REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-290/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja F. d. o. o., sa sjedištem u G., kojeg zastupa opunomoćenica S. B. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, 20. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/20-01/365, URBROJ: 513-04-21-2 od 1. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/20-01/104, URBROJ: 513-07-18-20-01 od 10. srpnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/20-01/104, URBROJ: 513-07-18-20-01 od 10. srpnja 2020., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 30. prosinca 2018. u iznosu od 204.881,78 kuna i zakonska zatezna kamata u iznosu od 25.822,90 kuna, te za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna 2019., u iznosu od 81.813,85 kuna i zakonska zatezna kamata u iznosu od 4.239,26 kuna.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/20-01/365, URBROJ: 513- 04-21-2 od 1. prosinca 2021, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako je sukladno članku 67. Općeg poreznog zakona porezno tijelo bilo dužno koristiti sva dokazna sredstva potrebna za odlučivanje odlučnih činjenica, te se poziva i na odredbu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, te na članak 6. i 8. Općeg poreznog zakona, te ističe da je nakon započinjanja poreznog nadzora poreznom tijelu dostavio i cjelokupnu dokumentaciju i to poslovne knjige za 2018. i 2019., te iste i nabraja. Navodi kako iz pobijanih poreznih rješenja proizlazi da bi se tužitelj u cijelosti oglušio na Obavijest o poreznom nadzoru, da nije uopće sudjelovao u poreznom nadzoru, a što da ne odgovara istini, te posebno ističe kako nije zaprimio zapisnik o prevedenom nadzoru iz kojeg zaloga da nije niti mogao priložiti ni prigovor na isti, te navodi da iz knjige izlaznih računa iz 2018. proizlazi da je izdao račune, te iste i nabraja u svojoj tužbi, da je u knjizi IRA pod rednim brojem 6, 7, 9 i 14 evidentiran gotovinski promet u ukupnom iznosu od 46.774,39 kuna koji se odnosi na fiskalizirane račune u gotovini, vidljive u knjizi blagajne, a pod rednim brojem 13 da je evidentiran povrat predujma od Općine Grožnjan u iznosu od 11.250,00 kuna, što ukupno iznosi 58.024,39 kuna i da je iz knjige IRA u cijelosti razvidno koji računi ne podliježu obvezi plaćanja PDV-a, a koja podliježu i po kojoj poreznoj stopi. Navodi kako iz knjige IRA, priloženih računa i cjelokupnih dokumentacija proizlazi da ne podliježu obvezi plaćanja PDV-a temeljem članka 41. stavak 1. točka a. Zakona o PDV-u, obzirom da se radi o isporuci robe kupcu u Europsku uniju u ukupno fakturiranom iznosu od 787.454,73 kune, što u cijelosti odgovara prijavi PDV-a za 2018., a što da su tuženik i prvostupanjsko porezno tijelo u cijelosti ignorirali i isti iznos nezakonito utvrdili kao poreznu osnovicu i nezakonito teretili tužitelja na plaćanje poreza na dodanu vrijednost na isti iznos, navodi kako iz knjige URA, bruto bilance, knjige blagajne, konto kartice, dnevnika knjiženja, te priložene dokumentacije za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. proizlazi porezna osnovica za obračunani pretporez od primljenih isporuka u Republiku Hrvatsku i Europsku uniju iznosi 338.173,37 kuna i da PDV iznosi 83.314,68 kuna, te navodi kako je za 2018. imao PDV-a za povrat u iznosu od 49.867,03 kune, a ne za plaćanje. Dalje navodi da iz računa knjige IRA za 2019. da je razvidno da obvezi plaćanja temeljem članka 41. stavak 1. točka a. Zakona o PDV-u, ne podliježu računi (navedeni u tužbi) obzirom da se radi o isporuci robe kupcu u Europsku uniju, ne podliježu računi koje navodi u tužbi i ističe kako je iznos od 59.440,00 kuna i 7.410,00 kuna prvo porezno tijelo pogrešno uvrstilo u poreznu osnovicu i za isti iznos obračunali i teretili tužitelja za PDV, te da su pogrešno u poreznu osnovicu za 2019. utvrdili iznose koji nisu bili primici tužitelja za 2009. i to, pozajmica u iznosu od 73.840,00 kuna, te u iznosu od 148.200,00 kuna na ime uplate garantnog depozita te su i za iste nezakonito obračunali i teretili tužitelja za PDV i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 13. lipnja 2022. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i napominje kako je netočan navod tuženika da nije dostavljena dokumentacija od strane tužitelja, da tužitelj nije niti primio zapisnik o provedenom nadzoru i predlaže financijsko vještačenja, kao i saslušanje svjedoka navedenim u zapisniku.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja da se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje i da se saslušaju predloženi svjedoci, ocijenivši navedene dokaze suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud u prvom redu imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka

– načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

8. Ovdje valja istaknuti i da je porezni postupak specifični upravni pravni postupak koji se provodi na temelju pravila propisanih OPZ-om uz supsidijarnu primjenu Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Kao dokazno sredstvo u upravno-poreznom postupku može se koristiti svako sredstvo koje se smatra odgovarajućim za utvrđivanje određene činjenice (članak 67. OPZ-a, članak 58. ZUP-a). Tako se u poreznom nadzoru kao dokazno sredstvo u pravilu koriste poslovne knjige i evidencije, a podaci koji se unose u poslovne knjige moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama. Sukladno praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, činjenice se u poreznom nadzoru utvrđuju na temelju poslovnih knjiga, koje se moraju uredno voditi, te knjigovodstvenih isprava, koje moraju biti vjerodostojne. Slijedom iznijetog, nedostatak uredne i vjerodostojne dokumentacije se u konkretnom slučaju nije mogao otkloniti drugim dokazima poput saslušanjem stranaka ili svjedoka, odnosno vještačenjem, pa je stoga neosnovan prigovor tužitelja da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno, kao i prigovor tužitelja da nisu s jednakom pažnjom utvrđivane činjenice koje mu idu u prilog, pri čemu valja imati u vidu i da je sukladno odredbi članku 78. točka 2. OPZ-a teret dokaza onih činjenica koje smanjuju ili ukidaju poreznu obvezu na samom poreznom obvezniku.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz spisa predmeta upravnog spora proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 29. svibnja 2020., na koji nije izjavljen prigovor, te je 10. srpnja 2021. donijeto ovdje osporavano rješenje.

11. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

12. Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

13. Odredbom članka 6. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16, dalje: ZPDV), propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

14. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, dalje: ZPDV), propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav.

15. Odredbom članka 30. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene, a prema članku 39. stavak 1. ZPDV-a, PDV se obračunava i plaća po stopi od 25%.

16. Odredbom članka 83. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve potrebne podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje PDV-a. Porezni obveznik mora osigurati podatke o obvezi PDV-a za uplatu i uplati PDV-a te o potraživanju za povrat pretporeza i njegovoj naplati. Porezni obveznik mora imati i dokumentaciju koja dokazuje da su ispunjeni uvjeti za porezna oslobođenja propisana člankom 41. stavkom 1. ovoga Zakona.

17. Odredbom članka 85. stavak 1. ZPD-a, propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV- a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju. Stavkom 8. istog članka propisano je da ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese prijavu PDV-a ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu.

18. Tijekom inspekcijskog nadzora izvršen je uvid u izvode žiro-računa tužitelja i utvrđeno je da se u specifikaciji izvoda – naziv platitelja pojavljuju društva i fizičke osobe za koje nisu dostavljeni računi (navedeni u obrazloženju prvostupanjskog rješenja). Uvidom u aplikaciju Cognos utvrđeno je da je tužitelj u 2018. ostvario gotovinske promete u iznosu od 95.912,90 kuna, a u 2019. iznos od 76.238,28 kuna, za što nije priložena dokumentacija temeljem koje bi bilo moguće utvrditi osnov tih uplata. Također je utvrđeno da tužitelj nije u propisanom roku podnio prijave PDV-a za razdoblje od veljače do rujna 2019.

19. Tužitelj je dostavio dio poslovne dokumentacije, koja nije bila predočena tijekom upravnog postupka, a radi se o računima za prodane slike, pri čemu je propustio dostaviti dokaze da je iskazano oslobođenje od plaćanja PDV-a, utemeljeno na zakonu. Iako je tužitelj u svojoj poreznoj prijavu poreza na dodanu vrijednost za 2018., iskazao iznos za povrat PDV-a, provedenim nadzorom je utvrđeno da porezna prijava nije sastavljena sukladno odredbama članka 74. stavak 2. OPZ-a, obzirom da nije sadržavala točne i istinite podatke, odnosno tužitelj nije obračunao niti iskazao dužni PDV.

20. Slijedom iznesenoga, sud je zaključio da tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi nije doveo u sumnju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo.

21. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje kojim je žalba tužitelja odbijena ocijenio zakonitim, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

22. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 20. lipnja 2022.

Sutkinja:

Danica Vučinić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.