REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

P-3220/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. P.S. K. B. F. A. U. W. U. O.P. A., G.-C.-P., B., A.,

F. G., A., G., OIB:… zastupano po pun. S. L., odvjetnici

u OD B., L., M., S. d.o.o. u Z., I., protiv

tuženika N. A., OIB: … , S., zastupan po

pun. odvjetnicima u ZOU M. D., S.

G., R. B. Z., J. D. B., u Č., Č.,

R. B., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. svibnja 2022.g. u nazočnosti punomoćnika stranaka, tuženika osobno, a na ročištu od 20. lipnja 2022.g. zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

I Nalaže se tuženiku N. A. da tužitelju B. P.S. K. B. A.

W.O. P. A., na ime kredita plati iznos od

38.506,92 € prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom od 1. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na štedne uloge po viđenju u stranoj valuti EUR, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini zakonske zatezne kamate koja se određivala za svako polugodište na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena isplate, dok se za više zatraženo, za iznos od 23.247,94 € tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku N. A. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju B. P.. S. K. B. A. W. O.

P. A., parnični trošak u iznosu od 80.940,35 kuna, zajedno sa

zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 20. lipnja 2022.g., kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 12. studenog 2007. godine kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj tužitelj navodi da je na temelju gotovinskog kredita broj … od 28.

veljače 2001. tužitelj tuženom isplatio iznos od 500.000,00 tadašnjih austrijskih šilinga ATS, zajedno sa kamatom i troškovima u 120 mjesečnih rata, s početkom otplate rata kredita 5. listopada 2001. Tuženik da je neko vrijeme otplaćivao kredit i zadnju uplatu izvršio 17. siječnja 2003., no tada da je prestao unatoč mnogobrojnim opomenama banke i njezinog punomoćnika. Kako tuženik ne vraća odobreni gotovinski kredit, a iz ugovora među strankama proizlazi da se u tom slučaju treba vratiti cjelokupni kredit s kamatom i troškovima, to saldo s danom 31. kolovoza 2007. da iznosi 62.088,55 eura, pa je stoga predložio da sud donese presudu slijedećeg sadržaja:

„ Nalaže se tuženom N. A. da tužitelju na ime kredita isplati iznos od 62.088,55 € na ime glavnice sa ugovorenom kamatom od 3 % tromjesečno, u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate počev od 1. kolovoza 2007. pa do isplate, te je ujedno dužan nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka.“

2. U odgovoru na tužbu predanog na poštu preporučeno dana 19. lipnja 2008. tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, da je netočno da bi tužitelj isplatio tuženiku iznos od 500.000,00 tadašnjih ATS (austrijskih šilinga) zajedno sa kamatom i troškovima u 120 mjesečnih rata. Zbog toga da predlaže sudu pozvati tužitelja da u spis dostavi dokaze o tome da je tužitelj isplatio tuženiku navedeni iznos. Da je netočna tvrdnja iz točke II. tužbe da je tuženik neko vrijeme otplaćivao kredit i zadnju ratu uplatio 17. siječnja 2003., jer da tuženik nije uplatio u korist tužitelja ni jednu ratu kredita, jer ga nikada nije ni primio. Tuženik da nije primio uz tužbu "ugovor o kreditu", a koji se u istoj spominje, kako su priloženi dokumenti uz tužbu na njemačkom jeziku da smatra da je sud bio dužan pozvati tužitelja na dopunu tužbe, jer da tužba ne sadrži činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev, a niti dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice. U dopuni odgovora na tužbu od 27. listopada 2008. godine tuženik je naveo da je primio prijevod "ponude za kredit…" od 28. veljače 2001. u kojoj da se na drugoj strani prijevoda, na dnu navodi kao korisnik kredita tvrtka L.. Kako da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez te namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da nedvojbeno proizlazi da se navedena ponuda ne odnosi na tuženika i da je tužitelj ovom tužbom tužio pogrešnu osobu, zbog čega tuženik stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije. Osim toga da iz otplatnog plana kredita može se zaključiti da je tužitelj redovno i kontinuirano obračunavao kamatu sve do dana podnošenja tužbe, a tuženik da ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, kako glavnice tako i kamata.

3. Na ročištu od 19. siječnja 2011. godine tuženik je iznio prigovor da je ponuda za kredit od 28. veljače 2001. fiktivan pravni posao, zbog čega ga po samom zakonu treba proglasiti ništavnim, da iz sadržaja ponude da je vidljivo da prava volja ugovorenih strana nije bio kreditni odnos, već da je tuženik trebao za tvrtku L. d.o.o. iz S. sklopiti ugovor o jamstvu ili zalogu po kojem bi on bio jamac ili zalogodavac za krediti koje spomenuta tvrtka L. dobila od tužitelja. Kao dokaz ovih tvrdnji da je točka VIII Ponude za kredit gdje se izrijekom spominje B. G. i L. G. vlasnici tvrtke L., a na dnu te druge strane ponude za kredit kao korisnik kredita da se navodi tvrtka L., koja je od strane svog direktora B. G. potpisala navedenu ponudu i na sam potpis da je otisnut štambilj

tvrtke. Tuženik je dalje istakao da je u G. u A. potpisao predmetnu ponudu na njemačkom jeziku, čime da je u cijelosti doveden u zabludu što potpisuje i pod kojim uvjetima, pa da smatra potrebnim saslušati potpisnika ponude od strane tužitelja kao i B. i L. G.. U podnesku tuženika od 10. veljače 2011.

tuženik je naveo da nikad nije primio opomenu od tužitelja za neplaćanje kredita, te da je dokaz toga da nije primio sporni iznos od tužitelja to što do današnjeg dana tuženik u korist tuženika nije upisao hipoteku. Tuženik je istakao i prigovor da tužitelj nema stranačku sposobnost kao procesnu pretpostavku za položaj aktivne strane u ovom parničnom postupku, naime, da tužitelj pod nazivom B. P. B.,

G., A. "kako se to navodi u tužbi i podnescima tužitelja je

p. – f. p. o. b. koja posluje pod nazivom B. P.. S. K.

B.A. W. O. P. A., G.-

C.-P. , B., A., kao dokaz ovih tvrdnji da je "nalog za tužbu", da je

sud temeljem članka 82. ZPP-a dužan po službenoj dužnosti u tijeku cijelost postupka paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka, biti stranka u postupku, a temeljem članka 83. stav 1. ZPP-a ako se utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao stranke ne može biti stranka u postupku, da će pozvati tužitelja da izvrši potrebne ispravke, a kako bi se postupak nastavio s osobom koja može biti stranka u postupku. Sve ovo u smislu članka 7. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, a koji propisuje da podružnice nisu pravne osobe i ne mogu biti stranke u parničnom postupku.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u cjelokupnu dokumentaciju iz spisa, i to: službene potvrde Javnog bilježnika dr. K. H., javnog bilježnika u G., a nakon izvršenog uvida u sudski registar T. suda u B. (list C-D spisa),

nalog za tužbu tužitelja odvjetniku M. M. (list G-H spisa), uvidom u Ponudu za kredit broj: …, s Izjavom o prihvaćanju (list od J-M spisa, te list od O-

S), otplatni plan za račun … od 28. veljače 2001. do 31. srpnja 2007.

(list N-N1 spisa, te 16-18, od 31-32 spisa), dopis odvjetniku M. M. tužitelja uz potvrde o isplati kredita (list od 13-18 spisa), prevedene potvrde o isplati kredita (list 39 A-39 C), zaključak O. suda u Š. O.-… od 6. kolovoza 2010. (list 40 A spisa), zaključak O. suda u B. broj Ovr-… od

13. rujna 2010. (list 40 B spisa), zaključak O. suda u K. broj Ovr- …od 13. rujna 2010. (list 40 C spisa), zaključak o prodaji O. suda u

Č. broj Ovr-… od 20. rujna 2010. (list 40 D spisa), sudska praksa u svezi stranačke sposobnosti (list 71-75 spisa), uvidom u izjavu B. G. od 26.

listopada 2010., izvadak iz glavne knjige sudskog registra R. tvrtki R. A. od 13. lipnja 2017. godine za tužitelja (list 211-225 spisa), javnobilježnički zapisnik Javnog bilježnika J. R. iz M. S. poslovni broj Sv-…,

s sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 233-245 spisa), opomena po računu broj … tužitelja tuženiku 23. kolovoza 2001. godine (list 251-254 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještaku za financije i računovodstvo M. G., dipl. oec. i ovlašteni revizor (list 290-292, 316-323 spisa), saslušanjem svjedoka B. G. pred O. sudom u Č. kao zamoljenim

sudom (list 266-269 spisa), saslušanjem tuženika kao parnične stranke (list 77-79 spisa).

5. Presudom ovog suda posl. broj IP-… od 16. ožujka 2020.g. suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati na ime kredita iznos od 61.754,86 eura (šezdeset jednu tisuću sedamsto pedeset četiri eura i osamdeset šest centi) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom od 1. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na štedne uloge po viđenju u stranoj valuti EUR, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini zakonske zatezne kamate koja se određivala za svako polugodište na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena isplate.

Za više traženo od 333,69 ( tristotridesettri eura i šezdesetdevet centi ) tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan, kao i za više traženo od dosuđenog na ime kamate tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan..

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 139.462,50 kuna, a u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teče počev od presuđenja, dakle od 16. ožujka 2020. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za više traženo na ime troškova postupka tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.“

6. Rješavajući po žalbi tuženika, Ž. sud u V. je rješenjem posl. broja 37 Gž-… od 02. rujna 2020.g. ukinuo gore citiranu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak, s time da u nepobijanom dijelu toč.I. izreke kojim je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 333,69 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

U obrazloženju ukidne odluke u bitnome se navodi da je odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pretežitom dijelu i njegovoj djelomičnoj neosnovanosti prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećim odlučnim činjenicama:

- da je Ponudom za kredit broj … s Izjavom o prihvaćanju od 28. veljače 2001. tužitelj ponudio tuženiku jednokratni gotovinski kredit koji se ostvaruje pisanom izjavom o prihvaćanju i to u iznosu kredita od 500.000,00 ATS u svrhu kupnje stana, s 9,5% kamata godišnje na bazi konto korenta, dekurzivno, 3% obrađivačke provizije od iznosa kredita prilikom pripisivanja i ukupnim terećenjem od 826.086,00 ATS, a što su i ukupni troškovi, uz efektivnu godišnju kamatu od 10,7%, da se u slučaju kašnjenja u plaćanju fiktivna godišnja kamata može pročitati na šalterima u poslovnici tužitelja, da se tuženik obvezuje od 5. travnja 2001. do 5. rujna 2001. mjesečno plaćati paušalni iznos od 4.121,00 ATS za nastale kamate, da se kredit mora otplatiti u 120 mjesečnih paušalni rata (koje uključuju otplatu glavnice, odnosno dio kamate i možebitne provizije) od po 6.699,00 ATS počevši od 5. listopada 2001. pa sve do 1. rujna 2011. uz mogućnost prijevremene otplate kredita;

- da u toč.VIII. pod nazivom osiguranje kredita naprijed navedene Ponude stoji da za kredit solidarno jamči gsp. B. (i B.) G. iz M. S., S.,

gđa. L. G. iz M. S., S. kao solidarni dužnici što moraju

potvrditi tužitelju potpisivanjem ugovora o kreditu, zatim da ukoliko neki sudužnik u roku od 4 tjedna po izvršenom plaćanju kod tužitelja pismenim putem ne ostvari svoje pravo prema čl. 1358. Općeg građanskog zakona, banka ima pravo davatelju jamstva definitivno izručiti odgovarajuća pravna sredstva i sredstva za osiguranje kredita, da se isti obvezuju da će u korist tužitelja a u svrhu daljnjeg osiguranja svih postojećih i budućih, isto tako i uvjetnih ili vremenskih ograničenih potraživanja iz odobrenih kredita ili kredita koji se treba odobriti, a u svezi s glavnicom, kamatama, troškovima i pristojbama na nekretnini koja u cijelosti pripada tvrtki L. – podjetje za trgovinu, založništvo i finančno svetovanje d.o.o. upisanoj u zemljišnoknjižni uložak 2606 k.o. M. S., O. sud M. S. kao glavnom ulogu te

na nekretnini koja u cijelosti pripada gsp. B. G. upisanoj u zk.ul. 3803

k.o. M. S. kao dodatnom ulogu dozvoliti istovremeni upis dodatne hipoteke za kredit u visini od 36.300,00 €, a što odgovara 499.498,89 ATS zajedno s trenutno 12% kamata i 12% zateznih kamata i kamata na kamatu;

- da se na str.3 iste ponude tuženik obvezuje u korist tužitelja, a u sklopu daljnjeg osiguranja kredita na svojem trosobnom stanu u ul. A. M. br. … u

S. upisanom na parceli br. 8986/2, zk.ul. 5316 k.o. S., O. sud S.,

dozvoliti upis hipoteke za kredit u visini od 36.300,00 € odnosno 499.498,89 ATS zajedno s trenutno 12% kamata i 12% zateznih kamata i kamata na kamatu 1. stupnja;

- da ista ponuda sadrži i Izjavu o prihvaćanju u kojoj stoji: ja/mi izjavljujem/mo da sam/smo u potpunosti sporazuman/ni sa sadržajem ove ponude i s općim uvjetima za potrošačke kredite B. navedeni na poleđini i da prihvaćam/mo ovu ponudu bez ikakvog ograničenja, a istoj na poleđini prileže Opći uvjeti za potrošačke kredite B. banke;

- da je na str.2. ponude razvidno da u desnom kutu stoji korisnik kredita: ispod kojeg stoji otisak žiga tvrtke L., a ispod navedenog stoji nečitljivi potpisi, a ispod Izjave o prihvaćanju na str.3. i str.4. u desnom kutu stoji N. A., potpis nečitljiv, potom B. (i B.) G. potpis nečitljiv ispod potpisa istog potpis L. G.

potpis nečitljiv i ispod navedenog potpisa otisak žiga tvrtke L. M. S.

d.o.o. potpis nečitljiv;

- da je iz potvrda o isplati kredita razvidno da je po računu … isplaćen iznos od 200.000,00 ATS, da je iznos primljen u skladu s navedenim unosom izvršenim strojnim putem, da je potpis primatelja nečitak kao i datum, a uvidom u drugu isplatnicu da je po istom broju računa isplaćen iznos od 300.000,00 ATS, da je iznos primljen u skladu s navedenim unosom izvršenim strojnim putem i da je potpis primatelja nečitak kao i datum;

- da je prema otplatnom planu za račun … koji glasi na ime N.

A., iznos od 300.000,00 ATS isplaćen u ime kredita u gotovini 22. veljače 2001. a iznos od 200.000,00 ATS 5. lipnja 2001., da je prva otplata na ime kredita u visini 518,3 € uplaćena 26. veljače 2002., iznos od 7.327,77 € 21. lipnja 2002. i 36,00 € 17. siječnja 2003. i da saldo na dan 31. srpnja 2007. iznosi 62.088,55 €;

- da su u uredu javnog bilježnika J. R. iz M. S. u nazočnosti prisjednice A. R., u ime tužitelja gsp. K. H. H. viši prokurist i gđa

H. K., namještenica banke oboje zaposlenici tužitelja kao vjerovnika, N.

A. kao dužnik i zalogodavac, L. M. S. d.o.o. zastupan po direktoru

kao zalogodavac, B. G. kao zalogodavac te jamac i platac i L. G.

kao jamac i platac sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine u smislu čl. 250. Zakona o postupcima ovrhe u kojem se stranke u čl. 1. očituju odnosno utvrđuju da je vjerovnik, ovdje tužitelj odobrio dužniku kredit u jednokratnom iznosu od 500.000,00 ATS, a koji će zajmoprimac koristiti za kupnju stana te se obvezuje u razdoblju od 5.5.2001. do 5.9.2001. otplaćivati mjesečni paušalni iznos od 4.121,00 ATS koji se odnosi na kamate i obvezuje se otplaćivati kredit u 120 mjesečnih paušalnih rata (sa sadržanom glavnicom, pripadajućim kamatama i eventualnim troškovima) pri čemu dospijeva prva rata na naplatu 5.10.2001., a zadnja 5.9.2011., dok iznos pojedinačne mjesečne rate iznosi 6.699,00 ATS;

- da su se u toč.4. tog Sporazuma stranke sporazumjele o osiguranju kredita i da svi zalogodavci N. A., društvo L. i B. G. dozvoljavaju na svojim

vlastitim nekretninama uknjižbu založnog prava u korist vjerovnika;

- da u Sporazumu o osiguranju stoji da se dužnik kao i zalogodavac N. A. obvezuje i izjavljuje da će se založno pravo zajedno sa zabranom otuđenja i terećenja na njegovom vlastitom trosobnom stanu u S., u korist vjerovnika na temelju sporazuma uknjižiti na prvom mjestu te izjavljuje da je nekretnina koju daje u zalog za osiguranje gore navedene tražbine vjerovnika, slobodna od duga i tereta te da je s tim u vezi vjerovnik upozoren na mogućnost da se založno pravo neće moći upisati zbog čega se dužnik i zalogodavac N. A. obvezao da će kod nadležnog javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj gdje se i nalaze nekretnine koje daje u zalog, za osiguranje uknjižiti založno pravo zajedno sa zabranom otuđenja i terećenja sve u korist vjerovnika, a ujedno svi obveznici za slučaj da obveze dužnika prema vjerovniku neće biti pravovremeno podmirene zbog čega će nastupiti posljedice zbog kašnjenja u vraćanju kredita, opunomoćuju vjerovnika za pokretanje ovršnog postupka i postupka dražbe za sve založene nekretnine kada dužnik kasni s plaćanjem tri rate i u tom trenutku da bez daljnje obavijesti dospijeva na plaćanja cjelokupna tražbina vjerovnika;

- da je naprijed navedeni Sporazum potpisao N. A. kao dužnik i zalogodavac, tužitelj, L. M. S. d.o.o. kao zalogodavac te jamac i platac, B.

G. kao zalogodavac te jamac i platac i L. G. kao jamac i platac;

- da je tužitelj opomenom po računu tužitelja broj ... od 23. kolovoza 2001. obavijestio tuženika o kašnjenju dogovorenih plaćanja te da su stoga ovlašteni zatražiti povrat cjelokupnog kredita, ako ukupno zaostalo plaćanje u visini od 14.803,00 ATS ne bude uplaćeno u roku od dva tjedna;

- da je provedenim dokazom vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo M. G. dipl.oec. utvrđeno da potraživanje tužitelja od tuženika po osnovi glavnice i zateznih aktivnih kamata za razdoblje od 28. veljače 2001. do 31. srpnja 2007. ukupno iznosi 61.754,86 € time da za uplatu kredita od 518,30 € od 26.2.2002. nema dokaza od kuda je stigla uplata, a da je za uplate od 21. lipnja 2002. u iznosu od 7.327,77 € i 17. siječnja 2003. na iznos od 36,00 € uplatitelj društvo L..

Obzirom na naprijed utvrđene činjenice prvostupanjski sud utvrdio je da je upravo tuženik korisnik kredita po ugovoru o kreditu koji je sklopljen prihvatom ponude tužitelja od 28. veljače 2001. i potpisom Izjave o prihvaćanju zbog čega njegov prigovor pasivne legitimacije ocjenjuje neosnovanim. Neosnovanim ocjenjuje i njegove tvrdnje da bi taj ugovor bio fiktivan pravni posao jer da je on u stvari trebao sklopiti ugovor o jamstvu i zalogu za tvrtku L. d.o.o. kao korisnika kredita zbog čega bi ga po službenoj dužnosti trebalo proglasiti ništavim kao i da je on, obzirom da je dokument na njemačkom jeziku u cijelosti doveden u zabludu što potpisuje i pod kojim uvjetima, a to budući da tuženik nije ponudio dokaze niti argumente u prilog gornjih tvrdnji o ništetnosti ugovora te da bi bio doveden u zabludu, a što nužno niti ne povlači za sobom ništetnost ugovora.

Prigovor zastare utuženog potraživanja prvostupanjski sud prosudio je primjenom čl. 1480. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije kao mjerodavnog na temelju čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 i 88/01), kojim je određeno da se potraživanja neplaćenih godišnjih plaćanja, posebno kamata, rente, doprinosa za uzdržavanje, poljoprivrednih mirovina te anuiteta ugovorenih radi otplate kapitala gase za 3 godine, a samo pravo zastarijeva neiskorištavanjem u razdoblju u trajanju od 30 godina. Koristeći se komentarom M. Bydlinskog naprijed navedene odredbe prema kojem u naprijed navedenom propisu valja razlikovati zastaru cjelokupnog prava i zastaru djelomičnih prava koja proizlaze iz cjelokupnog prava te da pojedinačno pravo zastarijeva od dospijeća tj. od objektivne mogućnosti naplate, a cjelokupno pravo od posljednjeg plaćanja te da cjelokupno pravo zastarijeva za 30 godina, a da rok zastare za pojedinačna djelomična plaćanja iznosi 3 godine kao i da su anuiteti jednaka godišnja plaćanja kojima se okamaćuje i otplaćuje kapital, od kojih se naplata i otplata kapitala uvijek nadopunjuje na isti iznos, tako da iznos kamata sadržan u pojedinim anuitetima stalno pada, dok stopa otplate kapitala sadržana u anuitetima raste, dok tzv. "obične rate" kao jednaki iznosi kapitala koji se plaćaju u uzastopnim vremenskim razmacima ne potpadaju pod kratki rok zastare, prvostupanjski sud zaključuje da nakon otkazivanja kredita pravo davatelja kredita na vraćanje istog u svakom slučaju podliježe zastarnom roku od 30 godina. Stoga nadalje zaključuje da zbog nepravovremenog ispunjavanja pojedinačnih potraživanja, a što je zaostatak iznosa od tri rate kredita od kojeg vremena tužitelj potražuje cjelokupni iznos bez daljnje obavijesti, nije nastupila zastara predmetnog potraživanja koja se sastoji od dospjele glavnice i kamate obračunate do 31. srpnja 2007. u ukupnom iznosu od 61.754,86 €.

U žalbi tuženik prije svega tvrdi da obrazloženje pobijane presude ima niz nedostataka koji se odnose na pogrešnu i nepotpunu ocjenu provedenih dokaza, pogrešno utvrđenih činjenica, površnu i paušalnu analizu isprava koje se nalaze u spisu što je sve rezultiralo nepotpunim i pogrešnim zaključcima na koje je primijenjeno materijalno pravo koje nije trebalo primijeniti. Navedeno da se prvenstveno odnosi na "analizu" ponude tužitelja od 28. veljače 2001. i Izjave o prihvaćanju koje potom on sam "analizira" na način iz kojeg zaključuje da nije sklopljen ugovor o kreditu između parničnih stranaka pri čemu tvrdi i da su razlozi navedeni u obrazloženju presude proturječni sadržaju isprava u spisu i to osim naprijed navedenih dokaza i isplatnicama. Također ocjenjuje ostale provedene dokaze iznoseći razloge zbog kojih smatra da ih je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pri tome ukazujući na svoj stranački iskaz te iskaz svjedoka B. G.. U odnosu na primijenjeno materijalno pravo u svezi prigovora zastare za koje tvrdi da je iznio u ranom stadiju postupka jer je u to vrijeme tužitelj tvrdio da u ovom postupku treba primijeniti hrvatsko zakonodavstvo, ukazuje da sud nije utvrdio da li se potraživanje tužitelja iz otplatnog plana odnosi na "anuitete" ili "rate", niti se o tome nije očitovao sudski vještak za financije jer mu za to nije sud dao nalog i zbog čega navode suda o zastari nije moguće razumjeti, a obrazloženje ni ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je nanovo počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Navodi i da je prije zaključenja ovog parničnog postupka uspio saznati da je kod O. s. u M. S., R.

S., proveden stečajni postupak nad T. L. d.o.o. te da je od stečajnog upravitelja primio obavijest da se u tom postupku tužitelj djelomično naplatio prodajom nekretnina koje su bile stečajna masa te dostavlja dokaze na izneseno. Tužitelj osporava troškove postupka jer da je sud tužitelju priznao 9 ročišta u 100% iznosa iako je trebalo primijeniti Tbr. 9. toč. 2. Odvjetničke tarife, a uz to je priznato nekoliko podnesaka tužitelja (20.7.2010., 8.1.2011., 11.2.2011. i 24.12.2019.) u potpunom iznosu iako je trebalo primijeniti Tbr. 8. toč. 3. Odvjetničke tarife. Konačno ukazuju na površnost sudskog postupanja i u najjednostavnijem dijelovima sudskog postupka te da je u podnesku od 17.1.2020. pokušao sudu objasniti zbog čega smatra da je na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja između parničnih stranaka nastupio nesporazum iz čl. 869. Austrijskog građanskog zakona u vezi kojeg navoda sud nije napisao ni jednu rečenicu te da takav propust suda ima za posljedicu da je napadana presuda nezakonita zbog čega ju je trebalo ukinuti i neovisno od ostalih žalbenih razloga.

U odnosu na navode žalbe kojima tuženik ukazuje na nove činjenice te dostavlja nove dokaze, valja odmah navesti da je člankom 352. st.1. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjivao i u vrijeme kada je započeo predmetni postupak (studeni 2007.) bilo propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi zbog čega ni ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pobijane presude s aspekta novih činjenica i uz žalbu priloženih novih dokaza.

7. Iz obrazloženja rješenja Ž. suda u V. u bitnom proizlazi da protivno navodima žalbe, žalbeni sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio sadržajem žalbe isticanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) na koju bitnu povredu na temelju čl.365. st.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH– dalje u tekstu: ZPP/14) u vezi čl.117. st.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP) pazi i po službenoj dužnosti. Naime, prvostupanjski sud da je iznio određene, iscrpne i logične razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni međusobno niti provedenim dokazima, a niti pobijana presuda ima bilo kakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.1. u vezi čl.8. ZPP-a na koju bitnu povredu tuženik također upire sadržajem žalbe, budući je odlučne činjenice utvrdio prema svom slobodnom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Stoga ovaj sud ne nalazi osnovanim niti žalbeni razlog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na pasivnu legitimaciju, a niti je tuženik pravilnost i potpunost činjeničnog stanja u odnosu na pasivnu legitimaciju doveo u sumnju svojom interpretacijom sadržaja ponude tužitelja za sklapanje ugovora o kreditu u svrhu kupnje stana kao i sadržaja Izjave o prihvatu te ponude, posebno svojim zaključcima tko je i u kojem svojstvu potpisan na Ponudi, odnosno tko je i u kojem svojstvu potpisao Izjavu o prihvatu, zatim tvrdnjama o svojem uvjerenju da je po predmetnom ugovoru samo založni dužnik i jamac korisniku kredita T. L. d.o.o., kao i tvrdnjama isticanim u tijeku postupka kao i sada u žalbi, da se radi o fiktivnom ugovoru, da ne razumije njemački i da je bio u zabludi, odnosno da se radi o nesporazumu. Prvostupanjski sud iznio je jasne i za ovaj sud logične i prihvatljive razloge zbog kojih je na temelju provedenih pisanih dokaza (Ponude tužitelja od 28. veljače 2001. sa Izjavom o prihvatu ponude) kao i zapisnika sastavljenog kod javnog bilježnika J. R. iz M. S., R. S., sa Sporazumom o

osiguranju novčane tražbine od 6. ožujka 2001. u kojem se jasno navodi da je N. A. (tuženik) glavni dužnik i zalogodavac, a ostali sudionici L. d.o.o. zalogodavac te jamac i platac kao i B. G., te L. G. kao jamac i

platac koji su kao takvi i potpisali Sporazum i u kojem je konstatirano da je tuženik (N. A.) pred javnim bilježnikom izjavio da razumije slovenski jezik te da mu sudski tumač nije potreban, ocijenio neistinitim navode tuženika da nije znao što potpisuje i u kojem svojstvu tim više što je sve to navedeno i u Sporazumu o osiguranju novčane tražbine kojim dopušta da se na njegovom stanu u S. upiše založno pravo u korist tužitelja. U odnosu na svoje tvrdnje da nikad nije primio iznos kredita (300.000,00 ATS 28. 2. 2001. i 200.000,00 ATS 5. 6. 2001.) valja navesti da zaključak prvostupanjskog suda da je potpis na isplatnicama isti kao i tuženikov potpis na zapisniku od 3. veljače 2020. nije protivan sadržaju spisa, zbog čega je po ocjeni ovog suda utemeljena ocjena prvostupanjskog suda iskaza svjedoka B. G. kao neprihvatljivog i posljedično pravilno utvrđenje da tuženik ničim nije dokazao da novac nije isplaćen njemu, odnosno da nije dokazao u dovoljnom stupnju izvjesnosti istinitost takvih svojih tvrdnji.

Obzirom na način na koji tuženik ocjenu dokaza i odlučne činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu suprotstavlja činjenice koje izvodi iz svoje ocjene samo nekih provedenih dokaza, valja navesti da je isključivo na prvostupanjskom sudu da ocjenom dokaza utvrdi činjenice odlučne za predmet spora, a ne na strankama, te da je prvostupanjski sud i utvrdio sve za predmet spora odlučne činjenice upravo na način određen čl.8. ZPP-a.

Osporavajući ocjenu prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tuženik također ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tvrdnjom da sud prvog stupnja nije utvrdio da li se potraživanje tužitelja iz otplatnog plana odnosi na"anuitete" ili "rate". Točno je da sud prvog stupnja nije izričito naveo da li je tuženik predmetni kredit trebao vraćati u anuitetima ili ratama, a niti se o tome očitovao vještak. Međutim, da se radi o otplati kredita u anuitetima nesporno proizlazi iz sadržaja Ponude za kredit, račun broj: … od 28. veljače 2001. u kojoj se u toč.5. "Otplata" navodi da se kredit mora otplatiti u 120 mjesečnih paušalnih rata (koje uključuju otplatu glavnice, odnosni dio kamata i možebitne provizije) od po ATS 6.699,00 počevši od 5. listopada 2001. pa sve do 5. rujna 2011., a osim toga, imajući u vidu da je iznos kredita ATS 500.000,00 i da je ugovorena otplata u 120 rata od po ATS 6.699,00 nedvojbenim proizlazi da taj iznos rate sadrži i kamatu koja stopa je ugovorena u toč.3. "Uvjeti" te da ukupno zaduženje po tom kreditu iznosi ATS 826.086,00. Prema Općim uvjetima za potrošačke kredite tužitelja (toč.7.) tužitelj može potraživati otplatu cjelokupnog kredita zajedno s kamatama i troškovima odjednom ako je od dospijeća samo jedne rate kredita prošlo šest tjedana, a opomena je pod prijetnjom gubitka roka uz određivanje dodatnog roka od dva tjedna bila bezuspješna. Iz dokumentacije tužitelja – dopisa upućenog tuženiku od 24. listopada 2001. (list 304 spisa) razvidno je da su parnične stranke izmijenile prvotni Ugovor o kreditu od 28. veljače 2001. zbog zaostataka od 36.337,- ATS te da je dogovoreno da će taj iznos biti uključen u vraćanje kredita kroz 119 paušalnih rata (što uključuje isplatu glavnice, razmjerne kamate i eventualne provizije) od po ATS 7.132,- s početkom od 5. 11. 2001. i završetkom 5. rujna 2011. pa i iz tog provedenog dokaza proizlazi da je vraćanje kredita ugovoreno u anuitetima. Nakon postignutog sporazuma od 24. listopada 2001. na ime kredita tužitelju je uplaćen iznos od 518,30 € što je protuvrijednost 7.132,-ATS (tečaj 1 ATS = 0,0726728 €) dana 26. veljače 2002., odnosno jedan anuitet u ugovorenoj visini, a potom iznos od 7.327,77 € što je nešto više od zbroja 14 anuiteta, odnosno uplaćeno je dugovanje do 5. veljače 2003. i dio rate dospjele u veljači 2003. (bez zateznih kamata). Tužitelj je tužbu podnio 8. studenog 2007., pa imajući u vidu da se prema § 1480. OGZ potraživanja anuiteta ugovorenih radi otplate kapitala gase za tri godine i da se prema § 1497. OGZ-a zastara prekida podnošenjem tužbe, proizlazi da je za anuitete dospjele do 7. studenog odnosno 5. studenog 2004. nastupila zastara. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da nakon otkazivanja kredita pravo davatelja kredita na vraćanje istog u svakom slučaju podliježe zastarnom roku od 30 godina, prvostupanjski sud nije utvrđivao da li je za potraživanja dospjelih pojedinih anuiteta do podnošenja tužbe nastupila zastara i koliko bi u tom slučaju iznosilo nezastarjelo potraživanje tužitelja na dan 31. srpnja 2007., niti je u tom smislu dao nalog stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, to je iz tog razloga valjalo prihvatiti žalbu tuženika i na temelju čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Slijedom navedenog, iz upute Županijskog suda proizlazi da će u nastavku postupka prvostupanjski sud ponovno provesti sve već provedene dokaze radi utvrđenja da li je za pojedine anuitete do podnošenja tužbe 8. studenog 2007. nastupila zastara protekom zastarnog roka od 3 godine određenog § 1480. OGZ kao i radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja na dan 31. srpnja 2007., provesti dopunsko vještačenje po sudskom vještaku za financije pri čemu će vještak biti dužan voditi računa o sadržaju ugovora o kreditu (ponudi tužitelja tuženiku od 28. veljače 2001.), dopune ugovora od 24. listopada 2001., podacima o visini kamatne stope iz dopisa tužitelja na listu 301 – 303 spisa i ostalim relevantnim dokazima iz kojih su razvidni uvjeti kreditiranja (npr. Sporazum o osiguranju novčane tražbine od 6. ožujka 2001.). Novom odlukom prvostupanjski sud odlučiti će i o cjelokupnim troškovima postupka.

8. U nastavku postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su, pored dokaza koji su provedeni u postupku IP … koji je prethodio ukidnom rješenju Ž. suda u V., provedeni dokazi pregledom preslika Izjave

B. G. od 26.10.2010.g., pregledom dopunskog vještva vještaka M.

G. zaprimljenog u sustavu za komunikaciju dana 15.10.2021.g., pregledom ovjerenog prijevoda plana prve diobe stečajne mase stečajnog dužnika L. d.o.o., Izvatka iz zemljišne knjige za k.o. 105 M. S., zabilježbe tražbine u iznosu od 36.300 € na čest. zem. 117/0 k.o. 105 M. S., pregledom email korespodencije između M. V. i tuženika od 24.01.2020.g., saslušanjem svjedoka B. G., te je izveden dokaz pregledom ostale priložene

dokumentacije.

9. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

10. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom od 62.088,55 eura na ime glavnice sa ugovorenom kamatom od 3 % tromjesečno, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate počev od 1. kolovoza 2007. pa do isplate.

13. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je iz priložene dokumentacije razvidno da je tužitelj isplatio tuženiku kredit u visini od 500.000 ATS u dvije tranše i to 28.02.2001.g. iznos od 300.000 ATS, te 05.06.2001.g. iznos od 200.000 ATS, da je potvrda o isplati potpisana upravo od tuženika, a kao svrha uporabe kredita tuženik da je naveo kupnja stana.

14. Tuženik pak tvrdi da sa tužiteljem nije u bilo kakvim ugovornim odnosima, da nije potpisao bilo kakav ugovor o kreditu, te da nije od tuženika primio bilo kakav novčani iznos.

15. Među strankama je sporno je li tuženik dana 28. veljače 2001. godine kod B. tužitelja potpisao Izjavu o prihvaćanju ponude za kredit …, a kao glavni

dužnik, je li tuženiku od strane tužitelja isplaćeno u dvije tranše na ime kredita 28. veljače 2001. godine iznos od 300.000,00 ATS, te 5. lipnja 2001. godine 200.000,00 ATS, odnosno sporna je pasivna legitimacija tuženika, je li tuženik otplaćivao isti kredit po navedenom računu, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li ponuda za kredit od 28. veljače 2001. godine fiktivan, ništetan pravni posao, sporna je aktivna legitimacija tužitelja odnosno je li na strani istog postoji stranačka sposobnost.

16. Pregledom Ponude za kredit broj: …, s Izjavom o prihvaćanju razvidno je da je tužitelj tuženiku 28. veljače 2001. godine ponudio kredit na račun broj … i to da isti nudi ugovor o jednokratnom gotovinskom kreditu koji se ostvaruje pisanom izjavom o prihvaćanju, a da ponuda vrijedi 2 mjeseca. Iz točke 1 razvidno je da je ponuđeni iznos kredita 500.000,00 ATS, iz točke 2. da je svrha istog kupnja stana, te da su ponuđeni slijedeći uvjeti da tužitelj obračunava 9,5 % kamata godišnje na bazi kontokorenta, dekurzivno, 3 % obrađivačke provizije od iznosa kredita prilikom pripisivanja dodatnom, ukupno terećenje 826.086,00 ATS, a što da su i ukupni troškovi, uz efektivnu godišnju kamatu 10,7 %. U slučaju kašnjenja u plaćanju fiktivna godišnja kamata da se može pročitati na šalterima u poslovnicama tužitelja da postoji sporazum oko toga da će banka tuženika najkasnije do 31. 12. 2001. godine pisanim putem i bez naknade izvijestiti o visini iznosa koji još mora platiti u šilinzima i eurima. U odnosu na uplatu u točci 5. stoji da se tuženik obvezuje da će u razdoblju od 05. travnja 2001. do 5. rujna 2001. mjesečno plaćati paušalni iznos od 4.121,00 ATS za nastale kamate. Kredit da se mora otplatiti u 120 mjesečnih paušalnih rata (koje uključuju otplatu glavnice, odnosni dio kamata i možebitne provizije) od po 6.699,00 ATS. Počevši sa 5. listopada 2001. pa sve do 5. rujna 2011. uz mogućnost prijevremene otplate kredita. U točci VIII pod nazivom osiguranje kredita stoji da je za kredit jamče solidarno gospodin B. ( i B.)

G., rođen …. iz M. S., S., gospođa L. G.

rođena …. iz M. S., S., a kao solidarni dužnici a da isto

tužitelju moraju potvrditi supotpisivanjem Ugovora o kreditu. Navedeno je ukoliko neki sudužnik u roku od 4 tjedna po izvršenom plaćanju kod tužitelja pismenim putem ne ostvari svoje pravo prema čl. 1358. Općeg građanskog zakona, banka da ima pravo davatelju jamstva definitivno izručiti odgovarajuća pravna sredstva i sredstva za osiguranje kredita, isti da se obvezuju da će u korist tužitelja, a u svrhu daljnjeg osiguranja svih postojećih i budućih, isto tako i uvjetnih ili vremenskih ograničenih potraživanja iz odobrenih kredita ili kredita koji se treba odobriti, a u svezi s glavnicom, kamatama, troškovima i pristojbama na nekretnine koja u cijelosti pripada tvrtki L.-podjetje za trgovino, založništvo in finančno svetovanje d.o.o. upisanoj u zemljišno knjižni uložak 2606, katastarske općine M. S., O. sud

M. S., kao glavnom ulogu, te na nekretnini koja u cijelosti pripada gospodinu B. G., upisanom u zemljišno knjižni uložak 3803,

Katastarske općine M. S. kao dodatnom ulogu dozvoliti istovremeni upis dodatne hipoteke za kredit u visini od 36.300,00 eura, a što odgovara 499.498,89 ATS zajedno s trenutno 12 % kamata i 12 % zateznih kamata i kamata na kamate. Nadalje na stranici 3. iste ponude obvezuje se u korist tužitelja a u svrhu daljnjeg osiguranja na trosobnom stanu u ulice A. M. broj … u S. koji u

cijelosti pripada N. A. rođenom ... upisanom na parceli broj 8986/2,

zemljišnoknjižni uložak 5316, katastarska općina S., O. sud S. dozvoliti

upis hipoteke za kredit u visini od 36.300,00 eura odnosno 499.498,89 ATS zajedno s trenutno 12 % kamata i 120 % zateznih kamata i kamata na kamatu 1. stupnja. Nadalje, opunomoćuje se tužitelja kao davatelj kredita da na temelju ovog Ugovora ishodi ovršni postupak i postupak prodaje na dražbi gornje nekretnine na kojoj je upisano založno pravo kao osiguranje svih potraživanja, ukoliko nakon dospijeća potraživanja ista ne budu pravovremeno ispunjena i zbog toga dođe do propuštanja roka. Nepravovremeno ispunjenje potraživanja da je nastupilo onda, kada za ostanak iznosi 3 rate kredita, pa da je time došlo do propuštanja roka, odnosno potraživanja se od tog trenutka potražuju u cjelokupnom iznosu bez daljnje obavijesti. Ista ponuda sadrži Izjavu o prihvaćanju, a u kojoj stoji ja/mi izjavljujem/mo da sam/smo u potpunosti sporazuman/ni sa sadržajem ove ponude i s Općim uvjetima za potrošačke kredite B. navedeni na poleđini i da prihvaćam/mo ovu ponudu bez ikakvih ograničenja. U istoj ponudi i izjavi prileže Opći uvjeti za potrošačke kredite B. banke. Iz navedene ponude i to str. 2. iste razvidno je da u desnom kutu iste stoji, Korisnik kredita:, ispod kojeg stoji otisak žiga tvrtke L., a ispod navedenog stoji potpisi nečitljivi. Ispod izjave o prihvaćanju na strani 3. te strani 4. u desnom kutu stoji N. A. potpis nečitljiv, potom B. (i B.) G. potpis nečitljiv,

ispod potpisa istog potpis L. G. potpis nečitljiv, ispod navedenog potpisa otisak žiga tvrtke L. M. S. d.o.o. potpis nečitljiv.

17. Iz potvrda o isplati kredita razvidno je da je s broja računa …

isplaćen iznos od 200.000,00 ATS-a, da je iznos primljen u skladu s navedenim unosom izvršenim strojnim putem, da je potpis primatelja nečitak kao i datum, uvidom u drugu isplatnicu razvidno je da je po broju računa … isplaćen iznos od 300.000,00 ATS-a, da je iznos primljen u skladu s navedenim unosom izvršenim strojnim putem, da je potpis primatelja nečitak kao i datum.

18. Uvidom u otplatni plan za račun … proizlazi da isto predstavlja pregled plaćanja od otvaranja od 28. veljače 2001. do 31. srpnja 2007. za navedeni račun, a koji glasi na ime N. A. iz navedenog je razvidno da je iznos od 300.000,00 ATS isplaćen na ime kredita u gotovini 22. veljače 2001., te iznos od 200.000,00 ATS-a je isplaćen na ime kredita u gotovini 5. lipnja 2001., da je prva otplata na ime istog u visini 518,30 eura 26. veljače 2002., preknjiženje … na iznos od 7.327,77 eura 21. lipnja 2002., te posljednja otplata preknjiženje … na iznos od 36,00 eura na dan 17. siječnja 2003., saldo na dan 31. srpnja 2007. da iznosi 62.088,55 eura.

19. Pregledom javnobilježničkog zapisnika Javnog bilježnika J. R. iz M.

S. poslovni broj Sv-…, razvidno je da je u uredu navedenog javnog bilježnika 6. ožujka 2001. u nazočnosti prisjednice A. R. su pristupile stranke u ime tužitelja gospodin K. H. H. viši prokurist i gđa. H. K.,

namještenica banke, oboje zaposlenici tužitelja, kao vjerovnici, te N. A. kao dužnik i zalogodavac. L. M. S. d.o.o. zastupano po direktoru kao

zalogodavac, te jamac i platac, B. G., kao zalogodavac te jamac i platac

L. G. kao jamac i platac. Iz istog zapisnika proizlazi da N. A. izjavljuje da razumije slovenski jezik, te da mu tumač nije potreban. Iz istog proizlazi da svi jamci odgovaraju za ukupan povrat kredita solidarno i nedjeljivo s dužnikom, da su ovom zapisniku nazočni i svjedoci P. C., te J. (prezime nečitljivo).

Ugovorene stranke da su sklopile Sporazum o osiguranju novčane tražbine u smislu članka 250. Zakona o postupcima ovrhe. Stranke u članku 1. se očituju odnosno utvrđuju da je vjerovnik ovdje tužitelj odobrio dužniku kredit u jednokratnom iznosu od 500.000,00 ATS-a a koji će zajmoprimac koristiti za kupnju stana. Dužnik da se obvezuje u razdoblju od 5.4.2001. do 5.9.2001. otplaćivati mjesečni paušalni iznos od 4.121,00 ATS, koji se odnosi na kamate, koji se odnosi na razdoblje 5.10.2001. do 5.9.2011. dužnik da se obvezuje otplaćivati kredit u 120 mjesečnih paušalnih rata (sa sadržanom glavnicom, pripadajućim kamatama i eventualnim troškovima) pri čemu dospijeva prva rata na naplatu 5.10.2001., a zadnja dana 5.9.2011., dok iznos pojedinačne mjesečne rate iznosi 6.699,00 ATS-a. Dužnik da ima pravo na prijevremenu otplatu kredita. U točci 4. stranke su se sporazumjele o osiguranju kredita i to svi zalogodavci N. A. i društvo L. i zalogodavac B. G. dozvoljavaju na svojim vlastitim nekretninama uknjižbu založnog prava u korist vjerovnika tužitelja. Nadalje stoji da dužnik, kao i zalogodavac N. A., obvezuje se i izjavljuje da će se založno pravo, zajedno sa zabranom otuđenja i terećenja na njegovom vlastitom trosobnom stanu u S., u korist vjerovnika na temelju dosadašnjeg sporazuma, uknjižiti na prvom mjestu u vezi s tim vjerovnik nadalje izjavljuje da je nekretnina koju daje u zalog za osiguranje gore navedene tražbine vjerovnika, slobodna od duga i tereta. U vezi s navedenim nekretninama upozoren je vjerovnik na mogućnost da se založno pravo neće moći upisati, pa u svezi s tim upozorenjem dužnik i zalogodavac N. A. se obvezao da će kod nadležnog javnog bilježnika u R. H. gdje se nalaze nekretnine i koje daje u zalog za osiguranje uknjižiti založno pravo zajedno za zabranom otuđenje i terećenja sve u korist vjerovnika. Iz sporazuma je razvidno da svi obveznici na temelju ovog sporazuma u slučaju da obveze dužnika prema vjerovniku neće biti i pravovremeno podmirene, zbog čega će nastupiti posljedice zbog kašnjenja u vraćanju kredita opunomoćuju vjerovnika za pokretanja ovršnog postupka i postupka dražbe za sve založene nekretnine na temelju ovog sporazuma. Kašnjenje u vezi s ispunjenjem obveza dužnika da nastupa kada dužnik kasni s plaćanjem 3 rate i u tom trenutku da bez daljnje obavijesti dospijeva na plaćanje cjelokupna tražbina vjerovnika. Isti sporazum je potpisao N. A. kao dužnik i zalogodavac, tužitelj L. M. S. d.o.o. kao zalogodavac, te jamac i platac, B. G. kao zalogodavac te jamac i platac, L. G. kao jamac i platac.

20. Pregledom opomene po računu broj … tužitelja tuženiku od 23.

kolovoza 2001. godine razvidno je da je tužitelj tuženika obavijestio o kašnjenju dogovorenih plaćanja, te da su stoga ovlašteni zatražili povrat cjelokupnog kredita, ako ukupno zaostalo plaćanje u visini od 14.803,00 ATS-a ne budu uplaćeno u roku od 2 tjedna, da će tužitelj s obzirom da postoje uvjeti za pljenidbu vezano za potraživanje i postignut dogovor o naplati, prava koje je založio naplatiti kod poslodavca koji mu isplaćuje primanja, odnosno da će sudskim putem zatražiti povrat cjelokupnog iznosa kredita koji duguje.

21. Uvidom u izvadak iz glavne knjige sudskog registra Registra tvrtki, R. A. na dan 13. lipnja 2017. razvidno je da je u isti upisana tvrtka B. P.. S. K. B. A. W. O. P.A., dioničko društvo sa sjedištem u političkoj općini B. na poslovnoj adresi … , važeći identifikacijski broj ... Razvidno je

da je tužitelj registriran u Registru tvrtki R. A. pod brojem ...

22. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G., dipl. oec. i ovlaštenog revizora, proizlazi da je proveo vještačenje na temelju dokumentacije iz spisa, te da je razvidno da potraživanje tužitelja od tuženika po osnovi glavnice i zateznih aktivnih kamata za razdoblje od 28. veljače 2001. do 31. srpnja 2007. godine ukupno iznosi 61.754,86 eura. Da kao odgovor na pitanje otkuda su stigle uplate za otplatu kredita prema podacima iz spisa s datumima 26.02.2002., 21.6.2002., 17.1.2003., da daje mišljenje da u spisu nije bilo dokaza otkuda je stigla uplata od 518,30 eura dana 26.2.2002., da tužitelj nije dostavio traženi podatak, uz odgovor da je na proljeće izvršen prelazak na novi C. B. sustav, pa da nema dokaza otkuda je stigla predmetna uplata. Za dva knjiženje u korist računa jedno od 21. lipnja 2002. na iznos od 7.327,77 eura i drugo od 17. siječnja 2003. na iznos od 36,00 eura u spisima tužitelja da postoje potvrde, kojima su ti iznosi prebačeni s kreditnog računa broj ... Iz navedenih potvrda da je razvidno da je davatelj naloga odnosno uplatitelj društvo L. M. S.

d.o.o..

23. Svjedok B. G. saslušan pred O. sudom u Č. kao

zamoljenim sudom kazao je da desetljećima poznaje tuženika jer su njegova supruga i supruga tuženika sestrične. 2000. godine da je tuženik bio bez posla, te imao ideju da zajedno kupe objekt u M. S. i to preko tvrtke koje je on tada bio vlasnik

L. d.o.o.. Tuženik i on da su imali namjeru preko navedene tvrtke otvoriti ugostiteljski lokal. Kazao je da je prvi ugovor s tužiteljem kao glavni dužnik sklopila tvrtka L. d.o.o. na iznos od 255.000,00 eura, gdje se radilo o namjenskom kreditu, te tužitelj kao banka u tranšama ili etapama davao novac. Tim novcem da je kupljen ugostiteljski objekt u M. S., a da je tuženik bio zaposlen u tvrtci

L. d.o.o., a da je on bio vlasnik i direktor kao prokurista, te ovlašten za potpisivanje raznih dokumenata. Kazao je kako i novac dobiven po navedenom kreditu nije bio dovoljan za završetak ugostiteljskog objekta da je 2001. godine tvrtka L. d.o.o. uzela kao dužnik novi kredit od tužitelja kao banke u iznosu od 500.000,00 ATS-a. Ovaj drugi kredit da je sklopljen preko posrednika tužitelja tj. banke H. V. koji je radio u osiguravajućoj kući u R. A. tj. poslovnici W. o. Po navedenom ugovoru o kreditu iz 2001. glavni

dužnik je bila tvrtka L. d.o.o. koju je on zastupao kao direktor, a jamci da su bili on i tuženik. Sve poslove oko ovog kredita da je obavljao navedeni posrednik, a da su on i tuženik išli u G. u centralu banke, u ured direktora gdje su potpisali da prihvaćaju ponudu tužitelja, a što su ovjerili svojim potpisima i štambiljom tvrtke L.. Sve radnje u svezi s sklapanjem ugovora o kreditu da je dogovarao posrednik koji je za to dobio proviziju od 5 %. On kao direktor tvrtke da je došao s tuženikom samo potpisati i poštambiljati prihvat ponude tužitelja. U pogledu vraćanja kredita iz 2000. godine u iznosu od 255.000,00 eura da 2001. godine nije bilo problema u vraćanju, jer u siječnju i veljači 2001. taj kredit nije ni dospio na naplatu. Kazao je da je sva dokumentacija pa tako i Ugovor o kreditu iz 2001. bila na njemačkom jeziku, da tuženik ne zna njemački jezik, da je slovenski pokušao naučiti ali da nije uspio. Naveo je da je novac po Ugovoru o kreditu iz 2001. isplaćen tvrtki L. d.o.o. i to njemu kao direktoru u dva navrata 2001. godine i to prvi puta 300.000,00 ATS-a, a drugi puta 200.000,00 ATS-a. Na pitanje je li mu poznat broj računa …

izjavio je da ne zna čiji je to broj računa. Nakon sklapanja tj. prihvata ponude da nije zaključio više niti jedan ugovor o kreditu s tužiteljem. U sklopu ugostiteljskog objekta da su postojale garaže i skladišta koja nisu bila potrebna istom objektu, pa da su na prijedlog banke prodali skladišta i garaže, a u vlasništvu tvrtke L., te da su ista prodana za 37.000 do 38.000 tisuća eura, a koji novac nije uplaćen na račun tvrtke L., već ga je zadržala banka na ime dospjelih dugovanja po kreditima iz 2000. i 2001. godine. Kazao je da je on uplatio iznos od 518,30 eura u RBA, da niti jednu uplatu nije izvršio tuženik. U pogledu izvršene uplate od 36,00 eura da se ne sjeća tko ju je izvršio, ali da je moguće da se radi o rasknjiženju. U odnosu na uplatu od 7.327,77 eura 2002. godine, da o istoj nema nikakvih saznanja. Kazao je da jedino obrazloženje za istu bi mogao biti prijenos vlasništva odnosno prodaja navedenih garaža. Kazao je da nije u kontaktu s tuženikom od kada su raskinuli poslovni odnos 2002. godine, a da sporni ugovor iz 2001. godine nije vidio od potpisa i štambiljanja istog, dok je s tuženikom kontaktirao u svezi poziva O. suda u S.. Kazao je da se ne sjeća sadržaja ugovora iz 2001. godine, jer da isti nije pročitao, jer je ponuda bila na njemačkom jeziku, da je potpisao samo prihvat ponude, te da se ne razumije u stručne izraze na njemačkom jeziku, da je sve radnje obavljao posrednik. Kazao je da su on i tuženik komunicirali sa posrednikom na slovenskom jeziku. Nakon uvida u list 12 i 13 spisa kazao je da se na listu 12 nalazi njegov potpis, a na listu 13 njegov potpis i potpis tuženika, te je kazao da L. G. potpisao on, jer da ista nije bila prisutna već samo on i tuženik. Kazao je da tuženik razumije svakodnevni govor na slovenskom jeziku isto kao što svjedok razumije hrvatski svakodnevni govor. Na upit o svrsi sklapanja ugovora o kupnji stana kazao je da je njemu u tuženiku kao poslovnim partnerima odnosno tvrtki L. d.o.o. bilo bitno da dobiju kredit kako bi završili radove na ugostiteljskom objektu i platili izvođače, a nije im bilo bitno što je naznačeno kao svrha kredita. U odnosnu na notarski zapis i Sporazum o osiguranju tražbine kazao je da su isti sačinjeni i potpisani nakon što je već dobiven kredit iz 2001. godine, isti da su sačinjeni jer da su tako zahtijevali propisi banke, u pogledu potpisa kazao je da mu je poznato da je tuženik upisan kao glavni dužnik kredita, a tvrtka L. on i G. L. kao jamci platci i da su to potpisali. Na poseban upit, a nakon što mu je predočena druga strana ponude od 28.02.2001. godine dolje desno u dnu da li je ispod riječi "kreditnemer" njegov potpis isti je odgovorio da je on to potpisao i poštambiljao. Kazao je da je on preuzeo 36.000,00 eura nakon potpisa gore spomenute ponude. Svjedok je kazao da je uvijek on preuzimao, a da je nekoliko puta dio novca preuzeo posrednik H. V..

Naveo je da tuženik nije preuzimao ništa od tog iznosa. Kazao je kako on preuzeti novac položio na račun tvrtke L.. Kazao je da je mjesec dana nakon potpisa ugovora tj. ponuda potpisan sporazum kod javnog bilježnika, a na zahtjev banke. Svjedok je istakao da je zbog spornih kredita izgubio i svoju kuću i ugostiteljski objekt i dvije oranice i da je ostao bez ičega, pa da su se tuženik i svjedok razišli u lošim odnosima.

24. Tuženik saslušan kao parnična stranka u svom iskazu kazao je da 2000. godine on i njegova supruga, a pošto su ostali bez posla otišli u S. gdje imaju rodbinu i prijatelja na njihov poziv. Odnosno da su otišli kod L. i B. G., a koji da su ih zaposlili u njihovoj tvrtci L. d.o.o., čija je namjera bila bavit se ugostiteljstvom. Kazao je da je plan bio da svi zajedno izgrade jedan ugostiteljski objekt, te da su upravo u tu svrhu on i njegova supruga dali B. G. čitavu ušteđevinu od oko 10.000,00 eura. jer da je s B. bio u jako dobrim odnosima. G. da mu je kazao da ima poteškoća s vraćanjem kredita austrijskoj banci i to tužitelju od 250.000,00 eura, te da mu je predložio da mu bude jamac za dizanje novog kredita kojeg je namjeravao digunuti u istoj banci u iznosu od 30.000,00 eura, koji bi poslužio za vraćanje prijašnjeg kredita od 250.000,00 eura. S obzirom na njegov odnos s B. i njegovom obitelji on da je pristao da bude jamac. Kazao je da se sjeća da su početkom 2001. godine B. i on otišli u B. B. u G.,

B. da su tamo već svi znali, da je on imajući povjerenje u njega, a ne poznajući njemački jezik, potpisao sve dokumente koje su mu dali u banci. Kazao je da se ne bi mogao izjasniti što je točno potpisao, ali da je mislio kako potpisuje izjavu o jamstvu na kredit kojeg je B. sklopio s B. B.. Naveo je da je jedino čega se sjeća da je uvjet banke za podizanje kredita bila hipoteka na nekretnini, te da je on načelno pristao na to da bude njegova nekretnina koja bi bila stavljena pod hipoteku, ali da to nikad nije provedeno. Naglasio je da on nikad nije primio nikakav novac na račun, te da do studenog 2007. a kada je primio ovu tužbu nije znao da bi bio korisnikom bilo kakvog kredita. Nakon predočenog ugovora o kreditu od 28. 02. 2001. godine u odnosu na potpis za koji se tvrdi da je njegov izjavio je da bi navedeni potpis zaista mogao biti njegov. Nakon uvida u preslike potvrda o isplati s lista 15 na kojima da se navodno nalazi njegov potpis izjavio je da se ne bi mogao izjasniti je li to zaista njegov potpis. Sve što je potpisivao u banci u G. da je bilo na njemačkom jeziku. Istakao je da nije izvršio uplate po kreditu od 26. 2. 2002., 21. 6. 2002., 17. 1. 2003.. Kazao je da je uvjet za jamstvo tog kredita, za kojeg je mislio da je B. sklopio s tužiteljem bila hipoteka na nekretnini, da je on tada bio vlasnikom stana u S.. Jedini put kada da je bio u G. da je bio kada je sklopljen Ugovor o kreditu, a da se ne sjeća datuma, a koliko se on sjeća da nije bio u G. 28. 2. 2001., te 05. 06. 2001., a kada su izvršene isplate predmetnog kredita. Kazao je kako je krajem 2001. otišao iz S. zajedno sa suprugom, jer je između njega i B. G. došlo do nesporazuma u poslovnom i privatnom smislu. Kazao je da

se ne može sjetiti za koji iznos tužitelj tuži B. G. za povrat kredita. Istakao je da nije dobio od tužitelja pisanu opomenu za neplaćanje utuženog kredita na adresi S., M. …, te da je tužitelj imao podatke o njegovoj adresi. Naveo je da je najvjerojatnije B. G. dao ove podatke. Rekao je da ne zna s čijeg broja računa je vršena uplata na ime kredita, te da račun broj … nije njegov račun.

25. U svom iskazu na ročištu od 23.03.2022.g. svjedok B. G. istakao je da mu je poznato sve vezano uz podizanje kredita od strane tuženika N. A. od tužitelja B. P.. Činjenica je da je taj kredit bio namijenjen za njegovu tvrtku L. d.o.o. L. d.o.o. je već prije uzimao krediti i to 2000.g. s namjerom kupnje većeg objekta za ugostiteljstvo. To je bilo kod iste banke, bio je isti direktor, također i posrednik koji je uređivao sve te kredite da bio isti. Sa ovim prvim kreditom da se kupio objekt i platilo 90% svih obveza. 10% je nedostajalo za kupnju dodatne opreme i plaćanje dobavljača. Za taj preostali dio odnosno 10-15%, odnosno petsto tisuća austrijskih šilinga, posrednik je predložio da se podigne još jedan manji krediti kako bi se podmirile te obveze prema dobavljačima i kupnja te opreme. L. d.o.o. u tom trenutku nije mogao podignuti dodatni kredit, i zbog toga je posrednik rekao da će urediti kredite da se taj krediti digne na ime gosp. A.. Da se znalo da se taj krediti od petsto tisuća šilinga diže za lokal, a tvrtka L. d.o.o. i on kao fizička osoba da su bili jamci za taj kredit. Da su svi dokumenti za prvi i drugi krediti bili unaprijed pripremljeni i potpisivali su se kod direktora banke gdin J. Z., posrednik se zvao W. H. iz S., posrednik je uredio svu svoju

dokumentaciju, a oni su došli samo potpisati dokumentaciju i podignuti novac. Ne sjeća se točno, ali jedan put je taj novac već bio kod direktora banke, a kad su potpisali dokumentaciju da su uzeli novac. Sama banka je predložila podizanje drugog kredita, i to na ime gdina A. iz razloga jer je gdin bio zaposlenik tvrtke L. d.o.o. i ujedno prokurist, pa su samim time imali garanciju. Kada govori banka misli na tužitelja. 2001.g. da se sa A. razišao kao sa posl. partnerom i od tada, pa nadalje banka – tužitelj je teretio njegovu tvrtku L. d.o.o. i za prvi i za drugi kredit. Negdje na početku 2002.g. ožujak ili travanj banka je predložila da se prodaju dodatne prostorije, garaže, radi se o jednom objektu od tri garaže i dva skladišta, misli da se radi o pet duplih vrata. Te garaže da su prodane u šestom mjesecu 2002.g. Kupac tih garaža je dobio kredit kod te iste banke, tužitelja. Banka da je već prije bila rekla, da nije problem da nađe kupca, a da će oni srediti krediti tom kupcu. Sve skupa je prodano za 37.000 Eura. Taj novac nije uplaćen tvrtci L. d.o.o. već je banka te novce zadržala i s time pokrila sve obveze tvrtke L. d.o.o. Koliko se sjeća od tih novaca je ostalo, toliko da su se mogle platiti još dvije do tri rate kredita. Nažalost, da on nikada od banke nije dobio nikakav dokument kojim bi ga izvijestili koliko je kredita do sada plaćeno i koliko ga je ostalo, niti na koji način je banka pokrila ovu prodaju. Na upit punom. tužitelja zašto svjedok na današnjem ročištu različito svjedoči u odnosu na iskaz od 2018.g. kod suda u Č. i to u dijelu kada je kod suda u Č. naveo da je glavni dužnik bila tvrtka L. d.o.o., svjedok pojašnjava da je kredit išao na gdina A., da je to predložila banka, jer da su znali da je gdin A. zaposlenik L. d.o.o. i da će ta dugovanja L. d.o.o. i vraćati, i da će taj novac biti upotrjebljen za ugostiteljski objekt. Na upit punom. tuženika da svjedok pojasni vezano uz prvi krediti iz lipnja 2000.g. na iznos od 3.500 miliona šilinga tko je bio glavni dužnik i tko su sve bili jamci, svjedok je odgovorio da je glavni dužnik bio L. d.o.o., on osobno, i gdin A. N., njegova supruga L.

G.. Na upit da li je tuženik N. A. zadužio neku nekretninu za taj ugovor gdje je bio jamac, svjedok je odgovorio sa ne. Na upit kakvi su bili uvjeti tog kredita u pogledu otplate, svjedok je odgovorio da je taj kredit bio u dvije tranše, u dva iznosa, negdje 50 naprema 50%, s prvom tranšom je bio kupljen objekt, nakon kupoprodajnog ugovora i upisa u zk-a knjigu išli su u banku gdje im je odobrena druga tranša, ovaj kredit je isključivo dobiven na način jer je gdin W. koji je bio posrednik, predložio tu banku, a taj gdin W. posrednik se založio za taj posao zbog svog postotka od 5% na svaku tranšu. Uz tih 5% koje je dobio posrednik imao je koristi direktor. Naime, svaki put kada bi posrednik dobio svojih 5% rekao je da to mora nositi direktoru banke. Na daljnji upit da li je drugi kredit od petsto tisuća šilinga isplaćen odjedanput ili u više navrata, svjedok je odgovorio da mu se čini da je taj drugi kredit isplaćen u dva obroka, a da je razlika između ta dva obroka bila nekoliko mjeseci. Da su nakon prvog obroka morali podastrijeti neku dokumentaciju i da je druga rata isplaćena nakon što je predočena ta dokumentacija. Na daljnji upit tko je odredio na kojem mjestu će se potpisati i na kojem mjestu će biti stavljen pečat tvrtke L. d.o.o., svjedok je odgovorio banka, svi dokumenti su se potpisivali u banci ili u uredu direktora i u uredu do direktorova ureda, njegovog pomoćnika. Na upit da li je svjedok stavio pečat samovoljno gdje je htio, ili je netko odredio gdje će se staviti pečat tvrtke L. d.o.o., svjedok je odgovorio da se samovoljno ne možeš potpisati niti staviti pečat, već da mu je bilo rečeno gdje će se potpisati i gdje će staviti pečat. Na upit na koji način i kako se vršila isplata prve tranše od trista tisuća šilinga iz 2001.g., svjedok je odgovorio da su se svi dokumenti potpisali kod direktora i nakon toga da se išlo na blagajnu gdje se podigao novac, da je on podigao novac jer je on bio vlasnik tvrtke L. d.o.o., s njim je išao gdin W. kojemu se odmah isplatila provizija od 5%. Na upit da li se svjedok može sjetiti što je učinio s tim novcem, svjedok je odgovorio da je taj novac otišao u M. S., gdje je promijenio šilinge za tolare, i položio novac nakon toga na račun tvrtke. Na upit upit na koji način se preuzeo drugi dio tranše u iznosu od dvjesto tisuća šilinga, svjedok je odgovorio da se sjeća da je to bilo dva ili tri mjeseca kasnije, svjedok da se ne može sjetiti da li je on to osobno podigao ili je novac podigao gdin W. i novac odnio u M.

S.. Na upit što je bio stvarni razlog da je banka predložila da se garaže prodaju, svjedok je odgovorio odgovara da se plate sve obveze odnosno da se plate sve rate koje su dospjele za oba kredita i za kredit od tri i po milijuna šilinga i za kredit od petsto tisuća šilinga, kao što je pojasnio u svom iskazu. Na upit zašto je svjedok uplatio petsto osamnaest, trideset eura, 21.02.2002. godine, koji je glasio na ime tuženika, svjedok je odgovorio da je taj dio već prije pojasnio da je obveznik kredita bila tvrtka L. d.o.o., nakon poziva gdina W. i gdina B. on je platio taj obrok, a za dalje plaćanje predloženo je da se prodaju te garaže. Na upit zašto je svjedok i dalje vršio plaćanje kredita ako su se svjedok i tuženik razišli krajem 2001.g., svjedok je odgovorio da je banka smatrala da je obveznik kredita tvrtka L. d.o.o. i on B. G. osobno, da su uvijek njega pozivali radi otplate

kredita. Na upit da li je svjedoku poznato kako je banka proknjižila tih 37.000,00 eura, koji su dobiveni prodajom garaža, svjedok je odgovorio da od tog iznosa tvrtka L. d.o.o. nije dobila ništa već da je cjelokupan iznos ostao kod banke. Novi kupac je isto tako podizao kredit u toj banci, pa se taj iznos kupoprodaje samo preknjižavao, a njemu je rečeno da se svi dugovi pokrivaju ali nema nikakve dokumentacije, nikada nije dobio dokumentaciju iz koje bi se vidjelo koliko je pokriven prvi kredit, i drugi kredit. Na upit da li je svjedoku poznato da li je g. A. u vrijeme podizanja kredita od petsto tisuća šilinga bio vlasnik stana u S., svjedok odgovara koliko zna tada je bio vlasnik stana u S., a da li je još uvijek ne zna.

26. Pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. G.,

zaprimljenog u sustavu za e komunikaciju dana 15.10.2021.g., sud je utvrdio:

- da je vještak predmetno vještvo izradio sukladno uputi prema kojoj je potrebno izračunati nezastarjelo potraživanje, odnosno potraživanje koje je dospjelo u zadnje tri godine prije podnošenja tužbe,

- da je na dan 07.11.2004.g. dospio ukupni nezastarjeli i neplaćeni iznos duga glavnice za razdoblje od 05.12.2004.g. do 05.09.2011.g. u ukupnom iznosu od 36.336,42 kn,

- da glavnica anuiteta koja nije pala u zastaru u razdoblju od 07.11. do 05.09.2011.g. iznosi 28.281,25 €,

- da je obračunu glavnice uračunat i trošak odvjetnika naveden u kartici pregleda obveza i plaćanja u iznosu od 50,00€, što ukupno iznosi 28.331,25 kn

- da iznos zatezne kamate na nezastarjelu glavnicu iznosi za razdoblje od 05.12.2004.g. do 31.07.2007.g. iznosi 10.175,67 €,

27. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

28. U vrijeme utuženja na snazi je bio Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (N/N 53/1991, 88/2001), a koji je u članku 19. istog zakona propisao da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako istim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. U Ponudi za kredit s Izjavom o prihvaćanju ponude stoji u točci 8. da ukoliko neki sudužnik u roku od četiri tjedna po izvršenom plaćanju kod tužitelja pismenim putem ne ostvari svoje pravo prema članku 1358., druga rečenica, Općeg građanskog zakona, banka ima pravo davatelju jamstva definitivno izručiti odgovarajuća pravna sredstva i sredstva za osiguranje kredita. Iz navedenog proizlazi da je za utvrđenje prava i obveza iz ovog Ugovora mjerodavno pravo Republike Austrije, jer su ga izabrale ugovorne strane, pozivajući se u Ugovoru na odredbe Općeg građanskog zakona. Za napomenuti je da je stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu (N/N101/17 ), a koji je na snazi od 29. 1. 2019., te kojim je propisano da stupanjem ovoga Zakona na snagu prestaje važiti Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima je propisano, a u odnosu na pravo mjerodavno za ugovorne obveze u članku 25. da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje se prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene. Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. propisano je na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio. Odnosno i po danas važećim propisima za predmetni spor bi bilo mjerodavno pravo Republike Austrije.

29. Tuženik je prigovorio nepostojanju stranačke sposobnosti tužitelja, te aktivnoj legitimaciji istog. U članku 17. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano je da se pripadnost pravne osobe određuje po pravu države po kojem je ona osnovana, dok je u članku 79. istog Zakona propisano da za stranačku sposobnost strane pravne osobe mjerodavno je pravo gore citirano u članku 17.istog Zakona. Tužitelj je nesporno pravna osoba registrirana u R. A.. Isto je razvidno i uvidom u izvadak iz glavne knjige sudskog registra Registra tvrtki, R. A. na dan 13. lipnja 2017., a gdje je tužitelj registriran u Registru tvrtki R. A. pod brojem ... Uvidom

u samu tužbu razvidno je da se isti registarski broj tvrtke prilaži uz tužbu na Službenoj potvrdi javnog bilježnika od 06. 12. 2005. godine. Stoga tijekom cijelog postupka tužitelj se javlja pod istim brojem tvrtke iz Registra tvrtki, u odnosu na adresu u tužbi, je navedena skraćena adresa tužitelja, odnosno adresa podružnice, a koju adresu je tijekom postupka tužitelj upotpunio, te koja ne dovodi u pitanje stranačku sposobnost tužitelja, kao niti njegovu aktivnu legitimaciju, jer je naziv tužitelja bio potpuni ili skraćeni uvijek vezan uz broj tužitelja iz Registra tvrtki, R. A.. Za napomenuti je da je tužitelj u skladu s Austrijskim pravom i običajima navodio uz punu adresu tužitelja i adresu podružnice, te skraćene nazive pravne osobe, a nazivi podružnice se u skladu s istim pravom i običajima navode u smislu pojašnjenja u kojoj poslovnici je obveza nastala. Slijedom navedenog, identitet tužitelja je razvidan pod brojem tvrtke tužitelja iz Registra, R. A., pa to što je tužitelj tijekom postupka isticao različite skraćene nazive, u određenim fazama postupka navodio i adresu podružnice tužitelja, ne dovodi u pitanje njegovu stranačku sposobnost, kao niti aktivnu legitimaciju, pa je prigovor tuženika nepostojanju istih neosnovan.

30. Tuženik je istakao prigovor da je ponuda za kredit od 28. veljače 2001. godine fiktivan pravni posao, pa da ga po samom zakonu treba proglasiti ništavnim. Isto obrazlaže da iz sadržaja ponude je razvidno da prava volja ugovornih strana nije bila kreditni odnos, već da je isti za tvrtku L. d.o.o. trebao sklopiti ugovor o jamstvu i zalogu, a da je dokaz istog točka VIII iz Ponude za kredit. Kako je navedeni dokument na njemačkom jeziku u cijelosti, te da je doveden u zabludu što potpisuje i pod kojim uvjetima. Odredbom §879 Općeg građanskog zakona = ABGB ( u daljnjem tekstu OGZ) propisano je da je ugovor posebno nečudoredan, a time i ništavan kad netko iskorištava lakomislenost, težak položaj, maloumnost ili duševno uzbuđenje drugoga, da se sebi ili nekom trećem obeća ili napravi uslugu za protuuslugu čija je imovina vrijednost u očitom nesporazumu ( neskladu ) s vrijednošću usluge. Ovakav slučaj označava se kao lihvarenje i pretpostavlja nečudoređe, jer je onaj nad kojim je napravljeno lihvarenje izrabljivan ili u svakom slučaju nemarno iskorišten, a u tome postoji očiti nesporazum između usluge i protusluge. O lihvarenju se radi kad su ispunjene sve tri navedene pretpostavke. Odredbama OGZ-a daljnja granica privatne autonomije je zabrana zakidanja nad polovicom (laesio enormis) prema §934 OGZ-a koja propisuje ako u poslovima koji vežu dvije strane jedan dio nema polovicu onoga što je dao drugome, ili od toga nije dobio opću vrijednost, tada zakon ( odobrava da je povrijeđenom dijelu pravo tražiti opoziv ( stavljanje izvan zakona) i uspostavu prijašnjeg stanja. Drugom dijelu ostaje voditi poslove na taj način da je spreman gubitak nadoknaditi zajedničkom vrijednošću. Nesrazmjer vrijednosti da se određuje prema ugovorenom roku sklopljenog posla. Kod ugovora o zajmu za prosudbu da je važno postoji li zakidanje nad polovicom, kolika je kamatna stopa na općem kreditnom tržištu.

31. Tuženik nije ponudio dokaze niti argumente u prilog gornjih tvrdnji ništetnosti ugovora, te da bi bio doveden u zabludu, ukoliko bi njegov navod nepoznavanja njemačkog jezika bio istinit isto ne bi nužno povlačilo za sobom i ništetnost ugovora. Naime, i u tom slučaju tuženik bi kao i mnoge druge fizičke osobe koje zaključuju ugovore s stranim pravnim osobama, na jezicima koje ne poznaju mogao zaključiti valjani pravni posao. Naime u redovitim poslovanjima banaka, a koje često posluju i s fizičkim osobama koje ne koriste isti jezik je uobičajeno zaključivanje ugovora, a kada su isti ugovori uobičajeno opskrbljeni i prijevodima ili da budu prevedeni i njihove odredbe objašnjene na neki drugi način. Prema tome sam navod nepoznavanja jezika nije zapreka za zaključenje Ugovora o kreditu. Sam tuženik je radi predmetnog pravnog posla otišao u R. A., pristupio u stranu banku, sigurno bio upoznat da se radi o njemačkom govornom području, te je neuvjerljivo da bi bio doveden u zabludu. Kad tuženik govori o nedostatku volje ugovornih strana, te da ista nije bila kreditni odnos, isto je također neuvjerljivo, životno nelogično, te dokaznim postupkom neutvrđeno, neuvjerljivost već proizlazi iz toga kakav bi bio interes jedne strane banke zaključenjem pravnog posla kakvoga opisuje tuženik u korist tvrtke L. d.o.o, odnosno pogodovanja u korist iste. Upravo suprotno od navoda tuženika točka VIII Ponude nije dokaz nekakvoj drugačijoj volji stranaka, već jasno navedenim načinima osiguranja predmetnog kredita. U odnosu na svrhu zaključenja kreditnog odnosa tuženika s tužiteljem iskazivao je i svjedok B. G. koji je naveo da je novac dobiven po navedenom kreditu bio za završetak ugostiteljskog objekta njega i tuženika, po navedenom ugovoru o kreditu iz 2001. glavni dužnik je bila tvrtka L. d.o.o. koju je on zastupao kao direktor, a jamci da su bili on i tuženik. U pogledu vraćanja kredita iz 2000. godine u iznosu od 255.000,00 eura kazao je da 2001. godine nije bilo problema u vraćanju jer u siječnju i veljači 2001. taj kredit nije ni dospio na naplatu. Navodi svjedoka su u potpunosti u suprotnostima s navodima tuženika kada govori o svrsi predmetnog kredita, naime tuženik navodi da je svjedok G. imao poteškoća s vraćanjem kredita austrijskoj banci i to tužitelju od 250.000,00 eura, te da mu je predložio da mu bude jamac za dizanje novog kredita kojeg je namjeravao dignuti u istoj banci u iznosu od 30.000,00 eura, koji bi poslužio za vraćanje prijašnjeg kredita od 250.000,00 eura, a svjedok navodi da taj kredit nije niti dospio na naplatu, te drugu svrhu podizanja istog. Ovakav iskaz svjedoka u ovom dijelu kao i u ostalim dijelovima, a koji je u suprotnosti s dokazima u spisu, je neuvjerljiv, nelogičan, te ga sud nije prihvatio vjerodostojnim. Naime, važno je napomenuti da su između tuženika i svjedoka po iskazu svjedoka narušeni međuljudski odnosi, da su isti u prošlosti, a u vrijeme podizanja predmetnog kredita bili u vrlo dobrim odnosima, i to obiteljskim, tako i poslovnim, pa tako je i svjedočenje opterećeno njihovim međusobnim odnosima, posljedicama zajedničkog poslovanja, te zasigurno i sam svjedok, a s obzirom na zajedničko poslovanje s tuženikom ima određenih interesa, a kada svjedoči o navedenom razdoblju. Tuženik je zainteresirana osoba za ishod ovog parničnog postupka, pa isključivo na iskazu istog ne može se temeljiti sudska odluka. Važno je istaći da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od tri citirane pretpostavke, koje kumulativno moraju biti ispunjene, za ništetnost ugovora po OGZ-u, pa je tuženikov prigovor kao paušalan, ničim dokazan odbijen.

32. Tuženik prigovara da je u G. otišao s namjerom da bude jamac predmetnog kredita, a koji je trebao biti odobren tvrtki L. d.o.o., da je smatrao da svojim potpisom na izjavi "Kreditnehmer" od 28. veljače 2001. očituje svoju volju da bude jamac za tvrtku L. d.o.o., da nije nikad preuzeo novac, da je novac preuzeo B. G. od djelatnika tužitelja, da nikad nije vraćao novac po navedenom kreditu, da je smatrao da je potpisao ugovor o jamstvu i potpisao jamstvenu izjavu. Ovaj sud smatra ovakve prigovore tuženika neuvjerljivim, neutemeljenim na dokazima provedenim u ovom postupku, te je iste u cijelosti valjalo odbaciti kao neosnovane. Sadržaj Ponude za kredit od 28. veljače 2001. godine, a koji je naprijed citiran je posve jasan, tužitelj ponudu daje tuženiku, a u svrhu kupnje stana, na iznos od 500.000,00 ATS, s jasno navedenim uvjetima, načinima otplate, jasno navedenim načinima osiguranja kredita, a koja Ponuda sadrži Izjavu o prihvaćanju potpisanu od glavnog dužnika, te jamca. Tuženik se tijekom postupka poziva da na predmetnoj Ponudi, strana druga uz natpis "Kreditnehmer", a što znači korisnik kredita, stoji otisak žiga tvrtke L. te da bi to bio dokaz da je prava namjera bila da navedena tvrtka bude glavnim dužnikom ovog kredita. Međutim uz navedeni natpis "Kreditnehmer", što doista znači korisnik kredita, uz otisak žiga tvrtke L. stoje nečitljivi potpisi i to se radi o potpisima više osoba, a iz prijevoda je razvidno da su potpisi nečitljivi, a ne jedan potpis. Prema tome razvidno je da je otisak žiga čitljiv, a što ne začuđuje, a potpisi nečitljivi, što ne znači da bi onaj čiji je žig bio korisnik kredita, već isto, a uzimajući u obzir jasan sadržaj Ponude za kredit, znači da na navedenom mjestu je potpisan i glavni dužnik "Kreditnehmer", tuženik, te solidarni dužnici, te jamci, a ostao je vidljiv samo žig tvrtke L. i navedeni nečitljivi potpisi. Dok Izjavu o prihvaćanju također potpisuju svi navedeni, ali jasnim redoslijedom, glavni dužnik odnosno tuženik, pa potom svi ostali, važno je napomenuti da su i na navedenoj Izjavi potpisi nečitljivi. U prilog jasnoj volji stranaka u ovom postupku te svih sudionika zaključenja pravnog posla tužitelja s tuženikom govori i javnobilježnički zapisnik, s sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 3. 2001. Naime, iz istog jasno proizlazi da je N. A. glavni dužnik i zalogodavac, a ostali sudionici L.

d.o.o. zalogodavac, te jamac i platac, kao i B. G., te L. G. jamac i

platac, koji su kao takvi i potpisali isti Sporazum. Tuženik je pred javnim bilježnikom izjavio da razumije slovenski jezik, te da mu sudski tumač nije potreban, stoga ovaj sud smatra da je tuženik znao što potpisuje, koja je njegova uloga kako u ovom Sporazumu tako i u Ponudi s Izjavom o prihvaćanju, te da je njegova prava volja upravo bila podizanje kredita njega kao dužnika kod banke tužitelja. Naime sam javnobilježnički zapisnik s Sporazumom je zaključen nakon potpisivanja Izjave o prihvaćanju Ponude za kredit, a što je bilo uvjetovano od banke, a radi zasnivanja založnih prava. Iz isplatnica tužitelja je razvidno da je iznos kredita od 500.000,00 ATS-a isplaćen u dvije tranše od 300.000,00 28. veljače 2001., te 200.000,00 5. lipnja 2006. Iz prijevoda istih je razvidno da je potpis primatelja na isplatnicama nečitak. Međutim tuženik ničim nije dokazao da novac nije isplaćen njemu, životno je nelogično i neuvjerljivo, da bi banka u R. A. isplaćivala veću svotu novca po kreditu bez uvida u osobnu dokumentaciju, ili pak osobi koja nije navedena kao korisnik kredita, a kao što je naprijed navedeno u predmetnom ugovoru tuženik je glavnim dužnikom i korisnikom kredita. Bitno je istaći iako isto nije dokazom u ovom postupku, te iako sud ne raspolaže stručnim znanjima za isto, da već letimičnim i nestručnim uvidom u potpis na isplatnicama, te usporednom istog s potpisom tuženika na zapisniku od 3. veljače 2020. godine, da se radi o istome potpisu. Kao što je naprijed navedeno iskaz svjedoka B. G. nije prihvaćen, iz naprijed navedenih razloga, pa ni kad svjedoči o tome kome je isplaćen novac. U odnosu na otplate predmetnog kredita tuženik prigovara da nikada nije otplatio niti jednu ratu ovog kredita. Kada bi priznao da je isto otplaćivao, priznao bi da se smatra dužnikom istog. Postupkom nije utvrđeno odakle je stigla uplata od 518,30 eura 26. veljače 2002.godine, dok su uplate od 21. lipnja 2002. na iznos od 7.327,77 eura, i 17. siječnja 2003. od 36.00 eura prebačeni s kreditnog računa uplatitelja L. M.

S. d.o.o.. Međutim za predmetni spis nije ključno tko je otplaćivao kredit tuženika, je li to bio tuženik osobno, ili je pak netko drugi vršio uplate. Naime, to što je uplatitelj navedena dva iznosa L. M. S. d.o.o. nije samo za sebe dokaz tvrdnjama tuženika, pogotovo kad se uzme u obzir isprepletenost poslovnih odnosa tuženika, navedene pravne osobe, te svjedoka u ovom postupku, a o kojim odnosima su govorili i tuženik i navedeni svjedok, te su njihovi međusobni odnosi irelevantni za ovaj postupak, pa tako i razlozi zbog čega bi ova pravna osoba vršila uplate u korist predmetnog računa, jer isti razlozi proizlaze iz njihovih međusobno poslovno uvjetovanih odnosa. Tuženik je prigovarao da nije dobio nikakvu opomenu pred tužbu, međutim tužitelj je dostavio ovom sudu opomenu kojom je opomenuo tuženika na kašnjenje, te ga pozvao na povrat cjelokupnog kredita. U odnosu na navedeno važno je napomenuti da u samoj Ponudi za kredit na strani trećoj (3.) iste stoji da ukoliko dođe do nepravovremenog ispunjenja potraživanja, a što je zaostatak iznosa tri rate kredita, da od tog trenutka tužitelj potražuje cjelokupan iznos bez daljnje obavijesti, pa je Izjavom o prihvaćanju Ponude tuženik prihvatio i navedene uvjete.

33. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja. § čl. 1480 OGZ-a propisuje da potraživanja neplaćenih godišnjih plaćanja, posebno kamata, renti, doprinosa za uzdržavanje, poljoprivrednih mirovina te anuiteta ugovorenih radi otplate kapitala gase se za tri godine, samo pravo zastarijeva neiskorištavanjem u razdoblju u trajanju od trideset godina. U navedenom propisu valja razlikovati zastaru cjelokupnog prava i zastare djelomičnih prava koje proizlaze iz cjelokupnog prava. Pojedinačno pravo zastarijeva od dospijeća to jest od objektivne mogućnosti naplate, a cjelokupno pravo od posljednjeg plaćanja. Cjelokupno pravo zastarijeva za trideset godina, a rok zastare za pojedinačna djelomična plaćanja iznosi tri godine

34. U konkretnom slučaju se radi o otplati kredita anuitetima, a što nesporno proizlazi iz sadržaja Ponude za kredit, račun broj … od 28. veljače 2001.g. u kojoj se u toč. 5. Otplata navodi da se kredit mora otplatiti u 120 mjesečnih paušalnih rata (koje uključuju otplatu glavnice, odnosni dio kamata i možebitne provizije) od po 6.699,00 počevši od 05. listopada 2001.g. pa sve do 05. rujna 2011.g., a osim toga, imajući u vidu da je iznos kredita ATS 500.000,00 i daje ugovorena otplata u 120 rata od po ATS 6.699,00, nedvojbenim proizlazi da taj iznos rate sadrži i kamatu koja stopa je ugovorena u toč. 3 „Uvjeti“, te da ukupno zaduženje po tom kreditu iznosi ATS 826.086,00.

35. Prema Općim uvjetima za potrošačke kredite tužitelja (toč.7.) tužitelj može potraživati otplatu cjelokupnog kredita zajedno s kamatama i troškovima odjednom ako je od dospijeća samo jedne rate kredita prošlo šest tjedana, a opomena je pod prijetnjom gubitka roka uz određivanje dodatnog roka od dva tjedna bila bezuspješna. Iz dokumentacije tužitelja – dopisa upućenog tuženiku od 24. listopada 2001. (list 304 spisa) razvidno je da su parnične stranke izmijenile prvotni Ugovor o kreditu od 28. veljače 2001. zbog zaostataka od 36.337,- ATS te da je dogovoreno da će taj iznos biti uključen u vraćanje kredita kroz 119 paušalnih rata (što uključuje isplatu glavnice, razmjerne kamate i eventualne provizije) od po ATS 7.132,- s početkom od 5. 11. 2001. i završetkom 5. rujna 2011. pa i iz tog provedenog dokaza proizlazi da je vraćanje kredita ugovoreno u anuitetima. Nakon postignutog sporazuma od 24. listopada 2001. na ime kredita tužitelju je uplaćen iznos od 518,30 € što je protuvrijednost 7.132,-ATS (tečaj 1 ATS = 0,0726728 €) dana 26. veljače 2002., odnosno jedan anuitet u ugovorenoj visini, a potom iznos od 7.327,77 € što je nešto više od zbroja 14 anuiteta, odnosno uplaćeno je dugovanje do 5. veljače 2003. i dio rate dospjele u veljači 2003. (bez zateznih kamata). Tužitelj je tužbu podnio 8. studenog 2007., pa imajući u vidu da se prema § 1480. OGZ potraživanja anuiteta ugovorenih radi otplate kapitala gase za tri godine i da se prema § 1497. OGZ-a zastara prekida podnošenjem tužbe, proizlazi da je za anuitete dospjele do 7. studenog odnosno 5. studenog 2004. nastupila zastara.

36. Pregledom vještva stalnog sudskog vještaka M. G., sud je utvrdio da na dan 31. srpnja 2007.g. po osnovu neplaćene glavnice i neplaćene zatezne kamate, ukupan dug koji nije u zastari iznosi 38.506,92 €.

37. Kao sporno ostalo je raspraviti tvrdnje tuženika da bi u stečajnom postupku tvrtke L. d.o.o. i osobnom stečajnom postupku stečajnog dužnika B. G. iz

M. S. došlo do prodaje nekretnina te da bi prodajom tih nekretnina bilo djelomično namireno potraživanje tužitelja.

38. Ocjena je ovog suda da tuženik priloženom dokumentacijom nije dokazao svoje tvrdnje da bi u stečajnom postupku tvrtke L. d.o.o. i osobnom stečajnom postupku stečajnog dužnika B. G. iz M. S. prodajom

nekretnina bilo djelomično namireno potraživanje tužitelja po osnovu potraživanja prema tuženiku.

39. Tuženik je u prilog svojih tvrdnji dostavio ovjereni prijevod plana prve diobe stečajne mase stečajnog dužnika L. d.o.o., Izvadak iz zk za k.o. 105 M.

S., čestica 117, dokumentaciju pod nazivom zabilježba i brisanje zabilježbe iznosa od 36.300,00 € na čest. broj 105 M. S., te odgovor stečajnog upravitelja M. V. za stečajnog dužnika L. d.o.o. u stečaju.

40. Prvenstveno se ističe da se ni na jednom mjestu, ni u jednoj stavci plana prve diobe stečajne mase ne navodi da bi imovina koja je unovčena, a radi se o zalogajnici s prenoćištima, s građevinskim zemljištem, upisana u ul. br. 2606, k.o. M. S., čestica broj 118/1 površine 869 m2, zajedno sa opremom prema popisu na lokaciji K., M. S., poslužila za podmirenje

dugovanja po kreditu br … od 28.02.2001.g. koji ugovor o kreditu je

tuženik zaključio sa tužiteljem i prema kojem ugovoru je tužitelj isplatio tuženiku iznos od tadašnjih 500.000,00 ATS što u protuvrijednosti u kunama iznosi 36.336,42 kn. 41. Iz vještva vještaka M. G. proizlazi da je ukupan dug na dan

31.07.2007.g. iznosio 61.754,86 €.

42. Iz Plana prve diobe posebne diobene mase za vjerovnika proizlazi da je vjerovnik B.P.S.K. na nekretnini upisan kao prvi hipotekarni vjerovnik, te da je imao osiguranu tražbinu u visini 317.712,68 €, dok je iznos tražbine koja se plaća kod diobe 95.800,00 €.

43. Nadalje, u Ugovoru o kreditu br … od 28.02.2001.g., dakle u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, navodi se: Obvezujete se da ćete u korist B. na nekretnini upisanoj u zk ul. 2606 k.o. M. S., te na nekretnini upisanoj u zk ul. 2803 k.o. M. S. dozvoliti istovremeno upis dodatne hipoteke za kredit u visini od EURO 36.300,00 = ATS 499.498,89 i to 2. stupnja na svakoj nekretnini nakon tražbine s pravom prednosti u visini od EURO 255.000,00 u korist B. A. W..

44. Svjedok B. G., vlasnik tvrtke L. d.o.o. u svom iskazu pred zamolbenim sudom navodi da je prvi ugovor sa tužiteljem, kao glavni dužnik sklopila tvrtka L. d.o.o. na iznos od 255 tisuća €, gdje se radilo o namjenskom kreditu, a da je tim novcem i kupljen ugostiteljski objekt u M. S.

45. Dakle, iz svega naprijed navedenog razvidno je da je u odnosu na kredit koji je dan korisniku kredita L. d.o.o. tužitelj upisao hipoteku na prvo mjesto, a u odnosu na kredit br …, čiji je korisnik tuženik, tužitelj upisao hipoteku na drugo mjesto.

46. S obzirom na navedeno, zaključak je ovog suda da je iznos od 95.800,00 €, koji je dobiven prodajom založenih nekretnina djelomično namireno potraživanje tužitelja po kreditu u iznosu od 255.000 €, koji je dan korisniku kredita L. d.o.o., a koji je upisan na prvom mjestu, a s obzirom da je ta tražbina iznosila 255.000,00€, to je razvidno da ni ta tražbina u cijelosti nije namirena sa uplatom iznosa od 95.800,00 €.

47. Sukladno navedenom, kako ni prvo upisana tražbina koja se odnosi na kredit odobren L. d.o.o. u iznosu od 255.000,00 € nije u cijelosti namirena sa uplatom iznosa od 95.800,00 €, to ni drugoupisana tražbina, a koja se odnosi na kredit tuženika, nije mogla biti namirena.

48. U odnosu na dostavljenu dokumentaciju u dijelu pod nazivom „brisanje zabilježbe“ za navesti je da je sud pregledom dostavljene dokumentacije utvrdio da se isprava pod nazivom „Brisanje izvedenog prava/zabilježbe iz čl. 13.1 st. 4 ZZK-1“ ne odnosi na brisanje, već upravo suprotno na uknjižbu prava zaloga u korist vjerovnika – banke B., F. G. za njegovu ovršnu tražbinu u iznosu od 36.300,00 €, do potpunog namirenja vjerovnika, pa ni taj prigovor tuženika nije osnovan.

49. Što se tiče osobnog stečaja B. G., ni jedan dostavljeni i predloženi dokaz ne upućuje na to da bi tražbina po kreditu koji je odobren tuženiku bila namirena iz tog postupka. To čak ne tvrdi ni B. G. u svom iskazu.

50. Slijedom svega naprijed obrazloženog, zaključak je ovog suda da navedeni prigovor istaknut od strane tuženika nije osnovan, te ga je kao takovog ovaj sud odbio.

51. Dalje je za istaći da sud nije izveo predložene dokaze saslušanja djelatnika tužitelja, a koje je predlagao tuženik tijekom postupka. Naime kreditno poslovanje spada unutar redovnog poslovanja tužitelja, od zaključenja predmetno pravnog posla prošlo je gotovo devetnaest godina. Za pretpostaviti je da su bankarski službenici, ukoliko još uvijek rade na istim poslovima u navedenom razdoblju zaključili niz kreditnih ugovora, s raznim strankama, pa uzimajući u obzir prirodu njihova posla i protek vremena, da ne bi mogli imati saznanja o konkretnoj Ponudi za kredit s Izjavom o prihvaćanju, a da bi saslušanjem istih dovelo do daljnjeg odugovlačenja ovog postupka.

52. Stoga, tužitelj kao vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika tuženika zahtijevati ispunjenje obveze, te tužitelj ima pravo na isplatu po navedenom ugovoru, Ponudi za kredit s Izjavom o prihvaćanju.

53. U odnosu pak na visinu, sud je provođenjem financijsko-knjigovodstvenih vještačenja utvrdio da je ukupan dug na dan 31.07.2007.g. iznosio 61.754,86 €. Međutim, provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sud je utvrdio da je nezastarjele obveze iznose 38.506,92 €, dok je za preostali iznos osnovan prigovor zastare.

54. Slijedom iznijetog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 38.506,92 €, dok je za više zatraženo preko tog iznosa, za iznos od 23.247,94 € tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pri tome je za navesti da je presudom IIP -… od 16.

ožujka 2020.g. pravomoćno odbijen iznos od 333,69 €

55. Na dosuđeni iznos 38.506,92 € tužitelju pripada kamata počev od 01. kolovoza 2007.g. pa do konačne isplate. Naime, tužitelju je dosuđena uglavničena kamata prema vještvu vještaka M. G. do 31. srpnja 2007, a nakon 31. srpnja 2007.g., dakle od 01.08.2007.g. pa do konačne isplate tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na cjelokupan iznos.

56. Slijedom svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

57. Odluka suda o zahtjevu stranaka za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 156. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama (»Narodne Novine«, br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 157/13) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne Novine« br. 91/04, 148/2009, 142/12, 103/14 i 118/14, 37/22) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i činjenici da su stranke djelomično uspjele u ovom sporu.

58. Tužitelj je u postupku uspio sa osnovom 100%, a s visinom 62%, slijedom čega je cijenjen ukupan uspjeh tužitelja u sporu od 81%.

59. Tužitelju zastupanom po pun. priznat je trošak sastava tužbe 5.000,00 kn, zatim za sastav 4 obrazložena podneska zaprimljenih kod ovog suda dana 20.07.10.g., 28.01.11.g., 11.02.11.g. i 20.09.17.g. po 5.000,00 kn, za pristupe na roč. od 27.10.08.g., 28.06.11.g., 11.05.18.g., 03.02.20.g., 31.01.22.g, 23.03.22.g. i 03.05.22.g. po 5.000,00 kn, za pristupe na roč. od 08.07.10.g., 19.01.11.g.,14.02.11.g. i 21.10.15.g. po 2.500,00 kn (50%), za pristupe na roč. od 26.05.15.g., 20.06.17.g., 27.09.17.g., 06.12.17.g., 24.01.19.g., 12.11.19.g. i 19.01.21.g. po 1.250,00 kn (25%), za sastave podnesaka zaprimljenih kod ovog suda dana 09.03.11.g., 08.01.14.g., 28.11.17.g., 27.08.18.g., 28.06.19.g., 24.12.19.g., 28.02.22.g. i 15.04.22.g. po 500,00 kn što sveukupno zbrojeno iznosi 82.750,00 kn. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 20.687,50 kn na ime 25% PDV-a, zatim 5.000,00 kn na ime sud. pristojbe na tužbu, te 5.000,00 kn na ime sud. pristojbe na presudu, što ukupno iznosi 113.437,50 kn.

60. Kada se iznos od 113.437,50 kn pomnoži s uspjehom u parnici (81%), to tužitelju razmjerno uspjehu pripada iznos od 91.884,37 kn. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 3.300,00 kn na ime predujma za troškove prevođenja po uplatnici od 06.12.2011.g., zatim 187,50 kn na ime ovjerenog prijevoda izvatka iz sudskog registra po računu broj …, prijevod ov … od 19.06.2017.g. predan na ročištu od 20.06.2017.g., zatim 2.225,00 kn na ime ovjerenog prijevoda jb zapisnika i opomene po računu br. … prijevod br OV…od 18.09.2017.g. predan

uz podnesak od 18.09.2017.g., prijevod br. OV … od 18.09.2017.g. predan na roč. od 27.09.2017.g., zatim iznos od 2.000,00 kn na ime predujma troškova vještačenja, te 450,00 kn na ime ovjerenog prijevoda povijesnog izvatka iz zemljišne knjige, što sveukupno iznosi 100.046,87 kn.

61. Tuženiku zastupanom po pun. priznat je trošak sastava podnesaka od 27.10.08.g., 16.01.09.g., 09.07.09.g., 10.02.11.g., 14.02.11.g., 09.03.11.g., 23.05.11.g., 27.01.15.g., 08.05.15.g., 16.10.15.g., 04.05.17.g., 26.09.17.g., 14.01.19.g., 06.02.19.g., 22.01.20.g., 14.01.21.g., 10.03.21.g., 27.01.22.g., 14.02.22.g., 29.04.22.g., za pristupe na roč. od 07.07.09.g., 19.01.11.g., 14.02.11.g. po 2.500,00 kn (50%), za pristup na roč. od 28.06.11.g., 18.05.18.g., 31.01.22.g., 23.03.22.g. i 03.05.22.g., te za sastav podneska od 06.11.19.g. po 5.000,00 kn, za sastav žalbe protiv prvostupanjske presude 6.250,00 kn, što sveukupno iznosi 53.750,00 kn. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 13.437,50 kn na ime 25% PDV- a, te 5.000,00 kn na ime pristojbe na žalbu izjavljenu protiv prvostupanjske presude, što ukupno iznosi 72.187,50 kn. Ovaj iznos pomnožen je sa 19% koliko iznosi uspjeh tuženika u ovoj parnici, pa tuženiku razmjerno uspjehu pripada iznos od 13.715,62 kn. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 4.000,00 kn na ime troškova vještačenja, te 803,40 kn, 187,50 kn i 400,00 kn na ime troškova prijevoda, što ukupno iznosi 19.106,52 kn.

62. Kada se trošak tuženika prebije s troškom tužitelja, to proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 80.940,35 kn. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 20. lipnja 2022.g. pa do konačne isplate.

63. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 20. lipnja 2022.g.

S U D A C

Miro Maslać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika.