenim između tužitelja i trgovačkog društva Merum Projekt d.o.o., Zagreb, a koji pravni posao sukladno odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a obvezuje ugovorne strane, a ne i ovdje tuženika.

U odnosu na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.985.952,00 kn:

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je zastario tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju tužitelj zahtijeva zbog povrede ugovorne obveze (propusta tuženika da poduzme radnje potrebne za prijenos prava vlasništva s tuženika kao prodavatelja na tužitelja kao kupca sukladno čl. X. Ugovora o prodaji i posljedično tome neosnovanim raskidom Ugovora o prodaji), ali, pogrešno se pritom pozivao na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO-a koja se primjenjuje na izvanugovornu naknadu štete, umjesto ispravno na odredbu čl. 230. st. 3. ZOO-a koja se primjenjuje na naknadu štete nastalu povredom ugovorne obveze. Naime, tužitelj potražuje naknadu štete navodeći da zbog neosnovanog raskida Ugovora o prodaji nije došlo do realizacije Ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji je 9. listopada 2007. tužitelj kao prodavatelj sklopio s trgovačkim društvom Merum Projekt d.o.o. kao kupcem (dalje: Ugovor o kupoprodaji od 9. listopada 2007.), a temeljem kojeg je tužitelj trebao izvršiti daljnji prijenos prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmetom Ugovora o prodaji zaključenim s ovdje tuženikom i temeljem tog ugovora steći dobit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.053.300,00 EUR. Dakle, tužitelj potražuje naknadu štete na ime izmakle koristi koju bi bio ostvario da nije došlo do raskida Ugovora o prodaji, a time i nemogućnosti daljnjeg prijenosa prava koja bi tužitelj bio stekao na temelju tog ugovora.

17. Odredbom čl. 230. st. 3. ZOO-a koju je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti je propisano da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a to je u konkretnom slučaju u trogodišnjem zastarnom roku propisnom odredbom čl. 228. ZOO-a jer je Ugovor o prodaji trgovački ugovor.

18. S obzirom na to da je štetna radnja zbog koje je tužitelju izostala očekivana zarada poduzeta još u siječnju 2008. godine kada je raskinut Ugovor o prodaji, to je trogodišnji zastarni rok protekao u siječnju 2011. godine, dakle, prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari koja je podnesena 19. ožujka 2013., slijedom čega je od trenutka poduzimanja štetne radnje i nastupa pravnih posljedica poduzete štetne radnje do dana pokretanja ovog postupka protekao zakonom propisani zastarni rok. Za početak tijeka zastarnog roka je mjerodavan trenutak kada je tužitelj „izgubio" dobitak koji je osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari na temelju Ugovor o kupoprodaji od 9. listopada 2007., a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom – raskidom Ugovora o prodaji. Naime, pravna posljedica tuženikove štetne radnje – neosnovanog raskida Ugovora o prodaji – je nastupila već u trenutku raskida tog ugovora jer su upravo u tom trenutku stranke tog ugovora sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZOO-a oslobođene svojih obveza (osim obveze na naknadu štete) – tuženik kao prodavatelj je oslobođen obveze prijenosa prava vlasništva na nekretninama koje su predmet kupoprodaje i predaje tih nekretnina u posjed, dok je tužitelj kao kupac oslobođen obveze plaćanja cijene. Kako je za tužitelja već u trenutku raskida Ugovora o prodaji postalo izvjesno da na temelju tog ugovora neće doći do prijenosa prava vlasništva s tuženika na tužitelja, to je već u tom trenutku postalo izvjesno da tužitelj neće biti u mogućnosti niti vršiti daljnji prijenos prava vlasništva sa svog imena na treću osobu temeljem Ugovora o kupoprodaji od 9. listopada 2007. pa je za tužitelja već tada nastupila pravna posljedica (eventualno neosnovanog) raskida Ugovora o prodaji jer je upravo tom radnjom spriječeno ostvarenje dobitka koji je tužitelj osnovano očekivao (čl. 1089. st. 3. ZOO-a).

19. Tužitelj se tijekom postupka pozivao i na sudsku nagodbu zaključenu između tuženika i društva Merum projekt d.o.o. pred Općinskim sudom u Puli – Pola dana 23. listopada 2009. pod poslovnim brojem P-2124/2009, a kojom je tuženik raspolagao u korist tog društva nekretninama koje je prethodno otuđio ovdje tužitelju na temelju Ugovora o prodaji (koji je raskinut u siječnju 2008. godine), navodeći da je zaključenjem te nagodbe tužitelj pretrpio štetu. Međutim, navedena nagodba je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-1474/2010 od 16. kolovoza 2011. utvrđena ništetnom, slijedom čega takva nagodba sukladno odredbi 323. ZOO-a nije niti proizvela očekivane pravne učinke jer ništetnost ima djelovanje ex tunc – dakle, kao da nagodba nije niti bila sklopljena. Osim toga, radi se o raspolaganju temeljem nagodbe koja je zaključena nakon što je Ugovor o prodaji (sklopljen između ovdje parničnih stranaka) već bio raskinut pa takva pravna radnja nije niti mogla utjecati na pravni odnos koji je prije njenog poduzimanja prestao postojati. Dakle, između te radnje i štete koju je tužitelj eventualno pretrpio ne postoji uzročno – posljedična veza.

20. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.895.952,00 kn jer je tužiteljev zahtjev zastario, odnosno jer ne postoji uzročno – posljedična veza između sklopljene, a poništene nagodbe, i izgubljene dobiti koju tužitelj navodi da je pretrpio.

21. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Međutim, pritom je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a kada je odmjeravao troškove pojedinih parničnih radnji za koje je ocijenio da su bile potrebne za vođenje ovog postupka.

22. Prvostupanjski sud je za sastav podnesaka od 20. svibnja 2015., 17. studenog 2017. i od 22. studenog 2021. pogrešno odmjerio trošak sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), umjesto ispravno u iznosu od po 500,00 kn sukladno odredbi Tbr. 8.3. Tarife, s obzirom na to da se ne radi o podnescima kojima se odgovara na tužbu niti obrazloženim podnescima kojima se odgovara na nalaz i mišljenje vještaka. Tužitelju su neosnovani priznati i troškovi pristupa na ročišta odmjereni prema prijeđenom kilometru na relaciji Pula-Zagreb- Pula u iznosu od 14.385,60 kn i troškovi cestarine u iznosu od 2.032,00 kn, kao i troškovi izbivanja iz pisarnice u iznosu od 12.000,00 kn, jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, odnosno jer takvi troškovi ne mogu pasti na teret protivne stranke budući da je tuženik mogao angažirati punomoćnika u mjestu sjedišta suda.

Pogrešno je prvostupanjski sud priznao tuženiku troškove zastupanja na ročištima održanim 2. listopada 2017. i 27. rujna 2021. prema Tbr.9.1. Tarife, umjesto prema Tbr.9.2. Tarife, s obzirom na to da se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari (stranke nisu iznosile nikakve nove činjenice niti predlagale nove dokaze) niti su se izvodili dokazi, već se raspravljalo o procesnim pitanjima.

23. Dakle, tuženiku su opravdano nastali troškovi parničnog postupka u iznosu od 610.593,75 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 354.192,60 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan.

24. Tužitelj koji je uspio u žalbenom postupku samo u odnosu na sporedni zahtjev nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a), slijedom čega je tužiteljev zahtjev u iznosu od 80.625,00 kn odbijen kao neosnovan. 25. Tuženik nema pravo na naknadu troškova odgovora na tužbu u iznosu od 80.625,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka, slijedom čega je tuženikov zahtjev odbijen kao neosnovan.

26. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st.

1. i st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 21. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac