Poslovni broj Gž-702/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Dragici Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice HO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 P-358/2021-20 od 29. ožujka 2022., dana 21. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 P-358/2021-20 od 29. ožujka 2022. u dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u dijelu kojim je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.900,48 kuna.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 21.848,45 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude. Istom je presudom utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici radi isplate iznosa od 1.665,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u dijelu pod točkom II. izreke presude. Odlukom o troškovima naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.900,48 kuna, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu preostalog dijela zatraženog parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužiteljicu obveže tuženiku naknaditi parnične troškove.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2.toč.11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

5.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.1. u svezi s člankom 8. ZPP- a jer se ocjena dokaza koju je dao prvostupanjski sud temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Okolnost da se tuženik ne slaže s ocjenom dokaza i pravnim zaključcima prvostupanjskog suda ne može se podvesti pod navedenu bitnu povredu.

5.2. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

5.3. Neosnovana je i žalbom istaknuta relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354.st.1. u vezi sa čl.338. ZPP-a koja je svedena na iznošenje zakonskog opisa iste.

5.4. Tuženik tijekom postupka nije iznosio nikakve okolnosti koje bi upućivale na postojanje razloga iz odredbe članka 71. ZPP-a za izuzeće prvostupanjskog suca ( niti je tražio njegovo izuzeće), dok su razlozi koje navodi u žalbi paušalni i bez ikakvih dokaza, pa takve navode nije moguće prihvatiti.

6. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102336875 od 12. travnja 2005. prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom u iznosu od 23.350 CHF. Nije bilo sporno ni to da je tužiteljica navedeni kredit isplatila u cijelosti 2015 godine.

7. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, te zastara potraživanja.

8. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 12. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102336875 kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 23.350,00 CHF s rokom vraćanja od 120 mjeseci,

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljica radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platila na ime otplate kredita iznos 21.848,45 kuna,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) ništetne;

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita;

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženice, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome;

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva;

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.),

9. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od iznos 21.848,45 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

10.Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

12. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

16. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17.Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos 21.848,45 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

18.Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 9. ožujka 2021. zastara evidentno nije nastupila.

19. Konačno, pravilno i osnovano je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor prijeboja jer odredba članka 323.st.2. ZOO-a koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

19.1. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

20. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Odluka o trošku pravilno je utvrđena u smislu odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a radi čega je trebalo odbijanjem žalbe tuženika na temelju odredbe člana 380. toč. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka u pobijanom dosuđujućem dijelu.

Splitu 21. lipnja  2022.

S U T K I NJ A:

Dragica Samardžić