Poslovni broj Gž R-156/2020-4
Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. A. 7 d.o.o. iz O., OIB: ...2, zastupanog po punomoćniku Ž. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika D. R. iz S., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. Š. & V. Š. B. j.t.d. iz O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 19 Pr-857/18-24 od 30. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 19 Pr-857/18-24 od 30. prosinca 2019. potvrđuje.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da mu tuženik isplati iznos od 232.314,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete, pobliže opisano točkom I. izreke citirane presude. Točkom II. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn.
Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.
Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.
Na zakonitost citirane presude nisu od utjecaja žalbeni navodi da je prvostupanjski sud putem e-maila odgodio ročište za objavu presude određeno za 14. lipnja 2019., s time da će novo ročište odrediti pismenim putem, što nije uslijedilo, odnosno da punomoćnik tuženika nikada nije obaviješten o održavanju predmetnog ročišta, budući da je strankama dostavljen pisani otpravak presude.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 232.314,54 kn, a koju da bi tuženik prouzročio tužitelju sklapajući posao iz djelatnosti koju obavlja poslodavac – ovdje tužitelj.
U provedenom je postupku utvrđeno:
-da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na temelju ugovora o radu sklopljenog 1. siječnja 2012., na radnom mjestu direktora;
-da je odredbom čl. 15. citiranog ugovora ugovoreno da se isti zaključuje na rok od pet godina, do 1. siječnja 2017., odnosno da je isti sklopljen na određeno vrijeme;
-da su odredbom čl. 6. citiranog ugovora o radu stranke ugovorile: "Za vrijeme trajanja tog ugovora, a i nakon njegova prestanka Zaposlenik se odriče prava korištenja raspoloživih poslovnih podataka i informacija, kao i obavljanja poslova iz djelokruga svojih ovlasti i odgovornosti te djelatnosti kojima se bavi Društvo (konkurentske djelatnosti) u vlastito ime, kao i u ime i za račun druge pravne ili fizičke osobe bez prethodne pisane suglasnosti Društva (stavak prvi). Ograničenje iz prethodnog stavka ovog članka odnosi se i na članove uže obitelji Zaposlenika. Ukoliko dođe do povrede ove odredbe Društvo ima pravo na naknadu pravične štete uzrokovane povredom odredbi ovog članka Ugovora (stavak drugi);
-da je citirani ugovor o radu prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, budući da je tuženik nakon isteka tog ugovora o radu 1. siječnja 2017. nastavio raditi kod tužitelja i obavljati iste poslove, s obzirom da iz rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-17/6509-2 od 13. listopada 2017. i podataka za upis u glavnu knjigu sudskog registra od 13. listopada 2017. proizlazi da je u sudski registar tog suda upisan opoziv direktora – tuženika, te da iz zahtjeva za otkaz ugovora o radu od 30. kolovoza 2017., kojeg je tuženik uputio tužitelju, slijedi da tuženik otkazuje ugovor o radu tužitelju;
-da je sukladno čl. 16. ugovora o radu od 1. siječnja 2012. tuženik bio dužan obavljati poslove za tužitelja još tri mjeseca nakon otkaza, a ne svega 30 dana kako je to tuženik zatražio u svom zahtjevu za otkaz tog ugovora o radu, međutim, kako iz navoda tuženika u zahtjevu za otkaz ugovora o radu od 30. kolovoza 2017. i dopisa tuženika od 29. rujna 2017., kojim se očituje na upozorenje koje mu je tužitelj izrekao 28. rujna 2017., proizlazi da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojega je tuženik dao tužitelju, sud prvog stupnja nalazi da temeljem odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17- dalje ZR) tuženik nije bio u obvezi odraditi ugovoreni otkazni rok. Naime, u navedenim dopisima tuženik da se poziva na nemogućnost daljnje suradnje i komunikacije, a od kada je otkazao ugovor o radu i na sustavno stvaranje mu problema u obavljanju rada te izloženosti ponašanju koje predstavlja uznemiravanje na radu u raznim oblicima, pri čemu i upozorenje od 28. rujna 2017. shvaća kao nastavak prijetnji i uznemiravanja;
-da je u konačnici tužitelj odjavio tuženika s danom 2. listopada 2017., pa se danom prestanka radnog odnosa tuženika ima smatrati 1. listopada 2017.;
-da iz ugovora o distribuciji od 26.listopada 2015. koji je sklopljen između tužitelja i A. d.o.o. N., kojeg zastupa direktorica M.L. i koji je sklopljen za razdoblje od 5 godina, proizlazi da je A. d.o.o. ovlastilo tužitelja kao distributera na ekskluzivno pravo na trgovinu proizvodima koje izrađuje, na području Republike Hrvatske, pri čemu se tužitelj obvezao da planirani godišnji promet koji se ima ostvariti u prvoj godini trajanja tog ugovora neće biti manji od 150.000,00 EUR, sa tendencijom postepenog rasta iz godine u godinu;
-da je A. d.o.o. 4.kolovoza 2017. uputilo tužitelju Izjavu o jednostranom raskidu navedenog ugovora o distribuciji, navodeći da su se stekli uvjeti za raskid istog uslijed neispunjenja ugovorne obveze od strane tužitelja kao distributera, a koji stupa na snagu u roku od 30 dana od dana primitka ove Izjave, s time da ugovorne strane mogu nastaviti poslovnu suradnju ako tužitelj u ostavljenom roku ispuni svoju ugovornu obvezu i nađe novog kupca. Ova Izjava da je poslana e-mailom od 4. kolovoza 2017.H. D., direktoru tužitelja, tuženiku i S.R.;
-da je zz i direktor tuženika H. D. prethodno citiranoj Izjavi od 4. kolovoza 2017. bio upoznat sa problematikom nalaženja kupaca za plasman proizvoda A. d.o.o., budući da je iskazao kako je tijekom 2017. zbog poteškoća sa K.odnosno K. došlo do problema u plasiranju proizvoda društva A. d.o.o., te da ga je dva tjedna prije njegovog godišnjeg odmora (krajem srpnja 2017.), tuženik pozvao na sastanak u Z., na kojem je bila prisutna i direktorica društva A. d.o.o., na koji sastanak se odlučio pristupiti, jer je imao sumnju da će tužitelj izgubiti tog klijenta. O navedenom da je jasno iskazivao i tuženik, iznoseći kronologiju događaja na način da se početno pregovaralo sa budućim kupcima proizvoda A. d.o.o. i to: K., DM, B. i M., a u konačnici distribucija njihovih proizvoda da je realizirana prema kupcu K. d.d., odnosno koncernu A.. Međutim, da je 2016. K. prodao sve svoje trgovine M., čime je došlo do problema, jer je tužitelj time izgubio kupca za proizvode A. d.o.o. Jedina ponuda u 2016.,da je bila od društva B. d.o.o., koju tužitelj nije prihvatio, jer direktor H. D. nije želio pristati na rizik u poslovanju. U 2017. da nisu imali ikakvog kupca za proizvode A. d.o.o., da su s istima održali niz sastanaka, izvijestili ih o mogućnosti da se proizvodi plasiraju preko društva B. d.o.o., te je direktor tužitelja rekao da će naći vezu za plasman tih proizvoda i u M.. U konačnici, krajem srpnja 2017. da je održan sastanak sa vlasnicom društva A. d.o.o., kada je direktor tužitelja rekao da nije uspio pribaviti društvo M. kao kupca;
-navedeni iskaz tuženika da potvrđuje svjedokinja M. L., direktorica i osnivač A. d.o.o., koja iskazuje da je u drugoj godini plasmana proizvoda došlo do problema, budući da su se parfumerije K. zatvorile, te da u toj godini nije bilo prometa. Kako je imala korektne odnose sa direktorom tužitelja H. D. i s obzirom na dobre odnose između dva društva, u travnju 2017. da je u B. održan sastanak, na kojem su bili prisutni H. D., D. R. i M. M., tada komercijalna i financijska direktorica A.d.o.o., te iako je već na tom sastanku imala namjeru raskinuti ugovor sa tužiteljem, jer u toj poslovnoj godini nije bilo prometa, pojašnjavajući da se sirovine za proizvodnju njihovih kozmetičkih proizvoda moraju naručiti godinu dana ranije, a također i platiti, u konačnici je odlučila dati šansu tužitelju pronaći kupca, jer je K. propao, a bio je jedini kupac njihovih proizvoda. Kako se u narednih nekoliko mjeseci nije ništa događalo, a niti je došlo do plasiranja proizvoda A. d.o.o., da je ponovno u srpnju ili možda lipnju 2017. u Z. održan sastanak, na kojem su bili prisutni H. D. i D. R., na kojem je ponovila da se ništa nije dogodilo, da nije došlo do nalaženja novog kupca i da se to sigurno neće dogoditi do rujna te godine, budući da su godišnji odmori, na što joj je H. D. odgovorio da ima kontakte sa M. i da će se do tada sigurno nešto plasirati, da bi 4. kolovoza 2017. uslijedila Izjava A.d.o.o. o jednostranom raskidu navedenog ugovora o distribuciji;
-da se o navedenome može zaključiti i iz priloženih e-maila koje je direktor , H. D. upućivao tijekom ožujka i svibnja 2017. zaposlenicima A. kozmetike;
- slijedom navedenog, a s obzirom da se proizvodi A. d.o.o. više nisu mogli plasirati u trgovine K. radi pada cjelokupnog koncerna A., da je direktor tuženika H. D. pokušao ishoditi plasman ovih proizvoda u druge trgovine, te da je u potpunosti bio upoznat sa cijelom problematikom u pogledu nemogućnosti iznalaženja kupca proizvoda A. d.o.o., a osobito prihvaćajući iskaz tuženika da je s direktorom H. D. o svemu navedenom komunicirao putem poruka, dok je H. D. bio na godišnjem odmoru, te da su se dogovorili da će o problemu komunicirati kad se imenovani vrati s odmora, sud zaključuje da tijekom kolovoza 2017. tuženik nije bio u poziciji poduzeti ikakve aktivnosti, niti naći novog kupca navedenih proizvoda, konkretno nakon što je uslijedila Izjava o jednostranom raskidu navedenog ugovora o distribuciji A. d.o.o. dana 4. kolovoza 2017.;
-da tužitelj ne tvrdi, niti dokazuje koje je to konkretne radnje tuženik propustio učiniti, a da bi zadržao ovog klijenta – A. d.o.o. i da bi našao adekvatnog kupca njegovih proizvoda;
-da je krajem kolovoza 2017. tuženiku u B. d.o.o. predočen e-mail koji je poslao direktor tužitelja H. D., a iz kojeg e-maila je proizlazilo da tuženik više ne zastupa tužitelja, što je bilo povodom da tuženik da otkaz ugovora o radu, uzimajući u obzir da su odnosi između direktora H.D. i tuženika bili loši. Navedeno da slijedi iz jasnog iskaza tuženika, što potvrđuje svjedokinja S. V., iskazujući da je u kolovozu 2017.u B. d.o.o. primljen mail kojim je netko obavijestio da D. R. više nije kontakt osoba za pregovore oko A. branda, a o istom posrednih saznanja da ima i svjedokinja M. L., koja iskazuje da joj je tuženik rekao da je bio pozvan na ovaj sastanak u B. d.o.o. iz razloga što mu je otkazano zastupanje tužitelja u poslovima s A. d.o.o. Stoga da je za zaključiti da je direktor tužitelja H. D. izvijestio društvo A. d.o.o. da tuženik više nije ovlašten zastupati tužitelja u poslovima sa proizvodima iz A. branda;
-da je posljedično gore utvrđenoj činjenici logičan iskaz svjedokinje M. L. da je potom zamolila tuženika da zakaže sastanak u B. d.o.o. na kojem bi ona prisustvovala kako bi zaštitila interese oba društva, kako tužitelja tako i A. d.o.o., da je do sastanka došlo i na istom je predstavnicima B. d.o.o. objasnila situaciju oko tužitelja i njezine firme, pojašnjavajući da su dobro surađivali, da je poslovna situacija stala zbog problema na tržištu i da će doći do raskida ugovora između tužitelja i A.d.o.o., kao i da će im nakon toga i kada se registrira nova firma u H. koja će plasirati proizvode A. d.o.o., poslati ponudu. Na tom sastanku da je bio prisutan tuženik koji se nije konkretno predstavio. Navedeni iskaz da potvrđuje svjedokinja T. J. kada jasno i sigurno iskazuje da je predmetni sastanak održan krajem rujna 2017. u B. d.o.o., na kojem su sudjelovali predstavnici A. d.o.o., i to direktorica M.L., M.M., sa strane B. d.o.o. gđa. V.o, gđa. J. i ona osobno te tuženik, a na istom je vlasnica branda gđa. L. objasnila da želi osnovati firmu A. u H., te da osobno distribuira svoj brand, koji je na tom sastanku prezentirala. Iskaze da potvrđuje i svjedokinja S. V., navodeći da se ovaj sastanak održao na inicijativu tuženika koji je rekao da bi vlasnica branda, tj. M. L. voljela doći u B., predstaviti sebe i brand, što je na tom sastanku i učinila; da se pri tom dotakla bivšeg distributera, ovdje tužitelja, ističući da je imala dobro iskustvo u tom poslovanju, ali da će, kao što je uobičajeno, osnovati svoju kompaniju u Hrvatskoj radi distribucije svojih proizvoda, kao i da tuženik na tom sastanku nije posebno predstavljen, odnosno, nije rečeno u ime kojeg distributera dolazi. Stoga da se ne može zaključiti da je tuženik na ovom sastanku konkurirao tužitelju, jer je tuženik u to vrijeme bio informiran da više nije ovlašten zastupati tužitelja u poslovima sa proizvodima iz A. branda, a na tom sastanku da nije zastupao ni interese A. d.o.o., budući da na istom nije predstavljen kao osoba koja će u budućnosti zastupati interese tog društva, niti je na sastanku predstavljao njihove proizvode; ovaj sastanak da je mogao organizirati tek iz usluge i razrješavanja nedoumica oko odnosa tužitelja i A. d.o.o., za razliku kada je kao direktor tužitelja, tijekom 2016., pokušao ostvariti suradnju i plasirati proizvode A. d.o.o. kroz B.d.o.o., do kojeg dogovora nije došlo, kako to slijedi iz iskaza svjedokinje S. V. i e-mail komunikacije koja prileži spisu;
-da u konačnici između tuženika i M. L. od sastanka u B. d.o.o., nije bilo kontakta sve do listopada 2017., kada je imenovana bila u Z., radi registriranja A. m. u. d.o.o., osim telefonskog razgovora u kojem ju je tuženik obavijestio da je dobio otkaz., te kada mu je ponudila da bude direktor društva A. m. u. d.o.o., kako slijedi iz jasnog i životnog iskaza ove svjedokinje i tuženika, koji potvrđuje da mu je sredinom listopada 2017. direktorica A. d.o.o. ponudila ukoliko otvori firmu u H. da bude direktor te firme, na što je pristao;
-da iz izvatka iz Sudskog registra za A. m. u. d.o.o., proizlazi da je ovo društvo upisano u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu 20. listopada 2017., te da je tuženik direktor istog.
Slijedom izloženoga, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da bi tuženik povrijedio zakonsku zabranu natjecanja (čl. 101. st. 1. 2. ZR-a), kao niti odredbu čl. 6. ugovora o radu, odnosno da bi tuženik za svoj ili tuđi račun sklapao poslove iz djelatnosti koje obavlja poslodavac, budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik u svoje ime i za svoj račun pregovarao s tužiteljevim dugogodišnjim poslovnim partnerom A.d.o.o. te dogovarao da isti raskinu poslovni odnos s tužiteljem i osnuju trgovačko društvo koje će preuzeti poslovni segment distribucije i prodaje kozmetičkih proizvoda, te u kojem će se isti zaposliti kao zakonski zastupnik, odnosno direktor. Utvrđeno je da je Izjava o jednostranom raskidu ugovora o distribuciji od 4. kolovoza 2017. poslovna odluka zz A. d.o.o. kao odgovor na nemogućnost da tužitelj distribuira proizvode te tvrtke.
Naime, provedenim dokazima je utvrđeno da tužitelj 2017. od A. d.o.o. nije naručivao robu, da je prije dostave Izjave o raskidu ugovora od 4. kolovoza 2017. bio upozoren na mogućnost raskida zbog neispunjenja, te da ni nakon što je zaprimio navedenu Izjavu, u ostavljenom mu roku nije mogao ispuniti ugovorom preuzete obveze, a ne da bi se radilo o nelojalnoj konkurenciji od strane tuženika.
S tim u svezi zz tuženika H. D. u svom je iskazu potvrdio primitak citiranog e- maila od 4. kolovoza 2017., pa se utoliko neosnovano žalbenim navodima tuženiku imputira da ne bi poduzeo ikakvu radnju da taj problem riješi, kada istovremeno imenovani zz tuženika toga dana – 4. kolovoza 2017. odlazi na godišnji odmor i u odnosu na raskid ugovora o distribuciji sa A. d.o.o. ništa ne poduzima.
Također, provedenim je dokazima utvrđeno da su sudionici sastanka koji je u kolovozu 2017. održan u B. d.o.o. bili upoznati da tuženik više ne zastupa tužitelja u poslovima sa proizvodima A. d.o.o., osobito cijeneći da na tom sastanku tuženik nije imao ovlasti zastupati tužitelja, te da tada nije zastupao niti interese A. d.o.o., da tužitelj nije dokazao da bi u pregovorima sa B. d.o.o. tuženik nastupao sa pozicije novog partnera, posebno da rezultat tog sastanka nije bio prestanak suradnje A.d.o.o. sa tužiteljem, niti realizacija poslovne suradnje B. d.o.o. i A. d.o.o., te da je 2018. A. m. u. H. sklopila ugovor sa B. d.o.o., odnosno da je plasiranje proizvoda krenulo krajem svibnja 2018. (iskaz svjedokinje M. L.).
Stoga žalbenim navodima da je iskaz tuženika u bitnim dijelovima kontradiktoran, paušalan i usmjeren da pogoduje sebi u ovom postupku, opisana utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena u dvojbu.
Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da odluka A. d.o.o., o osnivanju društva koje će se na području RH baviti distribucijom proizvoda te tvrtke kao matične te da zaposli tuženika na mjesto direktora iste, predstavlja poslovnu odluku tog društva.
Isto tako, prihvatljivo je utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao tvrdnje da bi tuženik prilikom službenog puta u B. imao poslovni susret sa direktoricom A. d.o.o., kao i predmet razgovora imenovane direktorice i tuženika.
Prema odredbi čl. 102. ZR poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja) (stavak 1.). Ugovor iz stavka 1. ovog članka ne smije se zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (stavak 2.). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka može biti sastavni dio ugovora o radu (stavak 3.). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora se sklopiti u pisanom obliku (stavak 4.). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca, ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika (stavak 5.).
Odredba čl. 103. ZR-a propisuje ako ovim Zakonom za određeni slučaj nije drukčije određeno ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
S obzirom da stranke nisu odredile duljinu trajanja ugovorne zabrane natjecanja, to se na konkretan slučaj ima direktno primijeniti zakonska odredba o maksimalnom trajanju zabrane natjecanja, a to je razdoblje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa. Stoga je osnovan prigovor tuženika da je navedena ugovorna odredba u tom dijelu djelomično ništetna.
Isto tako, ocjenjujući osnovanost prigovora tuženika obvezuje li ga ugovorna zabrana tržišne utakmice, pravilno je sud prvog stupnja ocijenivši da je cilj ugovorne zabrane u konkretnom slučaju opravdani interes poslodavca, utvrdio da se istom zabranom nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca.
Ovo iz razloga jer s obzirom na ugovornu zabranu utakmice, tuženik u svojoj struci dipl. ekonomiste ne bi smio raditi dvije godine bez ikakve naknade plaće u istoj djelatnosti, odnosno kroz najduže zakonom dopušteno razdoblje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa, a bez tužiteljevog preuzimanja obveze plaćanja naknade plaće tuženiku, tj. već samom činjenicom da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 103. st. 1. ZR-a, kao i da je tužitelj registriran za obavljanje 114 djelatnosti, pa tako široko definirana zabrana iz ugovora, svakako ograničava rad tuženika.
Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.
U Rijeci 20. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća
Duško Abramović
