Republika Hrvatska

Poslovni broj: 25 P-2257/2020

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Katji Morić Arambašić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. R. P., R., U. R. br. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku u Z., protiv tužene B. Č. iz Z., N. T. …, OIB: …, zastupane po punomoćniku K. S., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. lipnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tužitelja, tužene i punomoćnika tužene te nakon objave presude 21. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. R. koji glasi:

"Nalaže se tuženoj B. Č., Z., N. T. 65, OIB: …, da isplati tužitelju J. R., P., R., U. R. br. …, OIB: …, iznos od 51.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe da isplate, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju J. R. da tuženoj B. Č. naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.062,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 22. prosinca 2020. J. R. (dalje u tekstu: tužitelj) podnio je protiv B. Č. ranije R. rođ. K. (dalje u tekstu: tužena) tužbu radi isplate u kojoj je u bitnome naveo da je bio u braku s tuženom te da je njihov brak razveden presudom ovog suda posl. br. P-2392/2011 od 29. svibnja 2012. Da su on i tužena dok su bili u braku živjeli u kući izgrađenoj na čest. zem. 2490/1 k.o. Zadar, čiji je vlasnik tada bila pok. baka tužene I. K., a da je danas kao suvlasnica iste za 1/3 dijela upisana tužena. Da je baka tužene dozvolila i usuglasila se s njihovom namjerom da izgrade u svoje ime, svojim sredstvima te za svoje vlasništvo istočni dio zgrade, tako da su oni angažirali građevinskog radnika za izvođenje građevinskih radova na zgradi i to M. R. koji je i nabavljao građevinski materijal te organizirao prijevoz materijala do gradilišta. Da je ovim radovima u prizemlju zgrade proširen dnevni boravak na način da su izvučeni temelji te izgrađena terasa visine cca 1m. dužine cc 1m te širine cca 3,5 m., ugrađena stolarija, dvoje balkonskih vrata, dva prozora, ožbukan izgrađeni dio te je provedena i ugrađena instalacija el. energije unutar stambenog objekta. Da je za nabavku građevinskog materijala, stolarije, ugradnju el. energije te druge radove utrošeno cca 75.000,00 kn. Dakle, da su on i tužena za vrijeme bračne zajednice izgradili dio stambenog objekta na čest. zem. 2490/1 k.o. Zadar, uložili rad i sredstva, koja on procjenjuje na cca 100.000,00 kn. Kako tužena danas živi u ovom objektu, da ju je on pozivao da mu isplati dio uloženog novca, međutim s obzirom da je isto odbilo učiniti, da podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese presudu kojom će ju obvezati da mu isplati iznos od 51.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate a sve u toku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužena je u svom odgovoru na tužbu predanom ovom sudu 01. lipnja 2018. u bitnome navela da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao u cijelosti meritorno neosnovanom jer tužitelj nije uložio ništa od onog što je naveo u tužbi. Naime, kako je predmetna nekretnina u vrijeme izvođenja radova bila u isključivom vlasništvu njezine bake i pravne prednice I. K., da je iste platila njezina baka koja je samo njoj i tužitelju dozvolila da borave u toj nekretnini. Da je ona postala vlasnica svog suvlasničkog dijela tek temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti njezine bake. Da je radove uređenja izvršio tužiteljev otac M. R., međutim da je za iste plaćen od strane njezine bake i to na način da mu je isplaćivana dnevnica u visini od 200,00 kn. Da su ona i tužitelj jedino odradili poslove organizacije, međutim da su to ionako bili dužni učiniti kao kompenzaciju za najamninu koju nisu plaćali za vrijeme života u toj nekretnini. Da ona i tužitelj nisu niti mogli ulagati u navedenu nekretninu budući da su imali minimalne plaće i to tužitelj 3.500,00 kn kao zaštitar u društvu S. M., a ona oko 3.000,00 kn. Da je prestale radove na predmetnoj nekretnini financirala ona sama na način da je 2012. digla kredit na iznos od 6.000,00 €, dok tužitelj nije sudjelovao u tome. Dakle, kako ona nema nikakvog dugovanja prema tužitelju da je odbila njegov poziv da mu na miran način isplati traženi novac. Međutim, sve i da postoji njezino dugovanje prema tužitelju, da je njihov brak razveden 29. svibnja 2012., pa da je sukladno odredbi čl. 25. Zakona o obveznim odnosima nastupila zastara potraživanja novčanog iznosa. Slijedom svega navedenog predlaže da se tuženi zahtjev odbije kao neosnovan.

2.1. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu tužitelj se očitovao u podnesku od 28. veljače 2022. na način da je u bitnome naveo da je on tijekom i za života prednice tužene I. K., koja je bila vlasnica predmetne obiteljske kuće, uz njezinu dozvolu, nagovor te suglasnost, u istu uložio svoj rad i materijalna sredstva. Dakle, kako je tužena nasljednica pok. I. K. i upisana u zem. knjige suda, da se prigovor zastare potraživanja koji ističe ne bi odnosio na stjecanje u braku, već da nesporno postoji ulaganje u zgradu savjesnog, poštenog graditelja i stjecatelja na naprijed označenoj nekretnini.

2.2. Na ročištu održanom dana 02. lipnja 2022. tužitelj je dodatno pojasnio da tuženu tuži kao nasljednicu pok. Ive K. iz razloga jer su on i tužena ulagali u nekretninu pok. I., pa tako da se ovdje radi o ulaganju u tuđu nekretninu, te da je tužena s obzirom da je naslijedila pok. I. aktivno legitimirana u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev koji se traži povrat uloženih sredstava.

2.3. Tužena je ustrajala u istaknutom prigovoru zastare navodeći da je ista svakako nastupila bez obzira s koje prave osnove se isplata potražuje jer je nesporno da se navodno ulaganje dogodilo još 2011., a da je tužba sudu predana krajem 2020.

2.4. Nakon što su na istom ročištu saslušani tužitelj i tužena kao stranke, ovaj sud je radi ekonomičnosti postupka raspravnim rješenjem odlučio ne provoditi daljnje dokaze jer je našao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno te je zaključio s raspravljanjem u ovoj pravnoj stvari.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: pravomoćne presude ovog suda posl. br. P- 2392/11 od 29. svibnja 2012. (l.s. 4-6), neslužbenu kopiju zk. izvatka za zk.ul. … k.o. Zadar sa stanjem na dan 21. prosinca 2020. (l.s. 7), Prijepis posjedovnog lista br. … sa stanjem na dan 21. prosinca 2020. (l.s. 8), Dopis tužitelja upućen odvjetničkom uredu I. Š. & B. V. od 02. ožujka 2021. (l.s. 24), Dopise punomoćnika tužene upućene punomoćniku tužitelja od 15. ožujka 2012. i 09. veljače 2012. (l.s. 25-26), Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 12. prosinca 2007. (l.s. 30-31), Ugovor o diobi nekretnine od 20. listopada 2017. (l.s. 32-37), te dana 02. lipnja 2022. saslušao tužitelja i tuženu kao stranke (l.s. 40-44).

3.1. Sud je donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP).

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

4. Tužitelj tužbom traži da mu tužena isplati iznos od 51.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

4.1. Iz povijesnog dijela tužbe proizlazi da tužitelj traži povrat uloženih sredstava u kuću izgrađenu na nekretnini oznake čest. zem. 2490/1 k.o. Zadar koja je tada bila u vlasništvu I. K. bake tužene, s obzirom da je u toj kući nakon što je razveden brak njega i tužene ostala živjeti tužena, koja je danas upisana kao suvlasnica te kuće.

5. Iz iskaza stranaka proizlazi da je među njima nesporno:

- da je njihova bračna zajednica prestala prije nego što je njihov brak formalno razveden i to odmah nakon što je tužena 2011. otišla u sigurnu kuću,

- da su se predmetna ulaganja odnosila samo na prizemlje kuće sagrađene na čest. zem. 2490/1 k.o. Zadar u kojem su tužitelj i tužena živjeli zajedno sa I. K. bakom tužene,

- da je u vrijeme ulaganja predmetno prizemlje dijelom bilo u suvlasništvu tužene, a dijelom u suvlasništvu njezine bake I. K.,

- da su sva ulaganja koja su ovdje predmet spora izvršena do prestanka bračne zajednice, odnosno 2011. kada je tužitelj odselio iz predmetnog objekta.

5.1. Naime, iako i tužitelj u tužbi i tužena u svom odgovoru na tužbu navode da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu danas pok. I. K., oboje u svojim iskazima navode da je u vrijeme izvršenih ulaganja suvlasnica istog bila i tužena. Kako iz Ugovora o diobi sklopljenog između B. K., ovdje tužene, M. K. i I. K. proizlazi da je tužena od svog strica A. K. pok. M. temeljem Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-1536/17 naslijedila 1/10 ovdje predmetne dijela nekretnine kat. čest. 2490/1 k.o. Zadar, to je ovaj sud iskazima stranaka poklonio vjeru u pogledu prav vlasništva predmetne nekretnine u vrijeme izvršenih ulaganja.

6. Nadalje, iako tužitelj u tužbi tvrdi da je baka tužene dozvolila i usuglasila se s njihovom namjerom da izgrade u svoje ime, svojim sredstvima te za svoje vlasništvo istočni dio zgrade, ovaj sud istome nije poklonio vjeru, već je isto našao usmjerenim ka ostvarivanju uspjeha u ovom sporu, s obzirom da je tužitelj u svom iskazu izričito naveo da je sa bakom tužene bilo dogovoreno da nekretnina nakon smrti bake u cijelosti pripadne tuženoj, dok nije bilo dogovora da će se prepisati i na njega jer nekretnina nije njegova.

7. Dakle, kako je među strankama nesporno da su u vrijeme ulaganja u predmetnu nekretninu tužena i njezina baka I. K. bile suvlasnice iste, ovaj sud je našao da tužitelj ovom tužbom traži povrat ulaganja u tuđu nekretninu, a kako i sam izričito navodi na ročištu održanom dana 02. lipnja 2022., s tim da isto od tužene traži djelom kao sljednice I. K. koja je u međuvremenu preminula, a dijelom kao suvlasnice predmetne nekretnine.

8. S obzirom da je tužena istakla prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, to je prvenstveno trebalo odlučiti o tom prigovoru.

8.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, da je stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.2. Po ustaljenoj sudskoj praksi (odluka VS posl. br. Rev-x 632/17, Rev-x 3/08, Rev-2869/99, Rev-x 249/14 i Rev-x 358/11) koju prihvaća i ovaj sud, zastara za postavljanje zahtjeva za povratom stečenog bez osnove počinje teći od trenutka kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost da koristi ono što je drugi uložio u njegovu nekretninu. S obzirom da je među strankama nesporno da su tužitelj, tužena i njezina baka I. živjeli zajedno u predmetnoj nekretnini u vrijeme izvođenja radova, jasno je da je zastara tužiteljevog potraživanja počela teći od trenutka kada je ulaganje izvršeno.

8.3. Kod stjecanja bez osnove nije predviđen posebni rok zastare potraživanja, pa se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO.

8.4. Slijedom navedenog, te nesporne činjenice da su predmetna ulaganja izvršena 2011., a da je ova tužba podnesena 2020., jasno je da je zastara nastupila 2016., pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci ove presude.

9. Čak ukoliko se predmetno ulaganje tužitelja sagleda kao ulaganje poštenog posjednika kroz odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/2009, 90/10, 143/12, 152/14, dalje ZVSP) i u tom slučaju je nastupila zastara njegovog potraživanja. Naime, zastara prava na naknadu nužnih i korisnih troškova sukladno odredbi 164. ZVSP počinje teći od dana predaje stvari i iznosi tri godine. Kako je tužitelj iz predmetnog objekta odselio 2011., a ovu tužbu je podnio 2020., jasno je da je i zahtjev za povratom nužnih i korisnih troškova podnesen nakon zakonom propisanog roka, odnosno da je isti zastario.

10. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje - Tarifa), a sve prema vrijednosti predmeta spora od 51.000,00 kn, pa je temeljem citiranih odredbi tuženoj zastupanoj po punomoćniku iz redova odvjetnika priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), trošak za zastupanje na raspravi od 03. ožujka 2022. i 02. lipnja 2022. od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), dok joj je za sastav podneska od 11. ožujka 2022. od traženih 100 bodova priznato 25 boda jer se ne radi po podnesku iz Tbr. 8. toč. 1., već o podnesku iz Tbr. 8. toč. 3. Tarife.

10.1. Dakle, tuženoj je priznato ukupno 325 bodova, što iznosi 3.250,00 kn, s obzirom da vrijednost boda iznosi 10,00 kn (Tbr. 50), što sa priznatim PDV-om od 25% u iznosu od 812,50 kn (Tbr. 42), sveukupno iznosi 4.062,50 kn, te je tuženik obvezan da joj isplati taj iznos, dok je u preostalom dijelu njezin zahtjev za naknadom troška odbijen kao neosnovan, a kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

U Zadru, 21. lipnja 2022.

S u d a c

Katja Morić Arambašić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu u RH. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 3 primjeraka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

DNA: 1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženoj po punomoćnici.